Pratite nas

BiH

Tako to rade ‘liberalni demokrati’ Vesne Pusić

Objavljeno

na

Vesna Pusić je na liberalno-demokratski način izbacila iz stranke pokojne Savke Dabčević- Kučar svog nekada najprisnijeg suradnika, kolegu i „druga“, Radomira Čačića, i to bez prava optuženog da se brani, da se uopće obrati Hrvatskoj narodnoj stranci-Liberalnim demokratima i njezinom „politbiroovskom“ predsjedništvu. Tako to valjda rade profesorice od (političke) kulture, i tako se zahvaljuje onome koji ju je svojedobno proglašavao, iako je bizarno zvučalo, fizički najljepšom i najzgodnijom političarkom u Hrvatskoj, dodvoravajući joj se komplimentima bez premca, kao kavalir iz bajke od Juliji i Romeu.

Staljin je na političkim javnim procesima, koje je tridesetih godina u Moskvi dao montirati, izvodio svoje žrtve pred kamere, tako da su dobile priliku se očitovati o monstruoznoj optužbi da su kao boljševici, očeličeni marksisti, odnosno ljudi „novog kova“, postali „fašistički špijuni“, i pokajati se prije nego bi bili strijeljani do smrti. (U nekim slučajevima, doduše, ako bi bili toliko tvrdoglavi, i drski, da bi nijekali optužbe, u sudnici bi se nakon stanke pojavio zamjenski lik koji se predstavljao kao optuženi, i priznao krivnju, i javno se pokajao, a stvarni optuženi lik bi za to vrijeme u podrumu sudske zgrade bio likvidiran metkom u potiljak.).

 Vesna ni to Ratku nije dopustila, da se očituje na optužbe, ali Ratko ipak nije strijeljan, naprosto zato jer je nedostupan, pošto odslužuje zatvorsku kaznu zbog izazivanja prometne nesreće, u Mađarskoj, sa smrtnim posljedicama. Malo se šalimo, ali da su vremena kao nekoć, a pošto imamo tako „dobru“ demokraciju, i k tome još i liberalnu, nije isključeno da se i takva „olovna vremena komunizma“ vrate, kako je krenulo s režimskim optužbama da se u Hrvatskoj navodno budi fašizam, kao nekoć u Staljinovom Sovjetskom Savezu pred Drugi svjetski rat u koji je Staljin ušao kao ugovorni Hitlerov saveznik, kojeg li licemjerja samo, pala bi i Ratkova glava – na oltar revolucije; na koncu, Goli otok se nalazi još uvijek na istome mjestu, „infrastruktura“ tog Titovog koncentracijskog logora još postoji, istina, zapuštena je, nagrizla ju zub vremena kako bi se zataškali zločini komunizma, ali lako je novi logoraši obnove u znoju lica i naličja svog.

 Da „jabuka ne pada daleko od stabla“ svjedoče preci Vesne Pusić. U hrvatskoj javnosti i povijesti daleko poznati zlikovac Grga Angjelinović, brat od njenog djeda, bivši pravaš, i sluga velikosrpske politike, dao je, kao šef policije, u Zagrebu, na Trgu bana Josipa Jelačića, 5. prosinca 1918. strijeljati do smrti hrvatske prosvjednike protiv uspostave jugoslavenske države na račun hrvatske države, i to bez prava žrtava da odgovore na optužbe, a njezin otac je kao ustaški časnik i sudac prijekog suda u N.D.H. u Drugom svjetskom ratu, (vidi Večernji list), radeći tajno po zadatcima komunističke partije, na vješala slao nevine, a nakon „oslobođenja od fašizma“ radio u „pravnom odjelu“ titoističke „Komande grada Zagreba“, što god to znači, odnosno partizanskom, egzekutivnom, revolucionarnom organu, 1945. U to vrijeme je Komanda grada Zagreba po kratkom postupku pred prijekim vojnim sudom Jugoslavenske armije strijeljala poznatog hrvatskog stručnjaka, forenzičara i profesora dr. Ljudevita Juraka.

 Kako nas izvješćuje Aleksandar Vojinović u svojoj knjizi „NIJE SRAMOTA BITI HRVAT ALI JE PEH“, „Vojni sud Komande grada Zagreba obavijestio je 30. kolovoza 1945. obitelj Jurak, da je njegovom presudom broj 86 od. 9. VI. 1945. \[mjesec dana nakon tzv. oslobođenja] presuđen Jurak Ljudevit… rođen 6. X. 1881. g. u Zagrebu, zavičajan u Zagrebu, Gundulićeva 20, sveučilišni profesor, udovac, Hrvat, rkt. \[rimokatolik], zbog djela ratnog zločina na kaznu smrti strijeljanjem, trajan gubitak građanskih časti…“

 Dokazani „grijeh“ prof. dr. Juraka, odnosno „ratni zločin“ ovog „ustaše-koljača“, \[nije bio ustaša niti pripadnik ustaškog pokreta], je bio njegov istraživački angažman na identifikaciji žrtava komunizma iz masovne grobnice na okupiranom području Sovjetskog Saveza, u ukrajinskoj Vinici, koje su ubijene od strane staljinističkog režima. (Ekshumaciju žrtava komunizma u Vinici provodio je međunarodni ekspertni tim pod okriljem Međunarodnog crvenog križa.).

 „Unuk dr. Juraka će ispričati: ‘Pet-šest dan po hapšenju, moj je djed odveden na Vojni sud u Novoj Vesi, gdje je bio zadržan oko mjesec dana \[isto kao i vodeći antifašistički članovi zagrebačkog ogranka Hrvatske seljačke stranke koji su završili mučeničkom smrću u jugo-
komunističkom koncentracijskom logoru „Viktorovac“ kraj Siska]. Prema sjećanju zatvorenika iz iste ćelije (…), zajedno je sa cijelom grupom zatvorenika odveden u Gračane, gdje su svi strijeljani. Ponuđeno da izmijeni sporni iskaz i falsificira svoju ekspertizu, što je on više puta odbio…“

 Primitivni partizanski režim, rekli bismo danas „antifašistička vlast“, je, dakle, bio „fer“, i ponudio visokoobrazovanom humanistu, vjerniku i hrvatskom domoljubu, Ljudevitu Juraku, da bi mu mogao poštedjeti život, („možda“ u partizanskom žargonu znači NE), ako kao egzekutore ukrajinskih seljaka u Vinici navede njemačke naciste odnosno fašizam. Kako pošteni Jurak nije htio pristati na partizanske pokvarene igre, a privržen povijesnoj istini, odlučio se radije za nasilnu smrt, ujedno vječni život, nego da ugodi zločincu Titu koji je radio za Staljina čiji je doušnik njegove tajne policije N.K.V.D. bio od tridesetih godina 20. stoljeća, kako nas obavještava jedan drugi doktor znanosti, Silvin Eiletz, („TITOVE TAJANSTVENE GODINE U MOSKVI 1935. – 1940.“, Zagreb, prosinac 2008.), koji je u moskovskoj pismohrani komunističke partije, (RGASPI, Ruski državni arhiv za društvenu i političku povijest), pronašao originalne dokumente o doušničkoj suradnji Josipa Broza – Tita, kojeg je NKVD vodio pod zaporkom „Valter“. (Sve to za HNS-LD ništa ne znači, s obzirom da glorificira „Tita“.) Pošto je Kukuriku-koalicija toliko zaljubljena u ćirilicu, ne bi joj trebao predstavljati problem da na ruskoj ćirilici pročita što piše u dokumentima o njezinom „antifašističkom“ uzoru Josipu Brozu – Titu, kojeg je Staljin od milja zvao Valter, kako bi ga zafrkavao.

 Josip Broz se na radu u terorističkoj Kominterni, kao niže rangirani referent, sam dragovoljno prijavio sovjetskoj tajnoj policiji, da bi „cinkao“ svoje drugove iz jugoslavenske komunističke emigrantske kreme u Moskvi, očekujući kao protuuslugu, da ga NKVD instalira na položaj generalnog sekretara Politbiroa CK KPJ, što je Staljinova tajna policija učinila početkom 1939. godine, uoči Drugog svjetskog rata, i na tom je položaju bez prekida ostao do svoje smrti 1980. godine.

 Iako je SSSR nakon Drugog svjetskog rata rehabilitirao komunističke drugove koji su stradali u Staljinovim čistkama, tako i izdane jugoslavenske komunističke čelnike, Tito do kraja života nije rehabilitirao niti jednog jedinog svog „druga“ kojeg je izručio pred cijevi streljačkog voda NKVD-a, čak ni svoje dvije zakonite supruge koje je ocrnio da su fašistkinje iako su bile vjerne komunistkinje, jedna je čak bila bivša supruga od kasnijeg šefa komunističke partije i vođe Istočne Njemačke (D.D.R.) („Valter“ nije imao obzira ni prema svom dobročinitelju, Vladimiru Čopiću, bivši zapovjednik internacionalne oružane brigade „Linkoln“ u španjolskom građanskom ratu, koji ga je biranim riječima (pismeno) preporučio za rad u Kominterni, navodeći da je Josip Broz dobar komunist iz redova radničke klase koji će oplemeniti ciljeve partije; ironija sudbine jest, da ju je oplemenio krvlju njezinih žrtava koje je požderala vlastita revolucija.).

Optužbe koje je „Valter“ iznosio u svojim pisanim izvješćima zloglasnoj komunističkoj, danas bismo u Republici Hrvatskoj rekli „antifašističkoj“, tajnoj policiji NKVD, sliče optužbama kojima je optužen Radomir Čačić, da bi bio isključen iz članstva svoje stranke za koje je provodio „sve uspješne projekte“ u opljačkanom hrvatskom gospodarstvu kako ministar, „sluga“, hrvatskog naroda. Ovaj sin nekadašnjeg jugo-komunističkog javnog tužitelja u vrijeme obračuna maršala Tita s Hrvatski proljećem nije ni u snu mislio da će ga stići kletva o njegovom pokojnom ocu, i da će se naći jedan drugi tužitelj, u ovom slučaju Vesna Pusić, koji će presuđivati njemu kao što je njegov otac presuđivao komunističkim drugovima iz SKH koji su povjerovali Savki Dabčević-Kučar, i sudskim presudama, koje su se prije toga donosile u Centralnom komitetu SKH, eliminirani iz političkog i javnog života prekrasnog socijalizma i socijalističkog samoupravnog društva, a isključenje iz članstva SKH držala se posebno drakonskom kaznom. To je presuđene „drugove“ iz Hrvatskog proljeća više pogađalo nego sama blaga zatvorska kazna (nekomunisti i antikomunisti su dobivali drakonske zatvorske kazne).

 Možda će Radomiru Čačiću nakon svega biti žao, možda, što je potpisnika ovog teksta svojevremeno u liftu Hrvatske televizije na Prisavlju, dakle, u zgradi „kratkovidnice“, verbalno napao nakon što se u predizbornoj emisiji požalio, da je HNS korupcijom preoteo jedinu vijećnicu stranke HSP 1861. u Zagrebačkoj skupštini, što je ujedno za stranku Dobroslava Parage u drugoj polovici devedesetih značilo konačni izgon iz medija, na što je, inače, navikao otkad je doživio progon u logoru na Golom otoku 1981. godine samo zato što je od uglednika ondašnjeg socijalističkog društva sakupljao peticiju sa zahtjevom za oslobađanjem političkih zatvorenika iz zatvora i logora SFRJ, koju je uputio Konferenciji za europsku sigurnost i suradnju, u Beču, što je jako naljutilo komunističkog moćnika Josipa Vrhovca i njegovu sektaško-boljševičku sljedbu oko Šuvara i Ivice Račana, koji su njegovim roditeljima poručili, da ako ih njihov sin ne prestane „zajebavati“, da će „najebati“. (Student povijesti, prava i teologije Dobroslav Paraga se tada već nalazio u logoru na Golom otoku gdje ga je titoistički režim maltretirao i kršio njegova ljudska prava.).

 Djeda Dobroslava Parage, uglednog zagrebačkog liječnika i humanista, oca njegove majke, i prijatelja zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca, je titoističko-partizanski režim dao strijeljati do smrti kao i profesora doktora Ljudevita Juraka, ujedno konfiscirajući obiteljsku imovinu. (Nikada nitko u RH zbog toga nije odgovarao, a imovina je i dalje konfiscirana.)

 Kadija (Udba) te tuži, kadija ti sudi – i presuđuje! Od „davnina“ je to tako (od 1945.) do danas, jer Republikom Hrvatskom vlada u sjeni UDBO-MAFIJA, a deklarirana liberalna demokracija je u stvarnosti „demonkracija“ koja služi za obračun s politički nepodobnim osobama. Sada je i Ratko „politički nepodoban“ postao, kao i Aleksandra Kolarić nedavno u navodnoj socijaldemokratskoj partiji SDP, i oboje su izbačeni kao psi na ulicu zagrebačkog asfalta. No, njihova je sreća da ostaju samo bez članstva u svojim partijama, dok glava ostaje na mjestu. Možda, ako se pokaju, budu vraćeni natrag u krilo partije. Možda. Sada, kada „revolucija ždere vlastitu djecu“, kako je znao reći Danton prije nego je od strane svog masonskog šefa i diktatora Francuske revolucije, Maximillien de Robespierra, giljotoniran, možda će, možda, slijepo hrvatsko društvo uvidjeti opasnost koja prijeti od strane Udbo-Mafije, i ozbiljno shvatiti poziv njezinih žrtava za demokratizacijom Republike Hrvatske, i stvaranjem pravne države, i za borbu za SLOBODU, kako bi se s liberalne demokracije skinuo smokvin list, i ovaj poredak nazvao pravim rječnikom: boljševičko-titoistički poredak neslobode u kojoj vlada antidemokratska vlast koja je samo nominalno demokratska, i koja nasrće na ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske, kako tvrdi i predsjednik Vrhovnog suda povodom „visokog izvora vlade“, promoviran kroz Jutarnji list, inače također član bivše eks-komunističke nomenklature. Kad je već i samim nekim bivšim komunistima voda došla do grla, onda je voda stvarno došla do grla. Pametnome dosta!

 Sada je možda jasno, možda, da je naprosto shizofreno kada neki novinari i režimski mediji, nakon višegodišnjeg huškanja vlasti protiv istine, i krivotvorenja povijesnih činjenica, čak i prvo bijelo polje u povijesnom hrvatskom grbu proglašavaju „ustaškim“, a ne samo geslo Hrvatskih obrambenih snaga – HOS – Za dom spremni – uz koje su hrvatski branitelji dragovoljci ginuli u Vukovaru boreći se protiv velikosrpskog fašizma i povampirene tzv. JNA i četničke bande koja se pokazala ista kao svojedobno partizanska banda takozvanih antifašista, u stvarnosti boljševika-staljinista/titoista, najgoreg ološa u povijesti čovječanstva – zvijeri u ljudskom liku, raspamećenih fanatika ispranih mozgova koji su svoje marksističke zablude prenijeli na svoju djecu i unuke koji vladaju Hrvatskom od njezine neovisnosti. Sada kletva stiže njihove unuke koji gube članstvo u svojim socijaldemokratskim i liberalno-demokratskim partijama. Revolucija i dalje ždere svoju djecu. Kada će narod zaustaviti lokomotivu revolucije koja ide dalje? Lex Perković bi i (političkom) slijepcu trebao biti posljednja opomena.

prof. Goran Jurišić

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

BiH

Na Mosoru obilježena 71. obljetnica smrti „Škripara“

Objavljeno

na

Objavio

Svetom misom zadušnicom i polaganjem vijenaca na Mosoru (široki Brijeg) je u nedjelju, 17. rujna, obilježena 71. obljetnica smrti  „Škripara“ koji su mučki ubijeni 18. rujna 1946.

Marijofil Mandić, Zlatko Ćavar, Jure Zovke, Božo Hrkać, Jakiša Alpeza, Vidak Prskalo, Veselko Rezić, Ivan Jurčić, Ivan Kolobarić i Ivan Katura imena su ubijenih “Škripara”, za čije ubojstvo nitko nikada nije procesuiran.

Prije služenja svete mise, održana je procesija do groba pobijenih “Škripara”.

Na grob stradalih Škripara vijenac je položilo izaslanstvo Grada Širokog Brijega, Gradski vijećnici Stjepan Marić i Vlado Ćorić, zastupnik u Skupštini ŽZH Ivan Damjanović i Marko Ćavar.

Vijenac su također položili članovi navijačke skupine “Škripari” koji ponosno nose njihove ime.

Nakon svete mise domaćini i njihovi gosti uživali su u prigodnome druženju.

facebook komentari

Nastavi čitati

BiH

Krešić: Vehabijske zajednice u BiH su mnogobrojne

Objavljeno

na

Objavio

Pokazalo se da su vehabijske zajednice u BiH mnogobrojne, umrežene, s tisućama članova i sljedbenika te s mnogostruko više simpatizera među “običnim”, autohtonim stanovništvom u BiH.

”Činjenica je da je tema radikalizacije u Bosni i Hercegovini svakodnevna i da se o tome govori svakojako.

U više navrata upozoravao sam na taj problem te smo ga i prepoznali kroz strategiju za prevenciju i borbu protiv terorizma”, kazao je Mijo Krešić, zamjenik ministra sigurnosti Bosne i Hercegovine u intervjuu za Hrvatski medijski servis.

Dodao je kako i isto tako i činjenica da i ”naši partneri vode računa o stanju u Bosni i Hercegovini, tako da vrlo često imamo različite informacije o tome”.

”Pojavom tzv. Islamske države na prostoru Iraka i Sirije, to je pitanje u Bosni i Hercegovini vrlo brzo artikulirano u velikom kapacitetu.

Pokazalo se, naime, da su vehabijske zajednice u Bosni i Hercegovini mnogobrojne, umrežene, s tisućama članova i sljedbenika te, što je najopasnije, s mnogostruko više simpatizera među “običnim”, autohtonim stanovništvom u Bosni i Hercegovini. Tako se gotovo neosjetno težište sa stranaca prenijelo na domaće stanovništvo koje je konvertiralo u radikalnu ideologiju”, rekao je Krešić.

Krešić je upozorio na visinu kazni za osobe optužene zbog odlaska na strana ratišta na Bliski istok.

”U ovom dijelu postoje velika nesnalaženja u kojem smjeru treba ići i poduzimati aktivnosti. Neki od njih će izdržati svoje kazne na koje su osuđeni, a da nisu prošli kroz programe deradikalizacije. Činjenica je da će po odsluženju kazne te osobe biti slobodni građani i idoli za sljedbenike ideologija koje su u nastajanju, a koje ne uvažavaju različitosti Bosni i Hercegovini. To je ono što ne bismo trebali nikako ignorirati”, kazao je Krešić.

facebook komentari

Nastavi čitati