Tekst o abortusu zbog kojeg Hrvatsko novinarsko društvo traži progon Nikoline Nakić

14

Nikolina Nakić, kolumnistica portala Bitno.net, majka je četvero djece, prijavljena je Vijeću časti Hrvatskog novinarskog društva zbog teksta o abortusu objavljenog  još u veljači. 

Tekst je oživljen 28. studenog kad je Ženska mreža Hrvatske organizira javni protest  zbog “drastičnog kršenja reproduktivnih prava žena u javnim bolnicama! Članice Ženske mreže tražile su da se hitno i bez odlaganja osigura provedba zakonskog prava ženama koje žele ostvariti svoje pravo na pobačaj te da se ujednače cijene i procedure.

Tekst je Nikoline nakić prenijeli su mnogi portali, među njima i Šibenski portal, nakon čega je novinarka Nakić  bila izložena uvredama a zatim je slijedila tužba Vijeće časti Hrvatskog novinarskog društva s tvrdnjama da tekst “vrijeđa žene koje su počinile abortus” i kako se u njemu mogu pročitati “lažne statističke informacije”.

Evo što je napisala Nikolina Nakić:

Nikolina Nakić

“Već se dugo spremam pisati na ovu temu, no teška mi je i bolna i riječi i emocije teško izlaze van. Možda je ipak Dan života koji smo obilježili prava prigoda da se neke stvari kažu.

Odakle da krenem? Možda najbolje – od početka.

Naime ja nikada nisam ni trebala biti rođena. Moja mama je zatrudnjela sa mnom kao sedamnaestogodišnja gimnazijalka, blistavih ocjena i isto takve budućnosti. Tata mi je bio četiri godine stariji student, bez primanja, i malo su o čemu tada mogli sami odlučiti. Pritisci su bili strašni, od uništavanja budućnosti preko sramote da se žene mladenci od 17 i 21 godinu.

Tadašnji šef rodilišta u Petrovoj bio je mamin daljnji rođak. Poslali su je k njemu, jadnu, nikakvu, isprepadanu, da „riješi stvar“.

Liječnik se sažalio i poručio da je za abortus prekasno… iako nije bilo. Isti taj čovjek prvi me primio na ruke, čupavu i bucmastu bebicu rođenu zdravu i u terminu, nosajući me onako tek rođenu i pokazujući me svima koji su se tamo našli, govoreći: Ma pogledajte je kakva je, kakvo lijepo dijete! To je dijete ljubavi!

A vidite, toliko je malo falilo da se nikada ne rodim. Nečija odluka, nečija trenutna samilost, odlučila je o jednom cijelom životu, o meni, o mojoj djeci koju nikad ne bih rodila, o mužu kojeg nikad ne bih upoznala… tolike su sudbine visile o toj jednoj niti, i iako se ovaj svijet ne bi promijenio, nastavio bi baš kao da se ništa nije dogodilo, moj mikrosvijet promijenio se bespovratno.

beba_0[1]

Svaki, ali baš svaki abortus je takva priča. Priča o prekinutom životu, zauvijek promijenjenim sudbinama koje bi dotakle mnoge, ali to nikada neće učiniti. Osim, zagovornom molitvom.

Svake godine u Hrvatskoj se izvrši od 35 000 do 40 000 pobačaja. Izvještaji HZJZ vrte se oko brojke 5000 (to je 13 abortusa na dan u Hrvatskoj – ma molim vas???) no problem je da su tu prikazani samo abortusi prijavljeni u bolnicama. Kako se cijena abortusa vrti oko 2000 kuna često dolazi do pogodbi žena i liječnika gdje se za nešto nižu svotu izvrši abortus, a zahvat se prijavi kao pregled, krvarenje, mučnina, ili se pak evidentira kao prijeteći spontani pobačaj pa se može obaviti i kao hitna kiretaža. Tko uopće može kontrolirati što se dešava iza zatvorenih vrata ambulante?

Kako se došlo do ove grozne brojke od 40 000? Čistom logikom i vrlo jednostavnim izračunom. Kada bi statistika HZJZ bila istinita, tada bi značilo da je u Hrvatskoj naglo porastao broj spontanih pobačaja i ostalih porodnih komplikacija u odnosu na broj začete djece. Matematički gledano, broj komplikacija u trudnoći porastao je za 300 posto! Ne bi li taj podatak trebao biti alarmantan za naše zdravstvo… a ipak se šuti! A zašto se šuti? Zato što svi znaju istinu.

Da stvar bude još gora, upravo bi ova brojka 40 000 ubijene djece na godinu bila dostatna da se preokrene negativan trend što se tiče pada broja stanovnika u Hrvatskoj.

Hajdemo prvo vidjeti o čemu pričamo. Abortusom smatramo svaki legalni prekid trudnoće na zahtjev trudne žene. U Jugoslaviji je uveden 1952. kao Uredba o postupku za dopušten prekid trudnoće. Daljnje liberalizacije dogodile su se 1960. i 1969. (Općim zakonom o prekidu trudnoće).

Konačno, imamo zakon iz 1978. koji vrijedi i danas, kojim je dopušteno izvršiti prekid trudnoće do desetog tjedna. Nakon toga pobačaj se može izvršiti uz odobrenje liječničke komisije.

nikolina nakić abortus hnd

Abortus u ranijoj fazi radi se vakuumskom aspiracijom gdje se dijete usiše van. Od 15. tjedna radi se kirurška dilatacija – otvara se vrat maternice a za uklanjanje fetusa koriste se kliješta i usisna cijev. Kasnim pobačajem smatra se onaj od 20. tjedna trudnoće nadalje. Tako je 2012. u jednoj zagrebačkoj bolnici majka pobacila dijete s Down sindromom u ŠESTOM mjesecu trudnoće! Komisija je, jasno, postupak odobrila.U plodnu vodu uštrcali su hipertoničnu otopinu soli koja je izgrizala dijete s vanjske strane njegova tijela, no i iznutra jer je dijete tu plodnu vodu gutalo. Umiranje djeteta u najtežim mukama traje do 48 sati, kada se inducira porod mrtvog djeteta i ono bude bačeno u smeće ili spaljeno s ostalim biološkim otpadom.

Ono što nisu mogli spaliti, ono što nisu mogli uništiti, bila je djetetova duša.

Pitam vas ja – što je s nama, što je s ovim svijetom kad zločin prikazujemo kao ljudsko pravo?

Što nam se dogodilo?

Zašto umanjujemo grozotu djecoubojstva opravdanjima da bi se abortusi ionako činili u nehigijenskim tamnim podrumima? I s pletaćim iglama? Sigurna sam da je puno bolje da se djeca ubijaju u sterilnoj bjelini, s kirurškim jednokratnim rukavicama, sa sterilnim instrumentima… sve lijepo, čisto i blistavo, oprano Domestosom, a ono malo krvavo baciš u smeće i kao da se nije ni dogodilo.

Žene su bar imale izbor. Učinile su krivi, ali su ga bar imale. Ubijena djeca nisu imala nikakav izbor nego postati mali mučenici – jer oni i jesu upravo to.

Abortus NIKADA nije rješenje. On donosi smrt, on donosi krivnju, on donosi žive rane koje se gnoje cijelog života i nikad ne cijele, jer ne mogu zacijeliti – jer najteže je oprostiti sebi.

1325684286_zwanger_shutterstock_%20Monkey%20Business[1]

U pokušaju da se opravda ono što se opravdati ne može, muljamo i pletemo i zaplićemo se u vlastite laži uvjeravajući sebe i druge da život ne počinje začećem. A baš je struka u Petrovoj bolnici jasno, glasno i decidirano rekla da život, ljudski život počinje baš tada, spajanjem muške i ženske spolne stanice. Jednostavna istina. Sve drugo ne drži vodu.

Ja sam žena. Ponosna sam što sam žena. Ponosna sam na svoju različitost od muškarca, beskrajno ponosna na biološku datost da je moje tijelo sposobno biti dom jednom novom ljudskom biću. Da je ono sposobno donijeti dijete na svijet. Svim se srcem zalažem da mi žene ne budemo u ničemu zakinute u odnosu na muške, društvo pravednosti i jednakih šansi i moj je san.

Međutim, abortus nije pravo, ne želim ga kao pravo i duboko se gnušam činjenice da postoje žene koje ga zovu „ženskim pravom“. One time prljaju svoju bit,svoju izvanrednost, svoju posebnost, dio Marije koju svaka žena ima u sebi. Ukratko – odričemo se svoje ženskosti i svoje ljudskosti.

Prije nekoliko dana na kompjuteru sam ugledala plakat za film o abortusu na čijoj je naslovnici zbilja potresna slika (nisam je željela staviti u tekst) abortirane bebe kraj čije krvave glavice stoji novčić. Moj jecaj, uzdah, štoveć, privukao je pažnju mog devetogodišnjeg sina Roka koji mi se prišuljao s leđa i vidio sliku (koju sam odmah spustila, no ne dovoljno brzo). Na njegovo pitanje što je to, rekla sam mu istinu, na najblaži način na koji djetetu možeš uopće objasniti neobjašnjivo. Nije me više ništa pitao osim radi li se to i u bolnici u našem gradu. Odgovorila sam – da.

Sljedećeg jutra, bila je nedjelja, došuljao se do mog kreveta, poljubio me i rekao mi: Mama, probudi se, vidi kakav je sunčan dan vani! Što kažeš da se ja i ti prošetamo do bolnice danas i da spriječimo da se danas ubije jedno dijete?

Taj nevini dječji pogled i dobrota u njegovim iskrenim crnim očima natjerali su mi suze na oči. Što sam mu mogla reći: Sine, a što nas dvoje možemo učiniti? Što mi jadni možemo promijeniti u ovom zlom svijetu?

A onda sam se sjetila svog posjeta Majčinom selu u Međugorju prije nekih godinu dana. Došavši tamo bila sam duboko ganuta ljubavlju, brigom i dostojanstvom koja je pružena ženama koje su se našle odbačene od svih, doslovce istjerane na cestu. No ipak su donijele pravu odluku. Svaka prostorija u tom kompleksu odisala je ljubavlju i mirom, sve je odisalo redom, čistoćom i veseljem. Očekivali biste turobno mjesto, nesretne sudbine, žalopojke? Prevarili biste se! Tamo se slavio Život.

U jednom trenutku osjetila sam da me svladavaju emocije i iz kapelice sam pobjegla u obližnji wc dobro se isplakati. Bile su to suze sreće, suze ganuća, a bilo je i malo mojih osobnih jer sam tada bila sedam mjeseci trudna u trudnoći koju je samo čudo moglo spasiti. Podigla sam glavu i ojačala ramena da mogu ponosno dalje nositi križ, na način na koji je otajstveno darovan samo nama ženama.

Obradovala me nedavno vijest koju sam pročitala da se oglasila jedna američka organizacija za zaštitu tradicionalnih obiteljskih vrijednosti i rekla:Ugledajmo se na malu katoličku Hrvatsku! Sjetih se riječi blaženog Ivana Pavla prilikom posjete našoj domovini kad nam je rekao: Vi ste Hrvati svjetlo Europe!

Krenuli smo dobrim putem. I samo jedna upaljena svijeća osvjetljuje mrak. Naša generacija ima šansu i mogućnost učiniti nešto za nas, naše duše, naš narod i svoju domovinu. Ne smijemo je propustiti.

I kad vas jednom vaše dijete probudi baš kao mene moje, i pita – mama, tata, što si ti učinio? – pazite što ćete mu odgovoriti. Jer će ono u vašim očima čitati istinu i tu vašu istinu nositi dalje sa sobom u život. Kakva će to istina biti, ovisi o vama.

“Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh;
prije nego što iz krila majčina izađe, ja te posvetih, za proroka svim
narodima postavih te”
(Jeremija 1,5).

Nikolina Nakić | Bitno.net

facebook komentari

  • Klara

    odličan tekst!!Nadam se da će doprijeti do srca i savjesti mnogih žena koje razmišljaju i smatraju da je abortus rješenje,,ne nikako nije rješenje,,svako dijete ima pravo na život,Bog ga je imao u planu i najljepši je dar roditeljima,,dajmo malennim bićima pravo na život,a majkama podršku da ipak svojoj djeci daju priliku upoznati svijet!!

    • peppermintt

      Klara ne samo žena, život je stvoren zajednički prema tomu i odgovornost mora biti zajednička i muškarca i žene.

      • Klara

        Svakako,odgovornost je podjednaka,,nažalost ima dosta mladih žena koje su ostavljene od strane partnera i ne žele preuzeti odgovornost,vjerujem da su mnoge mladfe žene upravo zbog toga prisiljene na ovakav čin,tj.abortus

        • peppermintt

          naravno, zato kažem triba se zalagati za opći boljitak u društvu, za jednako poštivanje žena kao i muškaraca, za jednake prilike ali i za jednake razine odgovornosti.
          Ovdje u svemu je zabrinjavajući poziv na linč od strane nekakvih udrugica usmjeren na Nikolinu koja ima pravo na svoj stav.
          Ozračje netolerancije u smislu ja sam u pravu i nitko drugi nije, je nažalost i obilato podupiramo tzv lijevim medijima, liberalnim strankama , sjetimo se novinarke Karoline Vidović Krišto kojoj je otkazan ugovor o radu na HTV.

          • Klara

            slažem se,žena ima svoj stav i dala je mišljnje koje potpuno podržavam.

          • Uvijek ću podržati ove hrabre žene.

            Eto koliko je to apsurdno i koliki pritisak stvaraju lijevi nazovi liberali da je ženama potrebna HRABROST kako bi kazale ono što misle i osjećaju! Kolike tek trpe i drže nepravdu u sebi!?

            Zato ću ovdje staviti link svjedočanstva gospođe Vidović Krišto da se prisjetimo još nekih stvari http://kamenjar.com/svjedocanstvo-karoline-vidovic-kristo-na-festivalu-mladih-u-medugorju/

            (napomenut ću samo da je Karolina ovdje govorila o pedofiliji)

          • Klara

            u našoj lipoj hrvatskoj je najlakše eliminirati one koji žele učiniti nešto za društvo,tako i gospođa,Vidović Krišto cjenim njen rad zalaganje protiv pedofilije kao temelja spolnog odgoja,

  • peppermintt

    Napadi nekakvih kvaziskupina su čisti govor nesnošljivosti i netolerancije prema pravu na svoje mišljenje koje Nikolina iznosi argumentirano i u blagom tonu
    Ove bukače neka zašute ili neka pokušaju energiju trošiti na dostojanstven način zalaganja za humaniji odnos prema ženama

    • Biskup Pozaić je nedavno lijepu sintagmu kazao:’Zelena darkerica Holy promiče kulturu smrti’.. Ovo se odnosilo na Mirelu Holy ali se slobodno može kazati i za ostale iz tog spektra

      • peppermintt

        tako nekako ona zapravo i svojim načinom života propagira tu kulturu

        • siguran sam da također zivka tarot ezo džidžimidži telefone

          • peppermintt

            :)))))

  • Dragutin Junković

    Hrvatsko novinarsko društvo !!??? Pa dajte najte.Niti su novinari niti su hrvatski….To je komunistićki isprdak koji trenutno uživa podršku Ive Josipovića i Milanovića ali …sve ima svoj kraj….Tiki-taka.