Teške riječi

    0

    U one dane pojavi se Ivan Krstitelj propovijedajući u Judejskoj pustinji: “Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko!” Ovo je uistinu onaj o kom proreče Izaija prorok: Glas viče u pustinji: Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze! Ivan je imao odjeću od devine dlake i kožnat pojas oko bokova; hranom mu bijahu skakavci i divlji med. Grnuo k njemu Jeruzalem, sva Judeja i sva okolica jordanska. Primali su od njega krštenje u rijeci Jordanu ispovijedajući svoje grijehe. Kad ugleda mnoge farizeje i saduceje gdje mu dolaze na krštenje, reče im: “Leglo gujinje! Tko li vas je samo upozorio da bježite od skore srdžbe? Donosite dakle plod dostojan obraćenja. I ne usudite se govoriti u sebi: ‘Imamo oca Abrahama!’ Jer, kažem vam, Bog iz ovoga kamenja može podići djecu Abrahamovu. Već je sjekira položena na korijen stablima. Svako dakle stablo koje ne donosi dobroga roda, siječe se i u oganj baca.” “Ja vas, istina, krstim vodom na obraćenje, ali onaj koji za mnom dolazi jači je od mene. Ja nisam dostojan obuće mu nositi. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem. U ruci mu vijača, pročistit će svoje gumno i skupiti žito u svoju žitnicu, a pljevu spaliti ognjem neugasivim.”

     (Matej 3, 1-12)

    [dropcap]J[/dropcap]ednog Adventa, nakon propovijedi temeljenoj na današnjem čitanju, nakon Svete mise, jedan od vjernika obrati se, pokušavajući biti duhovit, svećeniku: „Oče, eto pripravljamo se za Božić i pokušavamo stvoriti fino blagdansko ozračje, a vi nas lupate po glavi s tim teškim riječima. Te pokajanje, te obraćenje … pa, mogli ste tu tematiku … ostaviti za … poslije … Božića.“

    Mnogi će s razumijevanjem prihvatiti ovakvo razmišljanje. Pomalo je čudno govoriti o grijehu, o zlu, o propitkivanju svoje savjesti, o pokajanju, o obraćenju kada oko nas već danima trešte božićni napjevi, kada sa svih strana svjetlucaju ukrasi na božićnim jelkama.

     Pa tko to uistinu želi govoriti o grijehu i pokajanju baš sada?

     Ali ima netko tko želi.

     Bog želi.

     Originalna poruka Adventa nije „Božić dolazi!“, nego „Krist dolazi! Bog dolazi!“.

     A za Kristov dolazak potrebno je pripremiti mu put dolaska i mjesto dolaska. A to onda znači poravnati staze i očistiti svoje srce od tolikih naslaga duhovnog smeća kojim ga je zatrpao ovaj svijet. A za to učiniti potrebno je pokajati se i obratiti se.

      I to je u biti Ivanova poruka.

     Advent nas poziva obaviti „dubinsko čišćenje“ svoga srca i napraviti u njemu mjesto za Krista. Nije to lako. Nije to ni malo lako. Toliko je duhovnog otpada koji se je u nama nataložio da klasična sredstva čišćenja nisu više dovoljna. Ni malo nije lako zagaziti u tu gomilu duhovnog mulja, jer pojma nemaš odakle početi. Nije ni malo lako počistiti sve ono što je u nama, a znajući da se „Bog upravo parkira pred kućom“ i da nam vrijeme curi kroz prste.

     Ivanove riječi su teške. Tvrde. Udaraju poput čekića u kovačnici, a nama se čini da smo na nakovnju. Čekić se spušta svom silinom. I svaka riječ je za nas pretežak teret. Udarac. Udarac koji stvara nelagodu. I bol. Jer se mijenjamo.

     Nitko ne voli teške riječi.  Svima nama su draže blage, nježne riječi.

     Riječi koje ne uznemiruju. Koje ne obavezuju. I koje nikoga i ništa ne mijenjaju.

     Priprema puta za Kristov dolazak, kao i priprema našeg srca za njegov boravak, puno je opsežnija od onog: „Bože, znaš žao mi je što sam griješio. Ne ću više. Idem ja sad dalje.“

     To su ta „klasična sredstva čišćenja“. To su „alibi pokajanja“.

     Naslušali smo se mi takvih „isprika“ i „pokajanja“.

     Bezbroj. I što je poslije bilo? Ništa.

     Ti isti koji su se „ispričavali“ i „kajali“ nastavili su po starom.

     Do neke nove „isprike“, do nekog novog „pokajanja“.

     I tako stalno. Bez prestanka.

     Što Ivan Krstitelj kaže?

     „Donosite dakle plod dostojan obraćenja.“

     Pokažimo da je naša tuga, zbog grijeha koje smo počinili, rezultirala konkretnim činom dobra. Same riječi nisu dovoljne. Promijenimo nešto. Učinimo neko dobro djelo. Ivanovo poslanje jest početak nečeg. Nije to nikakvo kompletiranje. Kompletiranje, i to ono konačno, obaviti će onaj koji dolazi poslije Ivana. Ali Ivan nas „tuče po glavi“ teškim riječima, jer mi se moramo dobro pripremiti za „onoga koji za njim dolazi“. Nema primjerenije osobe od Ivana Krstitelja koja bi nam mogla bolje pomoći vratiti se onom temeljnom, onom bitnom, kada je u pitanju naše obraćenje. Ivan nikada nije dosadan. Sumnjam da je ikad itko zadrijemao slušajući ga, a kamo li zaspao. Dugo vremena, 400 godina, nije u Židovskom narodu bilo čuti glas proroka. Bilo je to „vrijeme šutnje“. To je vrijeme između Starog i Novog Zavjeta, koje počinje upozorenjem kojim završava Stari Zavjet.

      „Evo, poslat ću vam proroka Iliju prije nego dođe Dan Jahvin, dan velik i strašan. On će obratiti srce otaca k sinovima, a srce sinova k ocima, da ne dođem i ne udarim prokletstvom zemlju.” (Malahija 3, 23-24)

     „Vrijeme šutnje” prestaje dolaskom Ivana Krstitelja.

     Bez proroka vjera u narodu zna oslabiti. Možda baš zato toliki i hrle čuti Ivana.

    Ali što je s nama danas?

     Bog nije šutio ovih godina ali smo se mi zato prečesto pravili gluhima. Birali smo čuti ono što nam je bilo po volji. Teške riječi nismo željeli čuti i pred njima smo zatvarali svoje uši. I srca svoja. Sada kada je „knez ovoga svijeta“ svojim laskavim riječima i svojim dodvoravanjem ušao u mnoga srca, sada nam treba netko tko će nas razbuditi iz tog sna, netko tko će prekinuti tu smrtonosnu uspavanku, netko tko će nas „politi hladnom vodom“, netko tko će nas „lupiti po glavi“.

     I to teškim riječima.

     Trebaju nama teške riječi Ivanove.

     Trebamo se pokajati. Trebamo se obratiti.

     Trebamo odbaciti vladavinu „kneza zla“ i njegovih slugu.

     To ni malo nije lako.

     Ali najvažnije je početi.

     Čini se da smo ipak počeli.

     Zato nastavimo! I ne dajmo se zaustaviti!

    Ivica Ursić/hrsvijet

    facebook komentari