Pratite nas

Kolumne

Tihomir Dujmović: Ljevica iz Kumrovca

Objavljeno

na

Potpuni debakl Milanovićeva SDP-a, uz još jednu pobjedu HDZ-a, te manjak karizme kod Bernardića izbacio je kakvih šest mjeseci prije lokalnih izbora nove ljevičarske uzdanice. To su, po svemu sudeći, stranka Pametno koja ima upravo fanatičnu podršku medija i Nova ljevica prof. Dragana Markovine.

I dok Pametno barem za sada ne pokazuje ambicije izvan svoje županije, iako je realno da će se širiti, Nova ljevica neskriveno, gotovo izazivački, sugerira da se vidi kao čelnik i predvodnik „prave“, „autentične“ hrvatske ljevice. O stranci Pametno niti uz povećalo ne možete pronaći kakvu kritičnu crticu u hrvatskim medijima, a panegirici kojim je dočekano osnivanje Nove ljevice idu pet koraka dalje, pa se već slavodobitno tvrdi da smo Markovinom dobili „zapravo novog Tsiprasa“.

Nasljednici UJDI-ja

Osnivački skup Nove ljevice dočekan je dakako s medijskim panegiricima uz naglasak na politički „red carpet“ kojim se hrvatska ljevičarska elita prošetala tim povodom. A kad pogledate elitu koja se tu skupila, vidjet ćete jednu novinarku koja se svojedobno u svojoj kolumni hvalila da je na kraju ljetovanja djetetu kupila na Brijunima šalicu s Titovim likom, vidjet ćete jednog bivšeg profesora koji je svojedobno predavao na JNA školi, vidjet ćete čelnicu „Documente“ koja je napokon odlučila igrati otvorenih karata, čime nam je jasno pokazala čemu je služio aktivizam te civilne udruge koja je trajno ležala na državnim jaslama i docirala nam tobože neovisno! Bilo je tu i par znatiželjnika bez kvalifikativa, ali taj cijeli „red carpet“ uglavnom stiže ravno iz Kumrovca!

No, važnije, i gore od toga, jest činjenica da neki stavovi čelnika Nove ljevice prof. Dragana Markovine, koji se mogu pogledati na YouTubeu, jasno sugeriraju da smo, uzevši i njega u obzir, u toj Novoj ljevici dobili komprimiranu varijantu starog UJDI-ja (skraćenica za „Udruženje za jugoslavensku demokratsku inicijativu“ kako se zvala udruga osnovana tik prije rata i raspada Jugoslavije kojoj je na čelu bio Žarko Puhovski), uz naglašene i jake arome „Feral Tribunea“.

Nevjerojatno je da cijela ta družina ne razumije da ni onda ni danas Hrvatska ne može počivati na tim premisama, naprosto stoga što te premise Hrvatsku kao takvu ne trebaju. Kao dio Jugoslavije svakako, kao mediteranski komad regije obavezno, kao balkansku prethodnicu zajedničkog trajanja u Uniji, može i to, ali hrvatsku državu kao takvu, ta opcija zapravo ne treba. I oni nam to otvoreno godinama iskreno govore, a sada traže da baš njima prepustimo državne uzde! Ima li pilota u tom avionu?

Građanski rat

Profesor Dragan Markovina, čelnik Nove ljevice, prema vlastitim iskazima koje možete naći na Youtubeu, lik je koji je Tuđmana mrzio, a Hrvatska mu ne znači baš ništa! On će eksplicitno reći, a YouTube sačuvati: „Kad bi svirala himna ‘Hej, Slaveni’, mi bismo doma ustali na noge, ali kad danas čujem ‘Lijepu našu’, meni danas Hrvatska ništa ne predstavlja…”

Tu je još i niz sličnih njegovih teza, počevši od one kako je govor mržnje u Mostaru uvijek dolazio iz hrvatskih obitelji do toga da je „neiskorijenjeno ustaško naslijeđe u zapadnoj Heregovini i Zagori presudilo u ideji Jugoslavije kod Hrvata“, te da ga je zgromila „atomosfera linča nakon presude generalu Gotovini“.

Sto puta sam napisao da se hrvatska država ne mora voljeti, možete imati i predrasude prema Hercegovini premda imam dojam da se nigdje kao tamo tako intenzivno i tako iskreno ne vole Hrvatska i hrvatstvo, možete imati rezerve prema nekim Tuđmanovim potezima, ali mrziti Tuđmana znači mrziti njegov životni projekt, a to je hrvatska država. Onaj, pak, tko ne razumije nacionalne suze radosnice kod povijesne oslobađajuće presude generalu Gotovini, taj, oprostite, baš ništa ne razumije.

Problem je, dakle, u tome da smo dobili čelnika Nove ljevice koji pretendira na to da postane glavna lijeva stranka u Hrvatskoj, da ga pritom prate nekritički panegirici mainstream medija, a da se radi o čovjeku koji je još jučer ustajao na prve taktove „Hej, slaveni“, a mirno, gotovo prkosno sjedi kad svira „Lijepa naša“. Žurim reći da je sve to legitimno kao individualni životni stav, ali da se na tim premisama, pogotovo ako bi postale dominantne u političkom društvu, Hrvatska može jedino odvesti u građanski rat.

Naime, ovaj pokušaj i niz prijašnjih pokušaja na ljevici, od Josipovića do drugih njegovih klonova kao što je bio Orah, a dijelom i Laburisti, da se smijeni ili zamijeni SDP nikada nisu uspjeli, pa neće niti ovaj put, i to zbog elementarnog nerazumijevanja društva u kojem se živi. Hrvatska politička ljevica nikada, ali baš nikada neće postati dominantna politička opcija ne bude li uvažavala nacionalnu dimenziju i ovog društva i ove zemlje.

I zato sve te ljevičarske zvjezdice koje se svako malo pojavljuju utrnu prije negoli padnu na pod. Jer žive izvan realnosti i jer žive u prošlosti. I bez obzira na enormnu medijsku podršku, tu posve nekritičku medijsku podršku, narod instinktivno prepozna da tu nema sreće i gotovo redovito te nove snage na ljevici ostavlja ispod praga.

Hrvatska politička ljevica može biti i te kako velika politička snaga, ona ima potencijala da postane i dominantnom političkom silom u zemlji, a pogotovo ima snage dati karizmatske ličnosti, ali ne na ovoj političkoj platformi, ne s ovim ljudima i ne s ovim stavovima.

Hrvatsko proljeće

Hrvatska ljevica između dva svjetska rata ostavila je neke intelektualne ikone vrijedne svakog poštovanja i nećete naći danas nikoga na desnom spektru koji se neće pokloniti, primjerice, pred Augustom Cesarcem i njegovom zadnjom željom koja se zvala „sovjetska Hrvatska“.

Hrvatska ljevica, nota bene, komunistička ljevica, uspjela je na svoje skupove privući stotine tisuća ljudi u doba Savke i Tripala samo zato što su se oni poklonili nacionalnoj frustraciji svog naroda, samo zato što se ta ljevica stavila ne čelo tog naroda u trenutku dok je on bio pljačkan, ponižavan i uništavan. Ljevica je, da se razumijemo, a ne desnica, autor hrvatskog proljeća uz koje je stao faktički kompletan hrvatski narod i to je jedini putokaz svima na ljevici koji danas traže čarobnu formulu.

I premda nisu Savka i Tripalo tada bili za hrvatsku državu, jer je to bio pojam koji uopće nije bio u igri, nacija je unatoč tome prepoznala njihovu skrb za nacionalna pitanja, jer je nacija prepoznala i razaznala što je zapravo nama bila Jugoslavija.

Nakon pada Savke i Tripala i progona koji je uslijedio, Božo Novak piše u jednom eseju: „Više od polovine članova Partije napustilo je njene redove.“ Ima li na ljevici nekoga tko može čuti ove povijesne istine?

Hrvatska politička ljevica je usred Jugoslavije tražila i da 25 posto novaka služi u Hrvatskoj i da se ovdje zarađene devize tu i ostave i da se formiraju sve republičke, nota bene buduće državne institucije, od bankarskih do novinarskih. Da ne govorim da je cijelu borbu započela borbom za hrvatski jezik! Čelnici hrvatskog proljeća su svim tim svojim angažmanom trajno ušli u hrvatske povjesnice, a da pritom uopće nisu dolazili s desnog političkog spektra.

Pljesak za ljevicu

Dakle, hrvatska politčka ljevica, koja će hrvatske, a ne regionalne nacionalna interese afirmirati u svakoj prigodi, hrvatska poilitička ljevica koja će hrvatske gospodarske interese orbanovski afirmirati u srazu s globaliziranim kapitalom, hrvatska politička ljevica koja neće ići ispod razine Savke i Tripala bit će dočekana s pljeskom.

Ona garnitura hrvatske političke ljevice koja će sutra sama zatražiti da se otvore svi arhivi, koja će sutra sama zatražiti lustraciju i istinu o udbaškim likvidacijama, ona ljevica koja će kao u kompletnoj istočnoj Europi staviti znak jednakosti između dva totalitarizma, to će biti politička snaga koja će biti noćna mora svakoj HDZ-ovoj garnituri.

To je, naime, put, jedini ozbiljni i trajni put za ljevicu ako se želi popeti na vlast, četvrt stoljeća nakon što je nastala hrvatska država. Ponuditi se naciji kao spasonosno rješenja, a pritom javno priznati da na taktove „Lijepe naše“ uopće nisi ustajao, ponuditi se naciji kap spas a tvrditi da oca hrvatske državnosti mrziš, obratiti se vojsci od nekoliko stotina tisuća branitelja s tezom da si one nacionalne suze radosnice nakon oslobađanja generala Gotovine doživio kao atmosferu linča, to vodi na marginu.

Frapantno je da se na lijevoj političkoj sceni ne razumije ova jednostavna politička matematika koju je povijest ispisala i koja je u osnovi nepromjenjiva, kao što je fantastično da nema snage koja bi dosegnula barem nacionalnu razinu Savke i Tripala iz hrvatskog proljeća. Očekivanja da će nacija stati uz likove koji mrze Tuđmana, a hrvatska država im je kao takva potpuno nevažna, te pritom misle da je Jugoslavija bila bolje rješenje, jest gola patologija.

Ništa ne razumiju

Patologija koja pokazuje da ne razumiju niti zašto je Stjepan Radić bio hrvatska ikona, da ne razumiju na čemu se crpi snaga hrvatske prijeratne intelektualne ljevice, od Krleže nadalje, da ne razumiju kako je bilo moguće da je usred Jugoslavije za vrijeme Titove vladavine Hrvatska masovno stala uz Savku i Tripala. Najmanje razumije razloge zbog kojih je Hrvatska gotovo plebiscitarno dočekala i prihvatila Tuđmana i njegov projekt stvaranja hrvatske države. Tko ove osnovne postulate ne razumije, taj stvarno ništa ne razumije.

Tihomir Dujmović/Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Analiza

Što Stjepan Mesić i Budimir Lončar znaju o aktivnostima OSA-e BiH u Republici Hrvatskoj?

Objavljeno

na

Objavio

Ljevičari diljem svijeta su cijelo 20. stoljeće uprezali svoje ograničene mentalne i kognitivne snage kako bi pojam “nacionalizam” zadobio nekakvo “negativno” ili politički i društveno neprihvatljivo značenje. Zaista, ne treba posebno objašnjavati što se događalo u Jugoslaviji onomu tko je bio etiketiran kao “nacionalist”, kao ni što se događa kad danas nekoga “liberalni” mediji proglase “nacionalistom”.

Međutim, licemjerje, neobrazovanost i nepismenost ne poznaju samosvijesti ni samokritike.

U nas je jugoslavenski nacionalizam potisnuo i proganjao sve ostale nacionalizme kao što suvremeni liberalizam sve svoje neistomišljenike i protivnike proglašava – fašistima i/ili nacionalistima.

Nažalost, pseudonacionalizmi kao što su sveslavenstvo i jugoslavenstvo preživješe raspad kako SSSR-a tako i SFRJ-a, te se iznova javljaju, ovoga puta u izmijenjenom obliku pod imenima europejstva, balkanizma ili nadnacionalnih regionizama, piše Josip Gajski/Hrsvijet.net

Svaki od tih “izama” je u pravilu najčešće tek zavjesa iza koje se krije interes; nacionalni, geopolitički ili ini, ali uvijek svediv na financijski interes. Ipak, najneutemeljeniji, najviše “veštački”, rekli bi prekodrinci, odnosno najbizarniji pseudonacionalizam suvremenog doba jest onaj islamski, odnosno muslimanski. Koju god vjeroispovijest pogledamo na kugli zemaljskoj, vidimo “razdor”, odnosno podjele među katolicima, pravoslavcima, protestantima, hindusima, budistima. U biti, vidimo “zajedništvo” koje nema nadnacionalne (antinacionalne) pretenzije, za razliku od muslimana (preko 85% sunita) koji se poistovjećuju i povezuju diljem svijeta.

Identitet se u svih muslimana ne nalazi u naciji, nego njegovoj vjeri; bez nje, on (p)ostaje ništa. Promotrimo li stanje na bliskom istoku, vidimo razne arapske (!) države u međunarodnopravnom smislu i njihove državljane, ali ne vidimo narode, odnosno etnos. Ne postoje Sirijci, Libanonci, Iračani, Jordanci; postoje Arapi, odnosno Muslimani, kojima je u širem smislu svejedno kako se njihova država zove i dokle seže, dok se god nalazi unutar granica nekog od povijesnih kalifata.

Ovo je važno znati zbog stanja u susjednoj BiH. U određenom smislu, Bosna i Hercegovina od 1945. godine je jedina jugoslavenska zemlja u kojoj žive, u pravom smislu, Jugoslaveni. S jedne strane imamo Hrvate, s druge Srbe, koji se nikad u potpunosti nisu izjašnjavali Jugoslavenima, no što je s trećim “narodom”? Mi ćemo za Bošnjake tvrditi da su to Hrvati koji su prešli na islam; Srbi će tvrditi da su to, pak, Srbi koji su prihvatili islam, a ovi se treći odbijaju izjasniti kao pripadnici dvaju spomenutih naroda – i zato su u najvećoj mjeri postali Jugoslaveni – mogli su prihvatiti nepostojeću narodnosti jer sami svoju nisu imali.

Popis stanovništva iz 1953. godine u BiH nije dopuštao narodnost Muslimana, stoga imamo brojku 891.800 (31.32%) Jugoslavena. Na sljedećem popisu iz 1961. godine, kad je ta narodnost dopuštena, imamo 842.248. (25.29%) Muslimana. Štovatelji, apologeti i nasljednici Josipa Broza nisu nikad shvatili zašto je u pokretu “Nesvrstanih” bilo toliko arapskih zemalja, kao ni zašto je Jugoslavija imala “dobre” veze s Arapima, zašto su šeici i arapski dužnosnici hodočastili u Beograd i trpili polupismenog Broza. No, brojke govore same za sebe; pokret “Nesvrstanih” je prvu značajnu konferenciju imao 1961. godine. Usporedimo li broj Muslimana iz popisa stanovništva iz 1961. s onim iz 1971. vidimo rast za 640.182. Dakle, u jedno desetljeće je broj Muslimana porastao za više od pola milijuna ljudi! Vidimo da su Arapi već onda počeli sa svojim strateškim prodorom u BiH, a današnja militantna islamizacija Bosne i Hercegovine nije ništa drugo do li realizacija dugo pripremanog plana.

U jugoistočnoj Europi postoji enklava s gotovo 2 milijuna registriranih (!) muslimana koji svoj identitet vežu isključivo uz svoju vjeru, bez koje, zapravo, ne postoje. Hrvati su Hrvati, bili oni katolici, pravoslavci, agnostici, ateisti i t.d., a jesmo li ikada čuli za Muslimana agnostika ili ateista? Nismo i ne ćemo, jer bi to bilo nešto poput okruglog kvadrata.

Danas se diljem Zapada koristi izraz “moderate muslim”, odnosno umjereni ili progresivni musliman, za razliku od muslimanskih fundamentalista (terorista). Međutim, opet u samom pojmu imamo sve rečeno – fundamentalizam – dakle fundament, ono što je u temelju, jezgra, počelo – islam je (u temelju) najopasniji suvremeni pseudonacionalizam.

Upravo na tom tragu treme tumačiti i navode pisma reis-a Kavazovića, upućenog kardinalu Bozaniću, koji nerješena nacionalna pitanja u BiH pokušava staviti u kontekst religijskih.

II.

Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, analizira događanja na Bliskom istoku i Balkanu, izdaje publikacije te vrši nekakvu medijsko-političku (projugoslavensku) ulogu.

Svakom upućenijem je jasno o čemu se radi kad je počasni predsjednik IFIMES-a Stjepan Mesić, a predsjednik savjetodavnog odbora Budimir Lončar. Zanimljivo je, pak, što su predsjednici IFIMES-aZijad Bećirović i Bakhtyar Aljaf (rođen u Iraku). Također, o izvrsnoj međunarodnoj umreženosti govori i činjenica da je predsjednik vijeća IFIMES-a Craig T. Smith, bivši politički ravnatelj Bijele kuće u Clintonovoj administraciji, ali i direktorica za euro-mediteransku diplomaciju i međukulturalne odnose njezino visočanstvo nadvojvotkinja Austrije i toskanska princeza Camilla Habsburg-Lothringen.

Vrlo je zanimljivo što je 16. rujna 2017. godine objavljena opsežna „analiza“ odnosno projugoslavenski, a kako se ispostavlja, promuslimanski pamflet „Grabar-Kitarović i Vučić u zajedničkoj misiji (de)stabilizacije regije“.

Na podmukao se način u tom pamfletu izjednačava djelovanje Predsjednice RH te srbijanskog predsjednika Vučića, pritom insinuirajući politike tih dvaju država spram Hrvata, odnosno Srba u BiH, a protiv muslimana Bakira Izetbegovića: „Analitičari upozoravaju da navedeni procesi kod predsjednice Hrvatske i predsjednika Srbije imaju opasne refleksije i učinke na regionalnu i EU sigurnost i stabilnost. Obje države destabiliziraju BiH na već postavljenoj matrici politika Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića (SPS). Vučić podržavajući separatizam predsjednika entiteta Republika Srpska u Bosni i Hercegovini Milorada Dodika (SNSD) odnosno „novog Radovana Karadžića“, a Grabar-Kitarović podržavajući  Herceg-Bosansku politiku prlićevski (Jadranko Prlić) umivenog Dragana Čovića (HDZBiH), predsjednika HDZBiH i člana Predsjedništva BiH iz redova hrvatskog naroda u BiH.“

Najzanimljiviji je zaključak ovog pamfleta, iz kojeg nedvojbeno proizlazi da su bivše jugoslavenske strukture (Mesić, Lončar) itekako umrežene s islamskim interesima, još od razdoblja „Nesvrstanih“ te neviđene muslimanizacije započete 60-ih godina prošlog stoljeća: „Državnim i osmišljenim fabriciranjem dezinformacija i laži o najezdi navodnih džihadista i terorista iz BiH, a paralelno obnavljajući, Washingtonskim sporazumom, ukinutu paradržavu tzv. HR Herceg-Bosnu, Grabar-Kitarović direktno destabilizira regiju, EU i samu Hrvatsku.“

Istaknut ćemo još jednom, da je ovaj pamflet objavljen 16. rujna, dakle samo dva dana prije no što je „Nacional“ objavio dokumente koji potvrđuju da agenti Obavještajno-sigurnosne agencije BiH (OSA BiH) prisluškuju, prate i tajno nadziru hrvatske političare i poduzetnike. Upravo je glede bošnjačke obavještajne službe napisano: „Analitičari upozoravaju da su upravo obavještajno-sigurnosne agencije iz BiH odigrale i igraju najveću ulogu u prevenciji i sprečavanju bilo kakvih incidenata i na području Republike Hrvatske, posebno  u tijeku turističke sezone, što uključuje i zaustavljanje lažnih dezinformacija o potencijalnim metama terorista na području Hrvatske. Ukoliko bi se  na isti način u javnim nastupima ponašali dužnosnici iz BiH prema Hrvatskoj, kao što se ponaša Grabar-Kitarović prema BiH, a da pritom zloupotrebljavaju vladine sigurnosno-obavještajne agencije, pozicija Hrvatske kao jedne od najsigurnijih svjetskih turističkih destinacija bi bila sasvim sigurno ugrožena.“

Dakle, osim što se (ne)izravno zaprijetilo RH i njezinim građanima, pokušalo se, koliko je moguće, preventivno sanirati štetu koja će nastati nakon objave dokumenata u „Nacionalu“. Kad su već jako zabrinuti za hrvatski turizam, ne treba isključiti ni ulogu bosanskog parasustava, o kome je pisao Nacional, u brojnim požarima kakvima smo svjedočili posljednjih tjedana.

Uzmemo li u obzir da su bivša dva jugoslavenska dužnosnika (Stjepan Mesić i Budimir Lončar) vrlo bliska tom institutu, bilo bi razumno pretpostaviti da i oni imaju neka saznanja o bošnjačkim obavještajcima i prisluškivanju hrvatskih političara i gospodarstvenika, čime bi se trebala pozabaviti i naša SOA.

Zaključno, radikalizacija Muslimana u BiH predstavlja konačni krah i propast ideje jugoslavenstva, zbog čega su možda mnogi toliko skloni unitarnoj BiH, jer je to Jugoslavija nakon Jugoslavije, međutim, kao i svaka Jugoslavija u povijesti – nefunkcionalna i neodrživa. S druge strane, trebalo bi istražiti koliko se na islamizaciji BiH radilo tijekom druge polovice 20. stoljeća, za vrijeme i nakon raspada bivše države. Beograd je do ’90-te godine bio terorističko središte Europe i sjedište PLO-a te svih muslimanskih terorističkih organizacija, a danas je to Sarajevo, što ne može biti slučajnost, budući su ostali isti ljudi i iste strukture. Trebalo bi ih, prije nego odu Bogu na ispovijed, nešto o tomu – priupitati.

Josip Gajski/Hrsvijet.net

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

O onima koji rado mijenjaju ime

Objavljeno

na

Objavio

Kad su se krajem prošlog stoljeća iznova dijelile karte na ovim prostorima, u vrijeme dok je jahač apokalipse još harao samo Hrvatskom, ekipe YUTEL-a, skoro jedine “domaće” televizije koja je mogla pristupiti objema stranama bojišnice, susretale su se sa zahtjevnim profesionalnim zadaćama.

Iznimna je kreativnost bila potrebna kako bi se napravilo uravnotežene priloge pored toliko neuravnoteženog odnosa snaga sukobljenih strana.

Tako su jednom prilikom yutelovci pohodili hrvatske položaje i prikazali vojnika kako se veseli držeći u ruci komad srušenog borbenog zrakoplova JNA. No, ravnoteže radi, trebalo je prikazati i neki trofej u rukama druge strane. Budući da Hrvatska u to vrijeme nije raspolagala vojnim materijalnim sredstvima vrijednim spomena, izbor je pao na zarobljenu bilježnicu u kojoj je bilo nacrtano ušato “U”, a k tome i dopisano “Za dom spremni”.

Četvrt stoljeća potom sa sličnim će problemom razbijati glavu krug bosanskih vlastodržaca koje je zapalo nasljeđe – što genetsko, što političkog stila, sadržaja i vjerodostojnosti – Alije Izetbegovića.

Usporedno dok se svijetom sve manje stidljivo širila priča o trećini tzv. Bosne kao logističkoj i operativnoj bazi neeuropskog terorizma u Europi, rasla je i potreba da se nešto prilijepi i drugoj strani kako bi se percepcija krivnje izravnala. Tijekom mozgovne oluje u organizaciji spomenutog kružoka sijevala su mnoga pitanja… Je l’ netko od tih ćafira ikada malo automatom prošarao kakvu stranu ambasadu? Iransku, saudijsku, tursku,…?

Ima li među tim ustašama netko da je ustrijelio makar 3-4 muslimana povratnika za Bajram? Je l’ tko od tih okorjelih herceg-bosanskih fašista podmetnuo bombu pod auto nekog ministra? Nije valjda da baš nitko od tih zapjenjenih separatista nije aktivirao čak ni običnu auto-bombicu u gusto naseljenom dijelu nekog bosanskog grada? Je l’ moguće da barem jedan od tih zlotvora nije ušetao u policijsku stanicu i izrešetao pokojeg policajca? Ili da se među bojovnicima koje je postrojavao Mate Boban ne nađe makar jedan koji je nekom muslimanu ‘nako malo odsjek’o glavu?

Napokon, nasta opći tajac i nevjerica, jer odgovori na sva ta pitanja bijahu niječni. Ipak, nagon za preživljavanjem i duh predaka u njima tjerali su ih da ne odustanu. Razmišljali su, … razmišljali, … i … dosjetili se! U maniri starih yutelovaca dosjetiše se plakata – ustaških s Pavelićevom slikom u prvom planu, pratećim proglasom i neizbježnim slovom “U”. Presudna prednost odabranog rješenja bila je u tome što materijal nisu trebali tražiti po muzejima, jer ga je dobar dio nazočnih mogao ponijeti od kuće. Dedo sačuv’o! … Ili pradedo, nije sad bitno. Sarajevski kvart u kojem su ga dali izlijepiti pomno je odabran. Dobrinja – jedino tamošnje naselje u kojem se donekle osjeća dašak pomalo već zaboravljene multietničnosti. Naime, jedino je to sarajevsko naselje koje je podijeljeno između federalnog Sarajeva (bošnjačkog) i istočnog mu grada imenjaka (srpskog). Mada u oba dijela Dobrinje, baš kao i u svakom od ta dva grada, koja se u Dobrinji dodiruju, u totalu, udjel većinskog naroda danas premašuje onaj Hrvata u nikad odveć multietničnom Zagrebu. No, organizatori su se ponadali kako će pojava skandaloznih plakata uznemiriti i Srbe u susjednom naselju, posluže li se ovi sofisticiranim optičkim pomagalima kako bi ih uopće detektirali, pa da onda obje zdrave snage zajedno osude onu treću – a kakvu nego fašističku.

Doista je to slovo “U” čudotvorno hrvatsko oružje. Čim ga vide, pa kad još u pratnji čuju “Za dom spremni”, neprijatelji Hrvata premru od straha i samo se prevrnu na pleća, k’o onih dvanaest majmuna koje znanstvenici nedavno nađoše uginule bez vidljivih vanjskih rana. Enigmu neobičnog pomora primata objasniše usklađenim kolektivnim infarktom, jer su u blizini ugledali tigra. Je li tigar imao šare u obliku slova “U”, nije rečeno. Ako nije, nema druge nego da su majmuni njegovo glasanje protumačili kao poklič “Za dom”, na što, očito je, nisu bili spremni. Ma kakve Tesline zrake, glavosjeci, auto-bombe, kamioni, avioni, Kimove H-bombe … Što je sve to prema zloglasnom slovu “U” i još zloglasnijem pokliču kojeg u strahu od nehotičnog samoranjavanja više ne ćemo spominjati kako ovaj tekst ne bi ostao nedovršen.

Ostavimo i naše drage susjede da u miru dostojno obilježavaju manifestaciju “Kaj su lepili naši stari”, u nadi da će ona postati tradicionalna, i svrnimo pogled s avlije na dvorište, na one među nama koji ljubaznim nam komšijama uvijek nesebično stoje na usluzi. Izvor uzajamne simpatije možda leži u tome što takvi među Hrvatima baš i ne drže previše do svoga imena, pa se od prilike do prilike vole poslužiti raznim drugim imenima. Upravo onako kako to čini taj takvima posebno drag i simpatičan narod koji takve navade intenzivno gaji zadnjih, evo već sedamdesetak godina. Toliko im je drag da im je i vrludava istina tog naroda milija od stamene istine svoga.

Ipak, prerano se poveselio onaj tko je pomislio da će nastavak ove priče obilježiti liječeni ustaša, Zvonimir Drago Carlos Pilsel, onaj čudnovati svat koji svako malo prijeti kako će brutalno smaknuti Vjerana Grkovića. Te će ga ubiti, te će ga spaliti, te će … i na kraju ne će! Iz dana u dan Pilsel sve više sliči onome Crnogorcu iz vica koji je ubio ženu nakon 40 godina braka. Pa na sudčevu nevjericu, ma, kud je ubi nakon toliko godina braka, hladno odgovara – lijenost, sudija, lijenost, … te danas ću, te sutra ću … S obzirom na teološku potkovanost, Carlos … … bi morao znati da je lijenost smrtni grijeh. A što drugo onda, nego poželjeti mu da ne griješi više, pogotovo ne smrtno.

Dvojica ili dvoje kolega mu iz nadaleko čuvenog rasadnika fantoma, YUL-a, prethodnih su dana plijenili pozornost dijela javnosti. Iako YUL nije YUTEL, jer izražava se u riječi a ne u slici, sadržajno nije tako daleko od njega. Istina, nešto je manje uravnotežen, reklo bi se čak i podosta nagnut na stranu orijentiranu ka Orijentu. S tih strana potječe i YUL-ova omiljena maksima, posebno dobrodošla u vremenima besparice – oduvijek je bilo jeftinije nekoga izmisliti, nego nekoga, barem prividno autentičnog, podmititi da glumata.

Striktno primijenivši ovu doktrinu YUL nije spiskao ni novčića na Mislava Horvata, izmišljenog hrvatskog novinara. To naravno ne znači da ne postoji onaj koji je tekst napisao i izmišljenim imenom ga potpisao. Tako je mogao posve iskreno izraziti misli, bez zadrške i ono malo skrupula što ih ima kad piše pod uobičajenim imenom – misli koje su izazvale nepodijeljeno oduševljenje beogradskih tabloida. A kako i ne bi, kad se iza suviše napadno hrvatskog imena i prezimena za nekog novinara iz Hrvatske krije spisatelj koji u Miloševiću vidi juj, a u Tuđmanu fuj. Kao da ga je o zbivanjima devedesetih poučavao Emil Vlajki, Miloševićev priručni Hrvat, a potom i, kao podobni pripadnik hrvatskog naroda, uzurpator najvišeg položaja u Republici Srpskoj namijenjenog predstavnicima tog naroda – mali Komšić. No, sama ideja teksta zapravo je prirodna nadogradnja one već viđene u jednom drugom YUL-ovom napisu – onome o trodimenzionalnom Draži Mihajloviću nasuprot svakog prijezira vrijednog Ante Pavelića – koji je potpisan pod imenom i prezimenom inicijala M.J. (a nije Moja Jugoslavija).

Isti se potpis nalazi pod morbidnom pisanijom u kojoj je Tuđman okarakteriziran podgrijanom mirogojskom lešinom čime je čitateljstvo pripremljeno za umovanja “Mislava Horvata”. Ma koliko se trudio, M.J. će ipak ostati u povijesti zapisan pod drugim imenom, pošto je već ovjekovječen kao predložak za glavni lik romana Fukara, velikog hrvatskog književnika, Ivana Aralice. S obzirom da je kao mladić majonezom crtao svastike po sendvičima na zabavama dokone mladunčadi sarajevske crvene buržoazije, nije isključeno da je ovaj “ljubitelj” vođa Hrvata poslužio i kao nadahnuće onima koji će tridesetak godina kasnije ustaškim plakatima oblijepiti sarajevsku Dobrinju. (Uostalom, sličan se sličnome raduje. A teško da je fukari netko više nalik od samog Fukare). Je li u vrijeme dok je vježbao za kanape-majstora imao još poneko ime, nije pouzdano utvrđeno, ali da se u to vrijeme družio s generalom Kontra-obavještajne službe JNA, jest. Stoga, ne bi čudilo da se tada odazivao na još koje ime, a i sada djeluje kao da ih još (možda već i treće, četvrto, peto…) ima.

Osim “Mislavu Horvatu”, YUL je nedavno ustupio zamjetan prostor i njegovoj sestri po nepostojanju – katolkinji Kristini. Izrazi kojim je ta “misleća katolkinja” popratila čašćenje svečeva tijela, poput mumificiranog korpusa, vještičarenja i vudua gotovo daktiloskopskom preciznošću upućuju na adresu prepoznatljivog stila i vokabulara. Zaštitni je znak tog stila raskošan rječnik u kojem se uslijed prekomjerne uporabe katkad i usiljenih tuđica više osjeća nadmenost nego erudicija. Ako u pitanju nije neki umješni imitator s YUL-ova deponija, svi putovi vode prema onome koji članke uobičajeno potpisuje imenom i prezimenom inicijala I.B (nije Inform Biro), a ni druga imena nisu mu strana. Naime, onima za čije je potrebe obavljao neke dodatne informativne poslove pored onih iz sfere javnog priopćavanja poznatiji je kao Oliver. Za nagradu ga je put – u kojeg se klelo da se s njega ne će skrenuti – nanio upravo u onu metropolu u koju vode svi putevi pa tako i ovaj, maločas spomenuti. Stariji i lukaviji od kolege svastičara, u međuvremenu “pilseliziranog” u antifašista, dugo je stajao izložen novim zapadnim vjetrovima. Bit će da je baš to potaklo životne sokove u njemu da provru svom snagom, pa da se okuša u trans-rodnoj inačici – kao katolkinja Kristina.

I tako, dok neki mijenjaju imena iz navike ili zanata, drugi to čine iz ljute potrebe. Jer razmahala se ta brozna kumrovčad kao da devedesetih nije ni bilo. U tuđu kuću useljavaju kao rak u puževu, pa i u tuđu državu. Još nekako podnose ime “ove zemlje”, ali smeta im sve ostalo što veseli narod po kojem je dobila ime. Otimajući sve što im se nađe na putu, po uzoru na totema im, uzet će domaćinu i ime ako zatreba. Stoga, u svom tom metežu tko će ga više znati je l’ im i to ime, što naoko zvuči kao pravo, zaista ime rođeno. Svjestan takvih okolnosti, običan, pristojan svijet, koji od rođenja živi samo pod svojim imenom, nema druge nego kriti ga na kamenjaru kao zmija noge.

Grgur S./Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati