Pratite nas

Kolumne

Tihomir Dujmović: Komisija za ništa

Objavljeno

na

Kome je palo na pamet formirati iznimno osjetljivo, jedva općeprihvaćeno i neopisivno delikatno, povjerenstvo za suočavanje s prošlošću bez i jedne jedine žrtve „nedemokratskih sustava“, bez i jednog svjedoka totalitarnog vremena koji je to osjetio na svojoj koži, koji dakle neposredno može svjedočiti o temi, bez dakle i jednog člana Hrvatskog društva političkih zatvorenika, bez bilo koga čak i iz dijaspore, a politička dijaspora je i nastala kao izraz političkog progona i bilo je politički u najmanju ruku pristojno nekoga uzeti iz dijaspore?

Pa da nije ništa drugo, stotinu ljudi je likvidirano u toj dijaspori do 1990. godine, nije li dakle elementarno da se i njih uključi u taj povijesni dijalog? Kome je palo na pamet formirati jedno tako važno tijelo bez eminentnih povjesničara poput dr.Ive Banca ili dr.Josipa Jurčevića koji su cijeli život posvetili borbi protiv nedemokratskog sustava i napisali o tome tone i tone stranica?

Kome je palo na pamet formirati takvo povjerenstvo bez predstavnika Crkve, jer tamo jest dr.Željko Tanjić, ali je njegova pozicija jednako akademska, koliko i crkvena, pa je pitanje dobrog ukusa nakon 667 ubijenih svećenika, stotina srušenih crkava i kompletno oduzete imovine istoj toj Katoličkoj crkvi od strane komunističke vlasti, bilo pozvati i nekog da tako kažem, klasičnog predstavnika crkve, pada mi na pamet fenomenalni intelektualac i povjesničar s rimske Gregoriane, uistinu velebni Stjepan Krasić. On po ovim kriterijima nema što reći na ovu temu?!

Ni Čička, ni Budiše…

Ali, mlađahni Ivan Vanja Savić – ima? Gdje su se istesali ti kriteriji? Kako je moguće da u tom tijelu nije bilo mjesta za dr. Zlatka Hasanbegovića i Brunu Esih, ali je bilo mjesta za Tomislava Cipeka? Kako je moguće da tamo nije bilo mjesta za Ivana Zvonimira Čička, za Dražena Budišu iliZdravka Tomca? Nema odgovora!

Molim, ne treba ga više niti biti, jedna sjajna šansa je prokockana, naime ovo povjerenstvo što god odlučilo, nema autoriteta nametnuti bilo kakva rješenja, a konačna rješenja se zapravo već i naziru. Šteta, jer su i lijeva i desna Hrvatska ovu Plenkovićevu dobru ideju prihvatila s poštovanjem i s uvažavanjem, uspio je dobiti javni pristanak posvađane Hrvatske da sjednu za zajednički stol, no taj kapital je sad potrošen. Predsjednik Vijeća je poznati akademik Zvonko Kusić i ta odluka jasno govori da se radi o političkom tijelu koje treba dati alibi za zaključke koji su već pripremljeni.

Naime, Kusić je onkolog, a jedan Ivo Banac je svjetski priznati povjesničar koji se cijeli život bavi upravo temom suočavanja s prošlošću. Pa ipak Banac nije pozvan čak niti kao član tog povjerenstva. Dok je jedan Hrvoje Klasićbio pozvan, samo je to odbio! Pozvati Klasića, a ne pozvati Banca?! Naravno da je Kusić pozvan primarno kao autoritet Akademije koja stavlja svoj potpis na tu udluku, ali ova nacija od svoje centralne intelektualne institucije čeka 27 godina da baš ona između ostaloga samostalno naciju suoči s prošlošću. Akademija je toliko puta zakazala u ovih 27 godina u izradi kapitalnih nacionalnih dokumenata, toliko puta se izmaknula u ovim povijesno turbolentnim vremenima da se bojim da je taj žig velike akademije silno izblijedio.

Nažalost, hrvatskim institucijama tog tipa se više ne vjeruje, jer su toliko puta zakazale, zaspale, a najčešće sakrivale svoju čvrstu kohabitaciju s nedemokratskim komunističkim sustavom. I taj sjaj je izblijedio, čekaju se neki novi klinci da s novim pronto maramicama vrate sjaj staroj polituri. Osim toga, odabir Kusića kao akademika pljuska je povijesnom razredu akademije jer ako ih onkolog, a ne povjesničar, treba predstavljati u ovako osjetljivoj temi, onda se povijesni razred na akademiji može raspustiti. Kad bi akademici povjesničari trebali biti na usluzi domovini sa svojom stručnošću ako ne ovom prilikom?Ante Glibota, vidno povrijeđeni hrvatski politički zatvorenik koji dakle ne krije zaprepaštenje sastavom povjerenstva, pa između redova i činjenicom da niti on nije pozvan, svjedoči neki dan u „Bujici“ kako ga je akademik Kusić prije koju godinu pitao da zbog čega on zagovara lustraciju, jer da što će mu ta lustracija?

Čovjek kojem je lustracija odiozna, teško da je idealan kadar za „suočavanje s prošlošću“ s obzirom na to da su sve bivše komunističke zemlje osim Slovenije provele – lustraciju. Kako su ljudi koji su formirali ovo tijelo zamislili da će ono obaviti suočavanje s prošlošću kada je u to časno društvo pozvan hrvatski veleposlanik u Francuskoj koji dan danas drži Titovu bistu u veleposlanstvu, a vrata su u to društvo čvrsto zaključana za Banca i Jurčevića?

Ni Hebranga ni Banca…

Sada kada vidimo ovakav sastav povjerenstva u kojem ima sjajnih, časnih ljudi od imena i ugleda, ali se očito pomno vodilo računa da najveći dio njih ne iskače izvan zadane matrice, danas već možemo vidjeti u kojem smjeru će cijeli posao biti navođen. Naime, već u Vladinoj odluci o osnivanju povjerenstva jasno stoji da će ono „ne relativizirajući kršenja ljudskih prava uvažiti razlike koje su postojale između pojedinih oblika nedemokratskih sustava“. I tu leži kvaka, i tu vjerojatno leži šifra po kojem se povjerenstvo slagalo. Jer, kao što ispravno ovih dana tvrdi Banac „ne treba dokazivati da su postojale razlike pojedinih oblika nedemokratskih režima, ali to ne znači da je jedan nedemokratski režim bolji od drugog“.

A po svemu sudeći to će se na kraju reći i to bi mogla biti i intencija cijele operacije: da, radi se o dva nedemokratska režima koja jasno osuđujemo, ali s obzirom na to da „uvažavamo razlike između pojedinih oblika nedemokratskih režima“ premda je komunistički sustav zločinački, mi ne predviđamo identične mjere za distanciranje od ta dva monstruma. Zabrane za jedne će ostati, a tiho pothranjivanje starih mitova će se nastaviti čuvanjem od sankcioniranja svih komunističkih simbola. Uostalom, kako je moguće suočavanje s prošlošću dok istovremeno Ured za istraživanje žrtava komunizma „ne radi“ baš kao što nije radio zaFreda Matića?

Po kojem kriteriju u tom povjerenstvu ima mjesta za Antuna Vujića nepatvorenog ideologa jedne stranke, ali nema mjesta za dr.Andriju Hebranga i „kao Hebranga“ i kao osnivača ureda za istraživanje žrtava komunizma? Pa on o tim temama već i kao svjedok zna više od niza članova ovog povjerenstva! I na osobnoj i na stručnoj i na političkoj, pa ako hoćete i na istraživačkoj razini. Ali, ne, mjesta za mladog, perspektivnog, uistinu sjajnog profesora Vanju Ivana Savića koji međutim nema deset posto znanja jednog Banca, Hebranga ili Jurčevića, kako vidimo ima, a ovu trojicu nitko nije niti na kavu pozvao. Koji su to kriteriji?

Povjerenstvo je kao i Bandićev referendum o Titovu trgu u Zagrebu (koji sada prihvaća iSandra Švaljek jer nema odvažnosti za samostalnu odluku), zapravo bijeg od odgovornosti.

Odgovorna vlast bi donjela zakone kojim se otvaraju svi mogući arhivi, odgovorna vlast bi s vlasti i svih javnih funkcija izbacila sve one za koje je evidentno da su „sudjelovali u kršenju tuđih ljudskih prava“ kako izgleda njemačka definicija o onima koji su tamo lustrirani.

I u tom slučaju ovakvih povjerenstava ne bi niti trebalo biti. Ona imaju svoju pedagošku dimenziju, ali ne u ovom sastavu, jer ovo povjerenstvo jednostavno nije reprenzetativno za tako zahtjevan zadatak koji nadilazi sve dosadašnje relacije. Slično je, kažem i s Titovim trgom u Zagrebu, gdje se u nedostatku povijesne odgovornosti i političke odvažnosti kao taoci koriste građani i njihov budući glas na referendumu. Naime, odgovorna vlast bi shvativši dah novog vremena i podastrijevši iz tajnih arhiva sve dokaze o zločinačkom karakteru te vlasti, svojim građanima morala objasniti problem i pri tom naći hrabrosti da skine s ulica i trgova oznake lidera „nedemokratskih sustava“. U protivnom se zapravo lože stare vatre!

Ni struke ni istine

Zbog čega bi jedan dio naroda imao pravo na pijetet s obzirom na stradavanja od jednoga totalitarnog režima, a drugi nemaju pravo na pijetet? U prijevodu, zašto može postojati trg žrtava fašizma, ali ne i trg žrtava komunizma, a u antifašističkoj, ali i antikomunističkoj hrvatskoj državi živimo već četvrt stoljeća? Odgovor na to pitanje vraća nas problemu koji očito ne želimo imenovati: mi smo se suočili s prošlošću NDH i osudili je, ali mi se uporno ne suočavamo s komunističkom prošlošću jer to kako precizno kategorizira Banac „onemogućavaju oni koji su bili dio upravnog ili represivnog aparata bivše države ili su u tom sustavu bili na razne načine privilegirani, a takvih ima lijep broj“. No, povijesni problem je u tome što samo u Sloveniji leži 140.000 Hrvata čije se nasljednike danas ponižava afirmacijom simbola Titova režima. I baš zato jer je ta tema tako silno delikatna, trebalo je u ovo povjerenstvo okupiti najeminentnije stručnjake koji imaju težinu koja će biti kapitalna u trenutku kad se pojave pred javnošću s budućim zajedničkim tekstom!

Ovako bi vrlo lako moglo doći do inflacije ovakvih povjerenstava, pa tako već stižu informacije da iziritirani spomenutim sastavom ovog povjerenstva, u Hrvatskom nacionalnom i etičkom sudištu najavljuju svoje povjerenstvo koje će ovaj put imati i međunarodni karakter.

Time je jedna u osnovi perspektivna ideja propala i prije negoli se odrealizirala.

Tihomir Dujmović/SlobodnaDalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Marko Ljubić: Referendum o izbornom zakonodavstvu antisrpski? Pa i treba biti!

Objavljeno

na

Objavio

Ako je Pupovac jedina mjera srpstva, sve što je dobro Hrvatskoj, nužno mora biti – antisrpsko.

Ljudima koji nisu educirani, koji nemaju nužnu razinu znanja za stručno elaboriranje i promišljanje uzročnika državno-društvenih poremećaja u Hrvatskoj i pravaca rješavanja tih poremećaja, primjerice u raspravama o referendumskoj inicijativi za promjenu izbornoga sustava, prilično je lako zauzeti ispravan stav.

Poučak je jednostavan – prati što radi, govori i zagovara Milorad Pupovac i prilično je sigurno dobar izbor raditi suprotno. Grješke nema. Po esencijalnom političkom poslanju Milorada Pupovca, sve dobro i snažno hrvatsko je – antisrpsko.

Tako se Pupovac u intervjuu Večernjem listu histerično okomljuje na Željku Markić i Antu Đapića, na Katoličku crkvu i katolike, a sve završava prijetnjama da će referendumska inicijativa o izmjeni izbornoga sustava uzdrmati same temelje Europe, da je Hrvatska preuzela obveze prema Srbima pred tom Europom, u NATO savezu, te da praktično Pupovčevu politiku štite NATO i EU. Gotovo ispada da će NATO svojim bombarderima štititi Pupovca i bombardirati udrugu „U ime obitelji“ i svakoga tko podrži referendumsku inicijativu.

Pupovac laže.

NATO i EU štite, kao i cjelokupan deklarirani međunarodni poredak, vrhunske zajedničke i univerzalne vrednote svijeta kojemu pripada Hrvatska. Temeljna vrijednost su – politička prava, a temeljno načelo – ostvarivanje jednakosti pojedinačnih političkih prava. To je Hrvatska dužna prije svega osigurati radi svoga naroda i njegovoga razvoja, tek onda radi svijeta kojemu pripadamo, a ovo što Pupovac ima trenutno ozakonjeno nije poštivanje temeljnih političkih prava i načela jednakosti, nego načela povlaštenosti i nejednakosti. A to je po definiciji anticivilizacijsko i destruktivno polazište.

Pupovac i njegovi istomišljenici namjeravaju spriječiti ostvarivanje načela jednakosti političkih prava.

A to se ne smije dopustiti.

Milorad Pupovac ne može biti jamstvo prava hrvatskih državljana srpske etničke pripadnosti

PupovacInicijativa za promjenu izbornoga sustava, a ne samo zakona, jer sustav podrazumijeva i ustavna rješenja, te čitav niz popratnih rješenja, je temeljno i životno bitno pitanje suvremene hrvatske države. To je borba za centralni smisao postojanja hrvatske države. Sve što je loše u hrvatskom državnom, javnom i društvenom poretku uzokovano je lošim izbornim sustavom, jer se njime u državni krvotok uvode slabosti, devijacije preko njihovih protagonista i nositelja, i s druge strane, sve što je dobro u državni poredak se jedino može uvesti – izbornim sustavom. Jer, i dobro i loše rade ljudi, ljudi su kreatori odluka, ljudi preuzimaju državu – preko izbornoga sustava. Država počiva na rezultatima – izbora. To je istodobno uvjerljivo najvažniji lijek za ozdravljenje hrvatskoga društva u doslovno svim segmentima, jer ako se spriječi ulazak dokazano loših ljudi, loših ideja i namjera te navika u državni sustav, a omogući i stimulira ulazak dobrih ideja i njihovih nositelja, država će biti dobra, a time i društvo imati dobre okvire djelovanja i standarde ponašanja, te što je najvažnije – jedinu sigurnu i univerzalno prihvaćenu zaštitu tih dobrih društvenih običaja i standarda.

Temeljna svrha nacionalnih država je preuzeti upravljanje sudbinom i odgovornost za sudbinu temeljnoga naroda.

Temeljni narod u Hrvatskoj je – hrvatski narod.

Nisu nacionalne manjine.

Svaka devijacija, svaka nejednakost u državnom sustavu stoga najviše pogađa i razgrađuje prava većinskog naroda, bez kojega država nije moguća, a proporcionalno tome nejednakost pogađa i manjine, pa je nužan zaključak da je manjina kojoj to odgovara i koja to zagovara – namjerno i ciljano destruktivna i da radi u interesu nekoga tko namjerava oslabiti i uništiti hrvatsku državu.

Taj netko je Srbija.

A manjina Pupovčevi Srbi.

Slijedom toga jasno je da Milorad Pupovac ne može biti jamstvo prava hrvatskih državljana srpske etničke pripadnosti, niti Furio Radin onih talijanske etničke pripadnosti, a da manjinski predstavnici koji svoje osobne ili grupne sinekure predpostavljaju načelima, usmjeravaju svoje manjine u sukob s hrvatskim narodom. Ako oni to ne shvaćaju, to mora spriječiti hrvatska država, a ne podupirati ih u tome. Jamac svih ljudskih prava u Hrvatskoj može biti samo hrvatski narod i njegova jaka i dobra država. Ističući sebe kao jedino jamstvo Pupovac implicira nedostojnost hrvatskog naroda, njegovu genetsku zločestoću i civilizacijsku nezrelost, što je potpuno nedopustivo, na matrici srpske imperijalne politike i povjesnih krivotvorina, pa je stvar elementarne higijene – to mu onemogućiti. Slabeći hrvatsku državu Pupovac izravno nanosi štetu i hrvatskim Srbima, čineći ih trajnim instrumentom Begrada i srpskih prljavih interesa, svodeći njihova univerzalna ljudska i politička prava na instrument beogradske politike, čime ih drži u trajnoj napetosti i latentnom neprijateljstvu s većinskim političkim narodom.

Iscrpljujući se stalnim dokazivanjem pravovjernosti pred manjinama, koju kreatori tih navodnih manjinskih ciljeva nikada neće ocjeniti dovoljnom i dobrom, Hrvatska se ubrzano udaljava od temeljnih interesa svoga naroda i nužno se zbog toga urušava nacionalna državnost.

Sam pokušaj usmjeravanja rasprave o nužnoj promjeni lošega izbornog zakonodavstva u raspravu je li nešto u Hrvatskoj antisrpsko ili nije, zapravo znači ciljano usmjeravanje i zadržavanje Hrvatske u položaju srpske mentalne i političke kolonije, pri čemu to što je „srpsko“ postaje ključni kriterij hrvatskog državnog djelovanja. To samo pokazuje koliko je dubinska izmjena cjelokupnoga sustava društvenih standarda u Hrvatskoj nužna, a to se ne može ni započeti raditi bez promjene načina na koji se biraju ljudi koji donose državne odluke u Saboru.

Želi se prebrisati sve od 1990. do danas

Rasprava je li inicijativa za promjenu izbornoga sustava antisrpska ili nije, zapravo manipulativno usmjerava najvažniju raspravu u Hrvatskoj danas, na stanje iz 1989. godine, nastojeći prebrisati sve što se dogodilo nakon toga, pa i sam nastanak hrvatske samostalne države i brutalnu srpsku agresiju, koju je ovih dana eksplicitno osporavajući prijedlog Zakona o braniteljima, prvo Vučić, a odmah nakon njega Pupovac, član vladajuće koalicije u Hrvatskoj proglasio – propagandom. Tko pažljivo osluškuje i analizira Pupovčeve političke postupke zadnjih dvadesetak godina i nametnute polemike o simbolima i povijesnim prijeporima, vidjet će se da je gotovo u potpunosti sve što se događalo od 1990. godine do danas, praktično prebrisano, a sva su se državno-pravna i politička pitanja vratila na stanje od prije prvih demokratskih izbora i proglašenja samostalne Republike Hrvatske.

Očito je Hrvatska dopustila Srbiji i njenim satelitima u Hrvatskoj prvo zanemariti, a potom gotovo zaboraviti na službenoj ravni zastrašujuću namjeru, zla, zločine i pokušaj uništenja hrvatskoga naroda koji je završio vojnim neuspjehom. Zato se danas koristeći katastrofalne slabosti države generirane prije svega izbornim sustavom, nastoji vojni neuspjeh i njegove posljedice izbrisati iz javne memorije, stvari vratiti na stanje prije srpskoga nesupjeha, nametnuti rasprave o Drugom svjetskom ratu i krivotvorenoj hrvatskoj zločestoći, te na političkom i društvenom planu završiti ono što nije uspjelo vojnim putem. Tko to ne vidi – slijep je potpuno, a za to ne treba prozivati Pupovca i Srbiju, niti antifu u Hrvatskoj, jer su procentualno i stvarno beznačajni s regularnim izbornim sustvom, nego rukovodstvo hrvatske države i sve politike, pojedince i društvene skupine koje mirno to gledaju i sudjeluju u tome.

Neoprostivo je da inicijativu za promjenom izbornoga sustava nije pokrenula vlada Republike Hrvatske ili predsjednica Republike, jer prvima je to izravna zakonska obveza i politički prioritet prvoga reda za što imaju operativne državne instrumente, a Predsjednici je to ustavna obveza, jer je dužna štititi i promicati nesmetano funkcioniranje ustavnoga poretka Republike Hrvatske. Ali, nije problem Željke Markić ili udruge „Uime Obitelji“ to što vlada i predsjednica Republike šute o tome, niti je to problem Ante Đapića.

Hrvatski izborni zakon nužno treba mijenjati na način – donošenja potpuno novoga zakona i to po svim temeljnim elementima.

A da bi to bilo dobro, efikasno, trajno valjano, nužno je istodobno mjenjati dio ustavnih normi koje usmjeravaju usprkos temeljnim udrebama istoga toga Ustava, zakonska rješenja u pogrješnom i destruktivnom pravcu.

Nužna je promjena izbornog sustava, a nezakona

Dakle, u ovome trenutku nužno je govoriti o promjeni izbornoga sustava, a ne izbornoga zakona, jer je zakon uži dio i njegovom promjenom ne može se postići željeni cilj, niti je moguće tu promjenu dubinski napraviti bez promjena nekoliko ustavnih odredbi. Bez toga bi svaka referendumska inicijativa bila lošija nego šutnja, jer je jedini preostali instrument u trenutku potpune paralize političkog i državnog poretka, za spas hrvatske državnosti – referendum, ili kolokvijalno, poziv u pomoć hrvatskoga naroda. Referendum se ne iskorištava za površne i nebitne popravke niti za bildanje osobne političke važnosti, jer je to vrhunski akt aktiviranja nacionalne energije, koja se rijetko može uspješno i efikasno postići, pa mu mora biti primjeren i rezultat. Iskoristiti stoga referendum samo kao isprovociranu i ljutitu rekaciju na višegodišnje divljanje Pupovca i klasične pete kolone u Hrvatskoj, kao, iako razumljivu, ali nerazumnu osvetu, bila bi katastrofalna pogreška. Izborna prava nacionalnih manjina su samo posljedica dubinskih poremećaja, slijepo crijevo koje će nestati dubinskim promjenama. Otklanjanjem toga slijepoga crijeva, dobit će se trenutna zadovoljština, ali ništa se bitno neće promijeniti.

Za to najavljena referendumska inicijativa mora imati za projektni cilj zakonsko i praktično izjednačavanje ostvarivanja političkih prava svih hrvatskih državljana. Sve drugo bi bilo pogrješno. Pa neka o taj cilj Pupovac i njegova satelitska antifa na čelu s profesoricom Barić lupaju glavom i neka po Srbiji i Europi traže saveznike koji će poduprijeti zahtjeve za – nejednakošću.

Izborno zakonodavstvo mora počivati na nekoliko temeljnih i posve jasnih teorijskih i pravnih univerzalnih načela:

Prvo, svaki hrvatski državljanin mora imati i moći ostvarivati jednaka politička prva.

Drugo, tek na ozakonjeni model primjenjene političke jednakosti svih državljana Republike Hrvatske primjenjuju se korektivni elementi koji pospješuju primjenu temeljnoga modela, kao što su preferencijalna prava, obavezno glasovanje i čitav niz drugih modela kojima se ubrzava efikasnost političkog sustava zemlje. Valja naglasiti da je obavezno glasovanje u ovome trenutku možda uz primjenjenu političku jednakost ponajvažniji temeljni uvjet zbog nevjerojatne neravnoteže u medijskom prostoru. Oavezno glasovanje i masovan izlazak na izbore je jedini lijek protiv besramne pristranosti većine medija, jer je pogrješno uzimati kao neuptinu činjenicu da mediji presudno utječu na opredjeljenje birača na biračkom mjestu.

Ne.

Medijska manipulacija je prvenstveno ubitačna u obeshrabrivanju ljudi za izlazak na izbore promičući negativnu percepciju i pristup – ništa ne valja, svi su isti, ništa se ne može promijeniti; čime se izborno tijelo svodi na najuži teren u kojemu i antifa i Pupovac imaju realne izglede preuzeti državu.

Zbog toga je ozakonjivanje obveznoga glasovanja rješenje za stvaranje objektivnih i poštenih preduvjeta za izborni postupak. Medijskom manipulacijom se rijetko koga može preodgojiti do razine promjene vrijednosnih stajališta, ali može se pokolebati izlaznost stvaranjem javnih trendova kojima se podređuju nesigurne osobe. A nesigurnost se proizvodi sustavno i godinama.

Treće, ta jednaka politička prava podrazumijevaju da nema separiranih skupina, počevši od dijaspore, nacionalnih manjina, do umjetno smišljenih regionalnih podcjelina kojima se politički identitet dajes deset izbornih jedinica u izbornome zakonu. U izbornom zakonodavstvu polazni i jedini politički identitet može biti samo jedan – cjelokupan hrvatski narod i jedinstvena, nedjeljiva i snažna nacionalna država. Današnji izborni sustav, s deset izbornih jedinica i posebnom jedinicom za nacionalne manjine, te pogotovo listom za dijasporu, zapravo pristaje na posljedice pogubnih antihrvatskih politika XX. stoljeća, koje su doslovno uništavale hrvatsku državnost u samim začetcima, što ubijanjem stotina tisuća ljudi nakon Drugog svjetskog rata, što progonima i ubijanjem do devedesetih godina, što mekim iseljavanjem i trajnim slabljenjem biološke esencije hrvatske državnosti, internim unutarhrvatskim pomjeranjem stanovništva po političkom principu, što je sve rezultiralo – razbijanjem nacionalnog identiteta i otimanjem političkih prava polovici hrvatskoga naroda. To se odmah mora vratiti i tako poništiti posljedice tih katastrofalnih politika. To je morao biti prvi, nulti cilj tek uspostavljene hrvatske države, a nije urađeno do danas.

Model dezintegracije hrvatske državnosti

Deset izbornih jedinica su također model dezintegracije hrvatske državnosti, jer su te jedinice zapravo umjesto snažnoga jačanja jedinstvene hrvatske države, svojevrsne državne nacionalne kralježnice, tu kralježnicu lomile na deset dijelova, često posve nefunkcionalnih, a nacionalnu politiku i temeljne državne političke interese i razvojne ciljeve svele na – komunalna pitanja, s jasno uočljivim i stimuliranim sindromom sukobljavanja hrvatskih regija s nacionalnom državnošću, pa je to plodno tlo za jačanje svih vrsta destruktivnih utjecaja do klasičnih separatističkih težnji kao u slučaju IDS-a. U povijesnom kontekstu, s pogubnim utjecajima na Hrvatsku koji nikada nisu prestali, ali i u funkcionalnom smislu i realnim okolnostima danas u samoj Hrvatskoj gdje se ti pogubni utjecaji osmišljeni izvan Hrvatske i operativno razvijaju i jačaju, to je uvjerljivo najpogubniji model razgradnje Hrvatske. Pokušaj predstavljanja toga modela kao nekakvoga približavanja nacionalnih politika interesima lokalnih sredina i regija je potpuna suprotnost upravo tome cilju. Na taj način se slabi sinergijska moć i potencijal samih regija i potiče nepovjerenje u – hrvatsku državu bez koje ni jedna regije ne može iskoristiti svoje ukupne potencijale. Zato je nemoguće postići potrebne efekte razvoja i trajnoga jačanja hrvatske državnosti jačanjem perifernih mogućnosti kroz izborni zakon, a na tome graditi politički poredak – pogubno. Temeljni zahtjev mora stoga biti jačanje nacionalne državne vertikale, a to se može postići samo – ozakonjivanjem jedne izborne nacionalne jedinice.

Samo na taj način.

Jer, taj način je jedini model putem kojega se može stvarno reintegrirati ukupan hrvatski politički narod u politički poredak zemlje, to je jedini model na kojemu svaki pojedinačni glas ili političko pravo hrvatskoga državljanina može biti i sa stajališta pristupa izbornom procesu i sa stajališta rezultata pojedinačnoga glasa na saziv Sabora, jednako; pa je nemoguće osporiti takav nacionalni cilj bilo kakvim manjinskim ili europskim argumentima ili pravima.

Iznad ostvarenoga prava jednakosti nema starijega – prava.

Zakoni koji to ne priznaju, nisu dobri zakoni.

Zbog toga je prvorazredni prioritet inicijativu o pokretanju referenduma za promjenom izbornoga sustava tematski definirati na polazištu mjerljivoga i egzaktnoga ostvarivanja potpune jednakosti političkih prava svih hrvatskih državljana. To mora biti projektni cilj, a ostalo će uraditi stručnjaci, kojih ima više nego dovoljno, a nisu impresionirani Pupovčevim ili antifa „argumentima“.

Marko Ljubić/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Podmeće li OSA Hrvatima ili Hrvati Hrvatskoj?

Objavljeno

na

Objavio

Gledajući ovih dana kako hrvatsko državno vodstvo dobiva pljuske s istoka i zapada, sjevera i juga, nostalgično se prisjećam rujna 1995. godine. Zašto baš rujna 1995. godine?

Ne samo zato što je te jeseni hrvatska država, nakon proljetnog oslobodilačkog Bljeska, ljetne Oluje i kasnoljetnog Maestrala u zapadnoj BiH, djelovala samouvjereno i pobjednički. A pobjeda uz demonstraciju snage i samosvijesti uvijek daje dobar osjećaj.

Sjećam se te jeseni 1995. godine prvenstveno zbog veličine izazova i hrvatskih odgovora na njih. Tada su, naime, uz hrvatsko sudjelovanje, u ovom dijelu svijeta postavljeni temelji nove runde novog svjetskog poretka nakon okončanja hladnog rata: hrvatske su vojne pobjede bile uvod u daytonski mir, SAD je započeo svoje profiliranje kao svjetske supersile i glavnog sigurnosnog menadžera Europe, Rusiji je ponuđeno časno sudjelovanje u održavanju mira, a EU je ostalo da plati račun nakon iskazane političke i vojne nemoći.

Pobjednička taktika

U tom procesu, u koji su bili uključeni najveći igrači svjetske politike, Hrvatska je mogla najesen u Daytonu i prokockati svoje ljetne pobjede. Mogla je izgubiti, na primjer, da je predsjednik Tuđman u trenutku vojne nadmoći išao oružjem vratiti Podunavlje, da nije poslušao SAD i zaustavio vojsku pred Banjom Lukom, da je zbog bosanske Posavine napustio pregovore u Daytonu, ili da je nakon što su Srbi u Daytonu dobili Republiku Srpsku izišao iz Washingtonskog sporazuma o Federaciji BiH i zahtijevao povratak hrvatskog entiteta Herceg-Bosna…

Ali mogla je izgubiti i da je Tuđman čekao da SAD ili EU ili Rusija odrede što je hrvatski interes, da do posljednjeg trenutka nije taktizirao s realnom vojnom prijetnjom na liniji okupiranog Podunavlja, da nije inzistirao da ga integrira američki general…

Izvjesno je da su se neke stvari mogle i dogovoriti i bolje i preciznije, primjerice odredbe Washingtonskog sporazuma o bošnjačko-hrvatskoj Federaciji BiH, da ga se moglo bolje ugraditi u Daytonski sporazum… Ali to je naknadna pamet.

No ono zbog čega se ovih dana s nostalgijom sjećam te jeseni 1995. godine odnosi se prvenstveno na postojanje vlastite politike i čvrsto definiranog vlastita državnog interesa u uvjetima kada se kod nas i oko nas mijenja svijet. A (i) ujesen te 1995. godine predsjednik Tuđman je znao koji mu je strateški cilj, što je moguće postići u danom trenutku i uz koje saveznike je to moguće.

Cilj je bio: zaokružiti hrvatsku državnost mirno reintegrirajući Podunavlje, osigurati hrvatskoj politici prostor za konstitutivno sudjelovanje u budućoj političkoj konstrukciji BiH i okrenuti Hrvatsku zapadnim integracijama.

Da je u tom trenutku tadašnji hrvatski ministar obrane Gojko Šušak otišao potajno ruskom ministru obrane Pavelu Gračevu tražiti da mu osigura opstojnost hrvatskog entiteta Herceg-Bosne, ovaj bi ga vjerojatno rado primio, sve mu obećao i još ga nagradio čak i ozbiljnom pinkom na nekom računu na nekim otocima.

Ali Šušak je strateško partnerstvo (iz)gradio s američkim ministrom obrane Williamom Perryjem, koji je tražio ukidanje Herceg-Bosne. Jer je znao da bi Gračevljeva Herceg-Bosna, bez slobodne Hrvatske, bila – Herceg-Jugovina.

Dok ovih dana gledam kako Andrej Plenković i Kolinda Grabar-Kitarović na čelu hrvatske države, članice NATO-a i EU-a dobivaju pljuske s istoka, zapada, sjevera i juga, čak me i ne brinu uopće trenutačni djelitelji tih pljusaka.

Brine me i pitam se postoji li u državnom vrhu netko tko zna kud plovi ovaj brod? Nije me briga hoće li Miro Cerar doći u Zagreb. Mene brine što se nakon izlaska iz arbitražnog postupka o Piranskom zaljevu hrvatska vanjska politika cijelo vrijeme pravila kao da to više nije naš problem, pustivši Sloveniju da na vlastitoj prijevari izgradi prednost u sporu.

Pupovčev kontrolni paket

Briga me i hoće li Aleksandar Vučić doći ove jeseni u Zagreb. Mene brine što Aleksandar Vučić preko Milorada Pupovca drži kontrolni paket dionica u hrvatskoj Vladi, u trenutku kada se vodi pravi rat za novi poredak na jugoistoku Europe, u koji su uključeni i svi regionalni i najveći svjetski politički igrači, uključujući SAD, Rusiju, Njemačku, Kinu…

Ne čudi me da je pretežito bošnjačka OSA snimala hrvatske političare i poslovne ljude, kako iz BiH, tako i iz Hrvatske. Iako dobro znam da i kod sebe imaju zbilja štošta za snimiti. Iako mi izgleda kao da je iza OSA-e ovaj put bila neka mnogo veća životinja. Ista ona koja je, čini mi se, bila i iza SOA-e kad su snimljeni slovenski predstavnici kako varaju u arbitraži.

Ali ja se pitam je li istina ono što OSA kaže da je snimila? Je li istina da političko vodstvo Hrvata iz BiH, u “dealu” s hrvatskim biznismenima i političarima, ispod žita, preko energetskih aranžmana s Rusijom, vraća Hrvatsku u balkanski regionalni savez?

Očekujem da te odgovore zatraži i razjasni premijer Plenković nakon povratka iz New Yorka. A dotad se želim nadati da je OSA sve loše snimila. Ili da je dobro montirala. Da je sve to samo Izetbegovićeva podvala. A ne Čovićeva (ras)prodaja posljednjih ostataka one pobjede iz jeseni 1995., uz asistenciju hrvatskog državnog vrha.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Izetbegovićev specijalni rat protiv Hrvatske

facebook komentari

Nastavi čitati