Tiho nestajanje Hrvata u Srbiji

1

Kroz povijest Hrvati u Vojvodini, Srbiji, su uvijek imali osjećaj da su na marginama interesa Zagreba i aktualnih političkih elita u matičnoj domovini.

S druge strane, od doseljenja Hrvata na ove prostore sve vlasti su sustavno nastojale onemogućavati integraciju Bunjevaca i Šokaca u hrvatsku naciju, negirajući im hrvatsko porijeklo, što je aktualan proces i danas, piše Zlatko Ifković za HrSvijet.net

Povijest se ponavlja

Hrvati u Srbiji nemaju politička prava, nisu primjereno zastupljeni u državnim tijelima, policiji, carini, pravosuđu i nije osigurano financiranje udruga s hrvatskom nacionalnom odrednicom koje imaju problema sa financiranjem svoje djelatnosti i programa, budući da još uvijek, za razliku od Hrvatske, u Srbiji nije razvijen model njihovog financiranja.

Predsjednici i Vlade u Hrvatskoj su se smjenjivali, a položaj Hrvata na ovim prostorima se mijenjao puževim koracima. Kada dužnosnici Republike Hrvatske dolaze u posjet hrvatskoj zajednici daju standardizirane izjave i obećanja da će na stol doći i otvorena pitanja o političkim i drugim stečenim pravima Hrvata u Srbiji. Međutim Hrvatima ne trebaju govori, obećanja već konkretna djela. Republika Hrvatska ima pravo i obvezu da aktivno sudjeluje u provedbi sporazuma zaključenih sa Republikom Srbijom. Isto tako dužnosnici Republike Hrvatske imaju i obvezu da, ukoliko se sporazumi ne provode, pokrene pravne postupke u međunarodnim institucijama.

Izuzetno su rijetki slučajevi kada se pripadnik nacionalne manjine kao diplomat visokog ranga šalje u državu njegova matičnoga naroda. Vlada Republike Hrvatske je prije dvije godine pripadnika srpske nacionalne manjine imenovala za generalnog konzula Republike Hrvatske u Subotici i tim imenovanjem stavili trn u oko vojvođanskim Hrvatima

Hrvati u Srbiji su 2000. godine dobili status nacionalne manjine, kada je osnovano Hrvatsko nacionalno vijeće, dobili su i profesionalne institucije u informiranju i kulturi. Ali to je jedan mali dio prava koja im pripadaju na temelju međudržavnog sporazumu o zaštiti manjina sklopljenog između Republike Hrvatske i Republike Srbije 2004. godine. U ostvarivanju stečenih i političkih prava nije napravljen pomak.

Republika Hrvatska je ispunila svoje obveze. Po Ustavu srpska nacionalna manjina ima tri zagarantirana mjesta u Saboru i direktnu zastupljenost od općine do županije. O razmjernoj zastupljenosti u općinskoj, pokrajinskoj i republičkoj skupštini Hrvati u Srbiji mogu samo sanjati. Prema postojećem zakonu nisu posebno regulirana politička prava Hrvata, nije decidirano normirana zastupljenost Hrvata u predstavničkim i izvršnim tijelima na svim razinama (lokalnoj, pokrajinskoj i republičkoj), na što obvezuje članak 9. međudržavnog sporazuma.

            Desetljeće diskriminacije obrazovanja na hrvatskom jeziku Srbiji

U Srbiji 500 djece pohađa cjelokupnu nastavu na hrvatskom jeziku, a nastava se provodi u Subotici i okolnim mjestima na razini od osnovnoškolske do srednjoškolske nastave. Za 900 djece u Srijemu i Podunavlju nastava se odvija na srpskom jeziku, a jednom tjedno slušaju sate hrvatskog jezika sa elementima nacionalne kulture.

Jedno desetljeće se odvija nastava na hrvatskom jeziku i toliko vremena je trebalo da djeca dobiju prve udžbenike na hrvatskom. Riječ je o aktu diskriminacije spram Hrvata u Srbiji. Udžbenici na hrvatskom za djecu koja pohađaju nastavu na svojemu materinjem jeziku nisu tiskani sve do školske do 2014. /2015. godine. Udžbenici iz kojih bi djeca trebalo da uče na hrvatskom jeziku do ove školske godine nisu tiskani u Srbiji. Do sada su se udžbenici nabavljali iz Hrvatske, za njih se trebala dobiti uporabna dozvola i da su usklađeni sa Zakonom o naobrazbi Republike Srbije.

S obzirom na to da su udžbenici tiskani po nastavnom programu Republike Hrvatske iz pojedinih nastavnih predmeta su se kombinirali udžbenici iz dvije godine. Jedno polugodište su, primjerice, učili iz udžbenika petog razreda, a drugo polugodište su učili iz udžbenika šestog razreda. Neke predmete djeca su učila iz udžbenika namijenjenih nastavi na srpskom jeziku i kada su pisali zadaću ili testove sama su prevodila na hrvatski jezik. A neke predmete su učili isključivo iz svojih bilježnica. Koristili su udžbenike od prethodnih generacija, odnosno kopirane ili polovne udžbenike.

Cijelo desetljeće obrazovanja na hrvatskom jeziku u Srbiji odvijalo se kao da je riječ o obrazovanju u ranom srednjem vijeku. Na djelu imamo višegodišnje i sustavno od strane državnih tijela Republike Srbije onemogućavanje ostvarivanja jednog zakonom zagarantiranog prava hrvatske nacionalne manjine.

            Tiho nestajanje Hrvata u Srbiji

No mnogo toga gore navedenog se može ispraviti, ali činjenicu da od popisa pučanstva 1981. godine do danas možemo pratiti kontinuitet pada broja pripadnika hrvatske autohtone zajednice u Vojvodini, Srbiji, ne. Prema statističkim podacima po popisu stanovništva 1981. godine broj Hrvata u Srbije je bio 149 368., a po popisu iz 2011. ukupan broj Hrvata u Srbiji je 57 900. Na ovakve rezultate je značajno utjecao i državni projekt stvaranje Bunjevaca kao zasebne nacije kao i val iseljavanja od 1991. godine.

Poslije petolistopadskih promjena 2000. U Srbiji, nažalost, sve „demokratske“ vlade nastavljaju proces „spontane asimilacije“ Hrvata, koju je započeo Miloševićev režim. Manipulira se i dalje etničkom pripadnošću Bunjevaca. Za Miloševićeve vladavine Bunjevci su dopisom ministra proglašeni „konstitutivnim“ narodom države a nedugo zatim dobili su status nacionalne manjine. To je doprinijelo da se članovi iste obitelji različito izjašnjavaju – jedni kao Hrvati, drugi kao Bunjevci , a neki se iz straha odbijaju izjasniti o nacionalnoj pripadnosti. Taj proces je i danas u tijeku. U isto vrijeme kada se formiralo Hrvatsko nacionalno vijeće, država formira i Bunjevački nacionalni savjet.

Tako Republika Srbija postaje jedina država koja institucionalno priznaje Bunjevce kao zasebnu manjinu odijeljenu od hrvatskog naroda. Taj proces su završili institucionalnim uvođenjem bunjevačkih simbola i jezika. Republika Srbija proglašava bunjevački govor-ikavicu jezikom Bunjevaca ne-Hrvata iako nikada nije standardiziran. Učitelji i nastavnici predaju nastavne predmete bunjevačkog govora bez odgovarajućih stručnih sprema. Oko 360 učenika u 18 osnovnih škola u Subotici i Somboru pohađa nastava na bunjevačkom govoru.

Povijest Hrvata u Srijemu datira još od x stoljeća sa pojavom prvih hrvatsko ugarskim vladarima.

Prema mnogim navodima Srijem je već u ranom srednjem vijeku bio u sustavu hrvatske države a njime je upravljao ban Srijema, jedan od sedam banova u hrvatskom kraljevstvu. Život u graničnom srijemskom području koje je kroz dugu povijest bio razdjelnica i spoj vjera i civilizacija, za hrvate je značio stalnu ugroženost identiteta i životnog opstanka. Nakon prvih sukoba sa Bugarima a kasnije i turski prodori u Evropu prouzročili su velike političke i društvene promjene uključujući prisilno iseljavanje hrvata, istodobno i prelazak u druge vjere a i samu asimilaciju. I u takvim teškim uvjetima opstanka, u Srijemu su se ipak očuvale velike skupine hrvata posebno na područjima Srijemske Mitrovice, Šida, Rume, Hrtkovaca , Nikinaca, Platičeva, Beške, Slankamena, Petrovaradina, Zemuna, Golubinaca.

            Obnavljanje Srijemske županije i naseljavanje Hrvata u Srijem

Opetovani zahtjevi Hrvatskog sabora da se Srijem preda jurisdikciji Sabora i podloži banu, potaknuli su odluku Marije Terezije kojom je 1745. obnovljeno županijsko uređenje rekonstrukcijom triju slavonskih županija (Virovitičke, Požeške i Srijemske). Prvi župan obnovljene Srijemske županije bio je barun Marko Pejačevid koji je poticao naseljavanje novog stanovništva, Nijemaca i Hrvata. Doseljeno stanovništvo brojčano je osnaživalo autohtonu hrvatsku zajednicu. Pod upravom županije srijemske bili su samo dijelovi Srijema, odnosno njegova sjeverna polovica u Podunavlju do blizu Petrovaradina. Ostatak Srijema bio je uključen u krajiški sustav sa sjedištem u Petrovaradinu.

U daljoj povijesti, ukinućem vojne krajine 1881 Srijem je u cjelosti pripojen Hrvatskoj što utječe na buđenje Hrvatskog duha u javnoj sferi. Hrvatski jezik je postao službeni a i pokreće se Hrvatska nakladnička djelatnost, u Vukovaru je pokrenut list Srijemski Hrvat, list za politiku kulturu i zabavu. Osim novina tiskare su izdavale knjige i brošure na hrvatskom jeziku. U to vrijeme osnovana su i prva pjevačka kao i kulturna društva, čitaonice i školske zadruge. Zbog političkih prilika i teritorijalne pripadnosti Hrvatskoj razumljivo je što se najveći broj hrvatskih društava na prijelazu sa IX na XX stoljeće nalazio i djelovao u Srijemu u odnosu na Bačku i Banat.

Tjekom drugog svijetskog djelovanje hrvatskih društava u Srijemu svedeno je na minimum a na kraju rata Hrvati na položajima u gradskim i općinskim vlastima bivaju protjerani, odnos prema Hrvatima u Srijemu postaje rigidniji pa dolazi do ukidanja Hrvatskih društava i oduzimanja prostorija.

Prema službenim podacima popisa iz 1961, Hrvata u Vojvodini bilo ie 145.341 koji su činili 7,8 % stanovništva, nakon toga svaki sljedeći popis bilježio je naglo smanjenje udjela Hrvata u ukupnom stanovništvu Vojvodine.

Ni sadašnje stanje ne uliva veliki optimizam u pogledu očuvanja hrvatskog identiteta u Srijemu, doprinos tome dale su i devedesete godine tijekom kojih je došlo do masovnijeg protjerivanja hrvata iz Srijema. U početku su to bile samo telefonske prijetnje, da bi se nastavilo sa ulaskom u kuće, noću su se čule i eksplozije i rafali iz puške. Mnogi nisu mogli više izdržati živjeti u strahu i pod opterećenjem i sa pitanjem jesam li ja sljedeći na spisku pa su napuštali svoje domove.

Danas se na teške načine pokušavamo izboriti za očuvanje hrvatskog identiteta i povijesti na prostoru Srijema. U Hrvatskoj je donesen zakon po kojem manjine imaju osigurano mjesto zastupnika u saboru republike Hrvatske. Mi to osnovno pitanje nemamo zakonski regulirano i ne nazire se da će to biti u skorije vrijeme. Smatram da je to prvo što bi trebalo uraditi u naredno periodu. Osiguranjem mjesta zastupnika dalo bi se na značaju za ukazivanje problema zajednice i popravljanja njenog položaja. Isto tako nam pripadaju garantirana mjesta u općinskim i gradskim skupštinama kao i u skupštini Vojvodine. Ukazao bih i na problem nezaposlenosti, zbog toga bih apelirao na Hrvatske tvrtke koje ulažu u Srbiji da daju šansu našoj mladeži i zadrže ih u Srijemu da bi nastavili očuvanje naše kulturne baštine.

[ad id=”40551″]

Zlatko Ifković

facebook komentari