Tihomir Dujmović: Komisija za ništa

3

Kome je palo na pamet formirati iznimno osjetljivo, jedva općeprihvaćeno i neopisivno delikatno, povjerenstvo za suočavanje s prošlošću bez i jedne jedine žrtve „nedemokratskih sustava“, bez i jednog svjedoka totalitarnog vremena koji je to osjetio na svojoj koži, koji dakle neposredno može svjedočiti o temi, bez dakle i jednog člana Hrvatskog društva političkih zatvorenika, bez bilo koga čak i iz dijaspore, a politička dijaspora je i nastala kao izraz političkog progona i bilo je politički u najmanju ruku pristojno nekoga uzeti iz dijaspore?

Pa da nije ništa drugo, stotinu ljudi je likvidirano u toj dijaspori do 1990. godine, nije li dakle elementarno da se i njih uključi u taj povijesni dijalog? Kome je palo na pamet formirati jedno tako važno tijelo bez eminentnih povjesničara poput dr.Ive Banca ili dr.Josipa Jurčevića koji su cijeli život posvetili borbi protiv nedemokratskog sustava i napisali o tome tone i tone stranica?

Kome je palo na pamet formirati takvo povjerenstvo bez predstavnika Crkve, jer tamo jest dr.Željko Tanjić, ali je njegova pozicija jednako akademska, koliko i crkvena, pa je pitanje dobrog ukusa nakon 667 ubijenih svećenika, stotina srušenih crkava i kompletno oduzete imovine istoj toj Katoličkoj crkvi od strane komunističke vlasti, bilo pozvati i nekog da tako kažem, klasičnog predstavnika crkve, pada mi na pamet fenomenalni intelektualac i povjesničar s rimske Gregoriane, uistinu velebni Stjepan Krasić. On po ovim kriterijima nema što reći na ovu temu?!

Ni Čička, ni Budiše…

Ali, mlađahni Ivan Vanja Savić – ima? Gdje su se istesali ti kriteriji? Kako je moguće da u tom tijelu nije bilo mjesta za dr. Zlatka Hasanbegovića i Brunu Esih, ali je bilo mjesta za Tomislava Cipeka? Kako je moguće da tamo nije bilo mjesta za Ivana Zvonimira Čička, za Dražena Budišu iliZdravka Tomca? Nema odgovora!

Molim, ne treba ga više niti biti, jedna sjajna šansa je prokockana, naime ovo povjerenstvo što god odlučilo, nema autoriteta nametnuti bilo kakva rješenja, a konačna rješenja se zapravo već i naziru. Šteta, jer su i lijeva i desna Hrvatska ovu Plenkovićevu dobru ideju prihvatila s poštovanjem i s uvažavanjem, uspio je dobiti javni pristanak posvađane Hrvatske da sjednu za zajednički stol, no taj kapital je sad potrošen. Predsjednik Vijeća je poznati akademik Zvonko Kusić i ta odluka jasno govori da se radi o političkom tijelu koje treba dati alibi za zaključke koji su već pripremljeni.

Naime, Kusić je onkolog, a jedan Ivo Banac je svjetski priznati povjesničar koji se cijeli život bavi upravo temom suočavanja s prošlošću. Pa ipak Banac nije pozvan čak niti kao član tog povjerenstva. Dok je jedan Hrvoje Klasićbio pozvan, samo je to odbio! Pozvati Klasića, a ne pozvati Banca?! Naravno da je Kusić pozvan primarno kao autoritet Akademije koja stavlja svoj potpis na tu udluku, ali ova nacija od svoje centralne intelektualne institucije čeka 27 godina da baš ona između ostaloga samostalno naciju suoči s prošlošću. Akademija je toliko puta zakazala u ovih 27 godina u izradi kapitalnih nacionalnih dokumenata, toliko puta se izmaknula u ovim povijesno turbolentnim vremenima da se bojim da je taj žig velike akademije silno izblijedio.

Nažalost, hrvatskim institucijama tog tipa se više ne vjeruje, jer su toliko puta zakazale, zaspale, a najčešće sakrivale svoju čvrstu kohabitaciju s nedemokratskim komunističkim sustavom. I taj sjaj je izblijedio, čekaju se neki novi klinci da s novim pronto maramicama vrate sjaj staroj polituri. Osim toga, odabir Kusića kao akademika pljuska je povijesnom razredu akademije jer ako ih onkolog, a ne povjesničar, treba predstavljati u ovako osjetljivoj temi, onda se povijesni razred na akademiji može raspustiti. Kad bi akademici povjesničari trebali biti na usluzi domovini sa svojom stručnošću ako ne ovom prilikom?Ante Glibota, vidno povrijeđeni hrvatski politički zatvorenik koji dakle ne krije zaprepaštenje sastavom povjerenstva, pa između redova i činjenicom da niti on nije pozvan, svjedoči neki dan u „Bujici“ kako ga je akademik Kusić prije koju godinu pitao da zbog čega on zagovara lustraciju, jer da što će mu ta lustracija?

Čovjek kojem je lustracija odiozna, teško da je idealan kadar za „suočavanje s prošlošću“ s obzirom na to da su sve bivše komunističke zemlje osim Slovenije provele – lustraciju. Kako su ljudi koji su formirali ovo tijelo zamislili da će ono obaviti suočavanje s prošlošću kada je u to časno društvo pozvan hrvatski veleposlanik u Francuskoj koji dan danas drži Titovu bistu u veleposlanstvu, a vrata su u to društvo čvrsto zaključana za Banca i Jurčevića?

Ni Hebranga ni Banca…

Sada kada vidimo ovakav sastav povjerenstva u kojem ima sjajnih, časnih ljudi od imena i ugleda, ali se očito pomno vodilo računa da najveći dio njih ne iskače izvan zadane matrice, danas već možemo vidjeti u kojem smjeru će cijeli posao biti navođen. Naime, već u Vladinoj odluci o osnivanju povjerenstva jasno stoji da će ono „ne relativizirajući kršenja ljudskih prava uvažiti razlike koje su postojale između pojedinih oblika nedemokratskih sustava“. I tu leži kvaka, i tu vjerojatno leži šifra po kojem se povjerenstvo slagalo. Jer, kao što ispravno ovih dana tvrdi Banac „ne treba dokazivati da su postojale razlike pojedinih oblika nedemokratskih režima, ali to ne znači da je jedan nedemokratski režim bolji od drugog“.

A po svemu sudeći to će se na kraju reći i to bi mogla biti i intencija cijele operacije: da, radi se o dva nedemokratska režima koja jasno osuđujemo, ali s obzirom na to da „uvažavamo razlike između pojedinih oblika nedemokratskih režima“ premda je komunistički sustav zločinački, mi ne predviđamo identične mjere za distanciranje od ta dva monstruma. Zabrane za jedne će ostati, a tiho pothranjivanje starih mitova će se nastaviti čuvanjem od sankcioniranja svih komunističkih simbola. Uostalom, kako je moguće suočavanje s prošlošću dok istovremeno Ured za istraživanje žrtava komunizma „ne radi“ baš kao što nije radio zaFreda Matića?

Po kojem kriteriju u tom povjerenstvu ima mjesta za Antuna Vujića nepatvorenog ideologa jedne stranke, ali nema mjesta za dr.Andriju Hebranga i „kao Hebranga“ i kao osnivača ureda za istraživanje žrtava komunizma? Pa on o tim temama već i kao svjedok zna više od niza članova ovog povjerenstva! I na osobnoj i na stručnoj i na političkoj, pa ako hoćete i na istraživačkoj razini. Ali, ne, mjesta za mladog, perspektivnog, uistinu sjajnog profesora Vanju Ivana Savića koji međutim nema deset posto znanja jednog Banca, Hebranga ili Jurčevića, kako vidimo ima, a ovu trojicu nitko nije niti na kavu pozvao. Koji su to kriteriji?

Povjerenstvo je kao i Bandićev referendum o Titovu trgu u Zagrebu (koji sada prihvaća iSandra Švaljek jer nema odvažnosti za samostalnu odluku), zapravo bijeg od odgovornosti.

Odgovorna vlast bi donjela zakone kojim se otvaraju svi mogući arhivi, odgovorna vlast bi s vlasti i svih javnih funkcija izbacila sve one za koje je evidentno da su „sudjelovali u kršenju tuđih ljudskih prava“ kako izgleda njemačka definicija o onima koji su tamo lustrirani.

I u tom slučaju ovakvih povjerenstava ne bi niti trebalo biti. Ona imaju svoju pedagošku dimenziju, ali ne u ovom sastavu, jer ovo povjerenstvo jednostavno nije reprenzetativno za tako zahtjevan zadatak koji nadilazi sve dosadašnje relacije. Slično je, kažem i s Titovim trgom u Zagrebu, gdje se u nedostatku povijesne odgovornosti i političke odvažnosti kao taoci koriste građani i njihov budući glas na referendumu. Naime, odgovorna vlast bi shvativši dah novog vremena i podastrijevši iz tajnih arhiva sve dokaze o zločinačkom karakteru te vlasti, svojim građanima morala objasniti problem i pri tom naći hrabrosti da skine s ulica i trgova oznake lidera „nedemokratskih sustava“. U protivnom se zapravo lože stare vatre!

Ni struke ni istine

Zbog čega bi jedan dio naroda imao pravo na pijetet s obzirom na stradavanja od jednoga totalitarnog režima, a drugi nemaju pravo na pijetet? U prijevodu, zašto može postojati trg žrtava fašizma, ali ne i trg žrtava komunizma, a u antifašističkoj, ali i antikomunističkoj hrvatskoj državi živimo već četvrt stoljeća? Odgovor na to pitanje vraća nas problemu koji očito ne želimo imenovati: mi smo se suočili s prošlošću NDH i osudili je, ali mi se uporno ne suočavamo s komunističkom prošlošću jer to kako precizno kategorizira Banac „onemogućavaju oni koji su bili dio upravnog ili represivnog aparata bivše države ili su u tom sustavu bili na razne načine privilegirani, a takvih ima lijep broj“. No, povijesni problem je u tome što samo u Sloveniji leži 140.000 Hrvata čije se nasljednike danas ponižava afirmacijom simbola Titova režima. I baš zato jer je ta tema tako silno delikatna, trebalo je u ovo povjerenstvo okupiti najeminentnije stručnjake koji imaju težinu koja će biti kapitalna u trenutku kad se pojave pred javnošću s budućim zajedničkim tekstom!

Ovako bi vrlo lako moglo doći do inflacije ovakvih povjerenstava, pa tako već stižu informacije da iziritirani spomenutim sastavom ovog povjerenstva, u Hrvatskom nacionalnom i etičkom sudištu najavljuju svoje povjerenstvo koje će ovaj put imati i međunarodni karakter.

Time je jedna u osnovi perspektivna ideja propala i prije negoli se odrealizirala.

Tihomir Dujmović/SlobodnaDalmacija

facebook komentari

  • Vjetruša Kliktavka

    Vuuuuk!

    Ide vuuuuk, ljudiiiii!

    Stvarno ideeee, pravi vuuuuk!

    VUUUUK!

    🙂

    Dujmoviću, zovi Karamarka Iza zavjese.

  • Omnes Omnibus

    Tihomire, vec odavno niste napisali nesto ovako dobro. Mozda vam i zatreba kad vas iznogiraju s televizije zbog bezobrazluka prema velikom vodi. Malo ste preostri kad tvrdite da se radi o komisiji za nista, bilo bi tocnije reci da se radi o komisiji smokvin list.

  • Ivan Tetkovic

    Ovo povjerenstvo trebalo je dobiti naziv:TRLA BABA LAN DA JOJ PRODJE DAN.