Arbitraža sa Slovenijom u izravnom je sukobu s međunarodnim javnim pravom

1

Odluka o razgraničenju Hrvatske i Slovenije na kopnu i na moru povrjeđuje ključne odredbe Međunarodne konvencije o pravu mora te Hrvatsku i Sloveniju izlaže mogućim rigoroznim sankcijama predmetno nadležnog Vijeća sigurnosti UN-a i Suda za pravo mora iz Hamburga

Arbitražni sud za granični spor između Hrvatske i Slovenije odlučio je da Slovenija kroz hrvatske teritorijalne vode dobije spojnicu (junction) svojih teritorijalnih voda i međunarodnog mora, te da joj pripadaju tri četvrtine Savudrijske vale, objavio je u četvrtak u Den Haagu predsjednik Arbitražnog suda Gilbert Guillaume, predstavljajući konačnu odluku o razgraničenju Hrvatske i Slovenije na kopnu i na moru. Što ona zapravo znači, jesmo li obvezni pridržavati je se i koji su mogući scenariji za daljnji razvoj situacije objašnjava ugledni ekonomist i prometni stručnjak, akademik prof. dr. sc. Ivan Miloš, koji je ujedno član Instituta za sigurnost i prosperitet Hrvatske kojeg je osnovao bivši potpredsjednik Vlade Tomislav Karamarko.

Prof. dr. sc. Ivan Miloš osvrnuo se na neuspješnost bilateralnih razgovora o razgraničenjima na kopnu i moru Republike Slovenije i Republike Hrvatske te pokušaj rješavanja problema uz pomoć Međunarodne arbitraže (arbitraža), koja je donijela i objavila svoju odluku 19. 06. 2017. godine. Prije bilo kakve ocjene arbitraže drži da je posebno važno ukratko opisati kako je i zašto došlo do korištenja arbitraže kao pokušaja rješenja predmetne problematike.

Što je zapravo arbitraža?

Opće je poznato da se arbitraža koristi kao nužno zlo, kada strane u sporu ne žele, u rješavanju aktualnog spora, koristiti međunarodno i/ili domaće pozitivno pravo (međunarodne konvencije i domaće zakone) nego princip pravičnosti. S obzirom na to da arbitražni sud izravno biraju strane u sporu i da sudjeluju u njegovom radu, odluka arbitraže je konačna i obvezujuća te se protiv nje ne može koristiti institut žalbe ili pravovaljanog prigovora. Također, važno je znati da se radi o privatnom institutu, koji radi po volji svojih naručitelja, pa sve troškove arbitraže u cijelosti snose strane u sporu bez obzira na kvalitetu njezine odluke.

Hrvatska u arbitraži sa Slovenijom

Hrvatska je u arbitražu ušla pod javnom ucjenom i flagrantnom prisilom Slovenije koja joj je javno blokirala gotovo 50% poglavlja u pregovorima s Europskom komisijom (EU). Za ulazak u punopravno članstvo EU bilo je potrebno da sve članice EU prihvate sva pregovaračka poglavlja, uključujući i Sloveniju.

Slovenija je čak javno obznanila prostore, na kopnu i moru, koje je željela prisvojiti od Hrvatske kao cijenu njezinog dopuštenja za ulazak Hrvatske u članstvo EU, što predstavlja svojevrsni oblik agresije na suverenu zemlju radi prisvajanja njezinog državnopravnog područja. Usprkos lobiranju slovenskih agenata kod pojedinih političkih čimbenika u Hrvatskoj, koji su dali potporu toj agresiji, Hrvatska nije smjela prihvatiti nikakav oblik prisile i agresije, a to znači da nije smjela potpisati arbitražni sporazum, jer je već bilo jasno da je Slovenija unaprijed korumpirala arbitražu i da će Hrvatska izgubiti arbitražni spor.

Hrvatskoj i Sloveniji je stajalo na dispoziciji međunarodno javno pravo, koje jamči dugoročno i pravno održivo rješenje graničnih sporova, osobito na moru gdje su sve međunarodne konvencije na strani poštenog i dugoročno održivog rješenja bez dodatnih sudskih troškova i skupih procedura, kao i stvaranje savršenih dobrosusjedskih odnosa, jer nitko nikoga ne može prevariti i pokrasti.

Budući da se odluke arbitraže često koriste kao pozivna sudska praksa, što očito nije odgovaralo nekim zemljama i službama u svijetu, netko je budno pratio sveukupna događanja u vezi s arbitražom kako bi nepobitno dokazao očekivanu korupciju i kompromitaciju arbitražnog procesa te to javno obznanio u sredstvima javnog priopćavanja pa su slovenski arbitri pobjegli iz arbitraže čime su ispunjeni temeljni uvjeti za zakoniti i obvezatan izlazak Hrvatske iz arbitraže 2015. godine. Da nije došlo do flagrantne povrede međunarodnog javnog prava iz područja arbitražnog procesa i da Hrvatska nije iskoristila zakonito pravo i obvezu da arbitražu proglasi ništavnom, danas bi morala predati Sloveniji svoj državnopravni teritorij s nesagledivim negativnim posljedicama.

Sada se može zaključiti sljedeće:

  1. Odluka arbitraže nije pravovaljana i ni po čemu ne obvezuje nikoga pa ni Hrvatsku i Sloveniju na njezino provođenje.
  2. Hrvatska nije smjela prihvatiti arbitražu pod prisilom Slovenije zato što bi time povrijedila ključne odredbe Međunarodne konvencije o pravu mora koja izrijekom zabranjuje uporabu mora, kao baštine čovječanstva, za rješavanje imovinskopravnih, prostornih, političkih, vojnih, međudržavnih i drugih problema te se time izložila mogućim rigoroznim sankcijama predmetno nadležnog Vijeća sigurnosti UN-a i Suda za pravo mora iz Hamburga, kao i Slovenija.
  3. Problem prostornog razgraničenja između Hrvatske i Slovenije formalno nije riješen te predstoji proces njegovog daljnjeg rješavanja.
  4. Slovenija još nije objavila svojim građanima i svjetskoj zajednici da joj Međunarodne konvencije daju neusporedivo veće i bolje rješenje slobodne plovidbe morem i zrakom u odnosu na nezakonitu i pravno ništavnu odluku arbitraže, koju još mora skupo platiti.
  5. Nije moguće realno očekivati da bi se ovaj problem mogao uspješno riješiti običnim bilateralnim dogovaranjem, jer je Slovenija pokazala da ne priznaje nikakvo međunarodno javno pravo niti zakonito razgraničenje sa susjednim zemljama.
  6. Slovenija je opet javno obznanila da će Hrvatsku ucijeniti i prisiliti na teritorijalne ustupke kada dođe vrijeme ulaska Hrvatske u Šengenski sustav i Eurozonu, što pokazuje da je gotovo nemoguće očekivati bilo kakve konstruktivne učinke bilateralnih pregovora.
  7. Iz javne reakcije veleposlanstva Republike Njemačke jasno proizlazi da se treba poštovati međunarodno javno pravo, a što je Hrvatska u cijelosti primijenila i svaki dan primjenjuje u praksi jer je istupila iz arbitraže kada je utvrdila da je Slovenija flagrantno povrijedila međunarodno javno pravo, a svaki dan osigurava slobodnu plovidbu brodovima prema Sloveniji, sukladno odredbama Međunarodne konvencije o pravu mora i Konvencije o neškodljivim pomorskim prolazima.
  8. Sukladno javnoj preporuci i pozivu SAD-a, Hrvatska je odmah iskazala želju za početak bilateralnih razgovora o granici sa Slovenijom te poziva Sloveniju da poštuje Međunarodno javno pravo i da ne poduzima nikakve jednostrane poteze i korake po ovoj pravno ništavnoj odluci arbitraže, iako je razvidno da Slovenija ne prihvaća pregovore nego samo ucjenu i prisilu.
  9. Europska unija je najavila da će se očitovati na odluku arbitraže kada je prouči, što je pohvalno, uz napomenu da EU nije ni subjekt ni objekt međunarodnog javnog prava i da njezine odluke nemaju nikakav pravni učinak u predmetnom slučaju, a njezini savjeti i preporuke nisu obvezujuće.
  10. Jedino realno, trajno i održivo rješenje ove problematike je isključiva primjena međunarodnog javnog prava i pozitivnih rješenja koja su usuglašena u praksi i koja danas omogućavaju normalno funkcioniranje međudržavnih odnosa, koji se mogu smatrati prihvatljivim.

Zaključno se može utvrditi da odluka arbitraže ne smije i da neće negativno utjecati na normalno odvijanje života i rada na području Hrvatske i Slovenije, jer su međusobni funkcionalni odnosi dobro postavljeni i daju dobre rezultate. Do mogućeg drugačijeg rješenja ove problematike, Hrvatska i Slovenija moraju poštovati međunarodno javno pravo i na njemu temeljiti svoje svakodnevne aktivnosti i postupke.

Apsurd trgovanja baštinom čovječanstva

Vjerojatno potaknut ucjenama i različitim vidovima prisile Slovenije na Hrvatsku za javno prisvajanje što veće površine hrvatskog državnopravnog prostora i područja na teritorijalnom moru, neki hrvatski političar u medijima, vjerojatno ironično, iznosi novi prijedlog trgovanja tim područjem tražeći od Slovenije da, po principu ekvivalencije, proda (ustupi) Hrvatskoj kopneni koridor preko svoga teritorija do Republike Austrije u površini od 160 ha, kao prostorni ekvivalent koji Slovenija traži od Hrvatske na moru, a kojega su gospoda Račan i Drnovšek bili ugradili u nekakav njihov prijedlog sporazuma, koji nikada nije ratificiran, a time i bespredmetan.

Uz svu logičnost ovoga prijedloga, promatranog kao uobičajeni i transparentni trovački model, treba ozbiljno naglasiti da je ovakav oblik trgovine nemoguć, jer bi Slovenija mogla prodati ili kroz trampu predati Hrvatskoj ovaj dio svoga teritorija, ali Hrvatska ne može i ne smije niti javno raspravljati o prodaji ili trampi predmetnog prostora na moru, jer se ne radi o imovini nego o baštini čovječanstva nad kojom se ne mogu stjecati prava vlasništva niti bilo koja druga stvarana prava po bilo kojoj osnovi. Hrvatska mora, sukladno odredbama Međunarodne konvencije o neškodljivim prolazima i Međunarodne konvencije o pravu mora, omogućiti neometanu plovidbu brodova i preleta zrakoplova svim korisnicima, uključujući i Sloveniju, uz strogo poštovanje zadanih uvjeta u navedenim Međunarodnim konvencijama, pod nadzorom Hrvatske koja mora prijaviti Vijeću sigurnosti UN-a i Sudu za pravo mora njihovu povredu.

Iako je Slovenija, postavljanjem čelične ograde i žilet žice na svojoj granici, potakla potrebu izgradnje ovih koridora za neometan prolaz kopnenih vozila i ljudi do susjednih zemalja, ovaj prijedlog ne može biti realiziran u predloženom trgovačkom obliku. Naime, dok Slovenija može ograničiti i zabraniti prijelaz vozila i ljudi preko svoga kopnenog područja, a što je već više puta prijetila ili javno ucjenjivala Republiku Hrvatsku na početku turističke sezone, dotle Hrvatska ne može ograničiti i zabraniti prelete zrakoplova i plovidbu neškodljivih plovila prema slovenskim i drugim lukama jer je na to obvezuju međunarodne konvencije koje se moraju poštovati. To, praktično, znači da bi, zbog Republike Slovenije, Skupština UN-a trebala donijeti Međunarodnu konvenciju o neškodljivim prolazima preko teritorija Republike Slovenije, čime bi se dobio kakav takav ekvivalent u modernoj komunikaciji s Republikom Slovenijom.

Daljnje aktivnosti

Hrvatska se čvrsto opredijelila na strogo poštovanje i provođenje međunarodnog javnog prava na kopnu i moru, što se može smatrati dobrom odlukom i održivim pristupom u rješavanju aktualne problematike.

Sukladno obećanju i najavi predsjednice Republike Hrvatske, gospođe Kolinde Grabar Kitarović, Hrvatska mora odmah donijeti jednostranu i diskrecijsku odluku o proglašenju Isključivoga gospodarskog pojasa na Jadranskom moru u ukupnoj morskoj površini od 23.850 km2, sukladno odredbama Međunarodne konvencije o pravu mora iz 1982. godine, koja obvezuje obalnu državu da mora, jednostranom odlukom, proglasiti Special Economic Zone i na nju proširiti svoju jurisdikciju radi zaštite baštine čovječanstva od devastacije, koja sve više zauzima zabrinjavajuće razmjere.

Obveza proglašavanja Isključivoga gospodarskog pojasa i zaštite mora i pomorskog dobra od devastacije proizlazi i iz članka 53. Ustava Republike Hrvatske, pri čemu se mora naglasiti da pomorsko dobro ne sačinjava samo more nego i kopno uz morsku obalu najmanje 6 metara, računajući od crte do koje dopiru valovi za vrijeme nevremena, po mjerenju Hidrografskog instituta. Za potrebe predmetne problematike mora se naglasiti da kopneni dio pomorskog dobra može iznositi i puno više od 6 metara, pa čak i nekoliko kilometara, ako je u funkciji korištenja mora ili je takvim službeno proglašeno.

O ovoj problematici treba educirati političare i druge donositelje odluka o korištenju baštine čovječanstva da pojmovi “hrvatsko more”, “slovensko more”, “talijansko more” unose jako veliku zabunu jer se stječe krivi dojam da je to imovina ovih država. To su samo metaforički nazivi koji služe kao oznake geografske pozicije mora koje nema vlasnika niti će ga imati, a oni upućuju na pravnu osobu (državu) koja mora upravljati baštinom čovječanstva (morem) i osigurati mu osobitu zaštitu od devastacije.

Također, kada se kaže Konvencija o pravu mora, onda se stječe percepcija da se ona odnosi na pravo obalnih država ili nekoga drugoga da može raditi od mora što želi, ali je sasvim suprotno, jer ova konvencija daje pravo moru da bude zaštićeno od uništavanja, a tu zaštitu mora osigurati obalna država kroz obvezu proglašavanja Isključivoga gospodarskog pojasa kako bi na njega proširila svoju jurisdikciju radi zaštite mora od devastacije. Naravno, troškove zaštite ne financira svjetska zajednica (UN), nego korisnici mora kroz plovidbu, prelijetanje zrakoplova, postavljanje plinovoda, cjevovoda, vađene nafte i plina, ulove ribe i slično.

To, praktično, znači da fokus Konvencije o pravu mora nije usmjeren na prava obalnih država nego na njihovu obvezu čuvanja i zaštite baštine čovječanstva, pa se zbog toga se nalaže proglašavanje Isključivoga gospodarskog pojasa jednostranom odlukom obalne države jer ona time ne štiti svoje interese nego baštinu čovječanstva. Svi ljudi koji se otvoreno protive proglašavanju Isključivoga gospodarskog pojasa nisu svjesni da se uništavanjem mora uništava život na planetu Zemlji.

Slovenija, Hrvatska i Italija potpisnice su: Međunarodne konvencije o epikontinentalnom pojasu, Međunarodne konvencije o pravu mora i Međunarodne konvencije o neškodljivim prolazima na moru, a bit će tužene Vijeću sigurnosti UN-a za flagrantno kršenje ovih konvencija, odnosno međunarodnog javnog prava i osuđene presudom Međunarodnog suda za pravo mora iz Hamburga.

 

O prof. dr. sc. Ivanu Milošu

Prof. dr. sc. Ivan Miloš 1979. godine završio je Ekonomski fakultet u Rijeci gdje je također magistrirao 1983. godine. Doktorsku disertaciju, pod nazivom “Informacijski sustav u funkciji suvremene tehnologije prometa”, obranio je na Fakultetu za pomorstvo i saobraćaj u Rijeci 1989. godine, te je stekao doktorat tehničkih znanosti iz područja tehnologije prometa.

Kao profesor na Veleučilištu u Rijeci od 2003. godine, postaje strateški partner s Europskom unijom te uspješno surađuje na strateško-razvojnim projektima EU čiju izradu financira Europska komisija nepovratnim financijskim sredstvima.

Tijekom dugogodišnjeg rada na većem broju vrlo složenih razvojnih programa i projekata, objavio je te na međunarodnim savjetovanjima izlagao više od 50 recenziranih znanstvenih i stručnih radova iz područja prometnog i lučkog sustava, robno-transportnih centara i terminala, unutarnjeg transporta i skladištenja te projektiranja i primjene suvremenih informacijskih i ekonometrijskih modela i sustava u funkciji suvremene tehnologije prometa (EDIFACT).

U isto vrijeme bio je član znanstvenih i stručnih društava te aktivni organizator i sudionik brojnih znanstvenih i stručnih rasprava iz područja prometa, ekonomske strategije i lučkih sustava. Dugogodišnji je član i potpredsjednik Hrvatskog znanstvenog društva za promet (HDZP) Zagreb, član uređivačkog odbora znanstvenog časopisa „Suvremeni promet“, Član savjeta za pomorstvo HAZU, od 2009. godine član je Hrvatske akademije tehničkih znanosti te od 2017. godine član Instituta za sigurnost i prosperitet Hrvatske.

/ISPH/

facebook komentari

  • Dusko Besenic

    Jednostavno, pametno, jasno i glasno i u skladu sa svim međunarodnim pravnim regulacijama. Razgovor gotov i neka se svatko primi svog posla!!!