Telefoniranje nekad i danas – tehnologija se promijenila, a naš osjećaj za pristojnost?

0

Nikad neću zaboraviti dan kada je moja obitelj dobila svoj prvi kućni telefon. Bilo je to tamo negdje krajem sedamdesetih, dok su se cestama polako kotrljale Lade i Stojadini, u dječjim vrtićima se za doručak služila jeftina pašteta na polubijelom kruhu lošeg okusa, a njemački turist niže srednje klase u smiješnim plastičnim sandalama kojima nespretno hoda po jadranskoj kamenoj plaži smatran je bogom.

Telefon je bio bijedo-sive boje, s brojčanikom na okretanje koji je prilikom biranja broja proizvodio tipičan zujavi zvuk, velik i nekako nezgrapan no nama prekrasan. Vrhunac uzbuđenja nastao je kada su nam objavili naš telefonski broj. Nije bilo potrebe zapisivati ga – tada su telefonske brojeve, i to ne samo vlastite, pamtili svi, čak i djeca.

Dodatnu provalu radosti izazvala je činjenica da smo dobili broj bez dvojnika. Ah, dvojnik… Jedan od relikata starih, mračnih vremena, nešto poput spaljivanja vještica i liječenja puštanjem krvi. Obično je to bio vaš prvi susjed s kojim ste dijelili zajedničku telefonsku liniju, što je posljedično značilo da vi on ne može telefonirati onda kada telefonirate vi, a vi ne možete telefonirati onda kada telefonira on. Takva situacija rezultirala je čistim ispadima poput snažnog lupanja metlom o zid koji dijeli njegov stan od vašeg i urlanja: ‘P**ka ti materina, skini se već jednom s je**nog telefona!’ te sličnih kreativnih oblika izražavanja emocija. Mi smo dobili telefonski broj bez dvojnika, što je značilo da možemo telefonirati kad god hoćemo – pod uvjetom da linije nisu u kvaru, i to je bio dovoljan razlog za pripremanje svečane večere. Pečenog pileta s krumpirićima. Da, onakvog kakvo danas, gotovo, možete kupiti u Konzumu za dvadesetak kuna. Onda je pečeno pile bilo luksuz. Baš kao i telefon.

AA009679

U međuvremenu su se stvari drastično promijenile. Za voće sad moramo posegnuti u novčanik dublje nego za piletinu i dobar dio mesa, nekada jeftina riba postala je skupa, a za šoping više ne moramo otići u Trst ili Graz već je dovoljno odvesti se njemačkim, talijanskim ili japanskim autom kojeg smo kupili na kredit do prvog šoping centra koji je obično udaljen na maksimalno desetak minuta vožnje. Možemo poslati i muža u nabavu. Ako mu nešto zaboravimo staviti na popis, nazvat ćemo ga. Telefonski. Ima mobitel. Pardon, to je već passe. Ima pametni telefon. S njim se može spojiti i na internet i pogledati gdje se ono nalazi onaj Kozmo u koji smo mu rekli da svrati putem i donese nam aceton i jastučiće od vate.

Fiksni telefon ne samo što više ne izaziva oduševljenje već odlazi u ropotarnicu prošlosti. Mnogi ga u svojim domovima više uopće nemaju i sve češće se priča kako je to samo za starce. U uredima se još, doduše, junački drži i odolijeva zubu vremena. Tu je često spojen na nekakav Cisco ili CRM softver, umrežen s računalom, dio nekakvog šireg sustava komunikacije, nadzora i kontrole. Pametan telefon zato ima svatko. Čak i klinci. Štoviše, oni često njima rukuju bolje od staraca. Jasno, svi seru protiv pretjerane komercijalizacije ili opsjednutosti suvremenom tehnologijom ali kad klinac zatrepće suznim okicama i kaže: ‘Mama, tata, ja sam jedini u razredu koji nema Samsung Galaxy S5, ajde vi odolite i nemojte mu to kupiti za Božić ili rođendan. Mislim, možete, što ne? Klince je svakako dobro naučiti da sreća ne leži u materijalnome i da ne mogu uvijek dobiti ono što žele. Ali istovremeno se lomite jer znate da nema goreg pakla za zdrav razvoj tog istog klinca od izopćenja iz zajednice. A klinac bez pametnog telefona je izopćen. Pa ćete tražiti kompromis i kupiti mu Samsung Galaxy Fame. I gristi se jer znate da je svaka odluka koju donesete – pogrešna.

Danas više nitko ne pamti telefonske brojeve, često se događa da ljudi ne znaju ni svoj. ‘Ej, daj mi svoj broj’. ‘Čekaj, nazvat ću te pa ćeš ga imati ubilježenog…’ Tako je lakše nego se pokušati sjetiti koji ono vražji broj imamo. Da ne pričamo o tome da sve više ljudi ima više od jednog mobitela. Jedan je za kolege i poslovne partnere, drugi je privatan, treći je privatan ali samo za bliske članove obitelji i frendove, a tu je negdje i onaj četvrti za koji nitko ne zna osim ljubavnice. Sve njih – osim eventualno onog zadnjeg, ako ga imate – dobili ste sklapanje supermegahiperpovoljnog ugovora kojim ste sam aparat dobili za cijenu jednog ličkog krumpira i za koji kasnije plaćate mjesečnu ratu za koju su vas uvjerili da je ‘nećete ni osjetiti’, u sklopu višegodišnjeg ugovora koji funkcionira tako da ćete lakše sebe dekapitirati i otići sutra na posao nego ga raskinuti.

ASUS-PadFone-2-6Kada su se pojavili mobiteli – iz kojih su se potom izrodili pametni telefoni – svi smo naivno mislili kako će nam sad međusobna komunikacija biti lakša. Na neki način i jest – da, stvarno je zgodno kad možete nazvati muža koji upravo vozi prema šoping centru jer ste mu zaboravili reći da kupi muškatni oraščić koji vam treba za musaku. Ali jesmo li zbog masovnog posjedovanja mobilnih telefona postali pouzdaniji u međusobnim dogovorima? Vraga. Kad smo se mogli osloniti samo na kućni fiksni telefon puno smo više pazili da na susret s nekim dođemo na dogovoreno mjesto i u dogovoreno vrijeme. Znali smo da ne smijemo zafrknuti jer ne možemo javiti da ćemo kasniti ili da smo spriječeni. A danas? Danas se nazove s pametnog telefona i baci jalova isprika kao što je: ‘Znaš, gužva je u prometu’. Kao da je prometna gužva u Zagrebu nastala tek jučer pa nas nešto sprječava da je predvidimo i krenemo malo ranije – kako smo to nekad činili. Danas čak ni ne nazovemo uvijek. ‘Sorry, baš mi je krepala baterija na mobitelu.’ Nekima, kako čujem, krepa čak i kad se penju po neobilježenim putovima na Sljemenu pa malo zalutaju. Toliko o prednostima suvremene tehnologije.

Kada je suvremena tehnologija u pitanju, postoji nešto što se zove kompenzacija rizika. Kao što je mnogima običaj automobil voziti brže i s manje opreza zbog saznanja da ima ABS, DSC i čitav niz elektronskih pizdarija, tako nam i spoznaja da imamo pametni telefon u džepu ulijeva neki osjećaj sigurnosti pa krećemo kasnije na dogovore, mijenjamo ih u posljednji trenutak jer znamo da si to možemo priuštiti, a sama kvaliteta komunikacije postaje bazična, čak i primitivna. Nekad smo jedne druge nazivali putem fiksnog telefona i pazili smo da se uvijek kulturno predstavimo i pozdravimo na početku i na kraju razgovora koji je uvijek imao glavu i rep. Danas nazovemo, bez predstavljanja – pa vidi tko zove, zar ne? ‘Ej, kasnim, sjedi u birc i čekaj me’… Klik, poklopljeno. Čak uvijek i ne zovemo, nekad šaljemo SMS. I nije to elaboriran tekst kao nekada u pismima koja su se slala poštom. Često nam se ne da ni pisati cijele riječi, a kamoli rečenice. Zato umjesto da napišemo ‘Molim te, doći u kafić, žao mi je što kasnim’, napišemo ‘Pls, birc, kasnim’. Napredak u tehnologiji nije, na žalost, vezan uz napredak u međuljudskim odnosima. Štoviše, često mu ide na uštrb. Kvalitetu međusobnih odnosa kompromitiramo svojim podaničkim odnosom prema tehnologiji.

Znate, ja jako volim svoj pametni telefončić. Čak ga od milja zovem Plavko jer je tamnoplave boje. I malo mi smeta što ga moja mačka mrzi pa ga, čim ga vidi, baca na pod. Super mi je to što preko njega mogu na internet. Toliko puta bih zalutala da ga nije bilo, ne bih našla kontakt podatke neke prodavaonice, grizla bih se oko nekog glupog pitanja čiji odgovor mi je na vrh jezika poput ‘kako se prave faširanci’… Fantastično je to što su mi svi kontakti i svi odgovori na dohvat ruke. Volim svoj pametni telefončić. Ali čvrsto vjerujem da mi on, kao blagodat suvremene tehnologije, ne daje pravo mijenjati planove u posljednji trenutak, gaziti dogovore, praviti budale od ljudi ili biti prema njima bezobrazna. Ružna riječ uvijek je ružna riječ, bila ona napisana grafitnom olovkom na komadu papira ili bila ona otipkana na nečijem ekranu za dodirivanje. Suvremena tehnologija daje nam mogućnosti činiti stvari brže i jednostavnije, ali ne daje nam dozvolu za bezobrazluk. Ljudskost ipak uvijek ostaje ljudskost.  G.M./fizzit.net

facebook komentari