Teze i sinteze: Što je ubilo Zvonka Bušića?

2

Davno je pjesnik Kranjčević zapisao stihove: „Mrijeti ti ćeš kada počneš sam u ideale svoje sumnjati.“

Ovi stihovi došli su mi u misao čuvši tužnu vijest o smrti (samoubojstvu) hrvatskoga uznika Zvonka Bušića – Taika. Nekoliko je divnih spisatelja pisalo o motivima toga njegovog čina. Ulaziti u trenutke i tajnu tuđe odluke, osobito ovako velike i zagonetne, je pretenciozno???. Možemo se samo pitati kakve je to ideale Zvonko snivao? Njegovi su ideali bili jasno artikulirani još prije 40 godina. On je sanjao slobodnu Hrvatsku. Sanjao je domovinu koja će biti poštena, čestita, ponosna, zanosna, pravedna, iskrena. Sanjao je Hrvatsku za koju će drugi živjeti, a ne Hrvatsku od koje će mnogi živjeti i stvarati svoje carstvo i karijerizam. I onda kada je nakon 32 godine robije došao na slobodu ta njegova Hrvatska za njega je bila nova robija. Njegovi su ideali brzo bili ugušeni. Kada su se ugasili ideali i san o „njegovoj“ Hrvatskoj, tada je došao kraj. Nije zgorega spomenuti u kakvu je ozračju Zvonko digao ruku na sebe. Tih dana se u Vukovaru vješaju službene ploče s ćirilicom, tih dana se štiti udbaša Perkovića, tih dana se neumorno i bezbroj puta javlja o bolesti Jovanke Broz, udovice diktatora i, kako navodi međunarodna žrtvoslovna udruga, zločinca Tita. Uza sve to tih dana zagrebački gradonačelnik Milan Bandić na antifašističkome i partizanskome derneku na Bundeku nosi bedž s likom toga istog zločinca Tita. Očevidci kažu da su se nekoliko dana nakon toga u Udbini susreti Zvonko Bušić i Milan Bandić ali da mu Zvonko nije htio pružiti ruku želeći tako poručiti da se ne slaže s Bandićevim nošenjem takvoga bedža. Svakako je to bilo okruženje u kojemu Zvonko, usuđujem se napisati, ne da nije htio nego nije mogao živjeti. Zvonko je otišao ali ostaje njegova ideja, njegovi snovi, njegova žrtva. No, iza Zvonka ostaju i oni koji će i nakon toliko godina i dokazane njegove plemenite namjere, o čemu je govorio i američki sudac, da se bori za Domovinu napisati da je terorist. Da. To je isto zemlja Hrvata gdje su mnoge iste osobe za neke sveci a za druge zločinci. Istina je svakako zapisana na nebesima i zato izričemo svoje molitve za dušu pokojnika. A nama se razborito upitati: Tko je i što je ubilo Zvonka, a ne zašto se on ubio!?

Predrasude i obrat radijskoga slušatelja

Kako bih iznio iskustvo o ljudskoj predrasudi, najprije sam pogledao u različitim stručnim priručnicima što bi to bila definicija predrasude. Tako čitam da je predrasuda unaprijed donesen sud ili mišljenje o nečemu što se dovoljno ne poznaje niti se temeljito i kritički proučilo, odnosno prije iskustva. Obično je to proširen i ustaljen, unaprijed postavljen stereotipan stav, zasnovan na nedokazivim tvrdnjama i lažnim autoritetima o pripadnicima drugih religijaetnijanacija i dr., ali i zaziranje od čega utemeljenoga na drukčijim običajima ili navikama (prema vrstama jela, u izboru jestive/nejestive hrane itd.). Predrasude se mogu definirati i kao uglavnom negativni stavovi prema nekoj skupini ili prema pojedincima, kao i neopravdane ili pretjerane generalizacije u vezi tih skupina ili osoba. Eto, to bi u teorijskome opisu bila predrasuda. No, sada ću tu predrasudu predočiti na temelju stvarnoga događaja i nedavnoga iskustva. U radijskoj emisiji „Agape“ ugostio sam gosta o kojemu je jedan ugledni slušatelj, usput rečeno visokoškolovana osoba, imao predrasudu. Naime, na početku našega radijskoga razgovora taj slušatelji mi šalje poruku sa sadržajem da sam zbog ugošćivanja takva gosta skrenuo ulijevo i da mu je čudno zašto sam takva, kako on reče, „tipa“ ugostio. Međutim, već na pola razgovora isti slušatelj šalje poruku kako se zaletio i da slušajući gosta doznaje novu istinu i da mu je drago da je dobio u ovoj emisiji medijski prostor. Tu nije bio kraj. Na kraju emisije isti slušatelj šalje poruku kako sve što je gost rekao može potpisati i da se sa svime slaže. Slušatelj je tako od predrasude stigao do istine koju je do tada temeljio na tuđim mišljenjima i procjenama. Srećom da je nastavio slušati emisiju, jer da je isključio radijski prijamnik, ostao bi zarobljen u svome svijetu predrasude. Često se vrtimo u ovakvu ozračju i začaranome krugu. Kao da smo postali robovi etiketiranja, stereotipa, predrasuda i tuđih mišljenja o drugima a da ništa osobno nismo iskusili. Uvijek treba znati da nam netko godinama može pričati kako je limun gorak i ljut ali dok ga osobno ne kušamo nemamo to iskustvo. Kada bismo uspjeli više stavova graditi na temelju svoga iskustva, a manje koristiti tuđe zaključke o osobama i stvarima, ovaj svijet bi bio sretniji.

Bolnički hodočasnik

Poznat je osjećaj kad odemo u bolnicu kako drukčije gledamo na svoj život i cijenimo ono što imamo i što jesmo. Svijet bolnice priča o patnji, križevima, smrtima, neizvjesnosti… U bolnicama se mogu susresti ljudi s neobičnim sudbinama. Nedavno sam zamijetio čovjeka posve slučajno. Zapazio sam kako prelazi s odjela na odjel i iz jedne u drugu bolnicu. Susreli smo se na ulazu bolnice u Mostaru. On mi reče da su mu u bolnici majka, žena i sin i svi boluju od različite bolesti. Unatoč tomu nikako mi nije izgledao zabrinut. Bio je smiren. Kao da je takvim stavom jasno izgovarao one riječi svetoga Pavla iz Poslanice Filipljanima: „Sve mogu u Onome koji me jača.“ U razgovoru doznajem da su u Mostaru jedina obitelj njemačkoga podrijetla. Osjetio sam da mu je trebao razgovor. Zahvalan sam Bogu da sam ga susreo i da sam imao vremena s njim pričati. Obogatio me. Osobno često zaboravim, a to zamijetim i kod drugih, kako treba imati na umu da su nekada veći „pacijenti“ oni koji u obitelji imaju teških bolesnika od onih koji nose tu bolest i leže u bolnici. Zbilja je lijepo susresti čovjeka ovakve zdrave nade a svi su mu najdraži prikovani uz bolnički krevet. Pozdravili smo se i u odlasku sam doviknuo da na mene ostavlja dojam bolničkoga misionara. Njegov blagi osmjeh bio je potvrda da mu to bijaše drago.

Važniji mobitel od djeteta

Sve češće ćemo, na veliku žalost, pročitati šokantnu vijest kako se nečije dijete ugušilo u automobilu. Čovjek u žurbi i poslovnoj trci zaboravlja vlastito dijete na stražnjemu sjedištu i događa se tragičan epilog. Kako bi se riješio taj problem, donesene su upute roditeljima što treba činiti. Te upute su tiskane u SAD-u. Među različitim napomenama piše i savjet da je najbolje uz dijete ostaviti svoj mobitel jer ćemo se tako, budući da stalno mislimo na mobitel, sjetiti da je i dijete u automobilu. Šokantno! Pitati se što se to dogodilo čovječanstvu današnjice da će mu podsjetnik na vlastito dijete biti neki propadljivi predmet? U različitim borbama za ljudska prava i raspravama o njima želi se poručiti, a tu Crkva prednjači, kako osoba (dijete) nije stvar ni predmet ili igračka u nečijim rukama. Unatoč tim nastojanjima, došlo se do toga da u poslovnome utrkivanju i užurbanosti ljudi neka stvar postaje vrednija i važnija od ljudskoga života ma koliko to paradoksalno zvučalo. Uz ovo odjeknula je vijest, ili bi barem trebala odjeknuti, kako su razotkrivena dvojica liječnika ginekologa u SAD-u jer su vršili pobačaje samo zato što se roditeljima nije sviđao spol njihova djeteta. Uglavnom je bila riječ o tome da roditelji nisu htjeli žensku djecu. Pitam se što će sada naše razvikane udruge feministkinja reći na ovo? Kako će pomiriti činjenicu da netko ubija djecu samo zato što su ženskoga spola s činjenicom da oni zastupaju mišljenje da je žena gospodarica svoga tijela i da ima pravo odlučiti se za pobačaj? Baš me zanima što bi imale sada reći? No, znam. One će šutjeti jer one ne žele govoriti o velikim istinama nego one žele velike laži pretvoriti u čudne i nakaradne istine! Svaki se problem vraća svojoj kući (ženama) pa tako i ova tužna priča. One koje se zalažu za čudna prava žena sada ginu od tih vlastitih prava. I nije ovo priča koja se zbiva samo tamo negdje daleko. Znate onu koja kaže: Kada u Rusiji netko zakašlje, vrijeme je obuvati debele čarape i vunene džempere!

Mario Knezović

facebook komentari

  • VRLO DOBAR I POUČAN OPIS. SVE ŠTO NAM JE SADA REĆI JE TO:

    SLAVA ZVONKI BUŠIĆ!

  • VRLO DOBAR I POUČAN OPIS. SVE ŠTO NAM JE SADA REĆI JE TO:

    SLAVA ZVONKI BUŠIĆ!