Teroristička skupina prema kojoj je Labrador samo slinav pas

0

Vremena su loša. Jedino što je lošije od njih je vrijeme. Kiša pada u biblijskijm količinama, a događaju se i fenomeni slični biblijskima – nema najezde skakavaca, ali su u nekim hrvatskim područjima opažene silne gomile žaba krastača. Prijevremeni dolazak proljeća u veljači i ožujku nasilno je prekinut ciklonama u travnju. Prijevremene izbore u Hrvatskoj nasilno sprječavaju mediji odani aktualnoj krepanoj vlasti, šireći lažne ankete da je samo 40% Hrvata za izvanredne izbore.

Uopće, ankete su postale iracionalne pa postoje i takve koje daju postotke potpore kandidatima za predsjednika RH , premda se nitko osim Ive Josipovića nije izjasnio da bi on i Dejan Jović htjeli (drugi) mandat, što u prijevodu znači da bi Jugoslavija htjela u treći mandat, nakon monarhističkog i komunističkog.

Ako može SSSR, može i Jugoslavija

Malo pomalo i neobaviješteni naši građani razumiju što im već dulje vrijeme govorim ja i što im govori meni slična fakinaža obuzeta valjda nevjerojatnim scenarijem povratka jugoslavenske idile. Građani nas nisu pratili jer nemamo masovne medije koji im nude glasnu zabavu i duboku šutnju o mreži koja se plete oko Hrvatske, uz kreativnu potporu iz samoga vrha nehrvatske hrvatske vlasti. No, otkako se u Ukrajini počelo događati što se događa, i nevjerni Tome naćulili su uši govoreći sada da je rečena fakinaža možda ipak u pravu.

SSSR se nasilno obnavlja rušenjem svjetskoga poretka koji je (doduše vritualno krhko) uspijevao izbjeći globalne sukobe. Putin je proglasio kraj jednoga doba, skinuo diplomatske i navukao boksačke rukavice, uzeo kalašnjikov i objesio iznad radnoga stola slike Hitlera, Staljina i Miloševića. Anschluss, Sudeti, Poljska, hrvatsko Podunavlje, zapadna Slavonija, zaleđe Dalmacije, Dubrovnik… slike su koje je ispod ljubimaca nalijepio na zid i samo ih skida i kopira kako mu dođe.

U istočnu, ali i južnu Ukrajinu ubacuje svoje labradore ili potiče već postojeće, formira krajine koje će se “referendumima” odcijepiti od matice zemlje, ali ne zaboravlja najjače oružje – ideologiju koja se oslanja na raspirivanje mržnje prema Ukrajincima, a za potku ima jednostavnu podjelu na fašiste i antifašiste, pri čemu su svi Ukrajinci koji žele cjelovitu suverenu i samostalnu Ukrajinu obični fašisti, a oni koji bi se priključili Rusiji napredni su antifašisti. I to je naučio od Miloševića i Srbije, čija je vojska na kapama imala crvenu zvijezdu. A da bi se pokorilo ukrajinske fašiste, sve je dopušteno – uzeti im Krim, uzeti istočnu, a potom i zapadnu Ukrajinu.

No eto, velim, sada su neobaviješteni hrvatski građani počeli prepoznavati što se događa na jugoistoku Europe, da ne velim u jugosferi, uviđati zašto Srbija tako tvrdokorno i nadalje Hrvate naziva ustašama, zašto u “republici srpskoj” komemoriraju Jasenovac sa starim i sto puta demantiranim brojkama o 700.000 žrtava, zašto Hrvatima podmeće “urođenu genocidnost”, zašto Srbija uredno spaljuje hrvatske zastave, krade sve što može od hrvatske kulture i negira posebnost hrvatskoga jezika.

Odgovor je jednostavan: Srbija još nije u vojnom smislu dosta jaka da nastavi i završi što je započela devedesetih, Srbija još ne može kao Rusija komadati susjedne države, ali može “upražnjavati” drugu komponentu koja je Rusiji samo pomoćno propagandno sredstvo za ovladavanje Ukrajinom – može prljavim krivotvorinama održavati mit o općehrvatskom fašizmu i općesrpskom antifašizmu kako bi u pravom trenutku u budućnosti imala i to opravdanje za komadanje fašističke zemlje, odnosno nasilni povratak Hrvatske u Jugoslaviju, to jest veliku Srbiju u kojoj će svi Srbi živjeti u istoj državi, kao i Rusi u novom SSSR-u.

Treća komponenta je, kao i uvijek, veleizdajnički vijenac neumrle orjunaške ideje u samoj Hrvatskoj, koja već priprema teren – to lakše što je uspjela osvojiti vrhove vlasti i pred očima hrvatskih ljudi bezočno otvoreno radi na uvezivanju regije – političkom, gospodarskom i vojnom (zajedničke vježbe!), uz pomoć klike koja kontrolira i terorizira hrvatsku kulturu, a posebno medije. Tako izjave iz same Hrvatske o slučajnoj državi i heterogenom pučanstvu koje se jedva može nazvati narodom, dobivaju puni smisao, kao i težnja prema pravoj, neslučajnoj, valjda prirodnoj naddržavi s ujednačenim jugoslavenskim pučanstvom.

Srbija u ovom trenutku sjedi na dva stolca i oba su joj draga jer ih može iskoristiti za svoje interese. Europsku uniju u biti prezire, ali joj se želi prikrpati kako bi ostvarila jugoistočnu Europu bez granica. U Moskvi je pak njezino srce pa su odnosi bliski i srdačni. Ukoliko Putin doista misli ozbiljno i ako se ne zaustavi, ako mu je namjera okupati se u Jadranu, opet će Srbija dobro proći po onoj oživljenoj staroj “nas i Rusa dvjesto milijuna” (ili koliko već).

A što Hrvatska? Hrvatska sa sadašnjoj crvenom vlasti? Ta vlast nije u stanju ili ne želi reći ni jednu dobru riječ za Ukrajinu, ta vlast licemjerno šuti i “ne želi reći svoje stajalište”. A njezino je stajalište svakome tko poznaje prilike potpuno jasno: obnova SSSR-a je put prema obnovi Jugoslavije, a mi, aktualna vlast u Hrvatskoj, mi smo – zna se – za Jugoslaviju. Prema tome, držimo fige Putinu.

Bosna i Hercegovina

Najjača karika u obnovi Jugoslavije jest sadašnja Bosna i Hercegovina koja je država na papiru, a u Jugoslaviji je bila ipak imala – po Ustavu iz 1974. – nekakvu slabašnu državnost, mogla je nasaveznoj razini igrati nekakvu ulogu, moralo ju se pitati za mišljenje. U današnjoj kojekakvoj BiH sukobljuju se jugoslavenska (dotično velikosrpska) i velikobošnjačka politika. Potonja kratkoročno ima manje šanse, razvidno joj je da se treba nagoditi s velikosrpskom, barem do trenutka uništenja Hrvata kako ne bi ostala muslimanski otok u slavenskom moru.

A budući da i među muslimanima postoji podosta snažna projugoslavenska linija, sve može završiti velikom koalicijom koja vodi prema Jugoslaviji. Ta zlosretna ideja ima i u Bosni kao i Hrvatskoj besmrtnu udbašku podlogu o kojoj saznajemo tek detalje. No, detalji su važni. Za ključnoga čovjeka obavještajne zajednice (OSA) u FBIH nudi se bivši udbaš koji se posredno uspio infiltrirati i u katolički krug, a projekt zrakasto vodi prema onim paterima i fratrima kojima unitaristička Bosna nije strana.

Dani slobode medija

Vele da se novinarstvo srozalo, da ima cenzure i autocenzure. Tako kaže i novinarsko društvo, koje tim tendencijama licemjerno

Ako HTV-ov novinar Aca uzima sebi slobodu da na dan kada se dvojica papa proglašuju svecima – od kojih je jedan snažno pridonio padu komunizma i hrvatskoj slobodi – u studio pozove Igora Mandića koji negira hrvatsku državu, hrvatski narod i posebnost hrvatskoga jezika, onda to znači da mediji imaju i te kakvu slobodu, da mogu činiti što hoće, da mogu terorizirati narod i pljuvati po njegovim vrijednostima
drži ljestve kada je u pitanju crvena vlast. Ali! U biti su mediji slobodni, nikada takvu slobodu nisu imali!

Ako HTV-ov novinar Aca uzima sebi slobodu da na dan kada se dvojica papa proglašuju svecima – od kojih je jedan snažno pridonio padu komunizma i hrvatskoj slobodi – u studio pozove Igora Mandića koji negira hrvatsku državu, hrvatski narod i posebnost hrvatskoga jezika, onda to znači da mediji imaju i te kakvu slobodu, da mogu činiti što hoće, da mogu terorizirati narod i pljuvati po njegovim vrijednostima ne samo uz pomoć pretplate nego i u inim elektroničkim medijima te u tisku gdje se odavno oblikovala medijska teroristička skupina prema kojoj je Labrador samo slinav i ne baš opasan pas.

Skupina djeluje slobodno. Da. Pa kakva je to onda kuknjava o neslobodi medija? Gdje je tu cenzura, gdje je tu autocenzura? Nigdje na svijetu nema takve slobode.

Trio

Hrvatska je uzor medijskih sloboda kada treba raditi u korist hrvatske neslobode.

No da, velika većina novinara koji ne pripadaju terorističkom krugu u vrlo je nezahvalnoj situaciji i etičkim dvojbama, mnogi su nezaposleni, mnogi poluzaposleni. Ako su zaposleni, moraju bez pogovora slijediti politiku vlasnika (ako znaju tko je), a glede opće politike ne smiju pokazati da su protiv politike rečene terorističke skupine jer slute da je to (aktualna) državna politika.

Nešto znaju i o Ustavu i o bliskoj povijesti, nešto se čude kakva je to država koja radi protiv sebe i naroda, ali dječici treba kupiti hranu i tenisice, plaćati kredite i sladoled, pa je najbolje praviti se da živimo u najboljem od mogućih svjetova, u velikoj medijskoj slobodi slobodnoj od etike i odgovornosti prema nacionalnoj državi hrvatskoga naroda.

Institucionalizacija jezika

Radi se naravno o Institutu za jezik i jezikoslovlje koji je doživio renesansu pod Jovanovićem, te ostvario sve ministrove dječačke snove o danu kada će zabiti nož u leđa hrvatskom jeziku. Želja mu se ispunila i sada je sretan. Uz pomoć poltrona proveo je zamisao o oktroiranom pravopisu koji će doduše na kraju završiti u reciklažnom dvorištu, a podatak o JJ pravopisu ostati ružnom anegdotom u povijesti hrvatskoga jezika, ali u ovom trenutku đaci privremeno moraju svladati tu novosadsku inačicu inače dobivaju loše ocjene.

Loše ocjene dobivaju i svi jezikoslovci koji se toj svinjariji opiru, što će reći svi ugledni hrvatski lingvisti, ali i kroatisti u inozemstvu. Tako se Institut (to jest Jozić) okomio na Artura Bagdasarova bijednim pamfletom u kojemu se nadugo i naširoko melje brašno sitnih duša uhvaćenih u razaranju hrvatskoga jezika. Bagdasarov je svoje napise objavio na portalu HKV-a, u Hrvatskom slovu i u časopisu “Kolo”, a kozaračko kolo oko Instituta – reagirajući na njih – samo pokazalo da se u nemuštoj obrani svojih dvostrukosti ili drugih još većih zuluma uhvatilo u vlastitu zamku.

Da je tako svjedoči detalj o pisanju ukrajinskih toponima. Institut prisvaja sebi zasluge za točno, narodno pisanje ukrajinskih gradova, premda je u radnoj inačici dao samo Lavov i Kijev, a nakon kritike od strane ukrajinske manjine u Zagreb dodao i druge inačice pa – povećao zbrku. Unoseći Lviv, prekršio je pravilo da treba preuzimati izvorni oblik i prilagoditi ga fonemskom sustavu, znači ne pisati Lviv ili Lavov nego Ljviv, kako Ukrajinci i izgovaraju ime toga grada.

Vrag jest u detalju, a detalj do detalja je pakao u cjelini koja otkriva i ostala tumaranja nesretnog oktroiranog pravopisa, a Jozićeve “polemike” odaju intelektualnu slabost i sklonost prešućivanju. Primjer: isprva je pisao da ga Bagdasarov ne zanima, da ne čita Bagdasarova, a onda se vidjelo da njegove primjedbe šutke uvažava i na temelju njih unosi ispravke. A da čita portal Hrvatskoga kulturnog vijeća, bjelodano je premda nitko od sličnih ne priznaje da čita. Ma čitaju, naravno. Potajno. Za njih je to valjda nešto kao svojedobno Radio Madrid. Čitaju ilegalno, da ih ne uhvati Jovanović.

Vjerojatno su sada već u panici jer Jovanović traži (i nalazi) novo radno mjesto na talasoterapiji, pa ako je i odustao jer su ga uhvatili u talasnim namjerama – ne znači da ga mjesto ne čeka nakon prijevremenih izbora. Institutu je to signal da ministar sprema kovčege, a što će onda biti s njima, sam Bog zna. I ja.

O Jovanovićevu skandalu čitam u tisku gdje se skandal naziva skandalčićem. Dražesnoga li eufemizma! A radi se o skandaletini, o aferi zbog koje se leti… svugdje osim u Hrvatskoj. Zajedno s Linićem koji je – dok ovo pišem – na rubu provalije, ali ga ne da riječka baza kojoj pripada i Jovanović. Teče crvena rijeka koja vlada Hrvatskom, dok ne postane rijeka bez povratka. A ni to nije sva istina jer Hrvatskom u stvari vlada HNS koji ima jedan i pol posto potpore među biračima. Gdje to ima? Pa u Hrvatskoj.

Krvavi svibanj

Redaju se obljetnice iz ratova i pokolja u krvavom mjesecu svibnju raznih razdoblja. Komemoracija pokolja hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu u potpunosti je ponovila lanjski vukovarski Dan sjećanja, a mediji su opet zabugarili o podjelama, pisali da su bile dvije kolone, što je drska laž. I opet je bila jedna kolona, hrvatska, braniteljska, a ona druga navodna kolona nije postojala nego tek šačica očajnih političara koje su njihovi šefovi poslali na brisani prostor – da se sami opet ne blamiraju.

Ti su očajnici imali instinktivni poriv da se sakriju u kuće, ali nisu to učinili znajući da su ondje Srbi, među njima vjerojatno i neki od onih koji su masakrirali hrvatske mladiće a nitko ih do danas nije potražio.

Branitelji su zatim krenuli u Vukovar prekriti sramotne ploče hrvatskom zastavom i još jednom poručili da je Vukovar hrvatski grad i da će ostati hrvatski. Da nije srpski Krim na Dunavu. Tih dana dolazi i presuda predsjedniku Stožera da je kriv za skidanje ploča. Politička presuda, naravno, koja će pasti na Vrhovnom sudu. Sitne duše to znaju, ali nekako moraju napakostiti hrvatskim braniteljima. Pa makar bilo i priglupo.

Buka

Svojedobno sam obećao da ću pratiti fenomen buke ma gdje bila. Moji pokušaji da uvjerim razne ustanove kako izmeđuklasičnog smeća i buke nema nikakve razlike, nisu naizlazili na razumijevanje. Jednostavno, buka se tolerira pa makar i opasna po zdravlje, opasna po život – bilo izravno zbog djelovanja decibela na organizam, bilo neizravno kao što je (uz izravno) uništavala život obitelji koja u Hrvatskoj nije dobila zaštitu pa se obratila europskom sudu i dobila odštetu.

Jesu li se potužili i ljudi u zagrebačkoj ulici koji godinama stradavaju od Tvornice buke, ne znam. Trebali bi. Kao i svi koje terorizira buka (o glazbi nema riječi) iz “kafića” i sličnih lokala. Dolazi toplo vrijeme i problem će opet izazivati pozornost (ne i institucija ), na kopnu i posebno na moru. O slučajevima na Hvaru i Braču već sam pisao, a ništa se nije pomaklo s mjesta – barem koliko znam. Ministarstvo turizma o tome ni riječi, premda postoje podatci o turistima koji su zbog buke napuštali “destinacije” tresući se u ritmu basova, s neispavanom djecom u naručju. Mala zemlja za veliku buku – valjda je to sljedeći slogan.

Premda vlasnici novina misle da ljude zanimaju sukobi i svađe u aktualnoj Vladi, to je jednostavno nije točno. Nikoga to više ne zanima. Što je rekao premijer, što ministar, što šefica ovoga ili onog odjela, tko je koga korumpirao i tko je koga protežirao, tko bi koga maknuo – ma koga još briga. “Svi se maknite” poručuje narod, a oni njemu da su stabilni i da će izdržati do redovitih izbora pa makar Hrvatska propala. Drže se za ruke i pjevaju “Još Hrvatska nij propala, još godinu bu izdržala.”

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari