Tatin dolazak u logor Stajićevo kroz koji je prošlo 3000 ljudi

0

Stajićevo se nalazi u Banatu kod Zrenjanina. Logor su organizirali pripadnici JNA na prostoru poljoprivredne zadruge odnosno farme gdje su držali goveda.

sm4Logor se sastojao od više zgrada (štala), u koje su po padu Vukovara dovoženi njegovi stanovnici. Kad su natrpali ljude, žene i djecu u te zgrade svaku zasebno su ogradili bodljikavom žicom, a van žice postavili naoružane vojne policajce.

U početku su u objektima bili policajci, a oko bodljikave žice vojni stražari, a nakon nekoliko dana su plavi policajci otišli, te su ih zamijenili vojni policajci.

U samom početku nije bilo sanitarnog čvora, niti pitke vode, niti bilo kakve vode. Vodu za piće su donosili u brentačama i ona je više ličila na žutu sumpornu tekućinu, jer kad joj se približio plamen ona bi se zapalila.

Poslije dolaska Crvenog križa napravljeni su WC-i i postavljen valov s vodom. Ljudi su sjedili danima vezani žicom ili plastikom na betonu, a poslije su donijeli slamu i deke, pa se moglo i leći.

Kroz koncentracijski logor Stajićevo je prošlo oko 3000 ljudi.

Od toga je 2000 ljudi zadržano do 21.12.1991.

Kad su ga zatvorili ostale su logoraše odveli u Niš i Sremsku Mitrovicu.

Iz knjige “Putevima pakla kroz srpske koncentracijske logore 1991… u 21. stoljeće

 

Kadrovi s DVD-a ‘Punkt KIWI – Borovo Komerc – Logor Stajićevo’
(montirao: Marko Čubrilo)

A ovo je sve što sam uspjela o tom logoru izvući iz mog tate, koji je iz Stajićevo izašao u razmjeni i svake godine na Dan logoraša ili godišnjicu njegovog izlaska objavljujem na ovom blogu – da se nikad ne zaboravi:

 

Mrak.

Spavam li ili ne?

Nisam siguran.

Čujem tihi žamor, jecaje, plač…

Otvaram oči, ništa osim boli.

Protrljam desno oko, osjetim nešto vlažno, ne mogu ocjeniti što bi moglo biti.

I s lijevim, isto…

Pipam oko sebe.

Nečije noge, pipam dalje – opet noge!

Čujem nečiji glas: ‘Osvjestio se!’

Pokušavam ustati…

Uspjevam.

Ne mogu otvoriti oči…

Pokušam rukom podići kapke i – uspjevam!

Vidim na lijevo oko.

Držim kapak i gledam oko sebe.

Skužim da sam u busu, u masi ljudi.

Masa me polako nosi prema izlazu.

Mozak mi konačno počne funkcionirati.

Gdje smo – pomislih nažalost naglas.

‘Ma šta gde si, mamu ti ustašku! U Zrenjaninu, i to ćeš zapamtit dok si živ!” – raspalio me netko pendrekom preko leđa.

Zapeklo me od vrata do peta.

Udarali su me pendrekom i prije (‘naša milicija’), ali nikad tako “dušmanski”…

On ljut, a ja sretan!

Pa nisu nas valjda vozili 250 kilometara da nas ubiju?!

Konačno mi proradi instinkt o samoodržanju.

Pokušavam prokužiti što se događa.

Na udaljenosti od tridesetak metara vidi se kvadrat svjetla.

I svi koji izađu iz autobusa nestaju u tom svjetlu.

kvadrat

Bilo mi je čudno što iz busa izlaze uspravno, a u ‘svjetleći kvadrat’ ulaze trčeći, pužući, a neki uz pomoć drugih.

Izlazim konačno i ja…

Vani me dočeka jaukanje.

Jeziva vriska ljudi i tupi udarci za koje sam znao od čega potječu, jer sam to već prošao u Vukovaru.

Tada sam ih ugledao.

Špalir od pedesetak, nazovimo ih – ljudi…

Civili, milicajci, rezervisti…

Bradati četnici, vojnici JNA sa zvijezdom petokrakom na kapi.

Znao sam da ako padnem neću više ustati.

Zazvao sam Boga i krenuo…

Pljuštalo je sa svih strana.

Ponavljao sam u sebi: ‘Hodaj, hodaj, još malo, još malo…’

I evo ga… konačno u ‘svjetlosnom kvadratu’.

Ulazim unutra, kad ono – štala!

Uska, dugačka štala.

Kroz sredinu prolaz oko 2 metra.

Sa svake strane kanalići za mokraću i prostor gdje su nekad spavale krave.

Do zida jasle.

U štali dvadesetak ljudi.

Instiktivno krećem prema sredini i sjedam pored jednog čovjeka.

Tek tada vidim da je to Beco, moj poznanik i prijatelj iz djetinjstva kojeg jako dugo nisam vidio.

Kako mi je lice bilo smrskano do neprepoznatljivosti shvatio je da sam to ja tek kad sam progovorio.

Prokomentirali smo naš položaj i zaključili da je ovaj tren najvažnije da smo živi.

A dalje kako bude…

Prilazi nam jedan civil.

Poučen lošim iskustvom iz vana pomislim: – ‘Koji vrag ovaj hoće?!?

– ‘Sad će nas opet porazbijati…!’

– ‘Beco diži se i prelazi u drugu prostoriju” – obrati se mom poznaniku.

Tada sam ga prepoznao.

Čovjek je bio “manipulant” u pogonu moje supruge u tvornici Borovo.

Ona mu je bila šefica.

Dvoumio sam se par sekundi i kad se pridošlica već okrenuo i krenuo prema izlazu zapitao sam ga:

‘A ja?’

Okrenuo se i tada me prepoznao:

“Rudi, pa to ste vi, pređite i vi tamo…’

Tako sam i ja završio u malo ‘toplijim krajevima’…

 

Piše: Sandra Sabljak Gojan/blog.vecernji.hr

facebook komentari