Pratite nas

Kolumne

Tihomir Dujmović: Čemu se čuditi da su ‘djeca komunizma’ okrenuta Rusiji, a ne SAD-u?

Objavljeno

na

I Josipoviću je pljeskalo američko veleposlanstvo, ne samo rusko! Čemu služe te sve silne njihove analitičke i ne znam kakve službe kad nisu mogli dokučiti s kim zapravo imaju posla?

Ovakav isti forum organizirala je Njemačka, ali čim je u Ukrajini počeo rat i čim su izglasane sankcije nije joj više palo na pamet organizirati gospodarski forum sa Rusijom. No, Hrvatska koja si je dopustila lex Perković još uvijek ne razumije što znači biti odgovorni član Unije!

Pompozno organiziranje hrvatsko-ruskog gospodarskog foruma usred Moskve i usred sankcija koje je Zapad uveo Rusiji izazvalo je veliki revolt Amerike koja je toliko uvrijeđena da će nam za kaznu na inauguraciju Kolinde Grabar Kitarović poslati nižerazrednog diplomata, premda je Kolinda tu klasična kolateralna žrtva, jer je gospođa sve prije negoli rusofil! No, ovdje je posebno iritantno američko zgražavanje, njihov prosvjed Vladi, ali i Hrvatskoj gospodarskoj komori jer se Amerikanci ponašaju kao da ne znaju gdje su došli i kao da uostalom oni sami svojom podrškom nisu dali snagu i maha hrvatskoj „djeci komunizma”. Na rusko-hrvatski forum putuje ministar Vrdoljak, ali i bivši predsjednik Mesić za kojeg se kuloarski tvrdi da je glavni inicijator i motor ideje o ovakvom forumu i to baš sada! Ali, njihova pomoć nije bila jedina pomoć tom „povijesnom” skupu, nema dvojbe da aktualni čelnik ureda za upravljanje državnom imovinom, Pejnović, koji je silne godine proveo u Moskvi sa posebnim simpatijama gleda na ovaj forum. I ne samo on, postoji čitava plejada hrvatskih političara, pravih, originalnih izdanaka „djece komunizma” kojima je majčica Rusija ostala emocionalna vrednota i to baš u srazu sa „dekadentnom” Amerikom.

Uostalom nije li i predsjednik Josipović u jeku američkog bijesa zbog mogućnosti da Rusi kupe Inu, primio na Pantovčaku šefa Gazproma upravo u kontekstu te moguće kupovine. Milanović je bio dovoljno lucidan, da ne primi šefa Gazproma! Da, naravno da postoje realni gospodarski interesi hrvatske privrede da u ovoj krizi uspostavi kontakte svugdje na svijetu pa i u Rusiji. Da, naravno da se Zapad, a naročito Amerika prema malim zemljama ponaša ovako tutorski i premda joj ne pada na pamet uložiti ozbiljan novac u Hrvatsku uzima si za pravo „zabranjivati” nam da preživimo ovu krizu i tako da i u Rusiji tražimo tržišta. U riječ posve je razumljivo da Hrvatska koja je u egzistencijalnoj krizi ruši sve barijere da spasi vlastitu privredu. I da s obzirom na to da Amerikanci uporno ne ulažu u Hrvatsku, ima prava pogledati ih preko ramena i reći im da kad nam ne žele pomoći neka nas barem puste da se sami borimo kako znamo i umijemo.

No, uz sve ove posve legitimne i čvrste argumente oligarhija koja sprema ovaj forum, koja ga je organizirala i politička snaga koja ga je podržala i dopustila, ne dolazi iz ove uvrijeđenosti što nam Zapad ne želi pomoći. Tu ideju odavno nosi Stipe Mesić, o tom je svojedobno znao sugestije davati njegov savjetnik Jakić, Budimir Lončar, čovjek koji je „izmislio” nesvrstane, od mladosti ima tako tipične komunističke simpatije prema Moskvi, a on je nota bene savjetnik predsjednika države! Tu je još čitav niz poznatih i nepoznatih ruskih lobista, starih partijskih kadrova poput Pejnovića koji su najbolje godine proveli u Moskvi i svi oni skupa i na Europu i na Ameriku gledaju starim titostičkim naočalama! O tome se radi! Što je pozadina ovog foruma politička, a ne gospodarska, makar se nominalno radi o gospodarstvu. Radi se o tome da se nitko ne može sjetiti zemlje u koju je Rusija uložila ozbiljne količine zdravog, svježeg, investicijskog novca kojem je tržište, zarada, glavni moto. Godinama se priča o velikim ruskim investicijama u Srbiju, no koje nikako da se pojave! Godinama se tvrdilo da Rusi enormno ulažu u Crnu Goru da bi se ispostavilo da su je pretvorili u svoje odmaralište.

Toliko su pokupovali vikendica i stanova na obali, da u Crnoj Gori imate nekoliko škola na ruskom jeziku jer su preplavili crnogorsku obalu. Niti jedna istočna zemlja koja je do jučer bila okupirana od ruske vojske nije se okrenula ruskom kapitalu nego isključivo zapadnom jer on jedini tamo i ulaže. Dakle, sa Rusijom treba trgovati, ali Rusiji je sve politika. Imaju naftu i imaju plin i svaku godinu ucjenjuju Europu destabilizirajući Ukrajinu dok je nisu napali! Zašto? Zato jer je njima sve politika, tako je to povijest isklesala! Pokažite mi neku zemlju koja je prosperirala na ruskom kapitalu kao na bazičnim investicijama! Ako je tome tako, postavlja se pitanje kako je mogla jedna članica NATO-a i to u predvečerje velikog rata u Ukrajini, kako je mogla jedna članica Europske unije koja je nota bene uvela sankcije Rusiji (a na forumu će se pojaviti i tvrtke kojima je zabranjena trgovina u Uniji!) organizirati u jeku tako komplicirane i delikatne situacije hrvatsko-ruski gospodarski forum? Jer, organizirati takav forum u ovom trenutku za Ameriku je isto kao donijeti lex Perković prije koju godinu za Njemačku! Prkos, inat i balkanska podvala, garnirane starom romantikom spram Rusije, to je benzin na koji ide ova garnitura vlasti. Niti jedna od tih dviju podvala, ni lex Perković ni ovaj skandal sa gostovanjem u Rusiji, ne bi bila moguća da Hrvatsku nisu zauzela „djeca komunizma”. Oni se umjesto Americi i Njemačkoj okreću Rusiji i Britaniji, oni se umjesto prema Uniji okreću prema regiji, oni državu umjesto da grade na tuđmanizmu koji ju je osnovao, vraćao titoizmu koji ju je prezirao i oni su ti koji uporno ne dopuštaju prave reforme, pravi kapitalizam njemačkog tipa, prava ulaganja s pravim i zdravim novcem. Zašto? Zato što tako čuvaju imovinu „crvene buržoazije” koju su si djeca komunizma prepisala u pretvorbi i privatizaciji. Milovan Đilas je davnih godina rekao i napisao Titu kako nisu napravili nikakav novi poredak i nikakav komunizam već da su samo instalirali i formirali novu klasu.

Ta nova komunistička klasa nastala na potocima krvi 1945., godine 1990. privatizirala je firme kojima su uglavnom kao komunistički moćnici i upravljali i sad se pod svaku cijenu bore protiv financijskog pozicioniranja hrvatske u srednjoeuropske financijske tijekove. Samo to ne! Zato nema njemačkih ulaganja! Zato Nijemci ne mogu u riječku luku! Zato im se ne dopušta investiranje u zadarsku Galženicu! Napokon, zato nemamo hrvatsko-njemački gospodarski forum, nego hrvatsko – ruski gospodarski susret! Ali, svaka sila za vremena, već idući tjedan istinski ponosno će se vijoriti hrvatski barjak na Pantovčaku jer će novi stanar predsjedničkih dvora biti istinski politički Hrvat iz čijeg ureda se nikada neće začeti ovako kompromitantne stvari. Jer, da se razumijemo: Ivo Josipović u najmanju ruku nije bez odgovornosti za ovaj skandal!

No, moglo bi se reći da ima neke perverzne pravde u ovoj situaciji. Naime, cijelu tu plejadu djece komunizma upravo su Amerika i Europa podržavale, financirale i davali im široku logističku potporu. I nisu htjeli čuti ni najdobronamjernija upozorenja da faktički oni podižu na noge „djecu komunizma” koja će se okrenuti protiv njih, jer su stasala i formirala se na čitankama u kojima je Rusija bila mjera dobra, a Zapad uvijek personifikacija zla! Mesiću je Zapad davao podršku na početku, ne samo Azerbejđan! Legenda kaže da je upravo Madeleine Albright rekla „Mesić, ne Budiša” nakon čega medijima nije trebalo puno objašnjavati! I Josipoviću je pljeskalo američko veleposlanstvo, ne samo rusko! Čemu služe te sve silne njihove analitičke i ne znam kakve službe kad nisu mogli dokučiti s kim zapravo imaju posla?

Ima jedna sjajna scena u knjizi Bogdana Radice “Zagreb 1945.” u kojoj on opisuje Zagreb kojeg je i sam posjetio u jesen 1945. Jednu večer odlazi u „Gradski podrum” na večeru i negdje oko pola deset ulazi u restoran pijani Tin Ujević. Restoran je prepun jugo oficira i ponekog ruskog časnika i Tin odlazi ravno za stol Bogdanu Radici koji dolazi iz Amerike gdje je bio dio starojugoslavenske Vlade zadužen za medije. I počinje supijani Tin: “Oho, i vi ste došli gospodine… Ali, možete se slobodno vratiti u Ameriku, ovdje su već došli ovi iz šume,stigli su naravno prije vas…. A stigli su i Rusi prije vas Amerikanaca i vi zapravo više ovdje nemate što raditi jer je ovdje već sve zauzeto… Bože, kako Vi Amerikanci uvijek kasnite i ništa ne razumijete….” Reći će Tin i izaći iz restorana. E, „to vam je to” kako bi rekao u ovom trenutku neobično šutljivi premjer. “Uvijek kasnite i ništa ne razumijete…”.

[ad id=”40551″]

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Trg Slavka Goldsteina

Objavljeno

na

Objavio

Doživjevši odlazak Maršala iz središta Zagreba, Slavko Goldstein je zadnji čas na ovome svijetu dočekao u bolnici utemeljenoj još za Poglavnika.

Za utjehu, tamo gdje su sad poručnik Goldstein i njegov maršal, ako jesu, vjerojatno je i Maršalov trg. Jer ako ga je bilo ovdje za Maršalova života, što ga ne bi bilo tamo poslije? Uostalom, ako je netko to zaslužio, on je!

Poručnik Goldstein nadmašio je svog vrhovnog komandanta nadživjevši ga za približno dvije godine. U spomen na Maršalovih gotovo 88 njegovi su revni poklonici obično nešto sadili, upravo toliko maslina, borića, ruža, ili puštali toliko golubova i slično. Sljedbenicima, pak, djela Slavka Goldsteina njihov je mecena i orijentir, ili preciznije komandant, dao brojčani zadatak još za života, a broj se sudbinski gotovo poklopio s dobi u kojoj je preselio na onaj svijet, samo izražen u tisućama. Dopuniti popis žrtava ustaškog logora Jasenovac do zadane norme – njih 90 tisuća – put je s kojeg se ne smije skrenuti. Ili kako je Tvrtko Jakovina, jedan od kostura iz tog ormara, nedavno u televizijskoj emisiji napomenuo – 88 do 90 tisuća – slučajno ili namjerno, kombinirajući umalo doživljene dobi dvojice mu idola.

Sredstvima Republike Hrvatske financirani “naučnici” iz JUSP-a Jasenovac dosad nisu prebrojali još niti 84 tisuće žrtava. Ipak, dostizanje norme doimalo se gotovo rutinskim poslom, sve dok nitko nije gledao što rade. A onda su se dva mlada znanstvenika sa zagrebačkog Fakulteta elektrotehnike i računalstva koristeći mogućnosti suvremenih računala, i to ne neke odveć sofisticirane, usudili analizirati podatke i rezultate objaviti. Pronašli su oko 14 tisuća dvostruko unesenih zapisa pri čemu je program pretraživač na stranicama JUSP-a Jasenovac bio tako podešen da se duplići ne prikazuju jedan ispod drugog, čak i kad se radila pretraga po abecedi. Nakon što su s otkrićem upoznali javnost, duplići su hitro zamijenjeni s novih 14 tisuća podataka koji kao da su čekali na skladištu. A središnji “lager” popisa JUSP-a Jasenovac (oko 70% svih podataka) je popis žrtava iz 1964. godine koji je SFRJ koristila kao temelj za plaćanje ratne odštete od Njemačke pa ga je, uzimajući u obzir motiv i prijetvorni karakter eseferjota, bez daljnjih provjera nerazumno držati vjerodostojnim povijesnim izvorom.

Kako bi ispunili plan, državni su se “naučnici”-udarnici morali domisliti još ponekoj inovaciji. Posegnuli su za amaterskim umnažanjem podataka tako da se razlikuju u samo jednom detalju, minimalnoj varijaciji imena, godine rođenja i sl. No, vrijedni znanstvenici statistički su dokazali da to ne može biti posljedica slučajnosti, čak ni nemara. Pitanje je tek je li ta krivotvorina posljedica prijepisa iz izvornika ili je plod naknadne maštovitosti zaigranih “naučnika” pod pritiskom velikih očekivanja. Posebno je monstruozna tvrdnja o dvadeset tisuća pobijene djece čiji je cilj ušutkati istinu o spašavanju deset tisuća kozaračke djece organiziranom i provedenom od strane tijela hrvatske države i Katoličke crkve u Hrvata. K tome, i broj Roma, kojih je dobar dio nepoznata imena i prezimena, nadmašuje za četvrtinu ukupan broja Roma u NDH. Na popisu se nalaze i osobe preminule dugo poslije rata, neki čak i u ovome stoljeću, a nađe se tu, zlu ne trebalo, i ustaša poginulih za savezničkih bombardiranja i njihove djece, pa i partizanskih izbjeglica stradalih za zbjega u egipatskom El Shattu. “Kec na desetku” zacijelo su žrtve stradale u logoru Sajmište pod upravom Nijemaca, koje je dovodio Nedićev režim u Srbiji. Sve to na kontu ustaša kao neprijeporni dokaz urođene hrvatske genocidnosti!

Važnije od svega navedenog je što nema materijalnih dokaza koji bi potkrijepili i približno toliki broj žrtava, bilo dokumentiranih, bilo materijalnih u vidu posmrtnih ostataka. Dokumenti, ako negdje postoje, onda su u Beogradu. Kad bi se u njima našlo nešto kompromitirajuće za vlasti NDH, zašto bi ih tamošnji vlastodršci ljubomorno čuvali daleko od očiju javnosti? Poznato je tek kako su za bivše države obavljena tri iskapanja posmrtnih ostataka – sve skupa iskopano ih je nešto manje od pet stotina. Dobar dio njih pronađen je u krajnje neočekivanim vojnim odorama. Ako je doista riječ o Židovima, Srbima i Romima, radi se o senzacionalnom dokazu multietničnosti oružanih snaga NDH.

Ipak, na tvrdnje o žrtvama jasenovačkog logora i u poraću u režiji komunista, Slavko Goldstein odmahuje rukom i pomalo cinično pita gdje su liste žrtava. Doista, gdje su liste za Hudu Jamu, Macelj, Tezno? Nema ih …, ali zato kostiju ne manjka. Zar se one ne broje ako nema lista? U hladnom administrativno-birokratskom umu Slavka Goldsteina grozniji je nečovječan zakon temeljem kojeg su ubijani ljudi, jer su pripadali njegovoj rasi, nego poratno bezakonje u kojem je mimo bilo kakvog zakona ubijeno višestruko više ljudi koji nisu pripadali toj skupini. Očito su umoreni temeljem nekih drugih, “humanijih” kriterija. Goldsteinov se pogled na ta zbivanja podudara s titoističkom perspektivom koja navodnu moralnu superiornost pobjednika nad poraženim pretpostavlja povijesnoj istini. Tu ujedno leži razlog zašto ga čuvari i baštinici materijalnih tekovina revolucije prikazuju “velikim historiografom” i “najboljim poznavateljem povijesti Drugog svjetska rata”.

Iako znanstvenu metodologiju nije temeljito svladao, priučeni povjesničar Slavko Goldstein je barem terminologiju kojom se koriste povjesničari donekle natucao, znatno artikuliranije nego sin mu Ivo francuski jezik. To ih, međutim, nije spriječilo, starijeg da kao svršeni srednjoškolac postane uglednim povjesničarom, a mlađeg da se prometne u poklisara hrvatske države u Parizu – otac u borbi za bolju prošlost svog ratnog komandanta, a sin s diktatorovom slikom kao inventarom u službenim odajama demokratske Hrvatske i pripadajućim misaonim sklopom kao zvijezdom vodiljom. Uz to, sin je od oca naslijedio sklonost uporabi činjenično neutemeljenih popisa. Izmišlja izvore, kao potporu tvrdnjama koje konstruira, ali i kako bi se prikazao prividno marljivim. Tako njegov rad ocjenjuje mentor, cijenjeni profesor Brandt. Koliko bi se samo tu našlo posla za “đikićevce” – tu neformalnu znanstvenu policiju novog doba!

I zato ti “zlatni grumeni” sadržajno nisu ništa drugo, doli obična sajamska bižuterija. No, kako je uopće moguće da dvojac takvih šarlatana zauzme istaknuto mjesto u nekom društvu i što to govori o tom društvu? Jedni bi mogli rezignirano zaključiti kako je ovo još jedan dokaz kako u Hrvatskoj baš ništa ne valja, pa su tako ovdje čak i Židovi ne odveć sposobni, ni marljivi a bome niti pametni. Drugi bi, pak, mogli pomisliti kako je riječ o nekoj perverznoj inverziji pisanih rasnih zakona –  nepisanim zakonima koji favoriziraju pripadnike one skupine koja je prethodnima bila oštećena. Bila ova nagađanja blizu ili podalje od istine, možda joj ćemo se ipak više približiti, uočimo li kako komunizam-titoizam ne poznaje ni rasu, ni vjeru ni naciju – u carstvu laži kvantiteta i kvaliteta laganja ključni su kriteriji izvrsnosti. Stoga je upravo u navezanosti na (post)komunističke strukture unutarnji izvor moći Goldsteinovih. No, postoji i onaj vanjski, ne manje važan, naslonjen na međunarodnu interesnu mrežu povezanu s Georgeom Sorosom. Da je tomu tako, može se naslutiti i iz posljednjeg pozdrava dragom prijatelju Slavku Goldsteinu kojeg mu je u osobno ime uputio tajkun E. T. (nije izvanzemaljac), te još jednog ispred svoje tvrtke. Generacijski prijatelji sigurno nisu, no nužan je izrazito povoljan vjetar kako bi se doplovilo od žvaka do Cedevite. A još povoljniji kako bi se ugrabilo Ledo i Jamnicu.

Dirljivo pismo koje mu je otac kao dječaku uputio pred pogubljenje, a koje će stjecajem okolnosti doći do njega tek u poznoj životnoj dobi, dvanaest godina prije smrti, na Slavka Goldsteina nažalost nije djelovalo tako da oprosti onima koji su mu zlo učinili, a niti da se javno pokaje za grijehe počinjene prema drugima, uglavnom onima koji mu zlo nisu činili. Mogao je, ali nije…

Nije poslušao ni savjet oca kako ljude koji pripadaju određenoj skupini ne treba prosuđivati poopćeno kroz prizmu nekoliko nevaljalih pojedinaca i njihovu zloću i nedjela pripisivati cijeloj zajednici. Nikako nije uspijevao razlučiti, ili možda to nije želio, ono što je hrvatskoj državi strano i nametnuto od jačega (rasni zakoni) od onoga što je u toj hrvatskoj državi bilo njegovano, jer je doista bilo hrvatsko (državna obilježja, nazivlje, znakovlje i ophođenje u vojnim postrojbama, hrvatski jezik, valuta, kultura, povijest, enciklopedija …). Štoviše, aktivno je sudjelovao u podmuklom priljepljivanju tuđinske ideologije kao etikete i trajne hipoteke hrvatskim iskonskim težnjama za slobodom tako gurajući vodu na mlin protivnika ideje o hrvatskoj državi prikazujući je zločinačkom po svojoj naravi. Netrpeljivost je projicirao na sve one Hrvate koji su živjeli ideju vlastite države, u kojoj će biti ono što jesu, svoji na svome. Takvi su, i kada bi činili dobro, prema njegovu prijekom sudu uvijek mogli i morali učiniti više.

Hrvate je želio mijenjati, razvodniti, dresirati ih da prihvate živjeti u svome domu kao podstanari. Na povodcu će ih držati dugom, mračnom, jasenovačkom laži, a brnjicu im pokušati nataknuti svojim nakladničkim radom u sklopu kojeg je poticao rješenja koja su najučinkovitije razarala hrvatski nacionalni identitet. Odnosi se to ponajprije na rječnike hrvatskog jezika u kojima je, boreći se protiv “ustašizacije”, promicao jezičnog frankensteina temeljenog na novosadskom srpsko-hrvatskom dogovoru pokušavajući ga ugnijezditi u standardnom službenom jeziku samostalne hrvatske države. Ključni je postulat takvog rječnika – može i ovako i onako, kako već tko hoće, ali je ipak bolje onako kako je njemu draže. Bez jasnih pravila, s mnoštvom iznimaka i dvoznačnosti, nema standarda, a bez standarda nema ni zajedničkog temelja, time ni identiteta. Ovime se Goldstein pokazao svojevrsnim pretečom kurikularnog admirala, Borisa Jokića, koji je ješku namijenjenu povodljivima i lijenima reklamirao mudrolijom da će učitelji sada moći raditi kako koji želi, a djeca više ne će morati bubati, nego učiti ono što žele. Učitelji koji rade kako žele, djeca koja uče što žele, a svi skupa govore kako žele! Na kraju ih, kao fina nadogradnja, širom raširenih ruku očekuju sveučilišni profesori moralnog i znanstvenog integriteta Ive Goldsteina, a ne Miroslava Brandta. Idealno, zar ne?

Zanimljivo je kako je Slavko Goldstein postao poručnikom Titove armije četrdesetpete s nepunih sedamnaest godina. Možda se jednom neki istraživač zapita čime je to zaslužio? Nađe li se takav, u polazišnim razmatranjima ne će moći zanemariti saznanja do kojih je došao slovenski istraživač Roman Leljak otkrivši kako su velika većina ubojica iz Hude Jame i drugih masovnih stratišta u Sloveniji bili sasvim mladi ljudi, mnogi tek na pragu punoljetnosti, u dobi kad su ljudi izrazito podložni manipulacijama i huškanju. A Partija je barem bila poznata po tome što je u svojim akcijama rabila posvuda isti obrazac djelovanja.

Kao što se četrdesetpeta potiho vratila 3. januara 2000. godine, a čini se kao da još uvijek traje, tako bi se i Trg maršala Tita, bude li se ikad vraćao, mogao vratiti pod imenom Slavka Goldsteina. Jer riječ je o čovjeku u čijem se djelovanju najjasnije iskazuje spona između dva totalitarizma – novog globalnog i onog starog čiji se duh u novome baš dobro snašao, upravo kao kod kuće.

Grgur S./Kamenjar.com

PEČARIĆ: Posebni savjetnik predsjednika Vlade RH za kulturu SLAVKO GOLDSTEIN UPORNO LAŽE, II.

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Zašto trebamo postati netolerantni?

Objavljeno

na

Objavio

Hanibal, čija je vojska bila znatno slabija od rimske, dugo je bio noćna mora Rimljana, redovito ih je tukao, premda brojčano slabiji. Razlog se nalazio u izreci koja se pripisuje Aleksandru Velikom: “Bolje je imati vojsku ovaca koju vodi lav, nego vojsku lavova koju vodi ovca”.

Ovo je moto iznimno provokativne, i, mnogi će reći, kontroverzne knjige Nassima Nikholasa Taleba znakovitog naslova “Skin in the Game”, koja je svojevrsna “pohvala” netoleranciji kroz povijest, sa glavnom tezom da povijest, dominantne vrijednosti i civilizacije stvaraju samo netolerantne, motivirane i hrabre manjine.

Zakon asimetrije

U jednom, netolerantni “lavovi”, manjine, su princip kretanja povijesti, a ne ogromna stada pitomih i tolerantnih ovaca. Tu on vidi propast Zapada, ukoliko ne postane netolerantan prema netolerantnima, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

U mnoštvu primjera kako su se netolerantne manjine nametnule i osvajale svijet, Taleb rabi i povijesni uspjeh religija, poglavito islama i kršćanstva.

Islam, kao manjina, je brzo pokorio zemlje u kojima je kršćanstvo bilo većina zahvaljujući, kako ga Taleb zove, “zakonu asimetrije” koji je duša netolerancije. Napominje kako nadirući islam na početku nije imao namjeru obraćati kršćane jer su bili, kao i Židovi, ljudi knjige s istim praocem Abrahamom, a k tome nije bilo ni pragmatično jer su nemuslimani plaćali znatno veće poreze, a taj novac bio im je iznimno važan za troškove osvajačkih ratovanja.

Dvije asimetrične regule u ovom kontekstu u islamu su ključne. Prva, ako neki čovjek pod islamskom dominacijom oženi muslimanku, on mora prijeći na islam, kao i da je dijete ako je jedan od roditelja musliman, automatski musliman. Nema tu konsenzusa, dijaloga, tolerancije. I drugo, jednom kada postanete musliman, to je nepovratno, nema više napuštanja islama, to kažnjavaju i danas vrlo “tolerantno” – smrću.

Na primjer, poznati glumac Omar Sharif, izvorno libanonski kršćanin pravim imenom Mihael Demetri Shaloub, kada je oženio muslimanku, također (egipatsku) glumicu, prešao je na islam i promijenio ime. Kasnije se razveo, ali je ostao musliman. Ove dvije asimetrične regule, tvrdi Taleb, u Egiptu objašnjavaju kako su malo po malo kršćani postali manjina, a islam većina zahvaljujući – netoleranciji. Islam je ondje pobijedio kršćanstvo zato što je bio netolerantniji

Taleb tvrdi da je prije islama i kršćanstvo, kao manjina, na drugačiji način od islama, uspjelo osvojiti tada poznati svijet zahvaljujući netoleranciji. On to razdoblje kršćanske povijesti gleda iz kuta druge strane, politeista, pogana.

Oni na početku nisu ništa imali protiv kršćana, dapače. No za razliku od monoteista kršćana, njima, kao tolerantnima prema svim religijama u Carstvu, nikako nije bilo jasno zašto oni odbijaju svog Krista staviti u panteon ravnopravno među druge bogove, već tvrdoglavo i hrabro inzistiraju da je samo njihov Bog jedini pravi.

’Roditelj 1 i 2’

Iz toga kuta progoni kršćana od strane pogana su “razumljivi” jer su uzrokovani netolerancijom kršćana prema njima i njihovim bogovima, a ne obrnuto. I kada je car Julijan Apostata, nakon što su tvrdoglavi kršćani uspjeli kršćanstvo učiniti “službenom” religijom carstva i od progonjenih postali progonitelji, pokušao vratiti poganstvo, to je bilo nemoguće iako su mase, većina, još bili de facto pogani, zbog kršćanske netolerancije, zbog “ovaca” koje je vodio “lav”.

Kršćani tako uz pomoć netolerancije nisu samo politički pokorili Carstvo, već nametnuli i svoj moral, svoj vrijednosni univerzum.

Kako je bilo kroz povijest tako je i danas, agresivne, hrabre, motivirane, nepopustljive, čitaj netolerantne manjine diktiraju povijesna kretanja, od spolnih, preko financijskih do religijskih i nacionalnih, kao “neke” agresivne manjine kod nas sa svojim glasilima.

Tako, na primjer, već sada u mnogim zemljama homoseksualna manjina je pobijedila heteroseksualnu i nametnula svoj sustav vrijednosti do te mjere da se iz matičnih listova brišu nazivi otac i majka a uvode “roditelj 1” i “roditelj 2”, da je već sada osim muškog i ženskog u mnogim zemljama zbog šačice transeksualaca uveden, osim muškog i ženskog, neutralni spol.

Jednako je ta manjina u odgojno obrazovnom sustavu nametnula rodnu teoriju koja briše razlike između muškarca i žene, dječaka i djevojčice, koje su po njima obični socijalni konstrukt.

Tako se Taleb pita, promišljajući sudbinu Zapada, imajući u vidu i sve agresivniju islamsku manjinu, trebamo li se prema netolerantnima ponašati tolerantno, nudeći im “dijalog, integraciju, toleranciju i europske vrijednosti”.

Odgovara jasno – ne, ako želimo sačuvati demokraciju i upravo te vrijednosti u ime kojih toleriramo netolerantne, jer “društvo kroz povijest nije evoluiralo kroz konsenzuse, akademske rasprave, i voljom većine”, već uz pomoć netolerancije. “Zapad je trenutno na putu samoubojstva”, tvrdi Taleb jer je tolerantan prema netolerantnim i agresivnim manjinama.

Ako pripadate većini lavova koje vodi ovca, s Talebom se nećete složiti. Taleb je i tako “netolerantna” (misaona) manjina.

facebook komentari

Nastavi čitati