Tihomir Dujmović: Ne bojte se Viskoviću, nije ovo Jugoslavija

0

Je li rakija što je i ove jeseni stigla iz Šabca bila prejaka ili je prebacivanje sa Ždrepčeve krvi na kakvu čašicu hrvatskih vina bila pogubna za potrošeno nepce?

Teško je reći i manje je važno, ostaje tek nadati se da je samo u sklopu akcije „alkoholom protiv droge“ velikan hrvatske kulture, čelnik ponosnog društva hrvatskih pisaca, stameni krležijanac, čovjek koji je odgojio generacije i izmislio FAK i „fakovce“, veliki Velimir Visković, kriknuo 29 studenog na facebooku: “Sretan Dan Republike svim nostalgičnima, pa makar za to svi skupa godinama ljuštili krumpire“.

Ne bojte se Viskoviću, nije ovo Jugoslavija, nitko vas neće hapsiti čak i kad vrijeđate. No,onaj tko 25 godina nakon nestanka Jugoslavije slavi dan rođenja te države ili je mentalni verbalni niški specijalac ili se mora ostaviti alkohola!

Žurim reći da je Visković potpuno nevažan kao osoba u ovoj priči, on je značajan utoliko što smo od čovjeka koji je odgojio generacije, koji je godinama bio mjera kulturne politike, koji je kadrovski žario i palio po Hrvatskoj, a sve uvijek pod egidom tobože gole samozatajne kulture i evropskih relacija na tu temu, sada lupio petama i rekao evo sve za Jugoslaviju,rasgolitivši se poput kakvog ludog Harolda na sred vlastitog medijskog balkona! Sretan ti rođendan Jugoslavijo! Tu negdje Velimir Visković postaje gola ilustracija, pouka i upozorenje svima koji su sa njim kadrovirali da vide sa kim su imali posla, jer u ovim godinama i sa ovim sloganima se ne laže.

Naime, sa 65 ljeta na leđima kad ste bliže Mirogoju nego babicama u Petrovoj, ostaje vam samo istina! I Viskoviću zapravo treba čestitati, jest da nas je 25 godina lagao trudeći se glumatati da mu „29. novembar“ nije državni praznik, ali brojni će misliti kao on, ali ni u zadnju uru neće pokazati pravo lice. Dakle, ostavimo Velimira sa njegovom prepečenicom i pustimo ga da se izdivlja na svom medijskom balkonu.

Okrenimo se spavačima ove teorije, onima koji šute i rade! Naime,problem je puno širi, problem leži u tome da mi cijelo vrijeme takve likove posve krivo tituliramo, zovemo ih ljevičarima, komunjarama, bivšim komunistima, a oni su zapravo samo jugoslaveni, kasta koja hrvatstvo i hrvatsku državu doživljava u rasteru od „ne volim“ do „prezirem“ i pri tom trajno obožava jugoslavenstvo. I to je legitimno, nigdje ne piše da se mora voljeti domovina, problem je što nervozni verbalni anacionalni teroristi kad god mogu, ruše jednu po jednu nacionalnu gredu države u kojoj žive.

Ti i takvi likovi nikada nisu istinski prihvatili hrvatsku državu i sve što ona predstavlja i oni je zapravo ne podnose. Jugoslavije mi dajte, jer utjehe nema u Hrvatskoj! To vrišti iz njihovih izjava, pogleda, tekstova, teza, stavova, načina na koji dociraju, pogotovo kad taj lavež uspredite sa njihovom šutnjom na slične svinjarije u ranijoj državi, u riječ, ne trebam te i ne volim te hrvatska državo i dok me noge nose i grlo služi boriti ću se protiv tebe i sve učiniti da uskrsne bivša tvorevina kako je god zvali. To je njihova stvarna biblija, to je zapravo cilj i to je zapravo san. I to je u podlozi svih naših svađa.

To leži na dnu srca hrvatskim jugoslavenima, anacionalnim teroristima, medijskim i verbalnim niškim specijalcima, snajperistima povratnicima koji ruše jednu po jednu ciglu nove građevine. Ne u vojsci, ne u šumi, ne u policiji, ne na silu,ne metkom i pendrekom, nego u kulturi, u obrazovanju, u medijima, u književnosti, ma brate gdje god na tom terenu imaju prilike obući stari dres. Lažem i pretjerujem? Pa okrenite se unatrag, pogledajte što je sve radio Velimir Visković do sada, pogledajte njegova djela i poslušajte zadnji krik ludog Harolda sa vlastitog medijskog balkona.

Koliko li je u karijeri svojim djelima ovakvih čestitki, razglednica, telegrama i brzojava poslao neprežaljenoj republici! Usporedite sve što je i kako je radio i stavite ovaj izraz istinoljubivosti kao zajednički nazivnik brojnim ranijim intelektualnim naporima i vidjeti ćete razmjere sabotaže. Jer, kultura i kulturna politika, obrazovanje i obrazovna politika, mediji i medijska politika, to je srce svake države. U miru. U ratu vam trebaju topovi i haubice, ali u miru, u miru nema većih haubica i veće štete u političkoj borbi za jednu malu naciju od krive kulturne politike, od anacionalnih medija, od obrazovanja koje uz sve ne afirmira i nacionalnu svijest.

Pogledajte druge države, pogledajte njihove udžbenike povijesti i pogledajte njihove kulturne politike i usporedite to sa nama. I kakva može biti naša kulturna politika kada se jedan od kadrovskih stupova te politike ovako razotkrije? Čestitati 25 godina nakon nestanka Jugoslavije rođendan toj državi i to u jedva dosegnutoj hrvatskoj državi, to znači biti isilovac jugoslavenstva. To znači priznati da ti je hrvatska država i dalje strano tijelo, da se negdje u dubini duše nadaš da je sve to ipak privremeno,to znači priznati da državu u kojoj živiš niti si emocionalno priznao, niti si je uistinu podizao na noge,već bi je kad god je bilo sklisko gurnuo niz stepenice ne bi li se zauvijek razbila!

„Sretan dan republike svim nostalgičnima“ reći nakon što smo vidjeli Hudu jamu, preko koje se došlo do afirmacije „29 novembra“, „sretan dan republike“ reći nakon što si bar 25 puta vidio da momak sa petokrakom prevodi kolonu Vukovaraca od kojih će stotine i stotine završiti na Veleprometu i Ovčari, reći „sretan dan republiko“ nakon svega što je „republika“ napravila ovom uništenom narodu, to stvarno znači ne razumjeti ljude i zemlju u kojoj živiš.

Ali velim, Visković je tu tek metafora. Pogledajmo njega i njegovu družinu koja u srcu trajno drži isklesan 29.novembar i sjetimo se da ti likovi od 1971. do danas u pravilu nikad nisu držali do onoga do čega je ovoj naciji bilo osobito stalo. Sjetite se kako su se držali ’71 i sjetite se kako su istinski svojim držanjem davali intelektualni alibi jednom običnom državnom teroru. I danas, danas kad imamo državu, danas kad vidimo kako se prema njoj odnose jugoslavenski nacionalisti, danas je krug traganja za istinom zatvoren. Kad vidimo da vi danas, 25 godina nakon stvaranja hrvatske države, sanjate Jugoslaviju, danas nam je ustinu sve jasno.

Jugoslavenskim nacionalistima nikad nije trebala hrvatska država. Jer, onaj tko 25 godina nakon nestanka Jugoslavija čestita rođendan toj državi, taj nam svjedoči da je u polustoljetnoj borbi protiv hrvatstva sudjelovao ne zbog političke deratizacije ,nego stoga jer mu hrvatstva, a osobito mrvica državotvornosti koje je tražilo „proljeće“, nikada nije trebalo. Jer ne kličete vi prosvjedno danas u kakvoj terorističkoj NDH, „sretan ti rođendan republiko“!

Vi u mirnoj i uljuđenoj hrvatskoj državi, članici EU, u državi Andreja Plenkovića, Andrije Hebranga, Ive Sanadera,Ivice Račana,Mate Granića, Ive Josipovića i Vesne Pusić, još uvijek sanjate Jugoslaviju! I zato smo uvijek u istim rovovima. Mi danas kad imamo državu možemo puno lakše shvatiti držanje naših jugo nacionalista i mitske ’71 godine. Što će mi mrvice hrvatske državotvornosti ako to otvara pukotinu za raspad Jugoslavije, šaptao je u svom srcu ludi Harold i njegova družina.

I ta je njihova emocija bila tako jaka da je kako nas uči Tripalo u svojim memoarima, više od 100.000 ljudi bilo izbačeno iz sedla, a preko dvije tisuće završilo u zatvoru. Da bi se i te jeseni moglo reći „sretan ti rođendan republiko“! I onda nam dolazi 1991. kada se razotkrivaju do kraja i zapravo nam priznaju zašto su se onako držali svih 50 komunističkih godina. Mudri Ivica Račan stiže u Sabor na dan proglašenja neovisnosti i on razumije da je idiotski da nastupi frontalno protiv hrvatske države dok naciji bombe padaju na glavu. I mi smo za hrvatsku državu, kliče Račan i podnosi svoj nacrt teksta o neovisnosti. Da i mi smo za hrvatsku državu, piše tamo, ali samo pod uvjetom da ona nastavi pregovore do formiranja nove jugoslavenske zajednice. Dakle, može hrvatska država, ali samo ako je dio neke nove Jugoslavije! To je njihova himna! Njima i ’71 i ’91 treba prvenstveno Jugoslavija jer hrvatstvo ne razumiju, ne prihvaćaju, to nije njihov svijet.

Vi ste djeco, anacionalni jugoslavenski teroristi, a vaš neisklesani spomenik je Velimir Visković što se raskrilio poput ludog Harolda na svom medijskom balkonu i sa bocom u ruci točno na dan stvaranja Jugoslavije kliče anno domino 2016, sretan ti rođendan republiko! Da je to temelj, da je to bit bez koje oni ne mogu, svjedoči činjenica da i kad Račan stiže na vlast 2000. godine, prvo na čemu inzistira je obnova starih veze sa regijom, odnosno Srbijom i bivšom Jugoslavijom! Doslovno na silu se tjeraju hrvatska kazališta da igraju po starim prostorima! Što pamtite od Josipovićevog mandata osim tijesnih veza sa Beogradom? Narkomani jugoslavenstva gdje heptanon čak i kad se zove EU, ne pomaže!

I doista, kad ste se na prste propeli 2016. na vlastitom balkonu i onako južnoslavenski strasno rastrgali vlastiti kućni ogrtač, kriknuvši nakon dva dobra gutljaja, sretan ti rođendan republiko, vi ste nam otkrili sve svoje tajne. I sada nam je sve jasno: i odnos prema jeziku, i odnos prema Crkvi i odnos prema povijesti, odnos prema svemu što ocrtava hrvatstvo i nacionalnu svijest.

Cijelo ovo vrijeme se radilo samo o tome da vama sve te relacije nikada ništa nisu značile, a danas kad već 25 godina imamo državu, postaje jasno da vama hrvatske države ne treba, da vama ona ništa ne znači i gdje god možete i kad god možete vi ćete od nje sadržajno stvarati istu onu državu kojoj sada čestitate rođendan. Ali, tih rođendana više biti neće i morate znati da ovaj narod više nikada neće prignuti glavu, pružiti zapešća da ih stegne žica i zakoračiti u Hudu jamu. Nikad više.

Tihomir Dujmović/Slobodna Dalmacija

facebook komentari