Pratite nas

Kolumne

Tihomir DUJMOVIĆ: Jedan pobjednik i puno poraženih

Objavljeno

na

Ovi izbori zapravo su nam otvorili oči u čitavom nizu tema koje se za sada dok su u prvom planu goli rezultati izbora još ne uzimaju kao prevažne premda duboko zadiru u dosegnutu razinu višestranačke demokracije. Naime, rezultati izbora donijeli su nam upravo kolosalnu pobjedu Andreja Plenkovića, potpuni debakl ne samo Zorana Milanovića nego i kompletne ljevice, kao i potpuni debakl stare doktrine Tomislava Karamarka.

Ankete su promašile

Tu je i ništa manji poraz lijevih medija koji su mimo profesionalnih uzusa gotovo bjesomučno navijali za SDP, te težak udarac agencijama za ispitivanje tržišta jer niti jedna od agencija uopće nije predvidjela pobjedu HDZ-a, a kamoli da će ta pobjeda biti tako velika. Naime, kad gledamo pojedinačne rezultate, HDZ je dobio gotovo dvadeset mandata više od SDP-a, a to je u politici uistinu definicija debakla.

Niti jedno istraživanje, ni na kojoj razini, nije predvidjelo takav scenarij. Ako još niste bacili novine od prošlog tjedna, zavirite u stare analize, pogledajte slavna predviđanja agencija za istraživanje tržišta i sve će vam biti jasno.

Budući da su istraživanja javnog mnijenja bila u prvom planu medijskih kampanja, pa su nas iz dana u dan bombardirali anketama, postavlja se pitanje nije li vrijeme da već jednom nakon izbora stavimo na stol tu temu s obzirom na to da se ankete ponovo pokazuju kao bestidno manipuliranje biračima, odnosno čitateljima i gledateljima?

Naime, ni ovaj put nema niti jedne agencije koja je pogodila već i to da će HDZ pobijediti, a kamoli da će pobijediti sa sedam mandata prednosti. Jeste li prije izbora držali u rukama novine na kojima se kočio naslov: HDZ sigurno pobjeđuje? Jeste li vidjeli portal ili TV emisiju koja je izišla s tom prognozom?

Niste dakako, jer su mediji u ovoj temi navođeni agencijskim analizama, a one su po tko zna koji put tvrdile da će SDP tijesno ali ipak pobijediti.

U najboljem slučaju se tvrdilo da se radi o mrtvoj trci posve izjednačenih suparnika! A da stvar bude gora, dobar dio komentatora je u noći iščekivanja rezultata na raznim TV kanalima tvrdio, čak i kad je bilo prebrojeno 75 posto glasova, da još nije gotovo, da je još moguć prevrat, da još nije kraj!

Nije li to definicija decentnog navijanja? Kad je glede anketa već tome tako i kad je nakon zadnjih pet ili šest izbora to uvijek tako, nije li došlo vrijeme promisliti kako zakonski ograničiti mogućnost da se ovako manipulira biračkim tijelom.

U nekim zemljama su zabranjene ankete uoči izbora upravo zato što su svjesni koliko one utječu na neodlučne, u drugim državama postoje instituti kao što je u Americi Gallupov institut koji se uzima kao vjerodostojan jer funkcionira po najboljim uzusima struke i ovakvi promašaji mu se nisu dogodili.

HDZ je u zadnjih pet izbornih ciklusa odnio pobjedu, a da niti jedan jedini put agencije to nisu decidirano predvidjele. Pet puta su promašili rezultat, u pet različitih izbora! Što je definicija manipulacije ako to nije takva statistika? Da stvar bude gora, mediji kao papige ponavljaju rezultate tih anketa, a tim rezultatima su prilagođeni i komentari.

U takvim uvjetima bi uistinu trebalo razmisliti kako zakonski ograničiti da se prekine praksa da pet ljudi koji nemaju osobitih referencija za te poslove osnuju firmu i počnu okretati telefonske brojeve za anketne rezultate vođeni pri tom ne strukom nego vlastitim ideološkim sklonostima.

I tu se išlo tako daleko da su nama agencije plasirale priču o tome da su svojedobno Mirela Holly i njen Orah vrijedili na tržištu čak 17 posto i bila je tobože na dohvat ruke popularnosti SDP-a. Ali, niti jedni izbori nisu verificirali tako nešto! Kad pogledate s druge strane rezultate preferencijalnih glasova, možete vidjeti da u moru intervjua mediji nisu prepoznali niti te relacije.

Koliko je bilo intervjua s Brunom Esih, Milivojem Kujunđićem, dr. Kirinom ili HNS- ovim Batinićem koji su mali heroji ovih izbora jer su sa zadnjih mjesta uspjeli ući u Sabor. Ali je zato stranka Pametno dobivala enormni medijski prostor. Dan prije izbora čelnici te stranke su jasno izjavili da za njih isključivo koalicija sa SDP-om dolazi u obzir.
Jesu li zbog toga dobivali naslovnice i duplerice?

Rasulo na desnici

Pobjeda pak Andreja Plenkovića donosi niz poučnih detalja. Vrlo hrabrom odlukom da HDZ ide sam na izbore Plenković je silno riskirao, ali si je danas bitno olakšao pregovore s Mostom. U prvom redu stoga što sada sam pregovara, što Karamarko nije mogao niti sanjati.

Ta odluka da HDZ ide sam na izbore bila je rukavica bačena u lice u prvom redu kompletnoj desnici koja, premda se odmah organizirala, nije uspjela napraviti ništa na ovim izborima. Plenkovićev HDZ ih je do te mjere dotukao i potukao da su za prva tri dana nakon objave rezultata čak tri lidera desnice dala ostavku, a Glavaš je najavio povlačenje. Time se pokazalo da je hrvatska politička desnica tigar od papira, da traži nove ljude i posve novi pristup.

Ovi izbori su donijeli i konačni kraj karijere Stipe Mesića, jer mu je Hrvatska napokon rekla „dosta“, ali i vjerojatni kraj ozbiljnije političke karijere 67-godišnjeg Radimira Čačića. On će se sada dakako fokusirati na svoju županiju i lokalne izbore, ali Markov trg za njega sada ostaje samo povijesno mjesto. I last but not least, ovi su izbori donijeli i kraj političke karijere Zorana Milanovića.

Drčan i arogantan bez podloge za te visokotonce koje je proizvodio, Milanović je u svojoj političkoj nepismenosti prvom redu ideološki lutao. Zato se i moglo dogoditi da se prisjetio svog djede ustaše u isto vrijeme kad i drugih predaka koji su bili partizani. A sve, naravno, baš usred kampanje! Zato se moglo dogoditi da na prošlim izborima viče „Hrvatska, Hrvatska“ a da pritom u biografiji bilježi “lex Perković” i akviziciju Gorana Radmana na čelo HTV-a koji s tim povicima uistinu nemaju baš ništa.

Kad je trebalo stiskati Beograd glede nestalih, otetih vukovarskih ada i još uvijek nevraćenog kulturnog blaga, uglavnom je šutio i u „Taču“ surfao po mobitelu. Kad je trebalo orbanovski podignuti žicu na granici, odlučio se za svađu sa Srbijom i izvukao je deblji kraj.

Zoran Milanović politiku zapravo uopće ne razumije, jer da je razumije, ne bi za Srbiju rekao da je šaka jada. Naime, baš iz hrvatske perspektive to uopće nije tako. Srbija je ta koja otima hrvatske građane nasred ceste, a da Milanović na to nije imao nikakav odgovor, Srbija je ta koju sada pola Europe gura u Uniju da ne ode s Rusima, a mi smo tu statisti. Srpska pravoslavna crkva je usred Zagreba organizirala znanstveni skup gdje se opet tvrdilo da je u Jasenovcu ubijeno 700.000 ljudi.

Tko je tu šaka jada

Šaka jada? Iz hrvatske perspektive? Milanovićevi jetki prigovori da će Vučić i njegova stranka ubrzo biti s HDZ-om u istoj Pučkoj stranci nemaju baš nikakvu težinu uzme li se u obzir da SDP sjedi sa socijalistima Milorada Dodika u istoj internacionali.

Dakle, ni vanjskopolitički ni unutarnjopolitički Milanović se nije snalazio. Drčnost, arogantnost, bahatost, po tome ćemo ga pamtiti. No vodeći stranku deset godina, Milanović je ostavio velike rane toj stranci koja je danas konglomerat bivših komunista, uvjerenih liberala, ponekog anarhista i ponajviše onih koji uopće ne mogu definirati što su, osim što znaju da su protiv HDZ-a.

Da je tome tako svjedoči činjenica da u Hrvatskoj u 25 godina nije izišla ni jedna jedina knjiga o hrvatskoj socijaldemokraciji, što će reći da je već i teroretski silno teško dati definiciju tog pojma. Tome je tako jer je prethodnik SDP-a, SKH punih pola stoljeća prezirao socijaldemokraciju i uglavnom u lance bacao one koji su se tako definirali.

I kad ste onda odjednom, preko noći rekli da ste socijademokrati, naravno da je to bila fraza bez sadržaja.
Taj će pojam ostati fraza i sutra osim ako likovi poput Tonina Picule ne preuzmu stranku. Teoretski pristojno potkovan, za razliku od Milanovića, Picula ima ozbiljnog iskustva, a sada i godine koje jamče da neće ponoviti one greške koje je radio dok je ispunjavao baš svaki mig Ivice Račana, pa je tako i dandanas na snazi nevjerojatan sporazum o Prevlaci za koji će vrhunski stručnjak Davorin Rudolf ne jednom reći da je to jedan od najkatastrofalnijih ugovora koji smo potpisali.

Kad sam u jednoj emisiji tih godina pitao Piculinu zamjenicu kako je moguće da su potpisali ugovor po kojem se uopće ne zna do kuda ide granica, ugovora gdje Crnogorci mogu loviti ribu i na našem dijelu, ali ne i mi na njihovu, ugovora gdje obje strane u odorama bez oznaka tobože kontroliraju neku crtu, gospođa mi je rekla da je ugovoru hrvatska strana pristupila europski i da ne možemo ići prema Uniji, a rukovoditi se rigidnim načelima, te da je ugovor pisan u europskom duhu!

Eto, to je ta fatalna naivnost hrvatske ljevice koja je tako krvavo koštala i 1918. i 1945..

Tihomir Dujmović/SlobodnaDalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: Pupovečka družba ne predstavlja srpsku manjinu u Hrvatskoj

Objavljeno

na

Objavio

Kišni rujan brzo odmiče. U Hrvatskoj poslije kiše dolazi kiša. Blagotvorna, doduše, za zemlju koja se ljetos osušila kao nesretna bulimičarka, ali je pretjerala pljuskajući sve oko sebe danima i danima.

Pogodna i za gljive koje rastu doista kao gljive, u Hrvatskoj u uglavnom jestivom obliku, za razliku od Dalekog istoka gdje bi mogla izrasti velika, vrlo velika otrovna gljiva ili više njih ako „ujedinjene nacije“ (čitaj NATO) ne poduzmu nešto radikalno protiv suludog momka u Sjevernoj Koreji.

Pišem spomenute nacije malim slovima jer je njihova UN organizacija više-manje transformacija plemenite zamisli u činovničku piramidu na koju se dovoze sve veći kameni blokovi i ne zna se dokle će rasti, a analiza (koje nema) vjerojatno bi pokazala takve razmjere nepotizma i njemu sličnih zala se i hrvatski sustav zapošljavanja preko veze može posramiti. Pa ako se Hrvatskoj prigovara da nerado ide u reforme, što je tek s Ujedinjenim nacijama koje „reformu“ provode četrdeset godina, koliko pamtim, i nikako da se reformiraju. Od prvoga pokušaja pojavilo se toliko novih država da se zastave ispred zgrade ne mogu izbrojiti, a mnoge su zemlje ušle (izborile se) poslije ratova koje UN nije spriječio, te je od mira na Zemlji ostala samo Augustinčićev a konjanička figura koja me više podsjeća na rat nego na mir.

U tim i takvim UN s portugalskim mirotvorcem kao glavnim tajnikom, govorila su na zasjedanju Opće skupštine dva svjetska lidera, Trump i Plenković. Trumpa je (bez obzira na sve) trebalo dobro slušati i još bolje razumjeti: on ne govori o Americi iznad svega, nego o Americi prije svega, što je prihvatljivo ne samo iz njegova kuta. On bez dlake na jeziku i idiotskoj političkoj korektnosti usuprot, govori o nacionalizmu kao prirodnoj pojavi koja nije pridržana samo za SAD, nego vrlo izravno preporuča svakoj državi da bude svoja na svome i živi po svome. Velika je to novost koju analitičari nisu do kraja shvatili, ili ako jesu nisu publici potanje objasnili: naime, da se USA, ostajući velika ili možda još i dalje najveća svjetska sila, ne želi nametati drugima ni oblikovati ih po svojoj mjeri, želi izvoziti robu, a ne demokraciju, poučena i zimskom sudbinom arapskih proljeća, ali ne samo njima.

Drugi lider, to jest Plenković, nije u prilici da nekomu nešto nameće niti da kaže da više ne će, govorio je odmjereno i obuhvatio sve što se dalo, ali je onda najednom spomenuo i arbitražni postupak ne imenujući Sloveniju, koja se u tome lahko prepoznala i zgrozila – pa kako može hrvatski premijer reći da je stradala međunarodna pravda nastavkom rada oskvrnutog procesa! A jest, potvrdit će to i svaki znalac međunarodnoga prava, među kojima je i ugledni Eduard Yambrusich. Cerar je bio bijesan, rado bi odmah skočio na konja s hvataljkama ili na Erjavca i poveo juriš kranjske lake konjice, ili uputio nosač zrakoplova u hrvatsko more, gdje je tih dana Hrvatska slavila Dan hrvatske ratne mornarice uz spomen na Svetu Leticu koji se prvih jesenskih dana 1991. „stavio na raspolaganje“ domovini i sjajno odigrao svoju rolu, za razliku od ranoga proljeća te godine kada smo ga Tuđman, Davorin Rudolf i potpisnik ovih redaka nagovarali da napusti jugoslavensku vojsku i prijeđe na hrvatsku stranu, a on se nećkao. (Opisano u knjizi Lijepa moja, 1992.)

Vrli susjedi ne odustaju od grickanja Hrvatske sa svih strana, grickanja teritorija, ali i države kao takve, imaju svoje špijune i prisluškivače, miješaju se unutarnje poslove suverene hrvatske države kako im se prohtije, a pravog odgovora na te ujdurme nema. Muslimanska i srpska komponenta u BiH šalju u „promatrače“ ili izdaleka njuškaju po državnim uredima i gospodarskim kancelarijama, Vučićeva Srbija čak izravno želi utjecati na hrvatske zakone upravo četničkim (nego kakavim) bezobrazlukom, pa se okomila na Medvedov Zakon o braniteljima. I doista, učinjena je velika pogrješka što nacrt Zakona nije prvo odnesen u Beograd da ga Vučić recenzira, a kako se mogao dogoditi takav propust, nemam pojma. Srbijanci se mogu pozvati na presedan, kada je Željko Jovanović kao „hrvatski“ ministar slao udžbenike na recenziju u Beograd, svojem srbijanskom kolegi, pa što ne bi Medved braniteljski zakon.

Nije se čak ni uskladio s Pupovcem! No da, možda šaljivo, ali ispod toga je srdžba koja obuzima hrvatskoga Pupovavčovjeka jer pravoga, čvrstog i udarcima šakom praćenog žestokoga odgovora nema, sve nešto diplomatski blijedo. A nema ni pravog odgovora o srbijanskoj deklaraciji o zaštiti i opstanku srpske nacije koja je apsolutno imperijalistički agresivna i tako mora biti shvaćena u Hrvatskoj, kada već nije prvi i drugi memorandum.Čitajući ispravno, a kako drukčije, to znači da će Srbija svim sredstvima štititi srpske manjine u drugim državama i da se ne će, kako reče četnički štreber „više nikada ponoviti Oluja“.

Razumije li itko u Hrvatskoj ovu jasnu poruku, ili ju razumije samo 204. vukovarska brigada? I nije se rečena deklaracija pojavila samo kao kontra hrvatskom Zakonu o braniteljima, nego u trenutku kada se Pupovac, premda na vlasti ili u vlasti u Hrvatskoj, silno uplašio referenduma koji će uskoro biti održan i moguće (sigurno) naštetiti njegovoj bolesnoj viziji „zaštite i opstanka srpske nacije“ u zemlji koja je nacionalna država hrvatskoga naroda i nikakve nacije osim hrvatske tu nema. Obveza Hrvatske, kao civilizirane zemlje, jest samo i jedino da omogući nesmetani život manjina s pravom na očuvanje kulture i jezika itd., ali nikako da tetoši onu manjinu manjine odnosno jedan njezin pupovečki dio koji se nikako ne može pomiriti porazom politike „svi Srbi u jednoj državi“, a ako već nisu u istoj državi onda idemo na plan B – potkopavati institucije i samu državu, koristiti slabost i neslogu Hrvata, direktivama, ucjenama i prijetnjama ostajati arbitar, čudeći se pritom i sami kako to u Hrvatskoj glatko prolazi zahvaljujući bedacima koji se daju izvozati u svakoj prilici.

Ako slučajno ne ide u Zagrebu, tu je Bruxelles koji će im uvijek dati za pravo. Nije zato bez vraga upozorba (nekih) analitičara da će spomenuti referendum o novom izbornom zakonu biti dočekan na nož ne samo u Beogradu, nego i u Zagrebu i Bruxellesu, a uvijek će se naći neki „ustavni stručnjak“ koji će tvrditi da se ne može provesti referendum koji „zadire u prava manjina“. Karta na koju igra Pupovac. To „zadiranje“, koje je naravno obična šuplja fraza, u ovom slučaju ne zadire ni u što nego u svojedobno prekomjerno uguravanje manjina u Hrvatski sabor na račun Hrvata izvan domovine koji su brojem saborskih mjesta pakosno svedeni na Novostimanjine. Na sreću, već ima i glasova iz vlasti (Lovro Kuščević: „Dijaspora treba imati više zastupnika.“), ali Vlada u cijelosti još šuti i mudruje. Ni lamentiranje o „stečenim pravima“ ne drži vodu, jer pravo stečeno ucjenom nije pravo.

Dotle politički agent Beograda, Pupovac, pojačava prljavu galamu kroz srpske „Novosti“ koje u normalnoj zemlji ne bi mogle biti tiskane ni u pomisli. Još samo nedostaje Bora Đorđević da kao kolporter izvikuje naslove iz tih poganih novina, iz te čorbe skuhane za vrijeđanje Hrvatske. A što radi hrvatsko državno odvjetništvo? Ma ne radi. U opisu njegovih dužnosti valjda piše da je pljuvanje po Hrvatskoj, Hrvatima i Tuđmanu samo zabavno novinarstvo koje se tolerira jer nikoga ne iritira. Niti je odvjetništvu (tužiteljstvu) zazorno što Pupovac u svojim novinama objavljuje liste nepoćudnih Hrvata, a ta objava nije drugo nego sigurnosno pitanje, budući da crnorukaških družina zasigurno ima i u povoljnom će se trenutku aktivirati, kao što su se u jugoslavenskim i dražinim bojama aktivirale u trenutku prvih slobodnih izbora u Hrvatskoj. Za prvu ruku, kada već ucijenjena hrvatska politika ništa ne poduzima, savjet: udruge koje novčano bolje stoje i mogu platiti odvjetnike, neka podižu tužbe protiv „Novosti“, koje će hrvatsko pravosuđe naravno odbijati, ali tko zna, možda se nešto i ondje dogodi. Ha!

Referendum o novom izbornom zakonu kojemu je cilj uvesti europsku praksu u hrvatski sustav, izjednačiti tu praksu s ostalim europskim državama, već sada ima potporu barem polovice hrvatskoga pučanstva, a imat će i više. Pretpostavljam da će imati osamdesetpostotnu potporu, jer su Hrvati srditi i ne daju se više u svom vinogradu. Pretpostavljam isto tako da će razne nesrpske inicijative mladih, starih i srednjih nasilno ometati mjesta za skupljanje potpisa, pa bi bilo dobro da uz svaki štand bude tjelohranitelj – ako ga ne stavi ondje država, naći će se tko će. Također će nasilno iz Bruxellesa dolaziti brukselani, a kad im se kaže da je riječ o borbi za europsku stečevinu – reći će da je ovo Hrvatska, da ovo nešto drugo, to jest drugorazredno i ima se ponašati baš tako, inače… Što inače? Pelješki most? Savudrijska vala? Protivljenje Beograda koji hoće zaštititi srpsku manjinu ma gdje ona bila? I njezin opstanak? A ima Srba u Hrvatskoj kojima je jasno da upravo ta srbijanska i pupovečka politika zdušno radi protiv njihova opstanka. Pa da ih čujemo. Neka se malo jače oglase.

I na svršetku ove tirade jasna definicija: pupovečka družba ne predstavlja srpsku manjinu u Hrvatskoj. Ona je samo produžena ruka sve opasnije srbijanske politike oživljavanja miloševićevskih sablasti, i zato su Pupovac i njegovi, ponavljam, sigurnosno pitanje na koje zrela i pametna država treba imati odgovor.

Bugarska manjina

Rodna rijecVrlo cijenjena, u skladu s prijateljskim odnosima Hrvatske i Bugarske. Ne bavi se pupovečkim poslima, kao ni njezino glasilo „Rodna riječ“ pod uredništvom Diane Glasnove, nego kulturnim vezama dvije zemlje u prošlosti, ali i sadašnjosti, svojim znamenitim ljudima, običajima i jezikom, starim pismom koje nas povezuje, to jest glagoljicom, kao i djelomično ćirilicom kojom danas pišu Bugari, a bila je nekada davno u posebnom i osobitom obliku bosančice i jedno od hrvatskih pisama na nekim našim prostorima, te je u Poljicama rabljena u administraciji („arvacka slova naša“). Sve točno. Da bi hrvatskoj publici približila knjige tiskane na bugarskom jeziku u davnini, bugarska je zajednica u suradnji s domaćinima priredila u Knjižnici HAZU izložbu „Gutenberg i slavenski svijet“. U stvari, usporedna izložba: desno predvorje bugarsko tiskarstvo, lijevo hrvatsko s reprodukcijama znamenitih glagoljskih proizvoda senjske tiskare (Misal, 1494., Spovid općena, 1496., te još četiri nakon 1500. godine.) Tiskara je bila ustanova senjske biskupije, s brojnim prevoditeljima i priređivačima, a spominju se Jakov Blažiolović, Pero Jakovčić i Silvestar Bedričić. Hrvati. Svoj jezik nazivaju hrvatskim. No kao da se malo stide (kao i danas) pa dodaju u kolofonu Korizmenjaka: „Nam se ne zamirite zač smo rodom Hrvate“. Baš tako pišu. Kao da su u Europskoj uniji.

Bugarske knjige pisane su ćirilicom. Na prvom je mjestu „Časoslovec“ tiskan 1566. u Veneciji, gdje je Jakov Krajkov bio vlasnik velike ćirilične tiskare. Knjiga je lijepa, s 33 gravure. Poznat je i „Psalitar“ s gravurom cara Davida, i više no zanimljiva poruka (1596.): “Ako nekoga zanima ova knjiga, bit će mu na raspolaganju u gradu Skopju, kod Kara Trifuna“ , gdje je biila prva bugarska knjižara. Eto, i u to doba je radio, štono riječ, marketing.

Pero Gotovac

Jest duboka starost, ali opet… “Umiru dobri ljudi“, kaže moja Višnja i u pravu je. Pero Gotovac imao je naravno gene oca Jakova, lako je skladao i bio duša (ili jedna od najvažnijih duša) hrvatske produkcije koja je u zabavnoj glazbi spasila Hrvatsku od istočne „muzike“ , te su i moguće cajke u drugoj polovici dvadesetoga stoljeća ustuknule pred šlagerima i pjevačima koji su sagradili most prema međuratnoj hrvatskoj građanskoj tradiciji, s modernijim iskoracima, a Opatija, Zagreb i Krapina postali festivalski hramovi i za „širu regiju“. Govorljiv, razgovorljiv, duhoviti kozer Pero Gotovac komponirao je za film, televiziju i kazalište, obilježio jedno razdoblje Jugotona i dirigirao u Komediji, poznato je. Radili smo zajedno na nekim kazališnim predstavama, poznavali se godinama prije obnove hrvatske države, a kada sam u ljetu 1990. instaliran na mjesto hrt ravnatelja, pozvao sam Peru kao nositelja autorskih prava da mi odobri nekoliko Gotovčevih taktova, ne bilo kojih: radilo se o uglazbljenim stihovima „O lijepa, o draga, o slatka slobodo“, to jest samo instrumentalnoj verziji koja je zatim postala zaštitnim znakom najave informativnih emisija Hrvatskoga radija i zamijenila onaj komunistički piskut.

Još i danas mi ljudi kažu da su im došle suze na oči kada su prvi put čuli taj „signal“, doista znak da je došlo novo doba. Pero Gotovac bio je oduševljen, a kako i ne bi. A nadugo mi je govorio o neodgovornim „aranžerima“ Ere s onoga svijeta i drugih opera, s kojima je bio u stalnom sukobu. O svojoj glazbi manje, ali o svijetu zabavne glazbe i sebi u njemu imao je štošta pričati, i ozbiljno i anegdotalno. Nije se volio isticati, nije volio afere, u Komediji je šutke podnosio kada su napasnici ispadima izborili veća prava i plaću, sve dok nije shvatio da samo tako može i on nešto postići pa je jednoga dana kontrolirano „poludio“. Odglumio. Ražestio se, naoko. Samo tako je mogao iskočiti iz urođene dobroćudnosti, koju je teško prikrivao i u (i opet naoko) lakozapaljivim lakoglazbenim sudarima.

Vikendaški festival

Održan u Rovinju. Imao je valjda zanimljivih tribina itd. ali je izborom „najboljih novinara“ pokazao tko stoji iza njega, kako diše, kojemu je svjetonazoru i ideologiji odan: Tomić, Jelena Lovrić iz CK, Jurica Pavičić…bjesomučni protuhrvatski žurnalisti. U tom izboru koji je nalik na namještene natječaje u poduzećima, nitko tko nije iz rečene ergele nije se mogao probiti.

Jezik

Gostujući na HTV-u jezikoslovka Nives Opačić načela je, između ostaloga, temu o kojoj sam i ja na ovim stranicama nerijetko pisao. Riječ je o hrvatskim nazivima dvanaest mjeseci u godini, koje nazive djeca uče u školama a nikako da nauče, a ako nauče kao odrasli ih zaborave, posebno ako se bave politikom ili rade u medijima. Lakše im je reći treći mjesec nego ožujak, valjda im bolje ide matematika od hrvatskog. Tako u Saboru, tako u vladama, s iznimkama koje potvrđuju pravilo. Istoga ili sljedećeg dana nastupa na HTV-u ministrica vanjskih poslova i razbacuje se brojkama: ovo ćemo učiniti u četvrtom mjesec, ovo u desetom, nešto u dvanaestom… A tko na svijetu ima tako lijepe naše nazive za mjesece, tako vezane uz prirodu i ljudski rad? (Usput: tražio sam nedavno uvođenje jezičnih tečajeva za zastupnike u Hrvatskom saboru, pročitao je to ruski kroatist Bagdasarov pa mi kaže da u Rusiji postoji nešto slično. Eto.)

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Nitko nema pravo dirati u našu najveću povijesnu svetinju – Mare nostrum croaticum.

Objavljeno

na

Objavio

TU GDJE HUČE MORSKI VALI
Tu gdje huče morski vali
vodili su borbe preci,
da bi sutra svojoj djeci
u amanet more dali. (A.Š)

 

O more, naše Jadransko more,  već tisuću ljeta pokušavali su te oteti brojni osvajači; i Mleci, Francuzi, Turci, Austrijanci, Mađari, Talijani, veliko Serbi, Rusi i Crnogorci, pa evo i naša braća po vjeri i susjedstvu – Slovenci, a da one druge povijesno daleke osvajače od stoljeća sedmog i ne spominjem.

O, more moje, to nije moguće, tebe nije moguće oteti jer u tebi živi hrvatski duh koji se zove Mare nostrum croaticum – to je duh naših djedova. Taj duh drži naše čudesno Jadransko more, prikovano uz hrvatske obale, duže od pet tisuća kilometara čudesno lijepe obale i preko tisuću  otoka.

To je duh stare  Bokeljske i Dubrovačke mornarice, senjskih, kliških i neretljanskih gusara. To je duh bitke kod Makarske iz 887. g. i brojne druge tog doba,  bitke kod Visa, bitake u Prvom i Drugom svjetskom ratu, i u Domovinskom ratu.

Kad bi svi potonuli mornari u hrvatskom Jadranu ponovno ustali, opet bi zapjevali pjesmu o moru. Svatko onaj koji pokuša oteti hrvatsko more, suočit će se ne samo s hrabrošću hrvatskih branitelja i srčanih hrvatskih mornara, već će se suočiti i s duhovima umrlih

mornara od stoljeća sedmog pa sve do danas. Branit će ga i legije potonulih mornara iz cijele hrvatske povijesti Jadrana.

Jadran je sudbonosno nalijepljen na hrvatsku obalu koja  s otocima spada u najrazvedenije  obale na svijetu. Sastoji se od bezbroj uvala, plaža, sprudi, od 1244 otoka, grebena, hridi, koji su ostali nakon dizanja razine Jadranskoga mora 13 000 god. prije Krista, danas je samo 50 nastanjenih otoka.

Svaki onaj Hrvat koji s pozicije političara za zelenim stolom proda dijelove hrvatskog mora, čekat će ga prokletstvo tisuća i tisuća mrtvih hrvatskih mornara. Neće imati ni sna ni

počinka, svaki huk valova čut će kao jezu smrti koja mu ne da živjeti, a ni umrijeti.

Nitko nema pravo dirati u našu najveću povijesnu svetinju – Mare nostrum croaticum.

Danas pojedine dijelove tog mora, želi oteti narod koji nikada u svojoj povijesti (do 1945) nije imao u svom vlasništvu ni metra obale, niti najmanje pomorske tradicije. More je ljubav i narod koji nema pomorske tradicije ne zna što je to ljubav prema moru.

Nečuveno je da narod koji ima susjedstvo s cijelim Jadranom, kao neusporedivo najveću vrijednost svoje dežele, želi pravnim nasiljem oteti dijelove tog mora. Kao da nije svaki dan na njegovim valovima, koje doživljava kao svoje, kao da tisuće  svojih vikendica i vila nije sagradio u najljepšim uvalama i plažama hrvatskog ozemlja. Neusporedivo najveća vrijednost Slovenije, kao dežele, jest to što se nalazi u izravnom susjedstvu s prekrasnim Jadranskim morem. Toga bi trebali biti i te kako svjesni.

 

Savudrijska vala, u tom imenu spava duh hrvatskog mora. Možete ga zvati i Piranski zaljev, ali u tom imenu nema duha ni pjesničke ljepote koja pjeva o moru kao naziv Savudrijska vala.

More je živi organizam. Kao što neki ljudi ne vole more, tako jednako ni more ne voli neke ljude, one koji ga zagađuju i ne čuvaju, posebno one koji ga žele oteti, koji ga žele ograditi od drugih naroda.

 

Hoćemo reći, da vam je Jadran širom otvoren, da ga doživljavate kao svoj vlastiti, ali unatoč toga želite otrgnuti od njega kojih 150 kvadratnih kilometara, na koje mi ne bi smjeli stupiti našim brodovljem, pa ni onim najbezazlenijim ribarskim.  To je svetogrđe, tim i više jer gotovo da nemate nijednog mornara koji je pod vašom zastavom zauvijek potonuo u to more. Kroz tisućljetnu povijest niste imali nikakve pomorske tradicije, niti svoje flote, za to i ne znate što je to ljubav mora.

Hrvati su naslijedili umijeće brodogradnje još od tradicije Lliburna koji su bili vrhunski majstori u izradi brodovlja svih vrsta.

Vašim otimanjem tuđeg mora onemogućili biste  dijelu istarskih ribara da više ne smiju ploviti i ribariti na moru pred samim vratima svojih kuća. A tu su ribarili od pamtivijeka njihovi daleki preci.

To nam je hvala što smo Vam omogućili da u cijelom našem Jadranu se osjećate kao kod svoje kuće.

More nije samo voda, more je ljubav, more je i hiža, more je sloboda koja nema cijene, ono je i grobnica, i najveći arheološki rezervat.

Zato, nikad vam nećemo dopustiti da otrgnete i najmanji dio našeg mora, kao što to ne bismo dopustili nijednom drugom narodu. Nikakvim lažnim arbitražama, pravnim začkoljicama, pritiskom EU, jer je more naša ljubav, a kako nam možete oduzeti našu ljubav.

Mile Prpa/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati