Pratite nas

Komentar

Tebi brate !

Objavljeno

na

Koji ne vidiš moje rane, ali stavljaš prst u njih i pritišćeš i gnječiš i octom polijevaš i pljuješ po meni i zavidiš mi……

tebi koji ne vidiš moju bol , moje rane niti moje suze , jer ih osmijehom sakrivam i samo Bogu ih prikazujem….

ti ne vidiš mog sina , moju kćer , moju ženu koliko pate zbog mene  , zbog tvojeg nerazumijevanja i zbog moje nemoći

a ne mogu ih utješiti , ne mogu ih zagrliti , jer ruke dadoh za Domovinu , za tebe i za tvoje dijete

možeš li zamisliti moje osjećaje i osjećaje mog sina s kojim nikad nisam zaigrao nogomet , dok  se ti igraš sa svojim,

jer dadoh noge za  Domovinu, za tebe , za tvog sina.

Znaš li brate što je slomljeno srce kad  tatina petogodišnja princeza kaže ; tata , za ovaj Božić ne želim ništa za sebe,

zamolila sam djeda Božićnjaka da tebi donese nove noge , kako bi nas dvoje mogli zajedno trčati i voziti bicikl

A  Ona brate moj , ona koju ostavih kao 20-ogišnjak , ne otplesavši s njom niti jedan ples , misleći ima vremena za to , kad rat završi , kad oslobodimo zemlju od dušmana i odoh u rat srca puna ljubavi prema njoj , prema Domovini , prema slobodi i vratiše me , vratiše pola mene

i dok je krišom promatram dok mi prazni kateter , dok me kupa i hrani , razmišljam kako joj još uvijek dugujem onaj obećani ples

i kako ga nikad otplesati neću ,a ona šutke nosi četiri zida kuće na svojim leđima i samo ponekad , kad misli da spavam vidim suzu kako joj po obrazu klizi.

Dadoh svoje udove za Domovinu , bio sam spreman i život dati , kao i oni mnogi junaci koje u kovčezima vratiše obitelji , ali Bog je očto imao druge planove za mene, kao što ih ima za sve nas i nosim svoj križ onako kako mogu , ali molim te ne otežavaj mi ga , ako nećeš sa mnom ovakvim kakav jesam u nove borbe za moja , tvoja i naša prava , ne idi barem protiv mene …pusti me da se dostojanstveno ovakav kakav jesam i dalje borim , jer ostalo mi je ono isto srce u grudima s kakvim krenuh u rat , ono je jedino još uvijek zdravo i hoće i može u borbu za bolju i pravedniju budućnost naše djece i naše jedine nam Domovine .

 Tu su brate i oni koji oči dadoše za Domovinu i oni ne vide da li je nebo još uvije iste plave boje , ali spremni su……

oni koji izgubiše sluh i ne čuju omiljenu pjesmu , niti smijeh svoje djece , ali spremni su….

oni koji ne osnovaše svoju obitelj , jer mišljahu da ih nijedna žena ne može zbog njihove invalidnosti voljeti , ali spremni su ….

majke , očevi koji još uvijek oplakuju svoje mrtve sinove i kćeri ili tragaju za njihovim posmrtnim ostacima  spremni su…..

i mnogi drugi koji puno izgubiše , a ne dobiše ništa i oni su brate spremni , jer ništa više ne mogu izgubiti , osim života , sve drugo su izgubili.

a što ti čekaš zdravi brate moj , da li si sretan , da li su ti se svi snovi ispunili ili se hraniš mojom , našom nesrećom, ako nisi , da li si i ti spreman za Domovinu ?

Grlim vas osmijehom, vjerom i nadom , to je još jedino što mi je preostalo , suze sam odavno isplakao!

Luca Šimić

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Komentar

REFERENDUM: Promjena Izbornog zakona jest ultimatuum za spas države Hrvatske

Objavljeno

na

Objavio

Udruga U ime obitelji smatra da treba mijenjati hrvatski Izborni zakon. On je nedemokratski i potrebno ga je na svim razinama uskladiti s demokratskim zakonima u Europskoj uniji. Dakle, Hrvatska ima najsuženiji prostor odlučivanja birača o svojm političkim predstavnicima na način da šefovi političkih stranaka de facto imaju potpuno moć u odlučivanju, o tome tko će predstavljati birače, a zbog toga su političari i zastupnici često više odgovorni šefu svoje stranke nego biraču kojega trebaju predstavljati. Prema tome, mi smatramo da treba mijenjati zakon, mi smo već imali inicijativu prije tri godine “Birajmo zastupnike imenom i prezimenom”. Kao što znate, skupili smo više od 380 tisuća potpisa i tada je dogovorom između vodstava HDZ-a i SDP-a referendum zaustavljen, tvrdnjom ministra Bauka da u Hrvatskoj ima 4,1 milijun birača, iako je u Hrvatkoj u tom trenutku živjelo 3,5 milijuna punoljetnih osoba – izjavila je prije nekoliko dana Željka Markić.

Retorična kao i obično, dr. Markić propustila je kazati (a medij za koji je govorila, teško da bi joj i dopustio širu eksplikaciju) – dakle, govorila je o tome da šefovi hrvatskih stranaka postavljaju svoje favorite na izborne liste na temelju vlastitih ideoloških ili sličnih koruptivno-klijentelističkih simpatija, što u krajnjem učinku rezultira iznevjerivanjem – vlastitog, ali i općega biračkog tijela, koje je prisiljeno manje-više glasovati za STRANAČKE LISTE, a ne za stvarne kandidate, pa se onda i participacipacija u saborskoj i izvršnoj vlasti svodi na stranačke preraspodjele i nagodbe, nikako demokratske-predstavničke naravi – kako bi to NAČELNO trebalo biti.

No, neovisno o tome, Željka Markić kazala je nešto od krucijalna značaja uopće za pomak aktualne Hrvatske iz bjelodano nedemokratske kaljuže u kojoj grca, a gdje se – s koje god se analitičke strane pogledalo!  – sadašnji Izborni zakon, i trenutna njegova primjena u praksi zajedno s “naputcima”, nameće kao žilet-žica razapeta voljom onih društvenih struktura koje se vole igrati skrivača, čak se predstavljati kao “nepostojeće”,  u smislu “vidim te, ne vidiš me”.

– Smatram da je potrebno jednako iste kriterije primijenjivati na sve. Dakle, potrebno je reći da u RH trebamo imati tri preferencijalna glasa bez praga. Mi u ovom trenutku, upravo zahvaljujući našoj inicijativi od prije tri godine, imamo samo jedan preferencijalni glas s pragom, i već ta mogućnost je u Sabor dovela ljude koji su potpuno politički neovisni i djeluju u skladu s očekivanjima svojih birača. Druga stvar, ako govorima o manjinama, prema manjinama se trebamo odnositi kao prema svim drugim građanima. Dakle, osigurati zaštitu manjinskih prava, ali istodobno držati europski standard. Niti u jednoj zemlji ne mogu oni zastupnici koji su privilegijama, dakle oni koji su posebnim statusom, ušli u parlament, odlučivati o sastavu vlade ili o proračunu. Moramo se uskladiti sa standardima kakvi postoje u EU – kazala je dr. Markić.

xxx

Trenutni Zakon o izborima zastupnika u Hrvatski sabor, u Općim i temeljnim odredbama, u članku 3. Zakona, propisuje da se “jamči sloboda opredjeljenja birača i tajnost njihova glasovanja”, da “birač na istim izborima može glasovati samo jedanput”, da “nitko ne može glasovati u ime druge osobe”, da “nitko ne može zahtijevati izjašnjavanje birača o njegovu glasačkom opredjeljenju”, da je “birač slobodan objaviti svoje glasačko opredjeljenje” te da “nitko ne može biti pozvan na odgovornost zbog glasovanja ili zbog toga što nije glasovao”.

U članku 4. stoji da “zastupnike u Sabor biraju, na temelju općeg i jednakog biračkog prava, svi hrvatski državljani s navršenih 18 godina života (u daljnjem tekstu: birači), te da “za zastupnika može biti biran hrvatski državljanin s navršenih 18 godina života”.

Članak 16. toga zakona kaže da “pripadnici nacionalnih manjina u republici Hrvatskoj imaju pravo birati osam zastupnika u Sabor koji se biraju u posebnoj izbornoj jedinici koju čini područje Republike Hrvatske”, te da se “odredbe ovoga zakona o preferencijskom glasovanju ne odnose na glasovanje za izbor zastupnika nacionalnih manjina”, dok se u članku 17. precizira da “pripadnici srpske nacionalne manjine biraju tri zastupnika u Sabor u skladu s Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina” (dok pripadnici ostalih manjina, njih 21, dakle, biraju još pet zastupnika).

Zakon o izbornim jedinicama pak u svojemu članku 12. navodi da je XI. izborna jedinica “zasebna izborna jedinica za izbor zastupnika u Zastupnički dom Hrvatskoga državnog sabora koje biraju hrvatski državljani koji nemaju prebivalište u Republici Hrvatskoj”, a u članku 13. specificira se pod “XII. izborna jedinica” da “pripadnici autohtonih nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj, biraju svoje zastupnike u Zastupnički dom Hrvatskoga državnoga sabora u jednoj izbornoj jedinici koju čini cjelokupno područje Republike Hrvatske”.

xxx

No, pogledajmo kakav se nesklad razvijao u pogledu izbornih pravila od 2000. do danas, kako na razini usporedbe glavnih 10 izbornih jedinica sa XI., zatim na razini usporedbe XI. i XII., potom na razini usporedbe glavnih 10 i XII. izborne jedinice?

Na izborima u siječnju 2000., kada je u ukupnom rezultatu pobijedila postizborna SDP-ova šesterokraka Račanova koalicija, u XI. izbornoj jedinici (tzv. dijaspora, tj. inozemstvo, plus Hrvati iz BiH) , bilo je upisano 360.110 birača, a glasovalo je njih 127.046 (17,35 posto). SDP je tada imao svoju “listu za diasporu”, ali je u Zastupnički dom Hrvatskoga državnoga sabora ušlo šestero NEZAJAMČENIH HDZ-ovih zastupnika. U XII. izbornoj jedinici (nacionalne manjine), izabrano je NEZAJAMČENIH pet zastupnika (samo jedan Srbin) u Zastupnički dom. Ali, gle!, potom je ukinut Županijski dom Sabora, a s uskorim izborom Stjepana Mesića na mjesto predsjednika države, pokrenute su još neke tekstonske izmjene u cjelokupnom političko sustavu, uvedene su izborne kvote, i koješta još.

Na izborima u prosincu 2003., kada je ukupnu pobjedu odnio Sanaderov HDZ, upisana su bila 4.371.432 birača, a glasovalo je njih 2.604.889 (59,59 posto) na 6795 izbornih mjesta. Tada je XI. izborna jedinica imala 396.617 birača, a glasovalo je njih 70.527, odnosno 17,78 posto, u čak 50 zemalja (BiH je imala 30 izbornih mjesta, Australija 17, Njemačka 22, tadašnja prijelazna tvorevina zvana SiCG 6, SAD 5, Kanada 4, itd…), pa su u Sabor ušla četiri NEZAJAMČENA zastupnika iz te jedinice. U XII. manjinskoj izbornoj jedinici, na izborima su 26.273 birača, od upisanih 283.879, “uspješno” izabrala svih svojih osam – od sada ZAJAMČENIH – zastupnika (pa i ona tri srpska među njima).

Na izborima 2007. godine, kada je ukupnu pobjedu ponovo odnio Sanaderov HDZ (a kada je SDP posljednji put istaknuo svoju listu za dijasporu), na 265 izbornih mjesta u XI. izbornoj jedinici, od upisanih 404.950 birača, glasovalo je njih 90.402 (22,32 posto), i tada je u Sabor ušlo NEZAJAMČENIH pet zastupnika. Tada su izbori održani na 6550 izbornih mjesta, a u XII. manjinskoj izbornoj jedinici bilo je upisano 190.510 birača, od čega je izborima pristupilo njih 25.888 (13.59 posto), koji su – naravno, “uspješno”! – osvojili svih osam ionako ZAJAMČENIH saborskih mjesta (od čega su ona poslovično ZAJAMČENA tri pripala Srbima).

Na parlamentarnim izborima 2011. godine, koju možemo uzeti kao svojevrsnu prekretnicu u manipulacijama s izbornim zakonom i očevidnim inženjeringom koji daje “poželjne” (?!) rezultate, ukupnu je izbornu većinu u svih 12 izbornih jedinica, na 6572 biračka mjesta, osvojila tzv. Kukuriku koalicija, na čelu s Milanovićevim SDP-om, koja se u XI. izbornoj jedinici nije uopće natjecala tj. nije istaknula listu (jer to, očito, više nije bilo ni potrebno). U toj XI. izbornoj jedinici bilo je tada upisano 411.758 birača, a glasovanju je na 124 biračka mjesta pristupilo njih 21.114 (5,13 posto). Istodobno, u XII. izbornoj jedinici (tzv. manjine, njih 22), ukupno je upisan 250.131 birač, a glasovalo je njih svega 45.471:

– srpska nacionalna manjina: upisanih 183.992, glasovalo 23.267 (12,65 posto);

– mađarska nacionalna manjina: upisanih 9.731, glasovalo 4.823 (49,56 posto);

– talijanska nacionalna manjina: upisanih 10.005, glasovalo 3.159 (31,57 posto);

– češka i slovačka nacionalna manjina: upisanih 6.927, glasovalo 3.327 (99,02 posto);

– austrijska, bugarska, njemačka, poljska, romska, rumunjska, rusinska, ruska, turska, ukrajinska, vlaška i židovska nacionalna manjina: upisanih 13.163, glasovalo 4.638 (35,24 posto);

– albanska, bošnjačka, crnogorska, makedonska i slovenska nacionalna manjina: upisanih 26.312, glasovalo 6.257 (23,78 posto).

Razvidno, 21.114 pripadnika tzv. dijaspore i Hrvata u BiH 2011. “uspješno” – nego kako! – izabrali su tri (restriktivno!) ZAJAMČENA zastupnika, a 45.471 pripadnik 22 nacionalne manjine “još uspješnije” izabrao je osam svojih ZAJAMČENIH zastupnika, od čega je 23.267 Srba “uspješno izabralo” sva tri svoja ionako ZAJAMČENA zastupnika. Kako je takav nesrazmjer uopće bilo moguće postignuti?

Pa, administracijski, birokratski, vrlo jednostavno: svim pripadnicima nacionalnih “manjina” omogućeno je da glasuju “u jednoj izbornoj jedinici”, eufemistički rečeno, “na području cijele Republike Hrvatske” tj. na 6572 biračka mjesta (XII. izborna jedinica), a pripadnici “dijaspore i Hrvata autohtonih u BiH” prisiljeni su glasovati na svega 124 biračka mjesta (XI. izborna jedinica). Na taj – nedvojbeno nasilan nači, makar on bio SAMO administracijski nasilan! – pokazalo se da su na izborima 2011. apstinirala 390.644 glasača iz dijaspore i BiH, ali je apstiniralo i 214.660 glasača manjina, makar su oni bili “stimulirani” 6448 puta više, naime, toliko im je biračkih mjesta više ponuđeno!

Na parlamentarnim izborima 2015., taj je nesklad, kako u svojoj zakonskoj regulativi, tako i po odredbama Državnoga izbornog povjerenstva, a posebno po NAPUTCIMA koje je izdalo Ministarstvo uprave Arsena Bauka (i druga neka ministarstva koja su u toj raboti sudjelovala, prvenstveno Ministarstvo unutarnjih poslova Ranka Ostojića), igre s izbornim listama i s izbornim mjestima u XI. izbornoj jedinici poprimile su gotovo oblik – savršene manipulacije.

Nažalost, ni zakonska regulativa, a ni naputci nisu se promijenili ni u slučaju izvanrednih parlamentarnih izbora 2016. godine, na temelju kojih imamo današnji sastav Sabora, Vlade i raspodjele mjesta u državnoj upravi (kasnija personalna preslagivanja spadaju u drugu temu, pa o njima ovdje začas nećemo govoriti).

xxx

Zašto je sve tome tako? Kako je konkretno izborni inženjering uspostavljen kao “demokratska zakonska regulativa”?  Evo nekih glavnih primjera.

Nakon famoznih ustavnih promjena iz 2010. (predsjednik RH bio je Ivo Josipović, na vlasti je bila HDZ-ova hrvatsko-srpska koalicija s oktroiranom premijerkom Jadrankom Kosor na čelu, a predsjednik Hrvatskoga Sabora, HDZ-ovac Luka Bebić), zahvaljujući famoznim “naputcima”, u BiH se može glasovati SAMO u diplomatsko-konzularnih predstavništvima (u Sarajevu, Mostaru, Tuzli i Banjoj Luci), a koliki god da odaziv bude, u Sabor RH idu fiksna tri zastupnika (za usporedbu, 1995. godine u najvišem zakonodavnom tijelu u Hrvatskoj sjedilo je čak 12 zastupnika iz dijaspore i Hrvata iz BiH, a do 2010., Hrvati u BiH su mogli glasovati u 43 grada). Uz to, u svim drugim zemljama u svijetu gdje žive veće skupine hrvatskih građana/državljana, također se od 2010. može glasovati ISKLJUČIVO u diplomatsko-konzularnim predstavništvima. Također, novim Zakonom o popisu birača uveden je i novi institut tzv. prethodne registracije birača za glasovanje u inozemstvu. Tamo se kaže da se tzv. prethodna registracija provodi za:

– birače bez prebivališta u Republici Hrvatskoj (promjena boravišta u istoj državi i promjena države boravišta)

– birače s prebivalištem u Republici Hrvatskoj koji trajnije borave u inozemstvu

– birače bez prebivališta u Republici Hrvatskoj koji borave ili će se na dan izbora zateći u Republici Hrvatskoj.

Naravno, te su fantastične ustavne promjene već na slijedećim parlamentarnim izborima 2011., a zatim na referendumu o ulasku u EU, te na zadnjim predsjedničkim izborima, dovele do “očekivanih” rezultata (vidi ranije), naprosto, jer je usmjerenom akcijom:

1.) drastično smanjen broj izbornih mjesta izvan RH (sveli ih na svega 92 u 50 zemalja),

2.) cinično se surovo poigrali s lokacijom izbornih mjesta, što je posebno pogodilo BiH, te sve teritorijalno velike zemlje s brojnim hrvatskim iseljeništvom (dakle, s državljanima RH, a NE samo s onim iseljeništvom koje se odreklo hrvatskoga državljanstva ili ga nikada nije ni imalo), poput Njemačke, Australije, Kanade, SAD-a, pa i Francuske, itd.

3.) broj država u kojima se uopće moglo glasovati ograničili na 50 (rekli smo, s ukupno 92 izborna mjesta), i to po nepronicljivom ad hoc načelu, zbog kojega je na toj svetkovini demokracije s popisa otpao, primjerice, Novi Zeland, ali su se zato, recimo, na popis plasirale zemlje koje su na zadnjim predsjedničkim izborima zabilježile samo diplomatske glasove: Albanija i Indija po 6, Brazil i Japan po 7, Ukrajina 8, Maroko 9 i Iran “visokih” 10 glasova,

4.) uveli striktna pravila za prethodnu registraciju,

5.) vremenski ograničili izbore (ranije se, primjerice u Australiji, glasovalo dva dana, a na zadnjim izborima samo jedan, i to isključivo u prostorijama DKP-a),

6.) Državno izborno povjerenstvo (predsjednik Branko Hrvatin) odbilo je bilo kakav razgovor o mogućnosti dopisnoga ili elektronskog glasovanja.

O čudnovatim kljunaškim anomalijama Izbornoga zakona u praksi, po okončanju drugoga kruga predsjedničkih izbora u siječnju 2015. godine (uključivši i do danas u RH konzekventno prešućivani podatak: da je na hrvatskim predsjedničkim izborima, u Republici Srbiji početkom 2015. glasovalo svega 477 hrvatsko-srpskih birača, i to zajedno s Hrvatima koji, makar kao nekonstitutivna manjina, žive u Srbiji, te zajedno s činovnicima iz DKP-a), pisao sam na Maxportalu pod naslovom “Administrativni genocid nad dijasporom, hrvatskim Srbima i Hrvatima iz BiH”, bacite pogled tamo ako vam je usput, a o dijelu drugih anomalija izbornoga zakona povezanoga s parlamentarnim izborima 2015., pisao sam na portalu Direktno.hr  pod naslovom “Anomalije Izbornog zakona u praksi na primjeru glasovanja u dijaspori”. Uz tamo navedene katastrofalne podatke, svakako valja razmotriti i tadašnji navod HDZ-ova saborskog zastupnika Davorina Mlakara da je s izbornih lista 2015. “izbrisano oko 250 tisuća ljudi” koji su TOBOŽE otišli “na privremeni rad u inozemstvo”: vrijedilo je to, pretpostavimo, i za izvanredne izbore 2016., a koliki bi taj potencijalni broj mogao biti na izborima koji nas svakako čekaju, može se saznati eventualno iz staklenih vračarskih kugli, kladionice su otvorene.

No, zahtijeva to i dodatno objašnjenje. Kako su, naime, izbrisani? Odnosno, što to uopće znači?

Navodno, Ostojićeva je policija 2015., a Orepićeva 2016., po uputama Baukova Ministarstva uprave (koje se ni kasnije nisu mijenjale), u suglasju s Hrvatinovim Državnim izbornim povjerenstvom, tragom prethodnih izlazaka na izbore, provjeravala jednu za drugom adrese prebivališta hrvatskih birača, kucajući im na vrata doma (možda ih nazivajući telefonom, nikad ne znaš). Ukoliko bi se takvom primitivnom policijskom provjerom, utvrdilo da dotične osobe nema na adresi prebivališta, a sumnja se da se nalazi negdje u inozemstvu, njegovo je ime s biračkoga popisa u jednoj od glavnih 10 izbornih jedinica, automatski prebačeno – u XI. izbornu jedinicu, podložnu prethodnoj registraciji. Na taj način, ako je to istina, osmišljena je VELIČANSTVENA PREVARA – 250.000 BIRAČA prebačeno je u izbornu jedinicu koja, bila brojčano kolika god bila, pridodat će se onomu dijelu izbornog tijela koje ne može glasovati za više od tri (3) zastupnika. Ali im je istodobno oduzeto (eto što znači riječ – neotuđivo!) pravo da glasuju za nekoga kandidata u matičnoj izbornoj jedinici!

Ukupan, dakle, zbroj birača koji su izmanipulirani, izbrisani, ili na druge načine zakinuti za neotuđivo, ustavno, ljudsko pravo na izbore – jer, bilo da im se “sugerira” apstinencija po načelu “ionako izbori nemaju smisla”, bilo da se njihov glas svodi na razinu blizu statističke nule – zapravo je nemoguće izračunati!

xxx

Stoga, tijekom protekle dvije sam godine – možda malo previše s mišlju na nepoznati broj Hrvata i hrvatskih državljana koji žive izvan granica RH – kontemplirao ovako:

1.) XI. i XII. izbornu jedinicu treba ukinuti jer:  a.) predstavljaju manipulativne političke “osigurače”,  b) neusklađene su kako s obzirom na pravila za ostalih 10 izbornih jedinica, tako i međusobno, a posebno s obzirom na zdrav razum (da se ne bih sad i ja pozivao na demokratske tradicije zapadnog svijeta).

2.) Izborne jedinice treba uskladiti prema Censusu (Popisu stanovništva), ali nipošto – kako često tvrde medijski jataci zlomislećih hrvatskih političkih manipulatora – prema poreznoj osnovici. Štoviše, ovo drugo rješenje – to, s obzirom na porez! – unaprijed je isključeno, civilizacijski i zdravorazumski, jer je nonsens, tj. povratak u prvobitni kapitalizam, odnosno feudalizam.

3.) Izborno pravo proizilazi iz Zakona o državljanstvu, i treba ga tretirati isključivo tako, te nije i ne smije biti, OGRANIČENO nijednim drugim zakonom (osim Kaznenoga, a i to sasvim određenim slučajevima).  Jer, glasovanje tj. izlazak na izbore u Hrvatskoj, nažalost, nije zakonska OBVEZA (kao što ja mislim da bi trebalo biti!), ali jest PRAVO. I to NEOTUĐIVO (pravo da biraš i da budeš biran).

Hrvatsko pak državljanstvo može prestati samo otpustom, odricanjem ili po međunarodnim ugovorima, a ispravci podataka u evidenciji o hrvatskom državljanstvu mogu se izvršiti samo na temelju rješenja nadležnog tijela koje je odredila upis u Knjigu državljana (a takvo rješenje, za one koji su državljanstvo stekli rođenjem ili podrijetlom, može se izdati ISKLJUČIVO na osobni zahtjev državljanina, nipošto na temelju slobodne volje nekoga državnog činovnika, pa bio on i sam premijer osobno).

4.) Glasovanje u inozemstvu IONAKO vrijedi samo za građane/državljane RH, što označuje kategoriju “onih koji privremeno žive na strani”. Zakon o prebivalištu, u koji je ugrađena distinkcija između prebivališta i boravišta, NE SMIJE SE tumačiti kao nekovrsna “uvodna odredba” u IZBORNI zakon, niti se POREZNI zakoni SMIJU ili MOGU tumačiti kao takva “uvodna odredba”.

5.) Naime, koliko se može provjeriti, SVE VRSTE POREZA koje se primjenjuju na građane RH u TUZEMSTVU ionako se primjenjuju i na građane RH u INOZEMSTVU, zavisno u mjeri u kojoj su aplikabilni. Hrvatski porezni sustav je jasan, on podrazumijeva: porez na dobit, porez na dohodak, porez na dodanu vrijednost, posebne poreze – akcize (za naftu i naftne derivate, duhanske prerađevine, alkohol, bezalkoholna pića, pivo, kavu, osobne automobile i ostala motorna vozila, plovila i zrakoplove, luksuzne proizvode), porez na premije osiguranja od automobilske odgovornosti, porez na promet nekretnina, porez na igre na sreću, određene vrste poreza koji su prihod jedinica lokalne uprave i samouprave, a kažu, uskoro i na porez na nekretnine.

U skladu s time, ako u RH npr. nemaš vlastito poduzeće, auto, dohodak, pokretnu ili nepokretnu imovinu, itd., na njega u RH nećeš ni plaćati porez, a ukoliko ih imaš, morat ćeš ga platiti, kao što ćeš ga morati platiti ukoliko ti na račun Zagrebačke banke sjedne milijun dolara iz inozemstva, bez obzira ko si, što si i čemu stremiš. Ukoliko pak posjeduješ vikendicu na Ognjenoj zemlji, ili se na Aljasci baviš proizvodnjom alkohola, ili ako pak dobiješ na lutriji u Christchurchu na Novom Zelandu ili u Mostaru u BiH, naravno da nećeš zbog toga plaćati porez u Hrvatskoj, bez obzira je li s dotičnim zemljama sklopljen Ugovor o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja ili nije. Dakle, više je nego vidljivo kako zakoni o porezima ne samo da nisu povezani s Izbornim zakonom, nego to nikako NE SMIJU biti.

6.) Gerrymandering je sjajan izraz na engleskom, kakvoga nema u hrvatskom jeziku, a nema ga, čini mi se, i stoga da bi se prikrilo kako je on u Hrvatskoj gotovo OZAKONJEN (tj. nije ozakonjen doslovno, nego je “ozakonjen” podzemnom političkom praksom i političkim naputcima, prvenstveno iz Ministarstva uprave). Objašnjava se kao: manipuliranje, pomicanje granica (izbornih pravila) kako bi se pogodovalo nekoj stranci ili društvenoj klasi.

7.) Sve u svemu, Ministarstvo uprave, ili Ministarstvo unutarnjih poslova, ili bilo koje drugo “ministarstvo za istraživanje ruda i gubljenje vremena”  nema niti teoretsko pravo samoinicijativno i samovoljno ukidati BILO ČIJE izborno pravo, niti manipulirati s njime na bilo koji način, pa niti prebacivanjem iz jedne izborne jedinice u drugu, tj. nema pravo da ijednoga birača, protivno njegovoj slobodnoj volji, umjesto u nekoj od temeljnih 10, kao žrtva SDP-ova i HDZ-ova gerrymanderinga, prisiljavati da glasuje u (više nego spornima) XI. i XII. izbornoj jedinici.

xxx

Dakle, tako sam proteklih godina kontemplirao ja osobno. Ne sjećam se više koliko sam tekstova objavio po različitim web-portalima o tome, a još se manje sjećam u koliko sam diskusija na istu temu sudjelovao na društvenim mrežama, prije svega na Facebooku, a ponešto i govorio, javno ili manje javno. Uostalom, moje je mišljenje samo moje, tj. privatno je.  Ili je makar bilo privatno, prije nego što je uobličeno – uz korektive osnivača Udruge PROJEKT VELEBIT – u Nacrt programski načela, gdje jasno u točki 23. stoji zapisano da:

– PROJEKT VELEBIT posebno drži kako valja izmijeniti hrvatski Izborni zakon, koji je glavnim uzrokom i sredstvom manipulacije demokratskim procesima u Hrvatskoj:

  1. uvesti OBVEZNO glasovanje za sve punoljetne državljane Republike Hrvatske.
  2. uvesti mogućnost prijevremenog poštanskog/elektronskog glasovanja za stare i nemoćne, za one koji se nalaze izvan domovine i za sve one kojima je iz bilo kojeg razloga nemoguće putovati do glasačkog mjesta
  3. ukinuti ograničavajući broj izbornih mjesta u dijaspori
  4. ukinuti pravilo po kojemu se Hrvati u BiH smatraju “dijasporom”.
  5. ukinuti XI i XII izbornu jedninicu u smislu već navedenih članaka.

xxx

– Mi smatramo da trebaju svi hrvatski birači imati jednaku mogućnost utjecanja na političku situaciju u Hrvatskoj. Također, smatramo da birači moraju imati pravo dopisnog ili elektroničničkog glasovanja (Čak i BiH ima tu mogućnost, a Hrvatska nema.) Što se tiče pripadnika manjina, oni – dakle hrvatski građani srpske nacionalnosti u Hrvatskoj – sigurno da nam je važno da se oni ovdje osjećaju kao kod kuće, ali isto tako nam je jako važno da se na njih primijenjuju isti oni demokratski kriteriji koji se primijenjuju na sve druge građane – kazala je Željka Markić.

– To bi u praksi značilo da ćemo mi pripremiti prijedlog koji će biti ujednačen i koji će se prema svim građanima odnositi na isti način.  Nas jako puno ljudi traži da ponovimo prikupljanje potpisa za referendumsko izjašnjavanje o promjeni izbornog sustava, pogotovo jer ljudi vide da je korupcija u Hrvatskoj usko povezana s političkim kastama koje nisu nikome odgovorne. Cilj nam je prije početka referenduma imati volontera u svakom gradu, općini i selu! Potrebno je prikupiti 10 posto potpisa svih birača u Hrvatskoj i to je veliki posao, mi smo ga dva puta odradili, jednom na refrendumu o braku a drugi put o promjeni izbornog sustava. Ako nam se javi dovoljan broj građana koji žele referendum, mi ćemo ga rado organizirati – zaključila je dr. Markić, pozivajući:

Ako smatrate da je Hrvatskoj potreban cjelovit i suvremen izborni sustav prema kojemu:

1) saborske zastupnike biramo imenom i prezimenom,

2) svi hrvatski državljani, koji žive u Hrvatskoj i izvan nje, mogu glasovati i dopisnim i elektroničkim putem,

3) sve stranke imaju jednake uvjete natjecanja za Sabor,

4) svaki glas birača vrijedi podjednako u svim izbornim jedinicama

pošaljite nam na [email protected] svoje ime, prezime, adresu i grad u kojem živite i broj telefona.

xxx

Ne poklapa se to u potpunosti s idejama PROJEKTA VELEBIT, još manje s mojima (što vidite, možda i iz teksta, naime, necjelovitim se to meni čini), ali vjerujte, to treba podržati. U ime budućnosti, jednostavno, zbog naše djece: svaka buduća izmjena Izbornoga zakona mora biti pozitivna, inače smo nastradali: i mi, i manjine, i dijaspora, i Hrvati iz BiH.

Piše: Mate Bašić

facebook komentari

Nastavi čitati

Komentar

Spašavaj se tko može

Objavljeno

na

Objavio

Sama najava referenduma o izmjenama izbornog zakona, izazvala je paniku ne samo među manjinskim zastupnicima već znatno više među velikim strankama poput SDP-a i HDZ-a.

Sama izmjena zakona da se manjinci više ne biraju na „roza“ listićima niti je u suprotnosti s Ustavom niti je u suprotnosti sa zaštitom manjinskih prava po bilo kojoj međunarodnoj konvenciji, upravo suprotno takav oblik izbora podržava i Vijeće Europe putem Venecijanske komisije.

Kad sve sagledamo i proučimo ono što se želi dobiti referendumskim pitanjem, doći ćemo do saznanja da trenutnim političkim elitama ne odgovara niti jedan cilj referenduma. Tri preferencijalna glasa problem su za svaku stranku jer moraju jako dobro miksati na izbornim listama između kadrova koje želi vodstvo stranaka, znači poslušnika i između kadrova koje želi baza. Sagledavajući zadnje parlamentarne izbore jasno se vidi da oni koji su bili odabir baze imaju znatno više preferencijalnih glasova od onih koje su na liste instalirali predsjednici stranaka, a kod tri preferencijalna glasa, sasvim je izvjesno da će neki“ rukopoloženi“ kandidati ispasti s ulaznih mjesta.

Zabrana predizbornog koaliranja izbrisat će s političke scene stranke ili bolje rečeno strančice, političke priljepke poput HSU s lijevog političkog spektra ili HSLS i HKDS s centra i desnog centra. Ništa bolje ne bi prošli novoosnovana stranka GLAS, a HNS je i onako bivša stranka, dok bi HSS prestao biti parlamentarna stranka. Neke stranke bi mogućnost političkog preživljavanja dobile smanjenjem predizbornog praga na 3 %. Ako se referendumom želi postići eliminacija takvih stranaka onda je smanjenje predizbornog praga besmisleno te se predlagatelj mora odlučiti želi li zabraniti predizborno koaliranje ili smanjivati izborni prag. Osim što bi prag od 3 % bio u suprotnosti s predizbornim koaliranjem, donio bi i neočekivani efekt u omogućavanju ulaska u parlament populističkim strankama, koje nitko ne treba kao dio većine već je njima isključivi cilj pretvaranje parlamenta u cirkus i samopromidžba po uzoru na neke članove Živog zida. Pravo pitanje na to je – kome to treba.

Onemogućavanje biranja manjinskih zastupnika s manjinskih lista izazvat će najveći problem, ne samo kod manjinaca već i kod nacionalnih stranaka. Neke stranke su dugo vremena stvarale svoje manjinske kadrove, radili su to prije svega zahvaljujući svojoj dobroj analitici. Najveću štetu pretrpio bi SDSS i njihov čelnik Miodrag Pupovac jer to bi i za njega i za njegovu stranku, značilo političku eutanaziju.Bio bi to kraj njegovoj politici ucjena ali i drugačijoj preraspodjeli sredstava iz proračuna, ne u smanjenu koje bi dobile nacionalne manjine već u drugačijoj raspodjeli tih sredstava, i zasigurno većoj transparentnosti.

Sigurno je da niti stranke niti predstavnici nacionalnih manjina neće sjediti skrštenih ruku u onemogućavanju referenduma jer to ugrožava njihove privatne i stranačke interese i bi ti će spremni na sve, a ono što će im biti zadnja linija obrane, bi ti će hitni izlazak na izbore da se spriječi primjena izmjena zakona o izborima na sljedeći saziv.

Ante Rašić

facebook komentari

Nastavi čitati