Tihomir Dujmović: ISTINA O JASENOVCU

17
jasenovac logor

Film redatelja Jakova Sedlara “Jasenovac – istina“, prikazan ovih dana u prepunoj dvorani kina “Europa” u Zagrebu, donio je niz ekskluzivnih informacija koje se javno nikada nisu u ovoj zemlji izgovorile.

[ad id=”93788″]

Uzmemo li u obzir klasičan jugokomunistički stereotip o Jasenovcu, za koji su pola stoljeća tvrdili da je tamo umoreno 700.000 ljudi, ovaj film ruši brojne mitove. Žurim reći da Sedlar, dakako, ne negira jasne povijesne činjenice o NDH i zločinima koji su je pratili, niti negira da je Jasenovac bio jezivi logor smrti, jer to nije ideja filma.

Zatajene istine

Sedlar, kako je uvodno rekao, dopušta i to da nije nemoguće da je neku informaciju koja je u filmu objavljena moguće demantirati i upravo poziva da ga se u tom slučaju ispravi, on dakle ne pledira pisati konačnu istinu o Jasenovcu, ali on ovim filmom poziva na dijalog kako bismo se približili punoj istini koju druga strana uporno odbija. Što je Sedlarov film donio, a da prije njega nismo znali?

Sedlar najprije konstatira da punu i pravu istinu o jasenovačkim žrtama nikada nećemo saznati jednostavno zato što komunističke vlasti koje su je mogle utvrditi, budući da su im svi podaci bili na raspolaganju, nikada nisu obavile temeljitu istragu. Ta činjenica postavlja prvo pitanje: zbog čega su, ako ne zbog manipuliranja brojkama, ostavili povijest zakinutu za točne podatke o stradanju u tom logoru?

Zašto se za druga slična svjetska stratišta znaju točni podaci, a za Jasenovac ni priblično točni?
Nikad i ništa neće moći sprati ljagu spram činjenice da su i u NDH, kao u cijeloj tadašnjoj porobljenoj Europi, vrijedili rasni zakoni, ali zašto nam povjesničari, od Goldsteina i Jakovine nadalje, baš nikada nisu rekli, kako kazuje ovaj film, da je 5. listopada 1940. Kraljevina Jugoslavija donijela rasne zakone, da je Mačekova „Hrvatska straža“ htjela prosvjedovati tekstom u medijima, ali je tekst bio zabranjen.

Da je Kraljevina Jugoslavija istog tog 5. listopada donijela i numerus clausus za Židove glede upisa u škole. Da su, dakle, donijeli zakon o ograničenju upisa Židova na sveučilišta, više i srednje škole, učiteljske i druge stručne škole.

I da je ta zakonska odredba vrijedila na području cijele tadašnje Jugoslavije. Zašto hrvatski komunisti na ovu pojavu rasnih zakona nisu reagirali ustankom? Kad se kod njih aktivira navodno neobuzdani antifašizam? Naravno da ovaj podatak ne umanjuje strahote rasnih zakona u NDH, ali zašto ni u jednom školskom udžbeniku o Kraljevini Jugoslaviji nije pisano kao o državi koja je rasne zakone uvela među prvima?

Drugi podatak koji Sedlarov film navodi, o kojemu isto tako nikada ništa nismo čuli iz usta prekaljenih antifašističkih povjesničara, jest onaj da je Jasenovac nakon pada NDH bio logor i zatvor još punih šest godina u Titovoj Jugoslaviji.

Film donosi čitav niz posrednih dokaza i svjedočanstava o tome, ali hrvatska povjesničarska struka nije o tome ništa pisala. Dakle, ne samo da komunističke vlasti nisu htjele napraviti detaljan popis poginulih, niti su kao druge vlasti utvrdile precizan broj, nego su nam zatajili čak i to da je Jasenovac bio zatvor i logor smrti još punih šest godina.

Pavelić je Jasenovac otvorio koncem kolovoza 1941., dakle logor je bio otvoren nešto više od tri i pol godine, a po onome što smo čuli u Sedlarovu filmu, nakon pada NDH logor je bio u funkciji još šest godina.

Mitovi o brojkama

Tko danas može ustvrditi da se žrtve iz oba razdoblja djelovanja tog logora nisu pripisale samo ustaškoj strani? Neki povjesničari tvrde da nema dokaza da je Jasenovac bio u funkciji i nakon 1945., što nije točno, ali je točno da su brojni podaci o tome sakriveni ili uništeni.

Film o tome donosi niz svjedočanstva i posrednih dokaza koji su prejasni. Primjerice, u građi o zatvoru u Staroj Gradišci navodi se da su tamo 1946. tri zatvorenika dospjela iz zatvora u Jasenovcu. Prvi put smo čuli i to da je jasenovački logor bio dva puta bombardiran od strane saveznika i jednom od strane zrakoplova Titovih snaga, da je bilo dosta žrtava, a o zadnjem bombardiranju izvješćuje nas knjiga Đorđa Miliše koja je zbog tih navoda bila zabranjena i uništena.

Do ovog filma ništa ne znamo niti o aboliciji koja se dva puta donosila za logor Jasenovac, a podaci govore da je u tom kontekstu oko 1600 ljudi pušteno na slobodu. Nekoliko izjava i dokumenata govori o tome da je u Jasenovcu znalo biti najviše Hrvata, to u filmu svjedoči i jedan čuvar u zatvoru, a primjerice povijesna građa zatvora u Novoj Gradišci eksplicitno govori da „broj katolkinja nadmašuje sve druge“.

Jedan zatvorenik iz logora, izvjesni Vojislav Prnjatović, nakon izlaska iz zatvora piše izvješće Nedićevoj vladi u Beogradu i navodi da je do veljače 1942. u Jasenovcu bilo zatočeno 110 zatvorenika u tri barake.
Inače, to će izvješće dr. Tuđman koristiti u knjizi „Bespuća povijesne zbiljnosti“, kada polemizira s čudovišnom srbijanskom brojkom o 700.000 ubijenih u Jasenovcu.

No, kad govorimo o statistici žrtava, ovaj film donosi nevjerojatne procjene o kojima prvi put čujemo. Najprije se navodi detalj da je 90-ih spomen-područje Jasenovac opljačkano u vrijeme dok su ga držale snage JNA i da je kompletna arhivska građa odvezena u Beograd. To je dakle stanje fakata danas i film ističe da današnji poimenični popis žrtava koji govori o 72.193 žrtve nije uzet iz arhivske građe jer je ona u Beogradu. Taj se popis temelji na drugim izvorima, raznim knjigama i brojnim publikacijama „upitne vrijednosti“.

Kad pak govorimo o pokušaju utvrđivanja točnog broja stradalih, film donosi u odnosu na službenu istinu uistinu nevjerojatne informacije. Na početku se navodi kao dokument jedna bilježnica predsjednika komisije za utvrđivanje ratnih zločina na području Jugoslavije u kojoj stoji da su u Jasenovcu ubijene 15.792 osobe.

Film pak Sidney Bernstein „Bolna židovska istina“, koji su 1945. snimali Englezi, govori o svim logorima u okupiranoj Europi. Jasenovac se nalazi kao prvi na listi i kaže se da je tamo ubijeno 20 tisuća ljudi. Sedlar kontekstualno nudi i detalj da su u trenutku stvaranja NDH, na 30-ak mjesta u toj državi postojale organizirane četničke postrojbe koje su odmah krenule u borbu. Što znamo o svim tim relacijama? Ništa!

Navodi se i detalj da je NDH proglašena 9. travnja u Bjelovaru kao izričita reakcija na činjenicu da su noć prije četničke postrojbe „Dušan Silni“ izvršile zločin u okolici Bjelovara. Uostalom, već u srpnju 1941. masovni četnički zločini događaju se u Boričevcu, Brodnju, Udbini i Zrinju u Hrvatskoj te u Drvaru i Prijedoru u BIH.

Film nas upoznaje s podacima popisa stanovništva u Jugoslaviji. Najprije valja istaknuti da film podsjeća da su u Jugoslaviji iskapanja u logoru rađena tri puta i da su svaki put zaustavljena. Neki stražari sugeriraju da su iskapanja pronalazila veći broj žrtava u ustaškim i domobranskim uniformama pa su stoga i obustavljena i te izjave sugeriraju da je logor bio u funkciji i godinama nakon pada NDH, te da su mnogi s Bleiburga i križnog puta skončali upravo tu.

Sava teče uzvodno

Jesu li i te žrtve registrirane kao žrtve ustaškog logora? To nećemo nikad doznati. Da su komunisti napravili prava istraživanja, ovakve bi perverzije bile nemoguće. Dakle, prvi popis stanovništva napravljen je 1946., a radila ga je državna komisija za ratne štete.

Ona je evidentirala 160.000 žrtava rata u cijeloj Hrvatskoj. Godine 1950. komisija Saveza boraca utvrdila je broj od 155.000 žrtava u cijeloj Hrvatskoj, da bi komisija Saveznog izvršnog vijeća 1964. utvrdila 190.000 žrtava u Hrvatskoj. Savez boraca je 1950. razvrstao žrtve rata po nacionalnosti i utvrdio da je u Hrvatskoj stradalo u Drugom svjetskom ratu 84.000 Srba, 55.000 Hrvata, 6000 Židova, 5000 Roma… No, za cijelo to vrijeme, ali i još 25 godina poslije, Srbi tvrde da je u Jasenovcu ubijeno 700.000, a kompletna hrvatska povjesničarska elita na tu laž šuti!

Zašto bismo im danas bilo što vjerovali na tu temu? Kompletna partijska hrvatska vrhuška, osim Tuđmana, 60-ih godina isto tako šuti na ovu laž!

Mediji ne samo da šute o toj laži, nego nam film pokazuje jedan tekst u Vjesniku, gdje stoji u samom naslovu: “Mnoge leševe iz jasenovačkog logora Sava je donijela do Zagreba!“ I nikad nitko nije na ovaj idiotizam reagirao barem rečenicom da Sava teče prema Jasenovcu, a ne obratno, pa je ta konstrukcija mimo pameti!

Kao da nije dosta konstatirati da su počinjeni monstruozni zločini, nego se moraju izmišljati novi zakoni fizike. Zašto se sve to radilo? Odgovor koji se nadaje je samo jedan. Ako je u Jasenovcu ubijeno 700.000 ljudi, ako su Jasenovac i NDH bili izdvojena čudovišta kakva svijet nikada nigdje nije vidio, a ne tužna i sramotna praksa koja je, nažalost, vrijedila u kompletnoj porobljenoj Europi, onda, ako bilo kada i zbog bilo čega bude nastajala neka nova hrvatska država, protiv nje treba ustati, jer su Hrvati dokazani genocidni narod.

Sedlar ovim filmom ne želi ustaške zločine umanjiti niti sramotu za njih sakriti, on ovim filmom samo poziva na raspravu. Evo prilike HTV-u da nakon 14 godina prikaže jedan Sedlarov film i nakon njega upriliči raspravu.
HTV od 2002. do danas nije prikazao niti jedan od njegovih 40-ak, za to vrijeme snimljenih dokumentarnih filmova, bez obzira radilo se o Ruđeru Boškoviću, Sinjskoj alci ili šefu Mossada!

Tihomir Dujmović

facebook komentari

  • vdanan

    „Nikad i ništa neće moći sprati ljagu spram činjenice da su i u NDH, kao u
    cijeloj tadašnjoj porobljenoj Europi, vrijedili rasni zakoni,…“

    Gospodine Dujmoviću, poanta je u tome da se ta, kako kažete–ljaga, po političkom nahođenju nabacuje samo na neke, poglavito na Hrvate, a na neke druge se ne smije nabacivati. Načelo je vrlo jednostavno–ako rasni zakoni nisu ljaga za Engleze, koji su ih imali koliko hoćete, ako nisu ljaga za Izraelce, koji su također imali rasne zakone u odnosu na Arape, onda nisu ljaga ni za koga.

    • vladajuci

      Što smo Mi Hrvati dragom Bogu skrivili?!, Poštovani 100% ste u pravu!

      • vdanan

        Kao vjernik katolik, u principu sam protiv povlačenja Božjeg imena i onda kada je to u nekakvoj benignoj frazi. To je zato što Bog može dati čovjeku ono što mu nitko drugi ne može dati, i zato što su ljudi neuzporedivi s Bogom. Božji naum je uvijek sigurno dobar, ma kako se on nama činio. S time povezano mogu samo nadodati da Bog mrzi dvostruka mjerila i one koji takva mjerila primjenjuju. Jedan od bezbrojnih primjera dvostrukih mjerila koje se pojavljuju u ovom mračnom svijetu je i problem rasnih zakona.

        • Pero Ercegovac

          Ili možda nismo Bogu skrivili ništa, možda samo zbog toga što smo ostali vjerni katoiici Sotona nas napada i hoće nas uništiti, što Bog dozvoljava samo da pokaže koliko je On velik i koliko će nas ljubiti kada ovo sve završi ;o)

          • vdanan

            Pred Bogom postoji jedino i samo osobna odgovornost, a ne kolektivna. Nama se može činiti, u Božjem djelovanju, da Bog kažnjava kolektivno, ali to nam se čini zato što čovjek nije ni sveznajuć ni svemoguć, a Bog je. Kada Bog ubija kolektivno, onda je to samo u skupini ljudi koji su svi pojedinačno kažnjeni i odgovorni, svatko za svoja nedjela. Također moramo uzeti u obzir da ni svaka smrt ne znači da je došla zbog kazne, nego može doći zato što svaki čovjek mora umrijeti. Kada, gdje i kako, stvar je Božje Volje, koju mi ne možemo analizirati više nego što nam to sam Bog dopusti. Mi moramo vjerovati, to nam je najveća i najvažnija obveza. Vjerovati, da bismo, kako je to rekao sv. Augustin, mogli znati i razumjeti, a ne obrnuto–tražiti da razumijemo, a onda ćemo tobože vjerovati. Jesu li Hrvati što Bogu skrivili? Mnogi Hrvati zasigurno jesu. Jesu li i pripadnici drugih naroda što skrivili Bogu? Jesu. Svi su krivi, pogotovu danas kada se tek šačica od sedam milijardi ljudi trudi živjeti po Božjim zapovijedima. Hoće li sve njih stići kazna? Hoće, to je sigurno. Tko se ne obrati, ne gine mu vječno prokletstvo u Paklu. Ugodnost zemaljskog života, koju neki imaju, naravno da ne znači da ih Bog voli pa zato im je dobro, a one koji žive u skrajnjem siromaštvo Bog kao da ne voli. „Blago siromašnima duhom“ znači da je najbolji onaj život koji je po izboru, da se više približi Uzoru nad uzorima–Isusu Kristu–siromašan zemaljskim dobrima.

          • Pero Ercegovac

            U suštini se slažem s tobom tu i nemam prigovor ali… o pitanjima kolektivno krivnje? Sodom i Gomora?

          • vdanan

            Vrlo je jednostavan i očit odgovor—Bog je Lotu i njegovoj obitelji dao priliku da odu iz Sodome, što su oni i učinili. Svi ostali su bili krivi i određeni za uništenje i vječno prokletstvo. Dakle, tko nije bio kriv za pretežki grijeh homoseksualizma, taj nije bio uništen. To što su, po našem shvaćanju, svi bili krivi za ISTI grijeh, ne dokazuje kolektivnu krivnju, odnosno da je bio osuđen i onaj koji se tamo našao, a nije bio sudionik u tim razvratnostima i skrajnjim opačinama.

          • Sivooki

            Znaš da je Abraham molio Boga da poštedi gradove, a on je rekao : Ako ima makar 10 pravednih, poštedjet ću!
            Pravednici su napustili grad prije kazne…

    • Zvonimir Kralj

      Danas u Hrvatskoj također su na snazi rasni zakoni, jer sve manjine imaju veća prava od većine, to također smatram rasnim zakonima, i dan danas stoji da određena manjina ima bod više za upis u srednju školu, što je rasna diskriminacija, to je i danas prisutno, i to službeno, a navodno nismo u ratu

      • vdanan

        Da. Zato i je izmišljen pojam „pozitivna diskriminacija“, jer ne bilo zgodno da se to zove onako kako se treba zvati–rasni zakon. Na isti je način, promjenom naziva odnosno izmišljanjem novih naziva, prikriveno širenje eugenike, koja je jednako karakteristična i za komuniste i za naciste.

  • Ribnik

    Knjiga Mladena Ivezića: “Jasenovac – Brojke”.
    Zakljucak iz te knjige:
    U sabirnome i radnom logoru Jasenovac (dakle svim njegovim radionicama i podlogorima, na radu u šumi i sl.) i Staroj Gradiški život je od svih mogućih uzroka izgubilo najvjerojatnije između 1.000 (tisucu) i 2.000 (dvije tisuce), eventualno 3.000 ljudi, a nemoguće da ih je umrlo više od 5.000.

    Kasnije su došli antifašisti. Za procjenu toga, koliko su oni ljudi pobili na
    tim lokacijama, nemam dovoljno pokazatelja, ali, po svemu sudeći, radi se o nekoliko tisuća ljudi.

    • Pero Ercegovac

      403 ubijenih kratkim postupkom, ostali od tifusa, sve je napisano u dokumentima Međunarodnog Crvenog Križa u Švicarskoj.

  • Zvonimir Kralj

    Prva polovica filma je morala biti “korigirana”, donekle usklađena s Tel Avivom, a druga polovica je istinitija.

    • vdanan

      To samo pokazuje da su sadašnji Židovi, preciznije, vlast Države Izrael, barem donekle otvoreni za tu temu, prevažnu za hrvatski narod. Njihovo ponašanje je kudikamo ljudskije i normalnije od ponašanja ovih naših „antifašista“, ubojica i lažaca.

      • Zvonimir Kralj

        Vi ste mi uzor što se tiče vjerskih pitanja, jer sam imala prilike čitati vaše vjerske komentare , koji su na nivou vrhunskog teologa, ali, nemojte mi zamjeriti, što se tiče povijesti, ima preciznijih i točnijih u tom području, ili vi zbog vašeg posla morate govoriti samo djelomičnu povijesnu istinu. Mi koji nismo vezani poslom, imamo više mogućnosti slobodnijeg iznošenja mišljenja i nekih činjenica. Zahvaljujem Bogu na toj slobodi.

      • Zvonimir Kralj

        Da ki time želite reći da su oni svjetski moćnici koji odlučuju o tome što prolazi, a što ne, njih se izgleda mora pitati dozvolu za sve što smijemo govoriti, a što ne, kako smijemo razmišljati, a kako ne, itd…nekako to je država koja postoji tek 73 godine, al drma svijetom i okolicom

  • Otporaš

    Izvadak iz jednog pisma Maksa Luburića. Ovo pismo se nalazi u knjigi “PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA” na strain 772-773.

    Pismo je pisano dr. Miljenki Dabi Peranić 23 studenoga 1967. Navesti ću samo neke odlomke iz tog pisma:
    “…Ako padnem – Rankovićevci će Te napsati da si me Ti ubio. O tome smo već jednom govorili. Logično: kada su pucali na Poglavnika, okrivili su mene. Pucat će na mene – okrivit će tebe…To je logika. I što je najtragičnije, emigracija će im povjerovati. Nažalost…”

    “…Što se mene tiče, ja sam s Bogom uredio svoju savjest. A s Hrvatskom? Za nju ne bih dosta učinio niti da živim tri ljudska života. Pao dakle danas ili sutra ili za dvadeset godina, za moju je savjest sporedno, jer kada se za Hrvatsku dade život, daje se ono najviše…”

    “…Kada sebe stavim prema Hrvatskoj, umirem mirne savjesti. Učinio sam mnogo. Jednom smo razgovarali – sjećaš li se? – da bih se dao rado objesiti, kada bih visio među Titom i Rankovićem…Kada bih mogao vješati se uz Tita, ali tako, da Ranković bude među nama, ne bih mi bilo žao, pa maker bilo vješanje ono pravo. I tako hrvatski narod neće biti sretan dok nas sve skupa ne vidi obješene…”

    “…Svi danas vide da sam ih vraški razdjelio. Kao avet stojim među njima. Jaz je među njima, kao što je i među Srbima i Hrvatima. Tu je veliki dio moje, ali i Tvoje, povijesne misije…”

    “…A ako ništa drugo, postoji Jasenovac. I dokle bude postojala ta uspomena, mira neće biti među Srbima i Hrvatima. Mogu oni govoriti kolikogod hoće o “bratstvu i jedinstvu”! Neće ga nikada biti, jer ga ubija spomen na Jasenovac. Na njemu se danas kolju hrvatski i srpski komunisti, kao i svi Hrvati i svi Srbi. Hrvatski komunisti su ovjekovječili s onim spomenikom – Jasenovac. Baš kao da su radili pod mojom sugestijom. (Možda i jesu, jer se pokazalo da se “bratstvo i jedinstvo” sastojalo samo u likvidiranju svega hrvatskoga, pa i komunističkoga, kako su to dokazale “žrtve” Hebrang i tisuće Hrvatskih Partizana – pobijenih da bi se moglo ostvariri to Rankovićevo “bratstvo i jedinstvo”, mo. Otporaš). Baš taj njihov i moj Jasenovac uništava svaku Jugoslaviju. Htio sam razdvojiti Hrvate i Srbe. Dogadjaji, o kojima sam najprije sa skepsom mislio…dokazuju da sam ih razdvojio…”

    Eto tako general DRINJANIN, Vjekoslav Maks Luburić piše, a što piše tako i misli, o događajima iz godine 1966. kada se je Ranković smjenio i 1967 povodom Deklaracije Hrvatskog Književnog Jezika, dakle događajima o kojima se još uvijek mnogi živući Hrvati mogu prisjetiti. To su bila burna vremena kada je KPJ sa svim svojim polittičkim aparatom u ime “narodne vlasti i u ime bratstva i jedinstva” nastojala što više ocrniti hrvatski narod, podižući taj spomenik “žrtava fašizma” u Jasenovcu, kako bi time, još jednom Hrvatima naturili hipoteku kolektivne odgovornosti ratnih žrtava na području Hrvatske.

    Sada je vrijeme, poslije skoro 49 godina od ovoga pisma, da se jave oni kojima je do ISTINE stalo. Ja ću. prikladno mojim prilikama, iznositi neka pisma MAKSA LUBURIĆA.