Pratite nas

Kolumne

Tihomir Dujmović: Finci

Objavljeno

na

Dosadašnji pregovori Mosta i HDZ-a, po mom skromnom mišljenju, vode se upravo nadrealno.

Razgovara se, naime, o svemu samo ne o meritumu buduće suradnje, a to je u prvom redu kadrovski sastav Vlade te konkretni projekti koje će konkretna ministarstva voditi.

Tako da mi nakon dva tjedna silnih pregovora još uvijek nemamo minimum osnova nove vlasti: dva tjedna prije konstituiranja Sabora ne zna se ni tko će biti predsjednik Sabora.

Sve u svemu, ostaje nejasno o čemu se satima uopće razgovara ako se ne razgovara o kadrovima buduće Vlade, o kadrovima budućih parlamentarnih tijela, o projektima ministarstava, o neuralgičnim vanjskopolitičkim točkama, dakle o praktičnoj politici koja čeka iza ugla.

E da, hodogram

I jer se o tome uopće nije ni razgovaralo, posve je logično da Most ne želi dati svoje potpise Plenkoviću jer ne zna kojoj politici i kojim kadrovima daje potpis.

Nominalno, razgovori su se primarno vodili oko Mostovih sedam preduvjeta. Sad se pobjedonosno tvrdi da su svi prihvaćeni, samo što su dva preduvjeta dobila odgodu primjene.
A ta dva su jedina i bila kompleksna!
To je taj famozni “hodogram”, kako poručuje Plenković, a brže-bolje ponavlja Petrov, premda 86 posto birača ne zna što je hodogram.

Hodogram je – izvedbeni program nekog posla, ali kako se de facto u dva tjedna ništa nije dogovorilo, onda izgleda učeno kad se, umjesto plana poteza koje treba povlačiti, dosadašnji rad zove – hodogram.

No, tako je to kad postanete u politici profesionalac, zaboravite da publika kojoj se nota bene obraćate ne zna i ne razumije vaše fraze. A njoj govorite. No, sve smo to prošli sa Sanaderom koji nas je davio sa “aquisom” (sjećate se “akija”?) pa je to onda papagajski ponavljala i Kosorica, s tim da su i jedno i drugo zaboravili da publika – ništa ne razumije.

“Aquis” je zapravo bio popis zadataka i smjerova po kojima se treba ponašati u pregovorima, de facto europska stečevina koje se treba držati u pregovorima, ali i ovdje je bilo učeniji reći “u novom aquisu koji smo dobili”…
Sanader je, kad smo kod njega, krenuo na formiranje Vlade s Pupovcem u nikad razjašnjenoj epizodi pod nazivom “zbog čega Đapićev HSP ne smije u Vladu”, a vidimo da jednim dijelom hrvatska kola i sada idu tim putem.

No, čini se da je Plenković, za razliku od Sanadera, na tu temu ipak podignuo ručnu kočnicu. Dobro obaviješteni krugovi ističu da je iz srpskih pregovaračkih krugova predloženo da, dakle, manjine imaju u svakom ministarstvu po jednog predstavnika “kako bi nadzirali provođenje sporazuma s manjinama”, ali da je to najprije odlučno odbio Petrov, a onda se protivljenju pridružio i Plenković.

Ali, da se Most s tim složio, HDZ ne bi imao ništa protiv! Uostalom, ako će buduća Vlada biti vlada HDZ-Most, postavlja se pitanje zašto s manjinama pregovara samo HDZ.
Jer, što ako HDZ nešto s Pupovcem dogovori što bi Most odbio? Ne bi li, dakle, bilo jedino logično da zajedno pregovaraju s manjinama? No, Andrej Plenković pokazuje da je za sada iznimno oprezan, da važe svaku riječ i svaki potez, pa je i ovdje na vrijeme podignuo ručnu i daljnji pregovori s manjinama su ipak zaustavljeni. Ali, zahvaljujući Mostu!

Kao što je zahvaljujući de facto Mostovoj provokaciji još u izbornoj noći bila prokazana nimalo banalna frakcija oko Plenkovića koja ne bi imala baš ništa protiv velike koalicije. Pa mediji su tjednima zagovarali veliku koaliciju i ona je primarno propala zbog izbornog debakla slavnog abonenta restorana “Tač” koji se odazivao na ime Zoran Milanović.

Da je rezultat bio malo tanji, da vidite kako bi tu priliku zgrabili mediji! No, dakle, po svemu sudeći, imat ćemo Vladu koju će isključivo činiti HDZ i Most, toj će Vladi dati potporu i manjinci i, po svemu sudeći, ako i dobiju mrvicu vlasti, ona neće prelaziti neko administrativno mjesto u ministarstvu uprave.

No, trauma koju nam je na tu temu priuštio Ivo Sanader, a koja je, po svemu sudeći, sada za dlaku izbjegnuta, počiva na kraljevskoj poziciji manjina u parlamentu.

To nitko ne dopušta

Poziciji koju ni jedna zemlja u Uniji ne dopušta. Žurim reći da europske države, napose razvijene europske države, uistinu daju maksimalan prostor svim kulturnim zahtjevima tamošnjih manjina, i to ne samo u kontekstu dopuštanja ostvarenja svih manjinskih prava koja traže, negoli i državnom financiranju raznih manjinskih potreba.

Manjinama se, dakle, sve pruža punog srca, ali do jedne crte: do crte sudjelovanja u izvršnoj i zakonodavnoj vlasti s naslova manjina. Vi, dakle, kao etnički Hrvat možete biti u svakom parlamentu neke europske države zato jer ste na listi određene stranke, ali kao Hrvat u zagarantiranoj parlamentarnoj stolici ne možete biti nigdje.

Europa, osim časnih iznimaka, uopće ne poznaje rezervirana zastupnička mjesta za manjine samo zato jer su manjine. Da bi se vidjeli razmjeri tog stava, navest ću statistiku.
Dakle, Hrvatska ima ukupno 9,6 posto svih manjina u ukupnoj populaciji, te ima osam rezerviranih mandata u parlamentu za manjine.

Žurim reći na početku da ne postoji ni jedna zemlja na europskom kontinentu koja daje toliki broj rezerviranih mjesta za manjine u parlamentu. Austrija, primjerice, ima 8,9 posto manjina u svojoj državi i nemaju ni jedno mjesto u parlamentu za manjine.

Belgija ima 11 posto manjina i ima jedno mjesto u parlamentu za manjine. Bugarska ima 23 posto manjina i nema ni jedno mjesto za manjine. Francuska nema ni jedno jedino mjesto rezervirano za manjine. Norveška nema ni jedno takvo mjesto u svom parlamentu.
Rezervirana mjesta za manjine u parlamentu nemaju ni Ujedinjeno Kraljevstvo (što su sve nama radili na tu temu!), ni Turska, ni Švicarska, čak ni Švedska!
Manjine u parlamentu na hrvatski način uopće ne poznaju ni Španjolska, ni Rusija, ni Portugal, ni Češka.

Premda Češka ima 35 posto manjina na svom teritoriju! Estonija, pak, ima 31 posto manjina u ukupnom sastavu stanovništva, ali ni jedno rezervirano mjesto u parlamentu. Finska ima 6,6 posto manjina i ima jedno mjesto, ali to nije klasična priča.

Danska ima 10,4 posto manjina i ima četiri mjesta. Italija ima 6,6 posto manjina, ali joj ne pada na pamet u parlamentu bilo kome od njih dati jedno jedino mjesto.
Latvija ima 38 posto manjina i ni jedno mjesto u parlamentu, Litva ima 16 posto manjina i nema ni jedno mjesto u parlamentu, Luksemburg ima 36 posto manjina i nijedno mjesto. Nizozemska, koja nam tako često docira, ima 19 posto manjina i ni jedno mjesto, kao ni Slovačka s 19 posto manjina.

Slovenija ima 17 posto manjina i tek dva zastupnika. Dakle, ako sam dobro zbrojio, u Europi Belgija, Danska, Finska i Slovenija jedine imaju klasične predstavnike manjina u svojim parlamentima kao i mi.

Nezamislivo, zar ne?

Ove zemlje sve zajedno daju osam zastupničkih mjesta u svojim parlamentima, a isto toliko daje sama Hrvatska svojim manjinama. Nota bene bez bilo kakvog reciprociteta. Dakle, mi manjinama sami dajemo jednak broj mjesta u parlamentu kao i ostalih 500 milijuna Europljana, odnosno kao i ostalih nekoliko desetaka država zajedno.
Jeste li to znali? Naravno da niste, jer se ovaj podatak smjerno skriva. Naime, postavlja se pitanje je li normalno da zemlja koja je pri dnu ljestvice gospodarskog razvoja, pa onda i razvoja parlamentarizma i demokracije uopće, jer su tenkovi komunističke vlasti odavde otišli, odnosno otjerani, tek prije 25 godina, je li normalno da, dakle, mi ovako nerazvijeni u svakom smislu budemo u ovim relacijama na čelu kolone i to mimo svake konkurencije?

Kaže se da je hrvatska povijest ispisala te povijesne i nacionalne meandre pa da je to ceh zapravo povijesnog kotača. No, to bi značilo da Italija, Francuska i Španjolska nisu imale povijesne meandre? To bi značilo da Švedska i Norveška nisu imali dramatičnu povijest?

Uopće se ne radi o povijesnim meandrima. Radi se o tome da su sve te zemlje uistinu dale najvišu kulturnu autonomiju svojim manjinama, ali da im ne pada na pamet pripustiti ih s tog naslova u zakonodavnu i izvršnu vlast.
A nama manjine de facto kroje vlast sa svojih osam zastupnika. Neki od njih ultimativno određuju ministra kulture! Jer zbog takvog ustavnog rješenja samo je ovdje moguće da se jedan Pupovac ili Radin usude javno određivati mandataru Vlade tko će biti ministar kulture.

Može li itko zamisliti da hrvatski zastupnik u srbijanskom parlamentu docira tko će biti ministar srpske kulture? Ili da Hrvat u rimskom parlamentu poručuje talijanskom budućem premijeru tko ne može biti talijanski ministar kulture? Nezamislivo, zar ne?

Tihomir Dujmović / Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Ivana Maletić, uzorna Hrvatica, uzorna Europljanka

Objavljeno

na

Objavio

Dok se Hrvatska mučila u pristupnom procesu za EU, iz Bruxellesa je stigao Antidiskriminacijski zakon na usvajanje i mi – kimnuli glavom.

Za razliku od nas, većina ozbiljnih zemalja “stare Europe” s dugom demokratskom tradicijom odbila ga je donijeti. To sigurno nisu zemlje koje diskriminiraju svoje građane.

Tako je, primjerice, Njemačka jednostavno rekla da je zakon suvišan jer su antidiskriminacijske norme već ugrađene u njihov Ustav, kao i u hrvatski. Čemu gomilati isto? S druge strane, agresivne manjinske skupine i gotovo svi mediji i relevantni političari lagali su tada i prijetili narodu kako je usvajanje toga zakona uvjet pristupanja Europskoj uniji, istoj onoj čije su glavne članice odbile taj bruxelleski uradak!?

Premijer prevario birače

Ovih dana događa nam se slična situacija s još jednim bruxelleskim “diktatom”, koji je podvala sa svrhom nametanja (manjinske) LGBT ideologije kroz zakone, pod krinkom sprječavanja nasilja nad ženama, ideologije koja se zove rodna teorija.

Radi se o Istanbulskoj konvenciji. HDZ i Plenković, koji je u izbornoj kampanji obećao da se protivi “nametanju bile kakve ideologije, pa i rodne”, došavši na vlast najavljuje da će RH ratificirati Istanbulsku konvenciju, koja jasno promiče baš rodnu ideologiju.

Ovo iznevjereno obećanje i prijevaru birača argumentirao je, za pravnika, diletantskom dezinformacijom kako je rodna ravnopravnost u našem Ustavu, iako se pojam rod u Ustavu nigdje ne spominje, već spol (npr. čl. 14.). A upravo je relativiziranje biološkog spola duša rodne teorije.

Prema ovoj teoriji naš je spolni identitet sociokulturalni konstrukt, biologija tu nije presudna pa, ako biološku djevojčicu odgajamo kao dječaka, kažu, ona će postati dječak, i obrnuto.

Rodna ideologija je neka vrsta gnoze, u smislu mržnje prema biološkom, tjelesnom, kako je upozorio, ne neki katolik, već, među inim, francuski filozof i libertinac, antiteist (!) Onfray. On posprdno transseksualni lobi koji stoji iza ove ideologije naziva “novim puritancima”, jer “relativiziranje spola (biološka datost), a veličanje roda (kulturološka datost), ekvivalentno je anđeoskoj antropologiji koja se razvijala već od samih početaka kršćanstva pod utjecajem gnoze kao – hereza”.

U Onfrayevu ciničnom paradoksu sadržana je sva istina. Rodna teorija je bojovna pseudoznanost bez uporišta u empirijskoj stvarnosti.

Na sreću, HDZ ima ozbiljnih i hrabrih političar(a)ki u Europarlamentu. Dakako, tu ne mislim na Dubravku Šuicu, djevojački Karaplenković, već na, osim Ivice Tolića, drugu HDZ-ovu europarlamentarku Ivanu Maletić. Maletić je jasno rekla da je bolje da Hrvatska ne ratificira Istanbulsku konvenciju, da je ona protiv.

Gospođa Maletić, kao i Njemačka nekoć, jasno argumentira da mi imamo sasvim dobre zakone protiv nasilja nad ženama i obiteljskog nasilja, samo se ne provode, ili ne dovoljno dobro i odlučno.

Umjesto da sami, za to nam ne treba Bruxelles, provodimo vlastite zakone i snažno zaštitimo žene i sve žrtve nasilja te dodatno uložimo napore u borbi za jednakopravnost spolova, mi idemo usvajati kukavičje LGBT jaje iz Bruxellesa koje u članku 3. odvaja spol od roda, pa Ivica, ako želi, može postati Marica, i obrnuto, te ići na ženski WC.

Prostor za perverznjake

Posljedice usvajanja ove konvencije za naš pravni i odgojno-obrazovni sustav su katastrofalne, jer se unošenjem nepotvrđenih teza ove pseudoznanosti u nastavne kurikule ozbiljno narušavaju prava roditelja da svoju djecu odgajaju, kako im naš Ustav jamči, sukladno svom svjetonazoru, u kojem moj sin i moja kćerka nisu tek sociokulturalni konstrukti, već, počevši od svog života u majčinoj utrobi, biologija ih oblikuje kao muško i žensko. Oni kao dječak i djevojčica nisu nikakav “socijalni konstrukt”, kao što to nisu ni kromosomi, ni hormoni, ni… Ako se pak Ivica osjeća kao Marica, to je neki drugi problem…

Tako, uvođenjem pojma roda i u naš pravni sustav, bit ću politički nekorektan jer mi to nalaže savjest, otvara se prostor raznim perverznjacima da promiču legalno vlastite perverzije na račun poreznih obveznika i HZZO-a.

Premda Maletić neki zamjeraju što je u Europarlamentu bila suzdržana pri izglasavanju ove Konvencije, suzdržanost je ovdje znak otvorenosti – za dijalog, protiv podvala. Isto je učinio i šef Plenkovićevih pučana Weber, jer odbijanjem rodne ideologije koju promiče Konvencija, ne znači da se Konvencija kao takva odbija, već, prije svega, oni elementi kojima su plemeniti ciljevi trojanski konj za ozakonjenje orvelovštine.

Zahvaljujući Plenkoviću, očito je pobijedio bruxelleski ideološki kolonijalizam i pseudoznanost koju većini nameće agresivna LGBT manjina. Maletić je svoje utemeljene argumente rekla.

Kao uzorna Hrvatica, i kao takva ništa manje uzorna Europljanka, pri čemu je prvo mjera drugoga, jer zastupa ovaj narod, a ne opskurne ideološke LGBT lobije koji se skrivaju iza borbe protiv nasilja prema ženama. U tom smislu baš Istanbulska konvencija promiče nasilje, nasilje manjine nad većinom orvelovštinom umotanom u znanost.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Ivica Šola: Izaći iz Europske unije? Zašto ne!

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Pupovečka družba ne predstavlja srpsku manjinu u Hrvatskoj

Objavljeno

na

Objavio

Kišni rujan brzo odmiče. U Hrvatskoj poslije kiše dolazi kiša. Blagotvorna, doduše, za zemlju koja se ljetos osušila kao nesretna bulimičarka, ali je pretjerala pljuskajući sve oko sebe danima i danima.

Pogodna i za gljive koje rastu doista kao gljive, u Hrvatskoj u uglavnom jestivom obliku, za razliku od Dalekog istoka gdje bi mogla izrasti velika, vrlo velika otrovna gljiva ili više njih ako „ujedinjene nacije“ (čitaj NATO) ne poduzmu nešto radikalno protiv suludog momka u Sjevernoj Koreji.

Pišem spomenute nacije malim slovima jer je njihova UN organizacija više-manje transformacija plemenite zamisli u činovničku piramidu na koju se dovoze sve veći kameni blokovi i ne zna se dokle će rasti, a analiza (koje nema) vjerojatno bi pokazala takve razmjere nepotizma i njemu sličnih zala se i hrvatski sustav zapošljavanja preko veze može posramiti. Pa ako se Hrvatskoj prigovara da nerado ide u reforme, što je tek s Ujedinjenim nacijama koje „reformu“ provode četrdeset godina, koliko pamtim, i nikako da se reformiraju. Od prvoga pokušaja pojavilo se toliko novih država da se zastave ispred zgrade ne mogu izbrojiti, a mnoge su zemlje ušle (izborile se) poslije ratova koje UN nije spriječio, te je od mira na Zemlji ostala samo Augustinčićev a konjanička figura koja me više podsjeća na rat nego na mir.

U tim i takvim UN s portugalskim mirotvorcem kao glavnim tajnikom, govorila su na zasjedanju Opće skupštine dva svjetska lidera, Trump i Plenković. Trumpa je (bez obzira na sve) trebalo dobro slušati i još bolje razumjeti: on ne govori o Americi iznad svega, nego o Americi prije svega, što je prihvatljivo ne samo iz njegova kuta. On bez dlake na jeziku i idiotskoj političkoj korektnosti usuprot, govori o nacionalizmu kao prirodnoj pojavi koja nije pridržana samo za SAD, nego vrlo izravno preporuča svakoj državi da bude svoja na svome i živi po svome. Velika je to novost koju analitičari nisu do kraja shvatili, ili ako jesu nisu publici potanje objasnili: naime, da se USA, ostajući velika ili možda još i dalje najveća svjetska sila, ne želi nametati drugima ni oblikovati ih po svojoj mjeri, želi izvoziti robu, a ne demokraciju, poučena i zimskom sudbinom arapskih proljeća, ali ne samo njima.

Drugi lider, to jest Plenković, nije u prilici da nekomu nešto nameće niti da kaže da više ne će, govorio je odmjereno i obuhvatio sve što se dalo, ali je onda najednom spomenuo i arbitražni postupak ne imenujući Sloveniju, koja se u tome lahko prepoznala i zgrozila – pa kako može hrvatski premijer reći da je stradala međunarodna pravda nastavkom rada oskvrnutog procesa! A jest, potvrdit će to i svaki znalac međunarodnoga prava, među kojima je i ugledni Eduard Yambrusich. Cerar je bio bijesan, rado bi odmah skočio na konja s hvataljkama ili na Erjavca i poveo juriš kranjske lake konjice, ili uputio nosač zrakoplova u hrvatsko more, gdje je tih dana Hrvatska slavila Dan hrvatske ratne mornarice uz spomen na Svetu Leticu koji se prvih jesenskih dana 1991. „stavio na raspolaganje“ domovini i sjajno odigrao svoju rolu, za razliku od ranoga proljeća te godine kada smo ga Tuđman, Davorin Rudolf i potpisnik ovih redaka nagovarali da napusti jugoslavensku vojsku i prijeđe na hrvatsku stranu, a on se nećkao. (Opisano u knjizi Lijepa moja, 1992.)

Vrli susjedi ne odustaju od grickanja Hrvatske sa svih strana, grickanja teritorija, ali i države kao takve, imaju svoje špijune i prisluškivače, miješaju se unutarnje poslove suverene hrvatske države kako im se prohtije, a pravog odgovora na te ujdurme nema. Muslimanska i srpska komponenta u BiH šalju u „promatrače“ ili izdaleka njuškaju po državnim uredima i gospodarskim kancelarijama, Vučićeva Srbija čak izravno želi utjecati na hrvatske zakone upravo četničkim (nego kakavim) bezobrazlukom, pa se okomila na Medvedov Zakon o braniteljima. I doista, učinjena je velika pogrješka što nacrt Zakona nije prvo odnesen u Beograd da ga Vučić recenzira, a kako se mogao dogoditi takav propust, nemam pojma. Srbijanci se mogu pozvati na presedan, kada je Željko Jovanović kao „hrvatski“ ministar slao udžbenike na recenziju u Beograd, svojem srbijanskom kolegi, pa što ne bi Medved braniteljski zakon.

Nije se čak ni uskladio s Pupovcem! No da, možda šaljivo, ali ispod toga je srdžba koja obuzima hrvatskoga Pupovavčovjeka jer pravoga, čvrstog i udarcima šakom praćenog žestokoga odgovora nema, sve nešto diplomatski blijedo. A nema ni pravog odgovora o srbijanskoj deklaraciji o zaštiti i opstanku srpske nacije koja je apsolutno imperijalistički agresivna i tako mora biti shvaćena u Hrvatskoj, kada već nije prvi i drugi memorandum.Čitajući ispravno, a kako drukčije, to znači da će Srbija svim sredstvima štititi srpske manjine u drugim državama i da se ne će, kako reče četnički štreber „više nikada ponoviti Oluja“.

Razumije li itko u Hrvatskoj ovu jasnu poruku, ili ju razumije samo 204. vukovarska brigada? I nije se rečena deklaracija pojavila samo kao kontra hrvatskom Zakonu o braniteljima, nego u trenutku kada se Pupovac, premda na vlasti ili u vlasti u Hrvatskoj, silno uplašio referenduma koji će uskoro biti održan i moguće (sigurno) naštetiti njegovoj bolesnoj viziji „zaštite i opstanka srpske nacije“ u zemlji koja je nacionalna država hrvatskoga naroda i nikakve nacije osim hrvatske tu nema. Obveza Hrvatske, kao civilizirane zemlje, jest samo i jedino da omogući nesmetani život manjina s pravom na očuvanje kulture i jezika itd., ali nikako da tetoši onu manjinu manjine odnosno jedan njezin pupovečki dio koji se nikako ne može pomiriti porazom politike „svi Srbi u jednoj državi“, a ako već nisu u istoj državi onda idemo na plan B – potkopavati institucije i samu državu, koristiti slabost i neslogu Hrvata, direktivama, ucjenama i prijetnjama ostajati arbitar, čudeći se pritom i sami kako to u Hrvatskoj glatko prolazi zahvaljujući bedacima koji se daju izvozati u svakoj prilici.

Ako slučajno ne ide u Zagrebu, tu je Bruxelles koji će im uvijek dati za pravo. Nije zato bez vraga upozorba (nekih) analitičara da će spomenuti referendum o novom izbornom zakonu biti dočekan na nož ne samo u Beogradu, nego i u Zagrebu i Bruxellesu, a uvijek će se naći neki „ustavni stručnjak“ koji će tvrditi da se ne može provesti referendum koji „zadire u prava manjina“. Karta na koju igra Pupovac. To „zadiranje“, koje je naravno obična šuplja fraza, u ovom slučaju ne zadire ni u što nego u svojedobno prekomjerno uguravanje manjina u Hrvatski sabor na račun Hrvata izvan domovine koji su brojem saborskih mjesta pakosno svedeni na Novostimanjine. Na sreću, već ima i glasova iz vlasti (Lovro Kuščević: „Dijaspora treba imati više zastupnika.“), ali Vlada u cijelosti još šuti i mudruje. Ni lamentiranje o „stečenim pravima“ ne drži vodu, jer pravo stečeno ucjenom nije pravo.

Dotle politički agent Beograda, Pupovac, pojačava prljavu galamu kroz srpske „Novosti“ koje u normalnoj zemlji ne bi mogle biti tiskane ni u pomisli. Još samo nedostaje Bora Đorđević da kao kolporter izvikuje naslove iz tih poganih novina, iz te čorbe skuhane za vrijeđanje Hrvatske. A što radi hrvatsko državno odvjetništvo? Ma ne radi. U opisu njegovih dužnosti valjda piše da je pljuvanje po Hrvatskoj, Hrvatima i Tuđmanu samo zabavno novinarstvo koje se tolerira jer nikoga ne iritira. Niti je odvjetništvu (tužiteljstvu) zazorno što Pupovac u svojim novinama objavljuje liste nepoćudnih Hrvata, a ta objava nije drugo nego sigurnosno pitanje, budući da crnorukaških družina zasigurno ima i u povoljnom će se trenutku aktivirati, kao što su se u jugoslavenskim i dražinim bojama aktivirale u trenutku prvih slobodnih izbora u Hrvatskoj. Za prvu ruku, kada već ucijenjena hrvatska politika ništa ne poduzima, savjet: udruge koje novčano bolje stoje i mogu platiti odvjetnike, neka podižu tužbe protiv „Novosti“, koje će hrvatsko pravosuđe naravno odbijati, ali tko zna, možda se nešto i ondje dogodi. Ha!

Referendum o novom izbornom zakonu kojemu je cilj uvesti europsku praksu u hrvatski sustav, izjednačiti tu praksu s ostalim europskim državama, već sada ima potporu barem polovice hrvatskoga pučanstva, a imat će i više. Pretpostavljam da će imati osamdesetpostotnu potporu, jer su Hrvati srditi i ne daju se više u svom vinogradu. Pretpostavljam isto tako da će razne nesrpske inicijative mladih, starih i srednjih nasilno ometati mjesta za skupljanje potpisa, pa bi bilo dobro da uz svaki štand bude tjelohranitelj – ako ga ne stavi ondje država, naći će se tko će. Također će nasilno iz Bruxellesa dolaziti brukselani, a kad im se kaže da je riječ o borbi za europsku stečevinu – reći će da je ovo Hrvatska, da ovo nešto drugo, to jest drugorazredno i ima se ponašati baš tako, inače… Što inače? Pelješki most? Savudrijska vala? Protivljenje Beograda koji hoće zaštititi srpsku manjinu ma gdje ona bila? I njezin opstanak? A ima Srba u Hrvatskoj kojima je jasno da upravo ta srbijanska i pupovečka politika zdušno radi protiv njihova opstanka. Pa da ih čujemo. Neka se malo jače oglase.

I na svršetku ove tirade jasna definicija: pupovečka družba ne predstavlja srpsku manjinu u Hrvatskoj. Ona je samo produžena ruka sve opasnije srbijanske politike oživljavanja miloševićevskih sablasti, i zato su Pupovac i njegovi, ponavljam, sigurnosno pitanje na koje zrela i pametna država treba imati odgovor.

Bugarska manjina

Rodna rijecVrlo cijenjena, u skladu s prijateljskim odnosima Hrvatske i Bugarske. Ne bavi se pupovečkim poslima, kao ni njezino glasilo „Rodna riječ“ pod uredništvom Diane Glasnove, nego kulturnim vezama dvije zemlje u prošlosti, ali i sadašnjosti, svojim znamenitim ljudima, običajima i jezikom, starim pismom koje nas povezuje, to jest glagoljicom, kao i djelomično ćirilicom kojom danas pišu Bugari, a bila je nekada davno u posebnom i osobitom obliku bosančice i jedno od hrvatskih pisama na nekim našim prostorima, te je u Poljicama rabljena u administraciji („arvacka slova naša“). Sve točno. Da bi hrvatskoj publici približila knjige tiskane na bugarskom jeziku u davnini, bugarska je zajednica u suradnji s domaćinima priredila u Knjižnici HAZU izložbu „Gutenberg i slavenski svijet“. U stvari, usporedna izložba: desno predvorje bugarsko tiskarstvo, lijevo hrvatsko s reprodukcijama znamenitih glagoljskih proizvoda senjske tiskare (Misal, 1494., Spovid općena, 1496., te još četiri nakon 1500. godine.) Tiskara je bila ustanova senjske biskupije, s brojnim prevoditeljima i priređivačima, a spominju se Jakov Blažiolović, Pero Jakovčić i Silvestar Bedričić. Hrvati. Svoj jezik nazivaju hrvatskim. No kao da se malo stide (kao i danas) pa dodaju u kolofonu Korizmenjaka: „Nam se ne zamirite zač smo rodom Hrvate“. Baš tako pišu. Kao da su u Europskoj uniji.

Bugarske knjige pisane su ćirilicom. Na prvom je mjestu „Časoslovec“ tiskan 1566. u Veneciji, gdje je Jakov Krajkov bio vlasnik velike ćirilične tiskare. Knjiga je lijepa, s 33 gravure. Poznat je i „Psalitar“ s gravurom cara Davida, i više no zanimljiva poruka (1596.): “Ako nekoga zanima ova knjiga, bit će mu na raspolaganju u gradu Skopju, kod Kara Trifuna“ , gdje je biila prva bugarska knjižara. Eto, i u to doba je radio, štono riječ, marketing.

Pero Gotovac

Jest duboka starost, ali opet… “Umiru dobri ljudi“, kaže moja Višnja i u pravu je. Pero Gotovac imao je naravno gene oca Jakova, lako je skladao i bio duša (ili jedna od najvažnijih duša) hrvatske produkcije koja je u zabavnoj glazbi spasila Hrvatsku od istočne „muzike“ , te su i moguće cajke u drugoj polovici dvadesetoga stoljeća ustuknule pred šlagerima i pjevačima koji su sagradili most prema međuratnoj hrvatskoj građanskoj tradiciji, s modernijim iskoracima, a Opatija, Zagreb i Krapina postali festivalski hramovi i za „širu regiju“. Govorljiv, razgovorljiv, duhoviti kozer Pero Gotovac komponirao je za film, televiziju i kazalište, obilježio jedno razdoblje Jugotona i dirigirao u Komediji, poznato je. Radili smo zajedno na nekim kazališnim predstavama, poznavali se godinama prije obnove hrvatske države, a kada sam u ljetu 1990. instaliran na mjesto hrt ravnatelja, pozvao sam Peru kao nositelja autorskih prava da mi odobri nekoliko Gotovčevih taktova, ne bilo kojih: radilo se o uglazbljenim stihovima „O lijepa, o draga, o slatka slobodo“, to jest samo instrumentalnoj verziji koja je zatim postala zaštitnim znakom najave informativnih emisija Hrvatskoga radija i zamijenila onaj komunistički piskut.

Još i danas mi ljudi kažu da su im došle suze na oči kada su prvi put čuli taj „signal“, doista znak da je došlo novo doba. Pero Gotovac bio je oduševljen, a kako i ne bi. A nadugo mi je govorio o neodgovornim „aranžerima“ Ere s onoga svijeta i drugih opera, s kojima je bio u stalnom sukobu. O svojoj glazbi manje, ali o svijetu zabavne glazbe i sebi u njemu imao je štošta pričati, i ozbiljno i anegdotalno. Nije se volio isticati, nije volio afere, u Komediji je šutke podnosio kada su napasnici ispadima izborili veća prava i plaću, sve dok nije shvatio da samo tako može i on nešto postići pa je jednoga dana kontrolirano „poludio“. Odglumio. Ražestio se, naoko. Samo tako je mogao iskočiti iz urođene dobroćudnosti, koju je teško prikrivao i u (i opet naoko) lakozapaljivim lakoglazbenim sudarima.

Vikendaški festival

Održan u Rovinju. Imao je valjda zanimljivih tribina itd. ali je izborom „najboljih novinara“ pokazao tko stoji iza njega, kako diše, kojemu je svjetonazoru i ideologiji odan: Tomić, Jelena Lovrić iz CK, Jurica Pavičić…bjesomučni protuhrvatski žurnalisti. U tom izboru koji je nalik na namještene natječaje u poduzećima, nitko tko nije iz rečene ergele nije se mogao probiti.

Jezik

Gostujući na HTV-u jezikoslovka Nives Opačić načela je, između ostaloga, temu o kojoj sam i ja na ovim stranicama nerijetko pisao. Riječ je o hrvatskim nazivima dvanaest mjeseci u godini, koje nazive djeca uče u školama a nikako da nauče, a ako nauče kao odrasli ih zaborave, posebno ako se bave politikom ili rade u medijima. Lakše im je reći treći mjesec nego ožujak, valjda im bolje ide matematika od hrvatskog. Tako u Saboru, tako u vladama, s iznimkama koje potvrđuju pravilo. Istoga ili sljedećeg dana nastupa na HTV-u ministrica vanjskih poslova i razbacuje se brojkama: ovo ćemo učiniti u četvrtom mjesec, ovo u desetom, nešto u dvanaestom… A tko na svijetu ima tako lijepe naše nazive za mjesece, tako vezane uz prirodu i ljudski rad? (Usput: tražio sam nedavno uvođenje jezičnih tečajeva za zastupnike u Hrvatskom saboru, pročitao je to ruski kroatist Bagdasarov pa mi kaže da u Rusiji postoji nešto slično. Eto.)

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati