Pratite nas

Kronika

Tatin dolazak u logor Stajićevo kroz koji je prošlo 3000 ljudi

Objavljeno

na

Stajićevo se nalazi u Banatu kod Zrenjanina. Logor su organizirali pripadnici JNA na prostoru poljoprivredne zadruge odnosno farme gdje su držali goveda.

sm4Logor se sastojao od više zgrada (štala), u koje su po padu Vukovara dovoženi njegovi stanovnici. Kad su natrpali ljude, žene i djecu u te zgrade svaku zasebno su ogradili bodljikavom žicom, a van žice postavili naoružane vojne policajce.

U početku su u objektima bili policajci, a oko bodljikave žice vojni stražari, a nakon nekoliko dana su plavi policajci otišli, te su ih zamijenili vojni policajci.

U samom početku nije bilo sanitarnog čvora, niti pitke vode, niti bilo kakve vode. Vodu za piće su donosili u brentačama i ona je više ličila na žutu sumpornu tekućinu, jer kad joj se približio plamen ona bi se zapalila.

Poslije dolaska Crvenog križa napravljeni su WC-i i postavljen valov s vodom. Ljudi su sjedili danima vezani žicom ili plastikom na betonu, a poslije su donijeli slamu i deke, pa se moglo i leći.

Kroz koncentracijski logor Stajićevo je prošlo oko 3000 ljudi.

Od toga je 2000 ljudi zadržano do 21.12.1991.

Kad su ga zatvorili ostale su logoraše odveli u Niš i Sremsku Mitrovicu.

Iz knjige “Putevima pakla kroz srpske koncentracijske logore 1991… u 21. stoljeće

 


Kadrovi s DVD-a ‘Punkt KIWI – Borovo Komerc – Logor Stajićevo’
(montirao: Marko Čubrilo)

A ovo je sve što sam uspjela o tom logoru izvući iz mog tate, koji je iz Stajićevo izašao u razmjeni i svake godine na Dan logoraša ili godišnjicu njegovog izlaska objavljujem na ovom blogu – da se nikad ne zaboravi:

 

Mrak.

Spavam li ili ne?

Nisam siguran.

Čujem tihi žamor, jecaje, plač…

Otvaram oči, ništa osim boli.

Protrljam desno oko, osjetim nešto vlažno, ne mogu ocjeniti što bi moglo biti.

I s lijevim, isto…

Pipam oko sebe.

Nečije noge, pipam dalje – opet noge!

Čujem nečiji glas: ‘Osvjestio se!’

Pokušavam ustati…

Uspjevam.

Ne mogu otvoriti oči…

Pokušam rukom podići kapke i – uspjevam!

Vidim na lijevo oko.

Držim kapak i gledam oko sebe.

Skužim da sam u busu, u masi ljudi.

Masa me polako nosi prema izlazu.

Mozak mi konačno počne funkcionirati.

Gdje smo – pomislih nažalost naglas.

‘Ma šta gde si, mamu ti ustašku! U Zrenjaninu, i to ćeš zapamtit dok si živ!” – raspalio me netko pendrekom preko leđa.

Zapeklo me od vrata do peta.

Udarali su me pendrekom i prije (‘naša milicija’), ali nikad tako “dušmanski”…

On ljut, a ja sretan!

Pa nisu nas valjda vozili 250 kilometara da nas ubiju?!

Konačno mi proradi instinkt o samoodržanju.

Pokušavam prokužiti što se događa.

Na udaljenosti od tridesetak metara vidi se kvadrat svjetla.

I svi koji izađu iz autobusa nestaju u tom svjetlu.

kvadrat

Bilo mi je čudno što iz busa izlaze uspravno, a u ‘svjetleći kvadrat’ ulaze trčeći, pužući, a neki uz pomoć drugih.

Izlazim konačno i ja…

Vani me dočeka jaukanje.

Jeziva vriska ljudi i tupi udarci za koje sam znao od čega potječu, jer sam to već prošao u Vukovaru.

Tada sam ih ugledao.

Špalir od pedesetak, nazovimo ih – ljudi…

Civili, milicajci, rezervisti…

Bradati četnici, vojnici JNA sa zvijezdom petokrakom na kapi.

Znao sam da ako padnem neću više ustati.

Zazvao sam Boga i krenuo…

Pljuštalo je sa svih strana.

Ponavljao sam u sebi: ‘Hodaj, hodaj, još malo, još malo…’

I evo ga… konačno u ‘svjetlosnom kvadratu’.

Ulazim unutra, kad ono – štala!

Uska, dugačka štala.

Kroz sredinu prolaz oko 2 metra.

Sa svake strane kanalići za mokraću i prostor gdje su nekad spavale krave.

Do zida jasle.

U štali dvadesetak ljudi.

Instiktivno krećem prema sredini i sjedam pored jednog čovjeka.

Tek tada vidim da je to Beco, moj poznanik i prijatelj iz djetinjstva kojeg jako dugo nisam vidio.

Kako mi je lice bilo smrskano do neprepoznatljivosti shvatio je da sam to ja tek kad sam progovorio.

Prokomentirali smo naš položaj i zaključili da je ovaj tren najvažnije da smo živi.

A dalje kako bude…

Prilazi nam jedan civil.

Poučen lošim iskustvom iz vana pomislim: – ‘Koji vrag ovaj hoće?!?

– ‘Sad će nas opet porazbijati…!’

– ‘Beco diži se i prelazi u drugu prostoriju” – obrati se mom poznaniku.

Tada sam ga prepoznao.

Čovjek je bio “manipulant” u pogonu moje supruge u tvornici Borovo.

Ona mu je bila šefica.

Dvoumio sam se par sekundi i kad se pridošlica već okrenuo i krenuo prema izlazu zapitao sam ga:

‘A ja?’

Okrenuo se i tada me prepoznao:

“Rudi, pa to ste vi, pređite i vi tamo…’

Tako sam i ja završio u malo ‘toplijim krajevima’…

 

Piše: Sandra Sabljak Gojan/blog.vecernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kronika

Kapetan Dragan pobjesnio u sudnici: ‘Ovo je fašistički progon, pa mene je i JNA mrzila’

Objavljeno

na

Objavio

Dragan Vasiljković, poznatiji kao kapetan Dragan, kojega optužnica Županijskog državnog odvjetništva tereti za ratne zločine nad hrvatskim vojnicima i civilima u četvrtak je iznoseći svoju obranu na splitskom Županijskom sudu odbacio krivnju za sve što mu se optužnicom stavlja na teret

Vasiljković je iznio obranu, ali nije želio odgovarati na pitanja sudskog vijeća, optužbe i obrane. Kazao je da je cijeli sudski proces ‘opsesivno fašistički progon‘, a nakon što ga je sudac Damir Romac upozorio da ne vrijeđa nastavio je da od procesa ne bi ostalo ništa ‘kada bi isključili fašizaciju Hrvatske‘.

Odbacio je tvrdnje da je ikada imao veze sa zatvorom na kninskoj tvrđavi upitavši kako netko može biti ratni zarobljenik prije rata s obzirom da je rat u Knin došao 1995.

‘Ja sam dao prijedlog da se zatvor izmjesti i napravi mokri čvor. Ne znam kome je palo napamet da me predstavi kao čuvara zatvora kada je tamo bilo toliko puno policije. Želim reći kako sam 12 godina zatvoren od čega 11 godina bez optužnice. Oduzeli su mi 12 godina života. Čak su i Alojzija Stepinca držali u kućnom pritvoru, a ja sam 12 godina u zatvoru’, kazao je Vasiljković.

U svojoj je obrani kazao i da je Glinu napustio 27. srpnja u 14 sati, a u optužnici ga se tereti da je djela počinio 30. srpnja. Istaknuo je kako je ‘komično’ sve ono što o tom slučaju pišu novine.

‘Veće su šanse da sam zapovijedao Anti Gotovini nego JNA. Pa oni su mene mrzili. Ne samo da nisam počinio ratni zločin nego se zapitajte zašto sam postao to što jesam’, rekao je Vasiljković na kraju svoje obrane.

Vasiljković je optužen da je kao zapovjednik Jedinice za posebne namjene u sastavu paravojnih srpskih postrojbi, odnosno zapovjednik Nastavnog centra za obuku pripadnika specijalnih postrojbi Alfa, postupao protivno odredbama Ženevske konvencije.

Na teret mu se stavlja da je tijekom lipnja i srpnja 1991. u zatvoru na kninskoj tvrđavi te tijekom veljače 1993. u Bruškoj kod Benkovca mučio, zlostavljao i usmrćivao zarobljene pripadnike hrvatske vojske i policije.

Uz to je optužen i da je tijekom srpnja 1991. u Glini, u dogovoru sa zapovjednikom tenkovske jedinice JNA, izradio plan napada na tamošnju policijsku postaju te prigradsko naselje Jukinac, sela Gornji i Donji Viduševac, a potom i njihovo zauzimanje.

Tijekom napada su oštećeni i uništeni civilni objekti, stanovništvo natjerano na bijeg, opljačkana je imovina, a ubijeni su i ranjeni civili od kojih i jedan strani novinar.

facebook komentari

Nastavi čitati

Kronika

Žepče (Kiseljak) – zločin Armije BiH nad Hrvatima i kako se hrvatski grad junački obranio u okruženju?

Objavljeno

na

Objavio

Dana 16. kolovoza 1993., prije točno 24 godine, u malom bosanskom selu Kiseljaku pored Žepča počinjen je javnosti gotovo nepoznat ratni zločin nad Hrvatima. Zločin su počinili pripadnici Armije BiH, točnije diverzanti 303. i 304. brigade 3. korpusa Armije BiH.

Vojnici Armije BiH, među kojima je prema tvrdnjama žepačkih Hrvata bilo i mudžahedina, upali su preodjeveni u vojnim odorama HVO-a u Kiseljak. Za vrijeme dok su se vojnici HVO-a i stanovnici Kiseljaka snašli i konsolidirali već je vatrenim i hladnim oružjem život izgubilo 43 vojnika i civila.

Sliku užasa toga dana u selu Kiseljak opisala je jedna svjedokinja, rođena 1958. godine ovako:

“Kad smo došli možda deset metara od ceste, zapucali su vojnici Armije BiH po nama. Svi smo popadali po tom putu. Moj se sin bacio malo u stranu i nije niti ranjen. Kad je došao sebi podigao je malu Ivanu i pitao me; ‘Majko, što je ovo?’ A mala Ivana govorila je: ‘Joj, što ću…’ to su bile njene zadnje riječi. Ja sam samo govorila: ‘Dijete, ne daj se!’ Florijan nije progovorio nijednu riječ kao ni majka mu Kata. Mala Ivana Širić je rođena 11. ožujka 1980., Kata Krezić 12. rujna 1933., Franjo Krezić 2. veljače 1934., a Florijan Krezić 27. veljače 1963. Svi su oni u jednom trenu ubijeni. Janja Bulajić je teško ranjena i poslije je ostala u bolnici u Banja Luci. To se sve dogodilo pored mene. Ležala sam medu njima mrtvima. Onda sam se, u toj svojoj panici, sjetila Boga i to mi je jedinu snagu dalo. Tad sam izmolila ‘Pokajanje’, za mrtve. Franjo Krezić je nakon pucnjave još davao znakove života i sin mi je rekao: ‘Mama, odoh ga ja pokušati spasiti, samo ako ga uspijem dolje prenijeti’. Pitao me jesam li ja ranjena, ja sam rekla da jesam, ali da ne krvarim puno… 

Tad sam se morala nasloniti na mrtvog Florijana Krezića. Pazila sam da ne ugazim u njegovu krv i tad sam vidjela njegov mozak u toj krvi. Onda sam dopuzila natrag do svoje kuće i kad sam došla do zida, naslonila sam se na njega. Tada sam ranjena i u drugu nogu te sam pala. To je bila samo prostrjelna rana. Ostala sam ležati ispod terase. Sin je odnekud došao do mene i rekao. ‘Mama, od Franje nema više ništa. Mrtav je.’ 

Nije bilo nikakvih nagovještaja da će nas Muslimani napasti. Mi smo odmah uz rijeku Bosnu. Spremali smo zimnicu, ništa nismo znali. Baš sam spremala paradajz za zimnicu, pilili smo i drva. E, da smo znali što će nas snaći. Florijan Krezić je pogođen u glavu, točno iza uha. Vidjela sam kako mu je mozak iscurio iz glave. Mala Ivana Šarić je pogođena u lijevu stranu tijela. Od naprijed je rana izgledala kao crvena ruža na njenoj majici. Lice i tijelo su joj dobili plavu boju, a na prsima se ‘otvorila’, baš kao rascvjetana ruža. Kata Krezić je svukud pogođena, krv joj je curila iz usta, iz prsa, iz ruku i nogu. Franjo Krezić je pogođen u trbuh i u leđa. Ja sam pogođena u noge. Kad sam došla u Teslić, vidjela sam još naših ljudi koji su tog dana stradali. Rekli su mi da su Zovko i Božo Širić ubijeni. Jedna moja susjeda leži u bolnici, ostala je bez ruke i noge”. 

Ratni zločin pripadnika Armije BiH nad hrvatskim pučanstvom u selu Kiseljaku, općina Žepče, u svjetskoj javnosti nije bio zapažen.

Žepče – hrvatski grad koji su prvo napali Srbi, a onda i Muslimani

Srednjobosanski gradić Žepče leži na rijeci Bosni, na cestovnoj i željezničkoj prometnici Sarajevo-Doboj. Sjedište je istoimene općine. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine općina Žepče imala je 22.966 žitelja, od toga Muslimana-Bošnjaka 10.820 ili 47,11 posto, Hrvata 9.100 ili 39,62 posto, Srba 2.278 ili 9,91 posto, a ostalih 768 ili 3,34 posto. U odnosu na popis stanovništva iz 1971. godine udio Hrvata u ukupnom broju žitelja spao je se 42,4 na 39,6 posto, a Srba čak sa 16,9 na 9,9 posto. Samo je rastao udio Muslimana-Bošnjaka. Njih je 1971. godine u ukupnom broju stanovništva bilo 44,5.

S početkom srpske agresije na Bosnu i Hercegovinu žepački kraj zajednički brane žepački Hrvati i Muslimani-Bošnjaci organizirani i politički i vojno kroz HVO. Muslimani-Bošnjaci i Hrvati su imali zajedničku ratnu bolnicu, zajedničke ratne medicinske ekipe, borili se skupa na bojišnicama. S prvim ratnim okršajima između Muslimana-Bošnjaka i Hrvata i u Žepču rastu međusobne napetosti. Muslimani-Bošnjaci napuštaju bojišnice, čak bježe iz rovova pa zbog toga neke linije “pucaju” i ginu hrvatski vojnici, a mnogi su ranjeni. Kada je formirana Armija BiH i u Žepču, napetosti su još veće. Na katolički blagdan Sv. Ivana Krstitelja, 24. lipnja 1993. godine, dok se služila sveta misa, počeo je napad muslimansko-bošnjačkih snaga na Žepče. Napadnut je grad Žepče, ali i sela Papratnica, Bistrica, Ljeskovica i Novi Šeher.

Žepče u okruženju Srba i Muslimana

Žepački kraj je od toga sukoba u potpunom okruženju srpskih snaga s jedne i Armije BiH s druge strane. Borbe su žestoke, s mnogo ranjenih i poginulih vojnika je na sve tri strane.

Dan sv. Ivana, 24. lipnja 1993., hrvatski je praznik, pa se i te godine većina žepčanskih Hrvata spremala na misu kad je bez ikakva upozorenja uslijedio udarac što ga je svojedobno najavio Ivo Lozančić. Zapravo, prva provala sukoba zabilježena je još 23. lipnja uvečer, kad su mudžahedini iz Željeznog Polja napali hrvatsko selo Golubinja. Sutradan ujutro dijelovi pet muslimanskih brigada – oko 12.500 ljudi – napredujući u dvije kolone s jugozapada (Zenica) i jugoistoka (Kakanj), krenuli su u glavni napad sjeverno od Željeznog Polja i ubrzo opkolili Žepče. Muslimanske su snage zauzele uzvisine zapadno, južno i istočno od Žepča, a u sljedećih nekoliko dana hrvatski živalj iz područja na južnoj obali rijeke Bosne kojima su dominirali Muslimani, izbjegao je u većinska hrvatska područja. U samom Žepču vatra se začula oko 9:15, kad su paljbu na grad otvorili topništvo i minobacači ABiH-a, a muslimanske „Zelene beretke” opkolile stožer vojne policije HVO-a u hotelu Balkan.

Za bitke obje su strane nemilosrdno bombardirale grad. Postrojbe ABiH-a izvan Žepča držale su uzvisine zapadno, istočno i južno od grada, ali nisu ulazile u sam grad, prepuštajući oštre ulične borbe lokalnim muslimanskim snagama. Jedan je svjedok tvrdio kako je grad bombardiran sedam dana uzastopno. Razaranja grada uzrokovana borbama bila su zapravo strahovita; vjerojatno je svaka druga zgrada izgorjela u borbama. Ljudske žrtve na obje strane također su bile goleme, među civilima i vojnim osobljem.

Velika pobjeda HVO-a i predaja dvije brigade Armije BiH!

Naposljetku, HVO je nadvladao i uspio potisnuti Muslimane do južne obale rijeke, odnosno do mjesta poznatog pod imenom Papratnica. Do 30. lipnja HVO je uspio očistiti od muslimanskih napadača najveći dio zapadne obale rijeke Bosne i zapadni dio Žepča. Bitka je završila 30. lipnja uvečer predajom 305. i 319. brigade Armije BiH. Zapovjedniku ABiH-a Galibu Derviševiću poziv na predaju upućen je još 25. lipnja, ali ga je on odbio. Dok se bombardiranje pojačavalo 26. lipnja, HVO je polako uspostavljao kontrolu nad gradom, a Muslimanima je počelo nedostajati streljiva. Dervišević je predaju dogovorio s Božidarom Tomićem 30. lipnja, pristavši na predaju glavnine svojih snaga u gradu u 17 sati.

Prema knjizi „Muslimansko-hrvatski građanski rat u Srednjoj Bosni“ Charlesa Shradera herojska 111. Xp žepačka brigada imala je čak 450 poginulih od 1992. do 1994. godine.

Kao rijetko gdje, ovdje u ovom hrvatskom gradu su poginula i šestorica mladih zapovjednika HVO-a.

facebook komentari

Nastavi čitati