Pratite nas

Kolumne

Tihomir Dujmović: Jesmo li uopće svjesni povijesnih razmjera pada Josipovićeve politike?

Objavljeno

na

O pravoj vanjskopolitičkoj pozadini politike Ive Josipovića, najbolje svjedoči činjenica da nakon njegovog poraza mimo svakog plana i dogovora, na hitni sastanak sa hrvatskom Vladom stiže ovih dana nitko drugi negoli britanski ministar vanjskih poslova! Pametnom dosta, zar ne?

Na svim svojim promocijama knjige „Hrvatska u raljama djece komunizma”, a bilo ih više od 60, uvijek bih na kraju rekao da je situacija uistinu depresivna i dramatična, ali da su Hrvati poznati po tome da su najbolji kad je najteže i da svoje najljepše golove zabijaju u zadnji tren! Da sam siguran da će biti i ovaj puta tako i da ako Josipović dobije još jedan mandat da će se Hrvatska svesti isključivo na zemljopisni pojam, kao bezlični komad regije. Na svim promocijama čita se i ulomak koji govori o nemoralnosti kod uvođenja dvojezičnosti u Vukovaru sa pasusom „sram vas može biti Josipoviću i Milanoviću, sram vas može biti da ne poštujete niti suze vukovarskih majki.. Ali znate što, ničija nije do zore gorjela pa neće ni vaša…”.

I napokon samo dva dana prije izbora napisao sam kolumnu kao neku vrstu otvorenog pisma pod naslovom „Devet razloga zbog kojih Jospović mora otići”. Dakako da je bilo dobronamjernih ljudi koji su mi savjetovali da ne budem tako jednoznačan jer da će mi se Josipović sasvim sigurno osvetiti u slučaju pobjede, uostalom u nekoliko navrata je intervenirao kad se o radilo o meni i mom pisanju. Napisao sam tu kolumnu kao što sam napisao i „Hrvatska u raljama djece komunizma” kao neku vrstu krika pred ponorom pred kojim smo se našli. Po mom dubokom uvjerenju kompletna politika Ive Josipovića je bila duboko protivna istinskim hrvatskim nacionalnim interesima i bez obzira na pritiske koji su uslijedili ja sam o tome govorio bez prestanka jer sam uvjeren da smo sa Josipovićevom politikom otišli posve krivo. Zato njegov odlazak i njegov pad nije izraz obične promjene koju donisi izborni ciklus, zato njegov odlazak nije tehnička promjena, zato njegov pad nije obična smjena. Pad politike Ive Josipovića ima uistinu povijesne razmjere, iz svega što smo čuli politika Kolinde Grabar Kitarović će biti iz temelja drugačija upravo u strateškim pitanjima te u tom kontekstu nema nikave sumnje da od pada Josipovića više ništa u hrvatskoj politici neće biti isto!

kolinda portretAko se iz prvih izjava može dobro razabrati, Kolinda Grabar Kitarović će u prvom redu strateške hrvatske političke saveznike tražiti u Berlinu i Washingtonu što je najprirodniji smjer glede ostvarenja hrvatskih strateških interesa. Fanatična odanost prema Velikoj Britaniji koju je pokazivao Josipović nužno je vodila prema tijesnoj regionalnoj suradnji jer London ostaje vezan uz Beograd i London je jedini taj koji inzistira na „regiji” jer samo regija spašava Srbiju od balkanske beznačajnosti i strateške provincijalizacije. Kad se jednom bude temeljito analizirala Josipovićeva politika jasno će se razabrati da je njegovo strateško okretanje Londonu otvorilo proces zahlađenja odnosa sa Berlinom i to je jedna nemjerljiva šteta koju nam je priuštila Josipovićeva vanjska politika koju je dakako zdušno podržavala i ostvarivala Vesna Pusić.

Philip Hammond

Philip Hammond

U tom smislu vrlo je znakovito da iznenada, mimo svih planova, gotovo panično, u Zagreb stiže britanski ministar vanjskih poslova jer je očito da je Britanija Josipovićevim porazom izgubila snažnu točku svoje politike u ovoj regiji! Žurim reći da si Hrvatska više nikada ne smije dopustiti da joj vanjsku politiku vodi anacionalni dream team: Josipović-Vesna Pusić-Milorad Pupovac, jer njihovi strateški pogledi primarno Hrvatsku vežu uz regiju i Beograd, odmiču ju od Evropske Unije i cementiraju suradnju sa Londonom koja isključuje Berlin. Mogli bismo reći da je to faktički definicija pogubne hrvatske vanjske politike! Jer, Hrvatska nije izgubila Berlin samo zbog lex Perković, brojna njemačka ulaganja stoje jer ova vlast jednostavno nije dala puno zeleno svjetlo za ozbiljniji ulazaka njemačkog kapitala. Puno više interesa je pokazano za dolazak ruskog kapitala i da Amerika u zadnji trenutak nije shvatila s kim ovdje ima posla jedva da bi nešto zauzdalo prodaju Ine Rusiji.

Da, naravno da hrvatska vanjska politika definitivno mora imati i britansku dimenziju i rusku dimenziju,nema nikakvog razloga da Hrvatska podiže kineski zid prema Srbiji, ali strateško okretanje Njemačkoj i Americi, regionalna politika u kojoj se traže putevi rješavanja hrvatskih ortvorenih problema u regiji, svojevrsni reciproctet u manjinskim pravima srpske manjine u Hrvatskoj i hrvatske manjine u Srbiji, te iznad svega jedna temeljita,ozbiljna i sveobuhvatna briga za položaj Hrvata u BIH, to mi se čini kao jedini adekvatan put hrvatske vanjske politike ako govorimo o istinskim hrvatskim nacionalnim interesima. Ništa od toga nije krasilo politiku Ive Josipovića.

Josipović i MesićU BIH su Rusi otvoreno stali uz Srbe, Turci su znali gotovo politički neukusno zagovarati bošnjačke interese, a naš Ivo niti u trenutku kad su se palile hrvatske zastave po Sarajevu i Mostaru, kad je zapaljeno središte HDZ-a u Mostaru, on ne samo da nije otišao tamo, nego prva dva dana nije progovorio ni slova, da bi onda uopćeno dodao da nasilje ne vodi nikamo! Bio je to kapitalni trenutak kad se mogla alarmirati međunarodna zajednica jer je bilo očito da neredi nisu bili socijalni, nego nacionalni što se uostalom vidjelo i po urlicima „Ovo je Bosna” i „Odlazite, odlazite”. Zato je Kolinda Grabar Kitarović posve u pravu kad ističe da je politika prema BIH bila samo propagandna!

Iako fanatično fokusiran na regiju, Josipović nije uspio ishodovati rješenje niti jednog problematičnog hrvatskog graničnog pitanja. Sve što je od problema zatekao prije pet godina, sve će dočekati Kolindu Grabar Kitarović! Niti on niti Mesić u petnaest godina vladanja Pantovčakom niti jedan hrvatski granični problem koji je donio rat nisu uspjeli rješiti! Isto tako nije ishodio niti povrat ukradenog hrvatskog kulturnog blaga premda je bio čest gost u Beogradu. Ne doduše kao Vesna Pusić koja se politički toliko intimizirala sa Beogradom i tamošnjom vlašću da se više nije znalo čija je ona ministrica vanjskih poslova!

Na unutarpolitičkoj razini Josipović je antagonizirao sve moguće ideološke relacije u zemlji i upravo zahvaljujući njemu, ali i cijeloj Milanovićevoj Vladi, Hrvatska je danas ideološki podijeljena kao nikad. Ne može se nikada zaboraviti da je upravo Josipović „legalizirao” Srb kao mjesto antifašističkog ustanka, premda, ako postoji put kojim bi se taj datum difamirao onda je to svakako Srb kao mjesto ratne koalicije partizana i četnika koji su baš u okiolici Srba izvršili masovan pokolj Hrvata! Zašto to komemorirati??? Josipović osim toga ni na koji način nije problematizirao Milanovićevu ideju da se zabrani parlamentarna komemoracija bleiburške tragedije što je izazvalo novi revolt u naciji. Paralelno s tim je do te razine inzistirao na titoizmu da je i u ovu kampanju krenuo sa trga maršala Tita čime je preko svake mjere antagonizirao sve hrvatske ideološke polemike.

Zašto je to radio jedan sveučilišni profesor, nota bene glazbenik, čovjek rođen desetljećima iza drugog svjetskog rata? Odgovor može kriti jedino obiteljski odgoj i činjenica da mu je otac bio iznimno visoki komunistički moćnik, član zastrašujuće ideološke komisije CKSKH koja je slovila kao tijelo koje je određivalo kazne hrvatskim političkim zatvorenicima. Josipovićevim odlaskom bez obzira na brod luđaka koje Milanović vodi u Banskim dvorima, za očekivati je da će barem doći do predaha u ideološkom verbalnom građanskom ratu u zemlji.

Josipovićevim odlaskom je za očekivati i to da dobijemo demokratskije medijsko ozračje jer je kontrola medija koju je on zaveo u zemlji bila zastrašujuća. Nikad nigdje u mainstream medijima niste mogli pročitati niti jednu ozbiljniju kritiku njegove politike i taj teror je trajao punih pet godina. Iz Večernjeg lista su letjeli ljudi samo zbog kritika njegove politike, na HTV-u su mnogi stradali iz istih razloga, svi drugi mediji su ga pratili bez i jedne riječi kritike. A tek agencije za istraživanje popularnosti stranaka! Pa imao je tobože 80-postotnu popularnost godinama! Moglo bi se reći da su hrvatski mediji tim podložništvom i neviđenom snishodljivošću spram evidentno posve krive državne politike ispisali svoje najsramnije stranice.

malicZa očekivati je isto tako da će Josipovićevim odlaskom pravosuđe doći do zraka jer je lex Perković ,ali ne samo lex Perković, pokazao da je Josipovićev utjecaj na pravosuđe bio uistinu snažan. Upravo je nevjerojatno da nakon izjave Gordana Malića kako je Josipović nudio njemu suradnju u tome da zajedno sa Bajićem i Pavićem unište HDZ, baš nitko nije reagirao jer je to jedna od onih izjava nakon koje bi netko morao završiti u zatvoru!

Sve u svemu odlazak Ive Josipovića je kapitalni, povijesni događaj, lijep i sunčan dan za vitalne hrvatske nacionalne interese i može se konstatirati da je njegovim odlaskom zaustavljen pad u bezdan. Za zaključak da smo se već spasili trebati će odraditi puno posla, Kolindi će trebati mjeseci i mjeseci samo da ispravi kapitalne Josipovićeve pogrješke, ali nova hrvatska Predsjednica je već u prvim izjavama pokazala da zna što joj je činiti. Za početak je u ovom narodu probudila optimizam i otvorila put u samopouzdanje ove nacije koje je Josipović posve uništio. Jer mi više nismo znali od tih njegovih priča o ustaškim zmijama, o našim zločinima u domovinskom ratu, u našem klerikalizmu i u našim gospodarskim neuspjesima, vrijedimo li uopće kao narod. Kolinda je tom narodu pružila ruku i tezom „idemo zajedno izvući zemlju iz krize” okrenula je posve novu stranicu hrvatske povijesti. Kolinda Grabar Kitarović-spas u zadnji čas!

Autor: Tihomir Dujmović/Dnevno.hr

[ad id=”40551″]

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Barbara Jonjić: U mojoj Državi ništa sigur’o nije – Negiraju dan, noć

Objavljeno

na

Objavio

U mojoj Državi ništa sigur’o nije
Baš ništa
Rećemo
Imaš dite poginulog branitelja koje je protiv branitelja
Imaš cilu kliku koja negira kako je začeće početak čovikova života
Negiraju dan, noć

Začetak, biće po njima znači sridinu
U srid sridice
Ili rećemo kraj
Ae
Sama rič ti kaže kako
Začeće
Začetak
Nije početak

Trkeljaju o nekin zakonskin nediljama
Kad jesi
A kad nisi dite
Kad te se more ubit
A kad više ne more
Po zakonu
Ubit

To je rađa
Sve lipo po načelu prava na izbor
Majke hrabrosti
I ćaće lole
Koji su sebi isprid diteta
I koji se Boga ne boju

Dite nisi rećemo su devet nedilja
Tako zakon kaže
Ništa si
Nu
Ne smi’ tuten spora bit’
Znade se kako su pravo i pravda sinonimi
Oduvik

Začin unda plače žena koja na pregled dođe pa joj kažu kako više nema otkucaja srca
Za čin ona plače trudna devet nedilja na putu za Split dok se vozi na kiretažu?
Čemu se to ona veselila?
Nadala?
Manita.. je li?
Eto, krivo mislila
Kako je u njoj bilo dite začeto
Čovik malešni

Digneš glas kako si za pravo na život
A cila klika se digne na tebe
Pa te vriđaju
Cilu olimpijadu vriđanja otvore
Ti progresivni, demokrati

Tvita Jaca i ona Mostovka su dva prezimena
Zagrlile se prid svima pa tvitaju
Rugaju se uskupa pravu na život
Njima su dičinja kolica
Morbidna

Tvita Mostovka a ni naš jezik ne govori
Kako toka
U petn’est
Srpski riči
Trevi jon se i jedna
Hrvacka

Dignen se u zoru šesn’estog listopada
A Država mi se, vidin od zore, na noge digla poradi Todorića
Nije se digla poradi
Blage Zadre
I Ante Bruna Bušića
Onako kako bi tokalo barenko
Na njijov dan
Kradu in i ono zeru što in je ostalo

A ‘ko jin krade?

Kažu naši mediji kako babe po Zmijavcima falu Todorića
Ne daju na njega
Ae
Vrlo je on zadužijo nas
Imocke ljude

Kao prvo
To naši mediji nisu
A kao drugo
Naše babe manite nisu
Niti su ikad bile

Na toga čovika ja k’o Imoćanka neman riči
Neman
Pisat’ o njemu ne mislin
Jerbo
Riči neman
Ni za njega
Ni za sve one koji su stekli
Sluškinje i dvore
Još za Juge
Ili u vrime dok je moja mater mome ćaći
Godinama prala odoru HV-a i po tri puta po potribi
Da mu spere oni
Smrad terena s nje

Mene taj čovik ne zanima
Sudac a ni Bog nisan
I nisan talog da bi plesala po čoviku na tleu

Ne dan takima da mi kradu dan mojin dikama
Meni je šesnesti listopada dan
Blage Zadre
I Ante Bruna Bušića
Pa taman privelo u zoru pola Države

Meni je to dan domoljuba
Koji su imali
Srca
Hrvacka
Velika k’o najveći dvori

Takima bi ja
Rada i sluškinja bila

Ne dan nikome listopad nego
Njima
I momu svetomu Luki

Luki
Evanđelistu
Zaštitniku župe moje
Onomu koji piše ukraj oltara na mome Mostu
Unde
Di mi spava moja prošlost

Piše o ditinjstvu
Našega Kralja
Uširoko

Uvisinu
Poviše oni čempresa
Ukraj naši greba

Letu mu riči

Gorikar
Di su svi naši

I oni su šarevitin
I oni su bilin cvićon

A ja zgrabin moga starijega sina za ruku
Vodin ga kroza mrak
Iza svete mise na trodnevnicu
Vodin ga
Priko greba do auta
Držin ga utvrdo da mi ne padne
Pa mu kazivan
Otklen je sve dolazijo narod
Našemu zaštitniku

Kazivan mu o babama iz Bosne
I blagoslovu iza svete mise

A on se smije
Svitlo crljene sviće s greba
Šara mu lipi obraz i čelo
Na putu do auta

Straja on nema
Smije se
Pa me zazove

– Majko!

Stanen

A on će cili sritan

– Naučijo san! Jesan! Slušaj! Sveti Luka, met’ u nidra ruka. Ne vadi ji vanka do svetoga Marka!

Naučijo moj mali čovik
Naučijo
Kako zaladi za svetoga
Luke
A zagrije o svetomu Marku krajen travnja
Naučijo je

Jerbo ja nisan koristila zakonsko pravo na izbor
Dala san mu vrime
Za učit
Vrime njemu od Boga određeno

I su devet nedilja
Unda kad ništa nije zna’
On je i u taj vakat meni bijo
moj malešni čovik
Su pravon na život

Ništa manje čovik
Nego što je sadan
Doklen me za ruku drži

Jednako k’o što će bit’ čovik
I kad jednon odreste
K’o čempres svetoga Luke
I kad mi ruku u ‘odu
Jednon
Ispusti

Barbara Jonjić/Narod.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Nekad je bio Goli otok

Objavljeno

na

Objavio

Jedna ljudska sudbina bolje objašnjava prilike i klimu nekog vremena od suhoparnih, brojkama nabijenim povijesnih analiza.

Jedna od takvih sudbina zapisana je u upravo na Pravnom fakultetu u Splitu, pred prepunom velikom dvoranom, promoviranoj knjizi Jakoslava Davida Rojnice “Ja sam 6387”, u kojoj on u trećem licu piše o svom suđenju i zatvaranju na zloglasnom Golom otoku.

Ne, nije, ako ste pomislili, Rojnica informbiroovac. On je rođen 1956., iste godine kad je progon “staljinista” Staljinovim metodama bio završen, a Tito otoplio odnose sa SSSR-om. No, osuđenici su tamo i dalje pristizali sve do 1988. godine. Neki zbog kriminala, a neki zbog delikta mišljenja, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Rojnica je optužen i osuđen (zajedno s Mirkom Rajčićem, Markom Juranovićem i Fabijanom Dumančićem) na tri godine zatvora zbog navodnog podrivanja sistema, rušenja Jugoslavije i odvajanja Hrvatske, a jedini dokazi za tu urotničku djelatnost bilo je posjedovanje lista “Nova Hrvatska” i još neke nezgodne literature.

Imao je samo dvadeset dvije godine, u istrazi je proveo šest mjeseci, podvrgavali su ga elektrošokovima, doveli ga na rub smrti kad mu je postalo svejedno hoće li živjeti ili umrijeti. Trajno mu je uništen dio života, one možda najbolje godine. Prekinuo je studij prava, koji nikada neće nastaviti.

U zatvoru se našao u društvu okorjelih kriminalaca, koji ga nisu maltretirali kao što oni znaju raditi, i to samo zato što je bio pismen pa im je pisao molbe i žalbe.

Kaže kako su mu molitva, vjera u Boga, majčini i sestrini posjeti bili jedina pomoć, utjeha i nada. Danas je pun opraštanja i razumijevanja, miran i bez imalo osvetničkoga u sebi. Pod inicijalima je čak sakrio i imena onih koji su ga teretili da bi spasili sebe.

“Ja sam 6387”, kao i brojne druge knjige, zapisi, sjećanja itd., snažan je odgovor učestaloj tezi kako smo živjeli u socijalizmu s ljudskim likom i u pravednoj državi, kako je čak nekada bilo bolje, kako su priče o progonima samo propagandne nacionalističke bajke.

Nekad je, međutim, bio Goli otok. Na promociji je povjesničar Josip Jurčević temeljem vlastitih istraživanja iznio podatak kako je od 1945. do 1950. bilo trideset tisuća političkih procesa te kako je sto tisuća ljudi osuđeno iz političkih razloga. Sve je bilo po zakonu, samo što su zakoni bili u službi režima, u službi ideologije i jedine partije.

Posljednji politički zatvorenik na Golom otoku, spomenuo je Rojnica, došao je tamo 1983. i ostao sve do 1988. godine, a njegov krimen bila je parola “Živjela Hrvatska”, koju je napisao na nekom zidu. Takva kazna, ako je vjerovati nekim najavama novog kaznenog zakona, čeka onoga tko napiše ili uzvikne “Za dom spremni”!

Moderni tzv. antifašisti priznat će eufemistički kako je Goli otok bio “greška”, ali im Bleiburg nije bio niti greška. Jer, valjda, na otoku su stradali njihovi.

Foto Vojko Bašić / HANZA MEDIA, Reuters

facebook komentari

Nastavi čitati