Tihomir Dujmović: Ljevica iz Kumrovca

4

Potpuni debakl Milanovićeva SDP-a, uz još jednu pobjedu HDZ-a, te manjak karizme kod Bernardića izbacio je kakvih šest mjeseci prije lokalnih izbora nove ljevičarske uzdanice. To su, po svemu sudeći, stranka Pametno koja ima upravo fanatičnu podršku medija i Nova ljevica prof. Dragana Markovine.

I dok Pametno barem za sada ne pokazuje ambicije izvan svoje županije, iako je realno da će se širiti, Nova ljevica neskriveno, gotovo izazivački, sugerira da se vidi kao čelnik i predvodnik „prave“, „autentične“ hrvatske ljevice. O stranci Pametno niti uz povećalo ne možete pronaći kakvu kritičnu crticu u hrvatskim medijima, a panegirici kojim je dočekano osnivanje Nove ljevice idu pet koraka dalje, pa se već slavodobitno tvrdi da smo Markovinom dobili „zapravo novog Tsiprasa“.

Nasljednici UJDI-ja

Osnivački skup Nove ljevice dočekan je dakako s medijskim panegiricima uz naglasak na politički „red carpet“ kojim se hrvatska ljevičarska elita prošetala tim povodom. A kad pogledate elitu koja se tu skupila, vidjet ćete jednu novinarku koja se svojedobno u svojoj kolumni hvalila da je na kraju ljetovanja djetetu kupila na Brijunima šalicu s Titovim likom, vidjet ćete jednog bivšeg profesora koji je svojedobno predavao na JNA školi, vidjet ćete čelnicu „Documente“ koja je napokon odlučila igrati otvorenih karata, čime nam je jasno pokazala čemu je služio aktivizam te civilne udruge koja je trajno ležala na državnim jaslama i docirala nam tobože neovisno! Bilo je tu i par znatiželjnika bez kvalifikativa, ali taj cijeli „red carpet“ uglavnom stiže ravno iz Kumrovca!

No, važnije, i gore od toga, jest činjenica da neki stavovi čelnika Nove ljevice prof. Dragana Markovine, koji se mogu pogledati na YouTubeu, jasno sugeriraju da smo, uzevši i njega u obzir, u toj Novoj ljevici dobili komprimiranu varijantu starog UJDI-ja (skraćenica za „Udruženje za jugoslavensku demokratsku inicijativu“ kako se zvala udruga osnovana tik prije rata i raspada Jugoslavije kojoj je na čelu bio Žarko Puhovski), uz naglašene i jake arome „Feral Tribunea“.

Nevjerojatno je da cijela ta družina ne razumije da ni onda ni danas Hrvatska ne može počivati na tim premisama, naprosto stoga što te premise Hrvatsku kao takvu ne trebaju. Kao dio Jugoslavije svakako, kao mediteranski komad regije obavezno, kao balkansku prethodnicu zajedničkog trajanja u Uniji, može i to, ali hrvatsku državu kao takvu, ta opcija zapravo ne treba. I oni nam to otvoreno godinama iskreno govore, a sada traže da baš njima prepustimo državne uzde! Ima li pilota u tom avionu?

Građanski rat

Profesor Dragan Markovina, čelnik Nove ljevice, prema vlastitim iskazima koje možete naći na Youtubeu, lik je koji je Tuđmana mrzio, a Hrvatska mu ne znači baš ništa! On će eksplicitno reći, a YouTube sačuvati: „Kad bi svirala himna ‘Hej, Slaveni’, mi bismo doma ustali na noge, ali kad danas čujem ‘Lijepu našu’, meni danas Hrvatska ništa ne predstavlja…”

Tu je još i niz sličnih njegovih teza, počevši od one kako je govor mržnje u Mostaru uvijek dolazio iz hrvatskih obitelji do toga da je „neiskorijenjeno ustaško naslijeđe u zapadnoj Heregovini i Zagori presudilo u ideji Jugoslavije kod Hrvata“, te da ga je zgromila „atomosfera linča nakon presude generalu Gotovini“.

Sto puta sam napisao da se hrvatska država ne mora voljeti, možete imati i predrasude prema Hercegovini premda imam dojam da se nigdje kao tamo tako intenzivno i tako iskreno ne vole Hrvatska i hrvatstvo, možete imati rezerve prema nekim Tuđmanovim potezima, ali mrziti Tuđmana znači mrziti njegov životni projekt, a to je hrvatska država. Onaj, pak, tko ne razumije nacionalne suze radosnice kod povijesne oslobađajuće presude generalu Gotovini, taj, oprostite, baš ništa ne razumije.

Problem je, dakle, u tome da smo dobili čelnika Nove ljevice koji pretendira na to da postane glavna lijeva stranka u Hrvatskoj, da ga pritom prate nekritički panegirici mainstream medija, a da se radi o čovjeku koji je još jučer ustajao na prve taktove „Hej, slaveni“, a mirno, gotovo prkosno sjedi kad svira „Lijepa naša“. Žurim reći da je sve to legitimno kao individualni životni stav, ali da se na tim premisama, pogotovo ako bi postale dominantne u političkom društvu, Hrvatska može jedino odvesti u građanski rat.

Naime, ovaj pokušaj i niz prijašnjih pokušaja na ljevici, od Josipovića do drugih njegovih klonova kao što je bio Orah, a dijelom i Laburisti, da se smijeni ili zamijeni SDP nikada nisu uspjeli, pa neće niti ovaj put, i to zbog elementarnog nerazumijevanja društva u kojem se živi. Hrvatska politička ljevica nikada, ali baš nikada neće postati dominantna politička opcija ne bude li uvažavala nacionalnu dimenziju i ovog društva i ove zemlje.

I zato sve te ljevičarske zvjezdice koje se svako malo pojavljuju utrnu prije negoli padnu na pod. Jer žive izvan realnosti i jer žive u prošlosti. I bez obzira na enormnu medijsku podršku, tu posve nekritičku medijsku podršku, narod instinktivno prepozna da tu nema sreće i gotovo redovito te nove snage na ljevici ostavlja ispod praga.

Hrvatska politička ljevica može biti i te kako velika politička snaga, ona ima potencijala da postane i dominantnom političkom silom u zemlji, a pogotovo ima snage dati karizmatske ličnosti, ali ne na ovoj političkoj platformi, ne s ovim ljudima i ne s ovim stavovima.

Hrvatsko proljeće

Hrvatska ljevica između dva svjetska rata ostavila je neke intelektualne ikone vrijedne svakog poštovanja i nećete naći danas nikoga na desnom spektru koji se neće pokloniti, primjerice, pred Augustom Cesarcem i njegovom zadnjom željom koja se zvala „sovjetska Hrvatska“.

Hrvatska ljevica, nota bene, komunistička ljevica, uspjela je na svoje skupove privući stotine tisuća ljudi u doba Savke i Tripala samo zato što su se oni poklonili nacionalnoj frustraciji svog naroda, samo zato što se ta ljevica stavila ne čelo tog naroda u trenutku dok je on bio pljačkan, ponižavan i uništavan. Ljevica je, da se razumijemo, a ne desnica, autor hrvatskog proljeća uz koje je stao faktički kompletan hrvatski narod i to je jedini putokaz svima na ljevici koji danas traže čarobnu formulu.

I premda nisu Savka i Tripalo tada bili za hrvatsku državu, jer je to bio pojam koji uopće nije bio u igri, nacija je unatoč tome prepoznala njihovu skrb za nacionalna pitanja, jer je nacija prepoznala i razaznala što je zapravo nama bila Jugoslavija.

Nakon pada Savke i Tripala i progona koji je uslijedio, Božo Novak piše u jednom eseju: „Više od polovine članova Partije napustilo je njene redove.“ Ima li na ljevici nekoga tko može čuti ove povijesne istine?

Hrvatska politička ljevica je usred Jugoslavije tražila i da 25 posto novaka služi u Hrvatskoj i da se ovdje zarađene devize tu i ostave i da se formiraju sve republičke, nota bene buduće državne institucije, od bankarskih do novinarskih. Da ne govorim da je cijelu borbu započela borbom za hrvatski jezik! Čelnici hrvatskog proljeća su svim tim svojim angažmanom trajno ušli u hrvatske povjesnice, a da pritom uopće nisu dolazili s desnog političkog spektra.

Pljesak za ljevicu

Dakle, hrvatska politčka ljevica, koja će hrvatske, a ne regionalne nacionalna interese afirmirati u svakoj prigodi, hrvatska poilitička ljevica koja će hrvatske gospodarske interese orbanovski afirmirati u srazu s globaliziranim kapitalom, hrvatska politička ljevica koja neće ići ispod razine Savke i Tripala bit će dočekana s pljeskom.

Ona garnitura hrvatske političke ljevice koja će sutra sama zatražiti da se otvore svi arhivi, koja će sutra sama zatražiti lustraciju i istinu o udbaškim likvidacijama, ona ljevica koja će kao u kompletnoj istočnoj Europi staviti znak jednakosti između dva totalitarizma, to će biti politička snaga koja će biti noćna mora svakoj HDZ-ovoj garnituri.

To je, naime, put, jedini ozbiljni i trajni put za ljevicu ako se želi popeti na vlast, četvrt stoljeća nakon što je nastala hrvatska država. Ponuditi se naciji kao spasonosno rješenja, a pritom javno priznati da na taktove „Lijepe naše“ uopće nisi ustajao, ponuditi se naciji kap spas a tvrditi da oca hrvatske državnosti mrziš, obratiti se vojsci od nekoliko stotina tisuća branitelja s tezom da si one nacionalne suze radosnice nakon oslobađanja generala Gotovine doživio kao atmosferu linča, to vodi na marginu.

Frapantno je da se na lijevoj političkoj sceni ne razumije ova jednostavna politička matematika koju je povijest ispisala i koja je u osnovi nepromjenjiva, kao što je fantastično da nema snage koja bi dosegnula barem nacionalnu razinu Savke i Tripala iz hrvatskog proljeća. Očekivanja da će nacija stati uz likove koji mrze Tuđmana, a hrvatska država im je kao takva potpuno nevažna, te pritom misle da je Jugoslavija bila bolje rješenje, jest gola patologija.

Ništa ne razumiju

Patologija koja pokazuje da ne razumiju niti zašto je Stjepan Radić bio hrvatska ikona, da ne razumiju na čemu se crpi snaga hrvatske prijeratne intelektualne ljevice, od Krleže nadalje, da ne razumiju kako je bilo moguće da je usred Jugoslavije za vrijeme Titove vladavine Hrvatska masovno stala uz Savku i Tripala. Najmanje razumije razloge zbog kojih je Hrvatska gotovo plebiscitarno dočekala i prihvatila Tuđmana i njegov projekt stvaranja hrvatske države. Tko ove osnovne postulate ne razumije, taj stvarno ništa ne razumije.

Tihomir Dujmović/Slobodna Dalmacija

facebook komentari

  • Zdravko Sondic

    Slika govori sve. Pogledajte samo tipove koji okruzuju druga Markovinu.Hrvatska
    buducnost sa starosjediocima propale komunisticke ideologije.Pametnom dosta.

  • Hrvatska ljevica ne postoji, Postoji glupost i oni koji tu glupost sijede.
    http://otporas.com/ja-nisa-ustasa-a…uustaski-osjecam/

  • Duh ( bez sjekire )

    “Očekivanja da će nacija stati uz likove koji mrze Tuđmana, a hrvatska država im je kao takva potpuno nevažna, te pritom misle da je Jugoslavija bila bolje rješenje, jest gola patologija.”

    Da, bolest.
    Meni je neshvatljivo da kod Hrvata ne može postojati lijeva stranka koja je ujedno i nacionalno osvještena.. Stranka koja je ujedno i lijeva ali i koja ima nacionalni sentiment. A ne ona koja s prijezirom gleda na Hrvatsku i sve hrvatsko.