Pratite nas

Iz Otporaševe torbe

TERORIZAM, ZLOČIN – KAKO KADA I KAKO ZA KOGA

Objavljeno

na

POUKE IZ POVIESTI

– Ništa pod suncem nije novo. Sve se ponavlja. Ono što je bilo ono je što će biti, ono što je učinjeno ono je što će biti učinjeno – kaže stara hebrejska poslovica.

[ad id=”93788″]

Terorizam spada među najnehumanije zločine protiv čovječanstva. To je neoprostivi zločin koji je protivan ne samo svim načelima međunarodnog prava, nego i zločin protiv civilizacije, vjere, morala i svega što civiliziran čovjek smatra svetim i nepovredivim.

Ipak, ponekad terorizam je jedini način na koji se pojedine grupe ili narodi mogu boriti protiv nametnute tiranije i kao takav on se na neki način može opravdati.

Ali bilo kakva vrsta terorizma u ime nečije vjere, ideilogije, u ime osvajanja, porobljavanja i podjarmljivanja drugih naroda i tome slično, ničim se ne može opravdati.

A što tek reći o terorizmu jednoga čitavoga naroda čije su posljedice dovele do jednoga od najvećih kataklizama u poviesti čovječanstva.

Jedna od najzločinačkijih terorističkih organizacija dvadesetoga stoljeća, koja je uspjela izazvati taj kataklizam bila je velikosrbska teroristička organizacija “Crna ruka”

Osnovao ju je 6. rujna 1901., kapetan srbske kraljevske vojske Dragan Dimitrijević “Apis” (bik), s grupom velikosrbskih oficira, među kojima su bili; kapetani, Pera Živković, Radomir Aranđelović i Milan Petrović te poručnici Antonije Antić, Dragan Dulić, Milan Marinković i Nikodije Popović.

Organizacija je osnovana po naputku Karađorđevog unuka, komite Petra Karađorđevića, koji se u to vrieme nalazio u bjegstvu u Švicarskoj i Francuskoj.

Prvi zadatak ove terorističke organizacije bio je likvidacija Kralja Aleksandra Obrenovića i njegove supruge Drage i na priestolje postaviti novu kara-vlašku (cigansku) dinastiju s njim na čelu.

Umorstvo je na divljački način izvršeno na “Srpski Vidovdan” na večer 28. lipnja 1903., a vođa ubojica je bio sam Dimitrijević.

Nu kako su Velike zapadne sile uvijek bile vrlo selektivne u klasifikaciji zločina terorizma, uvijek na osnovici prema tome kada su i kome su činjeni, na ovaj gnusni teroristički zločin regicida niti jedna od ondašnjih velikih sila; Velika Britanija, Rusija i, posebno, Francuska, nisu ni prstom makle.

Dapače, Francuska je, na primjer, bila toliko zanesena srbskim teroristima da je iz štovanja prema njihovom vođi, novom kralju Petru I. Karađorđeviću, u sred Pariza “ukrasila” jednu ulicu njegovim imenom.

Poslie njegovog dolazka na vlast u Srbiji srbski državni terorizam zauzeo je tolike mjere da mu se ni današnjim vremenima svakovrstnoga terora ne može naći ravnoga.

S obilnom pomoći gore spomenutih sila, Srbi su u tzv. balkanskim ratovima 1912. i 1913. počinili neopisive zločine nad svim nesrbskim narodima, posebno nad Albancima i makedonskim Bugarima.

U tim strahovitim zločinima s srbijanskom vojskom, koja je, kako se vidi iz gore spomenutog, bila od samoga vrha infitrirana najgorim tipovima terorista i najbezdušnijih ubojica, natjecale su se razne privatne četničke terorističke grupacije.

Svi ti zločini, pljačke, paleži, silovanja i umorstva činjeni su pod nosom, a najviše puta i s blagoslovom, onih koji su tek danas na svojoj vlastitoj koži počeli osjećati prokletstvo tog fenomena.

Svatko zdrav mora najstrože osuditi ove današnje terorističke zločine, koje podivljali islamisti čine protiv nevinog pučanstva.

Kako sami kažu, ovi današnji teroristi čine ove gnusne zločine radi “obrane svetih islamskih zemalja i svete islamske vjere od al kufr-a (nevjernika).

Nisu li i naši susjedi sve zločine koje su činili činili za “odbranu svete srpske vere” i za “sveti srpski narod”.

Jedan od najvećih srbskih terorističkih zločina, koji je, s upletenošću Francuske, Engleske i Rusije, prouzrokovao katastrofu 1. svj. rata bio je atentat na austrougarskog priestolonasliednika Franca Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju u Sarajevu 1914. godine.

Ovaj teroristički čin prouzročio je više zla,više žrtava nego svi drugi teroristički zločini na svietu – 17 milijuna mrtvih i preko 20 milijuna ranjenih, a da se i ne spominju milijuni umrlih od gladi i zaraznih bolesti koje je ovaj rat onio

Jedan ruski svećenik nedavno je izjavio kako je velikosrbski teroristički zločin ubojstva austrougarskog priestolonasljednika nadvojvode Franza Ferdinanda i njegove supruge Sofije, 28. lipnja 1914. u Sarajevu, bio glavni uzrok za izbijanje 1. svj. rata, rata koji je uništio Europu i Rusiju.

Evo kako neki strani povjesničari, među kojima je i engleski povjesničar prof. Christopher Clark, opisuju ovaj srbski teroristički zločin.

– Sprega između vlade Srbije i mreže upletene u urotu bila je namjerno neformalna i kradomična i nije postojala nikakva pisana dokumentacija.

Historiografija konspiracije morala se stoga osloniti na kombinaciju poslieratnih sjećanja, depozicija i zaprisegnutih svjedočanstava od kojih su mnoga kasnije uništena ili nestala.

Ipak, puno toga je na ovaj ili onaj način ostalo takorekuć suspendirano u pozadini tako da su povjesničari bili prisiljeni svaki detalj konspiracije intenzivno izpitati.

– U nedjelju ujutro 28. lipnja 1914., priestolonasliednik austro-ugarske monarhije, nadvojvoda Franc Ferdinand i njegova supruga Sofija Chotek stižu vlakom u Sarajevo, presjedaju u otvoreni automobil i upućuju se prema gradskoj vijećnici.

U koloni je šest automobila. U prvom automobilu bio je gradonačelnik Sarajeva Fehim efendija Ćurčić, obučen u tamno odielo i s ceremonijalnim fesom na glavi, a uz njega je sjedio policijski komesar dr. Edmund Gerde.

Iza njih u otvorenom sportskom autu “Graef und Stift” bili su Franc Ferdinand i Sofija. Na suprot njima, na preklapajućem sjedalu, sjedio je guverner Bosne general Oskar Potiorek, a na prvom sjedalu uz vozača sjedio je dopukovnik grof Franz von Harrach.

U autima iza njih je posluga koja je s kraljevskim parom došla iz Beča i nekoliko lokalnih policajaca.

Kolona auta ide prema centru Sarajeva širokom ulicom Apel Quay, koja prolazi uz rijeku Miljacku.

S obe strane rijeke uzdižu se brda po kojima su izgrađene kuće i vile okružene baštama i voćnjacima iznad kojih se vide groblja sa spomenicima od bielog mramora.

Malo dalje uz rijeku, između visokih stabala i zgrada, vide se mnogi minareti džamija – opomene na tursku prošlost ovoga grada.

Na lijevooj strani nalazi se bazar, tržnica, na kojoj trgovci svih vrsta; voćem i povrćem, ćilimima, sedlima, kovači bakrenih posuda (kujundžije), od jutra do mraka nude svoje proizvode.

Na sred bazara je mala kućica u kojoj se u ime vaqf-a (muslimanska karitativna organizacija) siromašnima bez naplate dijeli turska kava.

Dan prije bio je kišovit i prohladan, ali u jutro 28. lipnja grad je obasjan suncem.

Kako neki smatraju, vojvoda je za svoju posjetu Sarajevu izabrao nesretan dan, jer na taj dan je 1389. godine otomanska vojska je na Kosovu Polju podpuno uništila srbsku vojsku.

Što nadvojvoda nije znao jest da, kao niti jedan narod na svietu, Srbi na taj dan svake godine slave taj svoj poraz i opijeni šljivovicom najavljuju kako će “osvetiti Kosovo”.

Ove godine “san vaskolikog srpstva” o osveti Kosova postao je posebno žestok jer je prošle godine u tzv. 2. balkanskom ratu srpska vojska “oslobodila” Kosovo i sada je na redu da se taj “sveti plamen Kosova pretvori u živi oganj” koji će se proširiti na ostale još ne oslobođene srpske zemlje”.

Na ovaj dan srbska teroristička organizacija “Crna Ruka” objavila je da se njezin žurnal “Pijemont” toga dana dijeli bezplatno.

“Kosovo je osvećeno, ali sve srpeke zemlje nisu oslobođene!”, piše taj dan u Piemontu.

Dolazak nadvojvode Franca Ferdinanda u posjet Sarajevu, baš na “srpski Vidovdan”, za velikosrbske iredentiste kako u Srbiji tako i u Bosni bio je simbolična uvreda koja je zahtijevala odgovor. Nu kasnije će se vidjeti da je razlog za taj ”odgovor” bilo nešto sasvim drugo.

Nekoliko dana prije posjeta sedam srbskih terorista, organiziranih u dvije ćelije, skupilo se u Sarajevu. U jutro 28. lipnja, oni su se razporedili na punktovima uz cestu kojom će kraljevski par prolaziti.

Svaki je oko pasa imao zakopčene bombe, a u džepu revolver.

Također svaki je u džepu imao paketić otrova (cianida u prahu), pomoću kojega je po izvršenju zadatka trebao izvršiti samoubojstvo, rađe nego da bude uhićen.

Uzprkos upozorenjima da će srbski teroristi sigurno pokušati atentat, nadvojvoda je odredio provesti se Sarajevom u otvorenom automobilu.

Povrh toga, vojnički špalir, koji je trebao biti postavljen uzduž čitavoga puta, uobće nije postavljen tako da je kolona cijelim putem bila podpuno nezaštićena.

Također, ni specijalaca koji su trebali cielo vrieme osiguravati povorku, nigdje nije bilo. Nekim nerazumljivim zapletajem njihov zapovjednik je na željezničkoj postaji uskočio u auto s nekim policajcima i odvezao se u grad, a oni su ostali u postaji bez mogućnosti da na vrieme stignu u grad.

Što je još čudnovatije Franc Ferdinand i Sofija uobće nisu bili zabrinuti za svoju sigurnost. Oni su prije dolazka u službeni posjet Sarajevu proveli tri dana na Ilidži gdje su, kako su izjavili, vidili “samo lica ljudi koji su ih obožavali”.

Čak su jedan dan posjetili i sarajevski bazar gdje su bezbrižno hodali kroz množtvo naroda koji ih je veselo pozdravljao.

Za vrieme večere na Ilidži, na večer prije polazka vlakom u Sarajevo, Sofija se sastala s hrvatskim vođom u Bosni dr. Josipom Sunarićem, koji je opominjao lokalne vlasti da ne dopremaju goste u Sarajevo “na dan kad su lokalni Vlasi, podjareni velikosrbskom propagandom, previše uznemireni.

“Dragi gospodine Sunariću”, Sofija mu je tada rekla, “vidite da ste ipak u krivu […]. Gdje god smo ja i moj muž došli bili smo primljeni s toliko prijateljstva – čak i od svih Srba – s toliko srdačnosti i nepatvorene topline da smo zbog toga vrlo sretni.”

Franc Ferdinand je bio poznat po svojoj nestrpljivosti s sigurnostnim procedurama i htio je da ovaj posjet Bosni bude što više opušten.

Što je najvažnije, 28. lipnja bila je obljetnica njihovoga vjenčanja pa je Sofija inzistirala da na taj dan bude uz svoga muža.

Automobili su polako prolazili izpred dućana i kuća urešenih ausro-ugarskim zastavama prema mostu Ćumurija na kojem je čekao jedan od terorista, jedini musliman, Sarajlija, Muhamed Mehmedbašić.

Kada se kolona približila mostu on je izvadio bombu koju je trebao baciti u Franc Ferdinandov auto.

Nu času kada je htio bombu aktivirati osjetio je da mu se netko u gužvi iza leđa približio. Misleći da bi to mogao biti policajac Mehmedbašić se od straha “sledio” i postao podpuno paraliziran i ova njegova se misija izjalovila isto onako kao i ona prije 5 mjeseci kada je, podplaćen od Crne Ruke, pokušao u vlaku ubiti guvernera Oskara Potioreka. I kolona je prošla.

Drugi terorist na liniji, prvi koji će stupiti u akciju, bio je bosanski Vlah Nedeljko Čabrinović. On je odkopčao svoju bombu i aktivirao je tako što je udario detonatorom od željezni stup za razsvjetu.

Čuvši eksploziju detonatora (kapisla) nadvojvodin tielohranitelj grof Harrach je pomislio da se radi o eksploziji gume na autu, nu vozač je, koji je primjetio bombu koja je zrakom letjela prema autu, pritisnuo na gas.

Je li u istom času i nadvojvoda primjetio bombu i, kako su neki tvrdili, rukom je odbio tako da nije pala u auto ili se odbila od zadnji dio auta nikada nije razjašnjeno. Nu ona je promašila cilj i pala pod sliedeći auto, eksplodirala i ranila nekoliko častnika i napravila veliku rupu na cesti.

Na sve ovo nadvojvoda je reagirao s nevjerojatnom hladnokrvnošću.

Oko trećeg auta, koje je ostalo na mjestu, digla se prašina i gust dim.

Sofija je, od gelera bombe ili nekog drugog komada materijala, zadobila malu ranu na licu. Inače, par nije bio ozlieđen, a kako izgleda ni potresen, barem što se nadvojvode ticalo.

Svi članovi posade u trećem vozilu bili su ranjeni ali živi i svi su pokušavali izići iz vozila. Najteže je ranjen ađutant generala Potioreka, pukovnik Erik von Merizzi, koji je, iako pri sviesti, težko krvario iz zadobivenih rana.

Nekoliko promatrača iz publike bilo je također ranjeno.

Odmah, čim je bacio bombu, Čabrinović je u svoja usta sasuo prašak cianida i bacio se preko parapeta u Miljacku. Ali niti jedna od ovih njegovih akcija nije imala predviđenog uspjeha.

Otrov koji je Čabrinović progutao bio je slab i nekvalitetan tako da mu je umjesto trenutačne smrti samo oštetio grlo i želudac, a vodostaj Miljacke bio je u to vrieme vrlo nizak tako da se nije uspio ni utopiti.

Umjesto toga, Čabrinović je poslie skoka pao na pijesak gdje je odmah bio uhićen. Uhitio ga je jedan sarajevski brijač i predao ga dvojici redarstvenika.

Umjesto da odmah napuste zonu opasnosti, nadvojvoda se najprije pobrinuo da se pomogne ranjenima, a onda je zapovjedio da se nastavi put prema gradskoj vijećnici koja se nalazila u centru grada, a onda natrag istim putem, kako bi on i Sofija mogli posjetiti ranjene u bolnici.

“Ma hajde, jasno je da je taj čovjek lud, nastavimo s programom!” rekao je nadvojvoda i kolona, sada smanjena za jean automobil, krenula je napried.

Ostali teroristi koji su čekali na svojim mjestima tako su dobili ponovnu priliku da izvrše svoju zadaću.

Ali, kao i velika većina terorista, ni ovi nisu bili nikakvi heroji, nego obični kukavelji koji su, kao i današnji islamisti od svojih imama vehabista, bili radikalizirani od svojih velikosrbskih učitelja, kaluđera i popova.

Kada im se povorka automobila približila, trojica od ovih srbskih “heroja” izgubila je živce i ostala skamenjena.

Vaso Čubrilović, najmlađi među njima, skamenio se kao i Mehmedbašić prije njega. Isto se dogodilo s Cvjetkom Popovićem. On je ostao na svome mjestu, ali umjesto da izvrši zadatak on je izgubio hrabrost.

Čuvši eksploziju Čabrinovićeve bombe on je odjurio u zgradu srbskog kulturnog družtva “Prosvjeta” i svoju bombu ostavio u nekoj kutiji u podrumu.

Čubrilović i Popović kasnije će se izgovarati da nisu izvršili svoju zadaću jer im je tobože bilo žao Sofije.

Kada je odjeknula Čabrinovićeva bomba Gavrilo Princip je u strahu napustio svoje mjesto, a pošto je mislio da su drugi ispjeli izvršiti atentat pošao s masom radoznalih mještana prema mjestu eksplozije i vidio kako policajci vuku Čabrinovića, koji je u agoniji od posljedica otrova koji mu je spalio ždrielo i želudac.

Kako je kasnije sam izjavio iztražnim organima, Princip se tada povukao na novu poziciju na Franc Jozef ulici kojom će se nadvojvoda, prema unapried najvljenom oglasu, vraćati iz centra grada.

Trifko Grabež je napustio svoje mjesto i pošao tražiti Principa. Na tom putu kraj njega su na udaljenosti od svega nekolika metra prolazili automobili s visokim gostima nu on se također skamenio. Kasnije se izgovarao da nije uspio izvući bombu jer mu se zapela u odjeću.

U prvom pogledu izgledalo je da je nadvojvoda bio u pravu kada je inzistirao da se “nastavi s programom” i parada je nastavila put i bez dalnjih incidenata stigla pred gradsku vijećnicu, gdje se odigrala mala tragikomična predstava.

Na gradonačelnika Fehima efendiju Ćurčića pala je dužnost da visokim gostima održi prigodan govor dobrodošlice.

Iako je već znao da je sve pošlo naopako i da njegov bezazleni govor kojega je bio pripremio više ne štima, Ćurčić je bio previše nervozan tako da nije uspio improvizirati nikakav alternativni tekst ili barem modificirati neke izraze kako bi ga prilagodio onome što se dogodilo.

U visokom stanju uzrujanosti i jako oznojen on je stupio pred visoke goste i počeo: “Vaša visočanstva, duše svih građana glavnog grada Sarajeva izpunjene su veseljem i oni najuzhićenije pozdravljaju Vaš najuzvišeniji posjet s najiskrenijom dobrodošlicom……”

Vidjevši da njegov govor ne odgovara situaciji, ljutit Franc Ferdinand ga prekida riječima: “Ja sam došao kao vaš gost, a vi me dočekujete bombama!”

U nastaloj šutnji moglo se vidjeti kako Sofija nadvojvodi nešto šapće u uho, nakon čega se on malo smirio i Ćurćić je nekako nastavio svoj govor.

Kada je gradonačelnik završio opet je došlo do neočekivane stanke jer je pronađeno da su papiri na kojima je bio napisan nadvojvodin govor bili natopljeni krvlju ranjenih častnika u trećem automobilu.

Nu Franc Ferdinand se brzo snašao i održao kratak, ali ugodan govor, koji je završio s nekoliko rečenica na hrvatskom jeziku.

Poslie govora Sofija je otišla na sastanak s muslimanskim ženama u neku prostoriju na prvom katu vijećnice, Franc Ferdinand je otišao na mjesto gdje je bio telegraf i diktirao telegram caru Franc Jozefu da su on i Sofija živi i zdravi.

Prije polazka iz gradske vijećnice nadvojvoda je upitao generala Potioreka je li on misli da bi moglo doći do ponovnog napada.

Prema njegovoj kasnijoj izjavi, Potiorek je potišteno odgovorio: “Nadam se da neće, ali i sve najbolje moguće mjere sigurnosti ne mogu spriečiti napade iz ovako neposredne blizine”.

Kako bi se izbjeglo ponovne napade, general Potiorek je savjetovao da se odkaže ostatak programa i da se odmah čim većom brzinom odputuje na Ilidžu ili u njegovu (guvernerovu) palaču Konak, a odatle na željezničku postaju Bistrik.

Ali Franc Ferdinand je najprije želio posjetiti Potiorekovog ranjenog ađutanta u vojnoj bolnici na zapadnoj periferiji Sarajeva.

Orginalni plan je bio da Sofija ne ide u bolnicu, ali poslie svega što se dogodilo, ona je bila uporna da ostane uz svoga muža.

I automobili su krenuli natrag prema zapadu Sarajeva. Za svaki slučaj, pukovnik grof Harrach odlučio je stajati na “papuči” na lievoj vanskoj strani auta kako bi u slučaju ponovnog pokušaja napada s obale Miljacke zaštitio nadvojvodu i njegovu suprugu..

Nu kao i do tada, sve je išlo na ruku teroristima.

Prolazeći bazar, vodeći automobil je skrenuo desno na ulicu Franc Josef. Za njim su krenuli i drugi.

Vidjevši pogrješku general Potiorek je viknuo na vozača da je na krivom putu.

Vozač je naglo zakočio i stao, a i za njega i drugi.

Pošto ondašnji automobili nisu imali “revers gear”, pa nisu mogli voziti natrag, vozači i članovi pratnje izašli su van i počeli ih gurati natrag.

To je kržljavom Gavrilu Principu, koji je stajao par metara dalje pred jednim dućanom na desnoj strani ceste, dalo izvrstnu priliku.

U gužvi koja je nastala terorist nije uspio izvući bombu koja mu je bila zakopčana za pojas, on je povukao svoj revolver, priskočio desnoj strani prinčevog auta i, pred očima zaprepaštenog pukovnika Harracha, koji je stajao na lievoj strani auta, iz neposredne blizine uspio izpaliti dva hitca.

Iako je bio toliko blizu cilja da ga je bilo nemoguće promašiti, mizerni terorist       prvim nabojem je pogodio u vrata automobila, a drugi je izpalio nekud iznad vrata.

U prvim trenutcima je izgledalo da je ubojica promašio cilj, jer su Ferdinand i Sofija idalje mirno sjedili

Ali, kako toga dana nesreći nije bilo kraja, prvo zrno je prošlo kroz vrata, ušlo u kneginjin trbuh i presjeklo želudčanu arteriju.

Drugo je pogodilo princa u vrat i presjeklo mu žilu kucavicu.

Kako je ovaj zločin pripreman, tko je sve u njemu sudjelovao i što je bio njegov glavni cilj – u idućoj emisiji.

Zvonimir Došen

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Iz Otporaševe torbe

Preminuo hrvatski filozof i političar Mladen Schwartz

Objavljeno

na

Objavio

U Zagrebu je jučer nakon duge i teške bolesti u 70. godini života preminuo hrvatski filozof i političar Mladen Schwartz.

Mladen Schwartz rođen 1947. u Zagrebu u obitelji hrvatskih Židova, a odrastao je i školovao se u Beogradu. Nakon završenog studija filozofije, 1973. je emigrirao u Njemačku gdje se uključio u redove hrvatske političke emigracije, pa je tijekom 1980-ih bio visoki dužnosnik Hrvatskog državotvornog pokreta Nikole Štedula i glavni urednik Hrvatskog lista

Nakon demokratskih promjena 1990. vraća se u domovinu te uključuje u Hrvatsku stranku pravu, za koju je jedno vrijeme uređivao stranačko glasilo Hrvatsko pravo, piše maxportal.hr

Održavao je kontakte i suradnju s desničarskim strankama i pojedincima u Europi i svijetu, primjerice s Nationaldemokratische Partei Deutschlands (NPD) u Njemačkoj. Kritizira hrvatsku službenu politiku zbog prihvaćanja liberalno-demokratske ideologije i prakse te podređenosti zahtjevima međunarodne zajednice. Osuđivao je i američke ratove u Afganistanu i Iraku kao imperijalne pohode usuglašene i s ciljevima cionizma.

U svojoj knjizi Što je to – desnica? predlaže fašističku ideju kao sredstvo i poticaj u otporu globalizaciji, demokratizaciji te inim zlima ovoga vremena. Kao političar i publicist, zastupao je stajalište blisko Konzervativnoj Revoluciji, Novoj Desnici te neofašizmu. Ljevičare u njegovu nastupu osobito smeta uporaba nacionalističkih sintagmi. Kritizira liberalnu parlamentarnu demokraciju, navlastito političke stranke (višestranačje), kao i “civilno društvo”, piše maxportal.hr

Zbog svoje kritike liberalne demokracije i cionizma te promicanja hrvatskog nacionalizma u hrvatskim je medijima često ridikuliziran.

Zagovara provođenje nacionalne revolucije te uvođenje radikalne nacionalističke diktature,  niječući holokaust, zbog čega ga se često optužuje za antisemitizam, unatoč tome što je i sam podrijetlom Židov.

Od 1994. do 2003. vodio je Novu hrvatsku desnicu (NHD), radikalno desnu političku organizaciju, i bio glavni urednik lista Ultimatum. Nakon gašenja NHD bavi se publicističkim radom, objavljuje više političko-filozofskih knjiga i nekoliko stotina članaka u domoljubnom tisku.

Od 2010. do 2013. vodio je internetski blog Schwartze Garde.

facebook komentari

Nastavi čitati

Iz Otporaševe torbe

USPON I PAD DRA. MILJENKA DABE PERANIĆA

Objavljeno

na

Objavio

Neki su mi se javili da bi željeli nešto više znati nego znaju o dru. Peraniću. Jedan je čak izrazio želju da je voljan napisati knjigu o njemu i njegovom djelovanju u hrvatskoj političkoj emigraciji, tim da mu dostavim što više potrebnog material. Ono što je on prikupio i što ima, smatra da nevi bilo dovoljno ni potpuno. Za početak odgovorio sam mu ovako:

Dragi prijatelju primio sam Vaš e-mail pismo i sve razumio. Knjigu koju
Vi imate je knjiga koju je napisao moj vjenčani kum Dr. Miljenko Dabo Peranić. Ako ste pratili ovih par zadnih opisa pisama Maksa Luburića, mogli ste uočiti da sam spominjao tu knjigu. Ja ju imam u originalnom rukopisu a imam i knjigu. Zanima me dali ju je netko izdao u Zagrebu kao drugo/treće izdanje, ili slično, kao i cijenu. To mi javite svakako.

Dr. Peranić je napustio Pariz, Francusku, ljeta 1969. Došao je kod svojih u New York. Tu je živio vrlo povučeno, osamljen i razočaran. Na njega je pala velika sumnja oko ubojstva Maksa Luburića, generala Drinjanina. Ja u njega nikada nisam posumnjao. Uvijek sam ostao vjeran njemu i njegovu dubokom i velikom hrvatstvu. Ali za mnoge to nije bilo dovoljno, te su ga sustavno sumnjičili. To je njega izgrizalo, boljelo i u grob je otišao s tom boli i patnjom. Tu spomenutu knjigu Dr. Peranić je izdao u vlastitoj nakladi u New York-u 1984.

Miljenko Dabo Peranić

Da se malo vratim u godinu 1978. Preko mojeg punca i punice u Parizu, sa kojima je Dr. Peranić bio u dobroj vezi i često su se dopisivali, doznao sam za kuma Peranića adresu. Odmah sam mu se javio. Odgovorio je i zamolio me da ga dođem posjetiti, da se ispričamo, da mu olakšam jade i patnje…Učinio sam. Otišao sam ga posjetiti u kolovozu 1978. Bio sam kod njega u petak 18 i subotu 19 kolovoza na večer. U nedjelju poslije podne me je odvezao na uzletište. Imali smo priliku o svemu pričati, ponajviše o generalovoj pogibiji. Plakao je. Dao je izraditi bistu generala Luburića koju je stalno gledao dok smo razgovarali. Pokazao mi je rukopis kojeg je napisao i titulirao POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA. Dao mi je kopiju rukopisa da pročitam, da nadodam nešto ako što imam itd. Htio je svakako da dadnem predgovor knjigi. Kada sam rukopis pročitao, nazvao sam ga i rekao mu da tu ima mnogo osobnoga, mnoge dobre i poštene naše zajedničke prijatelje iz Pariza u tu zavrzlamu je umješao i da taj rukopis do temelja treba preinačiti. Njegova supruga Marija je slušala na drugoj slušalici i sa menom se složila, ali on je ostao uporan u svojim tvrdnjama da je sve istina što je napisao, te na kraju rekao: DO RIJEČI OVAKO. SVE ILI NIŠTA…Dragi moj prijatelju da ti samo spomenem nekoliko izvadaka iz pisma Dra. Peranića meni od 30 studenoga 1979: ” Trebao sam Ti već davno odgovoriti na Tvoje pismo. (Ja sam njemu pisao na 12 rujna 1978, mo) Spriječilo me nešto…teško kao i Maksova smrt…sredinom listopada me je ostavio moj otac…Hm, kažeš mi da radim s Tobom…Ti nisi Ti…Vidim da imaš veliko srce za Hrvatsku, i da bi želio mnogo toga napraviti…Rekao sam Ti možda se nadje moj Patroklo, (po svoj prilici ova riječ bi mogla značiti: moj čuvar, moj zaštitnik, moj skrbnik i sl., mo. Otporaš.) ali to je isto jedan fantom; fantom je duh, a duh je težko zgrabiti – a možda i nikada. Jednog dana će ljudi znati bolje šta je to MAKS, šta će i znati zašto sam išao s njim. Odgovor Ti je dan u Maksovim riječima, koje si pročitao u kraju mog spisa, koji si dobio – “mi obojica pomalo već smetamo cijeloj emigraciji, jer smo IMALI PRAVO”. Znam, to je glupost, naša hrvatska glupost, ali je tako – i Dabo se ne diže iz svoje grobnice…Reci mi, iskreno, sada kada si pročitao sav moj spis; Da li bi se i danas našao itko, koji bi to htio štampati – u svoj svojoj istini? Mislim, da ne. (On je znao za moje mišljenje, znao je za mišljenje svoje supruge Marije, pa je zato i rekao…”Mislim, da ne.”, mo.)…Bušić je pao. (Bruno, mo) Tražio me po Parisu, ali ja sam već bio u Americi – i dospio je u ruke onih koji su ubili i Generala i druge..Nastavit ću ovih dana..Pozdravi Annie, (moja supruga, mo.)…”

Imam pred sobom hrpu i hrpe raznih novinskih izrezaka, pisama i sličnoga koji su pisali o generalovu ubojstvu. Sve je to pisano u ono doba kada se nije znalo za snimljni izvještaj ubojice Ilije Stanića Sarajevskoj Udbi 29 i 30 travnja 1969. godine. Sada je kamokud lakiše konce i spletke povezati, jer je sami ubojica Stanić donekle rekao kako je bilo. A mi? tada, u emigraciji, mnogi od nas, smo iznosili ono što smo čuli i što nismo znali; najviše nagađali, pa tako je i ova knjiga mojeg kuma Dra. Miljenka Dabe Peranića pisana najviše na predodžbama i sumnjama. Nema nas mnogo danas živi koji bi se mogli trijezno osvrnuti na tu knjigu u kojoj se mnogi Hrvati francuskog velegrada Pariza spominju. Teško je za povjerovati da je Dr. Peranić s punim povjerenjem išao na sastanak s grupom Hrvata da osnuju ogranak Odpora u Parizu, slikao se sa njima na proslavi Desetog Travnja, čuvao slike kao uspomenu Odporaša, koje kasnije, iz svoje mašte, nastoji optužiti da su mu htjeli kidnapirati kćerku Anitu/Kitu a njega ubiti. Slike na stranicama spomenute knjige 109/110. U pismu od 22 kolovoza 1978., dakle odmah iza mojeg odlazka iz njegove kuće u New Yorku, kum Perenić mi piše između ostaloga i ovo: “…Sinoć sam…istragu…čitao i čitao. Bit će Ti sve jasno, pamti jer je sve zamršeno…Što kažeš o tiskanju, o tome ćemo razgovarati. Samo zapamti: ljudi su kukavice, i neće htjeti sve napisati što je unutra. A moj će biti jedan od uslova: (uvjeta, mo.) ili sve ili ništa. Zato mislim da će još proći vremena do toga, jer će to pasti na moj vlastiti tisak koga trebam platiti, a kako ne vjerujem da ću smoći za troškove, to će se oduljiti…”

Dragi moj prijatelju ne želim Vas gnjaviti niti umarati. Sve što Vam želim reći je to da je na Vama jedna velika zadaća i dužnost, a ta je prikupiti što se god prikupiti može, s lijeva desna, s Božije i vražije strane, od prijatelja i neprijatelja, staviti u jedan snop, svežanj, a taj snop/svežanj nazvati: “USPON I PAD DRA. MILJENKA DABE PERANIĆA” u kojoj će se iznijeti mnoge nepoznanice koje još nisu Hrvatima poznate. U toj nadi ja Vas iskreno poZDravljam i želim reći da možete računati na mene i moju pomoć u svim mojim mogućnostima. Želim vam sve najbolje.
Mile Boban, Otporaš.

facebook komentari

Nastavi čitati