Pratite nas

Kolumne

Tihomir Dujmović: Novi kaos na HTV-u

Objavljeno

na

Pokažite mi jednu bivšu socijalističku zemlju na kugli zemaljskoj koja je za čelnog čovjeka današnje državne televizije uzelo nekoga tko je bio glavni urednik iste te komunističke televizije?

Na kraju balade, sporno HTV-ovo vođenje inauguracije Predsjednice države od strane novinarke Elizabete Gojan programsko vijeće HTV-a okvalificiralo je, po riječima njihova čelnika Brune Kragića, kao ”neprofesionalno”, dodajući da je došlo do “iznošenja netočnih podataka kao i neprimjerenih komentara i neobjektivnosti, te odstupanja od stilski neobilježenog moderiranja”. Za takvu ocjenu glasovala je većina članova Programskog vijeća, no kako se SDP odavno pripremio za ovakve situacije, Programskom vijeću su oduzete bilo kakve ovlasti kadroviranja i sankcioniranja, tako da će ova ocjena ostati na razini literalnog izražavanja članova tog vijeća, piše Tihomir Dujmović / Dnevno.hr.

crno bjeli svijetDakle, nakon što je publika eksplodirala od posprdnog i uvredljivog tona kojim je Elizabeta Gojan vodila prijenos inauguracije “alfa ženke koja zna pomusti kravu” kako je između ostalog kvalificirala to jutro ustoličenu hrvatsku Predsjednicu, najprije smo imali priopćenje vodstva kuće koje je potpisao Saša Runjić u kojem se odalo priznanje i za tehničku, ali i za programsku razinu vođenja inauguracije. Da ima ponešto morala ne bi li Saša Runjić nakon ovakve ocjene Programskog vijeća trebao odstupiti? Ne bi li već jednom trebao odstupiti i Goran Radman tim prije što je vodstvo kuće u prvi mah do kraja podržalo način na koji je Elizabeta Gojan vodila prijenos inauguracije? Ali, o čemu pričamo! Pokažite mi jednu bivšu socijalističku zemlju na kugli zemaljskoj koja je za čelnog čovjeka današnje državne televizije uzela nekoga tko je bio glavni urednik iste te komunističke televizije? Tu počinje i završava priča o Goranu Radmanu, ali i priča o Ivi Josipoviću koji je gotovo ultimativno inzistirao da Radman sjedne na čelo televizije. Tu ako hoćete počinje i završava i priča o tome do koje razine hrvatska ljevica baštini komunizam i komunističke kadrove kad su se odlučili za ovako izazovnu akviziciju?

Zamislite da u Češkoj ili Poljskoj ili možda Mađarskoj, nekome padne na pamet da pozovu na čelo državne televizije onoga tko je bio direktor državne televizije u doba komunizma? To je dakako nezamislivo, ali u Hrvatskoj koja je još duboko u komunističkom blatu to je nažalost realnost. Kad je tome tako sve su svinjarije moguće. Ako je sada Programsko vijeće konstatiralo da je ovo bio dramatičan propust zar ne bi bilo logično da odgovara uz notornu Gojanicu barem i onaj tko ju je odabrao za tu ulogu? To bi bilo konzekventno načelu odgovornosti! Međutim, kako su stvarne ovlasti Programskom vijeću oduzete lukavom intervencijom vladajuće većine, Goran Radman može i nadalje faraonski vladati televizijom!

Ta norma da dovedete u studio tri ljevičara i jednog gosta suprotnog uvjerenja koji služi kao ukras i profesionalni alibi kod vas na HTV-u je posve normalna zar ne? Kad sam sve to istresao sirotom novinaru koji mi je samo dva puta dodao “aha, a na to mislite…”, zahvalio sam se na pozivu.

Kad smo kod televizije dužan sam spomenuti da su me pozvali u “Noćnu kavanu” na razgovor uoči početka emitiranja serije “Crno bijeli svijet”. Novinar koji me je pozvao u ime voditelja i urednika mi je na upit tko su još gosti rekao: Igor Mirković, Goran Kulenović i Alemka Lisinski. I još mi je dodao da me zove zato da imaju “neku protutežu stavova”.

Pitao sam ga zbog čega nije pozvao još pet istomišljenika, tako da omjer u studiu bude osam: jedan? Ili sam ga zbunio ili možda nije shvatio ili su telefonske veze bile slabe. Onda sam preformulirao pitanje: da li biste ikada doveli u studio Igora Mirkovića i sučelili mu troje ljudi koji pouzdano misle radikalno drugačije njemu? I ne čekajući odgovor dodao sam: niste, nećete i nemojte jer je to neprofesionalno, ako hoćete nekulturno, da ne velim novinarski nepristojno! Ali, mene ćete uredno pozvati u studio sa tri neistomišljenika (rasprava traje kako mi je rekao ukupno 23 minute!) jer je takav ideološki odnos na HTV-u faktički samorazumljiv!

Uostalom, to radite Ninu Raspudiću gdje se sam bori u studiju sa četiri neistomišljenika! Ni tamo vam ne pada na pamet dovesti četiri gospodina koji misle kao Nino Raspudić i gospođu Nadeždu Čačinović da se s njima nosi kako zna i umije zar ne? Ta norma da dovedete u studio tri ljevičara i jednog gosta suprotnog uvjerenja koji služi kao ukras i profesionalni alibi kod vas na HTV-u je posve normalna zar ne? Kad sam sve to istresao sirotom novinaru koji mi je samo dva puta dodao “aha, a na to mislite…”, zahvalio sam se na pozivu.

Ne zato jer nemam što reći o toj temi, nego zato jer sam pozvan baš zato da se pokaže da nemam što reći. Kako serija “Crno bijeli svijet” ima neviđenu marketinšku podršku ne samo HTV-a nego i većine medija, kako ta serija ima kod nas medijski tretman kakav je imalo još jedino spuštanje čovjeka na Mjesec valjalo bi ipak nešto reći o toj seriji. Makar i samo nakon dvije odgledane epizode! Najprije žurim reći da sasvim sigurno nema nikoga tko je tih dana, davnih 80-tih na krilima vlastite mladosti lebdio Zagrebom, a da ga ta serija “ne takne”.

Gdje se god serija dotiče političkih likova, komunjara ili potencijalnih Udbaša koje muči neprijateljska emigracija u Švicarskoj, svi su ti likovi prikazani simpatično, duhovito, nerijetko kao vic maheri, upravo toplo i ljudski. Dakako da brojnim tadašnjim balavcima sa 20-tak godina nije bilo znano da su tada zatvori puni političkih zatvorenika, niti da se čekićima razbijaju lubanje istoj toj političkoj emigraciji

Studirajući pravo s početka 80-tih, kao Ivica Kičmanović sam prosjedio dane i dane pred “Zvečkom” i “Kavkazom” i silno mi je drago da je uhvaćen trag te prošlosti i nostalgične mladosti. U tehničkom, scenografskom, kostimografskom, scenarističkom u užem smislu riječi, sjajno! Koliko se može razabrati iz prvih par epizoda, dah tog vremena je uistinu uhvaćen sjajno, ali kako bi rekao Račan “ne mogu da ne kažem” da i ideološki stav curi iz svake do sada emitirane epizode. Gdje se god serija dotiče političkih likova, komunjara ili potencijalnih Udbaša koje muči neprijateljska emigracija u Švicarskoj, svi su ti likovi prikazani simpatično, duhovito, nerijetko kao vic maheri, upravo toplo i ljudski. Dakako da brojnim tadašnjim balavcima sa 20-tak godina nije bilo znano da su tada zatvori puni političkih zatvorenika, niti da se čekićima razbijaju lubanje istoj toj političkoj emigraciji, ali danas, danas kad sve znamo, danas kad znamo da je baš tih godina čuvar u zatvoru Staroj Gradišci rekao Vladi Gotovcu da “jebo pas mater onome tko te živog meni poslao”, danas, opet te i slične likove prikazivati kao dobroćudne, možda malo nespretne, svakako iznad svega duhovite i prostodušne osobe koje ne bi ni mrava zgazile, djeluje mi monstruozno. Jer, ispada kao da mi ni danas ne znamo istinu! Ako zbog nečega uistinu prezirem komunizam onda ga prezirem jer su nas varali, oh, kako su nas samo prokleto varali i kako su od svih nas radili majmune i budale.

U svakom segmentu! Tu njihovu ogromnu, svekoliku laž, garniranu sa silnim nasiljem o čemu danas znamo sve, ja nikad ne bih skrivao iza sentimenta vlastite mladosti. Ona mi je sama po sebi dovoljna da je se sjetim sa ponosnom sjetom i nemam potrebe peglati društvenu stvarnost koja će samo koju godinu kasnije eruptirati u pokolj neviđenih razmjera. Osim toga, od kad nam je uistinu upućeni Denis Kuljiš objasnio da je Partija nakon 1971. svjesnom partijskom odlukom doslovno dopustila, afirmirala i poticala eksploziju rock and rolla, Poleta i Studentskog lista kao ispušni ventil nakon onog nasilja 1971., stvarno je smiješno da farbamo sami sebe… Ali, molim, pogledao sam samo prve dvije epizode i ovaj stav i ne može biti konačan. Pogledajmo nastavke!

[ad id=”40551″]

Tihomir Dujmović

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Novinarske trice i kučine

Objavljeno

na

Objavio

Poznato je kako tiskani mediji u nas i u svijetu proživljavaju svojevrsnu krizu koja se ponajviše ogleda u padu naklada.

Glavni je tome razlog pojava inernetskog novinstva, ali, barem kad je riječ o domaćoj medijskoj sceni, nije samo to u pitanju.

Dnevni, središnji, tzv. ozbiljni politički listovi trivijalizacijom tema i događaja kao da oponašaju baš te portale te time sebi oduzimaju specifični prostor djelovanja.

Evo jedne male antologije urnebesnih naslova: Milijan Brkić napušta politiku zbog Ane Rucner, Ella Dvornik ima novu frizuru, Renata u Splićaninu našla sve što joj treba, gola žena čisti stanove muškaraca, Ava Karabatić se seksala u zatvoru, Nives Celzijus objavila razgolićenu fotografiju, preseksi Milica zapalila Split, Pažanin vikao na Špičeka i otrkio gdje će provesti vikend, Ivana Plehinger otkrila zašto nema migrenu, Melania Trump očajna i nesretna, Suzana Mančić mami seksipilom i u šezdesetoj, Borna Rajić umišlja da je plemkinja, Soraja pokazala previše, Ž. je očajna jer ju je muž prevario s prijateljicom, Severina zapjevala s novim svekrom koji zna svirati harmoniku, a s Igorom šalje poljupce iz Venecije, Ecija Ojdanić nikad bolje nije izgledala, Jelena Rozga istakla prebujni dekolte, a fanovi oduševljeni njezinim šeširom, Danijela Martinović drastično promijenila izgled, Neven Ciganović se podvrgao estetskoj kirurgiji, Monika tulumari dok joj se muž priprema za novi brak,Aca L. brutalno pretukao bivšu ženu, Madonina kći obrijala dlake pod pazuhom, Lana Jurčević u donjem rublju raspametila obožavatelje…

Ovakva trivijalizacija sigurno neće pomoći uspješnosti medija koji žele biti ozbiljni i koji žele imati ozbiljne čitatelje. Neki teoretičari komunikacija drže kako je trivijalizacija u funkciji zaglupljivanja masa i odvlačenja pažnje od stvarnih problema društva, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Objektivno, ona je u funkciji promocije posve beznačajnih osoba i njihovih zanimanja. No, uz opći pad elementarne pismenosti, pretjeranu uporabu anglizama i vulgarnosti u izrazima, koje se poput crnih filmova nameću kao moderan stil, kakve pristojni ljudi ne koriste niti u krugu prijatelja kamoli pred tisućama čitatelja, postoji još jedan veliki problem, a zove se kolumnisti.

Umjesto objektivnih komentara i analiza, kakvih srećom još uvijek ima, dominiraju otvorena politička pristranost, vrijeđanje neistomišljenika pa i publike, egocentrična „ja pa ja“ forma, brkanje vlastitih opsesija, uvjerenja, vjerovanja i želja sa stvarnošću.

Na primjer, ne vidi se izvor terorizma ako to narušava ideju multikulturalnosti. Brojnim je komentatorima tako važnije ono što se događa u njihovoj glavi, nego u svijetu oko njih.

Selektivno, od slučaja do slučaja, tretiranje događaja i ljudi, diskreditiranje nepoćudnih, ili otvorena laž dio su svakodnevnice. To je sve možda u interesu nekih moćnih stranaka, skupina i pojedinaca, ali zacijelo nije u interesu medija.

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Suočavanje s Todorićem

Objavljeno

na

Objavio

Kada je Ivica Todorić prije nešto više od pola godine prihvatio Plenkovićev „Zakon o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku“ te svoju tvrtku predao na upravljanje i restrukturiranje Vladinu izvanrednom povjereniku Anti Ramljaku, bilo je jasno da se Agrokoru crno piše.

Samo se nije znalo koliki su dugovi. Todorić je u toj prigodi uznosito priopćio naciji: „Četrdeset godina sebe uložio sam u izgradnju cijele Hrvatske i regije, stoga sam danas ponosan čovjek jer sve što sam izgradio danas sam svojim potpisom predao hrvatskoj državi.“ Kako je odjeknuo taj priopćaj?

Odjeknuo je kao opća uvrjeda.

Danas znamo i približnu dubinu te uvrjede: dvadesetak milijarda kuna!

Policija je u skladu s tim znanjem krenula u potragu za dokazima o mogućim nezakonitostima u Agrokorovu poslovanju. Krenula je silovito. Drugi vele: spektakularno! Dobro, ali moglo je biti i spektakularnije da policija nije svoju akciju najavila samo probranim medijima. Što točno radi policija? Kako: što?! Pa „provodi izvide“! Dakle, „izviđa“. Pola godine nakon predaje? I to – gdje i kako? Istodobno na mnogo mjesta, po dvorima, kućama, stanovima. Pretresa, uhićuje, privodi, ispituje.

Najmršaviji nalaz bio je u Kulmerovim dvorima. U dvorcu ponad Zagreba policija nije našla nikoga i ništa. Ivica Todorić i njegovi sinovi Ante i Ivan odavno nisu u Hrvatskoj. Nagađalo se da su u Nizozemskoj, u Srbiji, u Rusiji. Najobavješteniji od njihovih odvjetnika, Čedo Prodanović, veli da je Ivica već druže vrijeme poslovno u Londonu te da su mu i djeca tamo zaposlena. Todorićevu izvanobiteljsku upravljačku elitu policija je zatekla na logu. Pretresla je kuće i stanove dvanaestero ljudi, ništa nije našla, ali je ljude pouhićivala i privela u istražne urede i podnijela kaznene prijave. Akcija je izazvala silan dojam u javnosti.

S pravom, tvrde znalci. Razvoj događaja, koji je Plenkovićeva Vlada spriječila u zadnji čas, bio je neusporedivo gori od „bujanja ustaštva i fašizma“. Kako to? Jednostavno, tobožnje ustaštvo i tobožnji fašizam ne ugrožavaju nikoga, ni najzadrtije jugane. Te su floskule u stanovitom smislu blagotvorne. One svakodnevno služe gubitnicima hrvatskoga Domovinskog rata za razbijanje frustracije, a nerijetko i za izbijanje kakve-takve kunske utjehe iz državnoga proračuna.

A stečaj Agrokora? To bi bilo nešto nalik na smak svijeta.  Stečaj bi ugrozio opstanak 40-ak tisuća Agrokorovih zaposlenika i njihovih obitelji. Stoga je mudra Plenkovićeva Vlada, da spasi Agrokor, izradila onaj zakon kojim je privremeno suspendirala liberalni fetiš nepovrjedivosti privatnoga vlasništva i uvela prisilnu upravu svoga povjerenika Ante Ramljaka u Todorićevu tvrtku. A kako je Agrokor u proizvodnji, preradi i distribuciji poljoprivrednina alfa i omega u Hrvatskoj i „regiji“, Plenković je tim potezom stekao naslov spasitelja hrvatske poljoprivrede.

Uostalom, da je Agrokorov kašalj za hrvatsko društvo pogibeljniji od tobožnjega ustaštva i fašizma, pokazuju i reakcije vlasti na te pojave. Zbog bujanja „ustaštva i fašizma“ Plenković je osnovao doduše elitnu, ali ipak izvanparlamentarnu (savjetodavnu) ideološku komisiju pod umiljatim imenom „Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima“. Vijeću predsjeda predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti akad. Zvonko Kusić. A na drugoj strani HDZ-ovi su i SDP-ovi [narodni] zastupnici u Hrvatskomu [državnom] saboru osnovali parlamentarno „Istražno povjerenstvo za Agrokor“, koje predvodi bivši ministar pravosuđa Orsat Miljenić. Na prvi je pogled jasno da su ta dva tijela po zakonskoj snazi i ugledu u društvu nesumjerljiva.

Izneseni su argumenti pozitivno šuškavi. Ništa manje nego Plenkovićevo obećanje da spašavanje Agrokora ne će i zahtjev Predsjednice Republike da spašavanje Agrokora ne smije hrvatske državljane stajati ni jednu kunu. Zar smo zaboravili da nas je to spašavanje već stajalo barem 5.000.000 puta više, koliko je Vlada dala istražnim tijelima za osnaženje istrage?

Na što će sve to izaći? U ovom času nitko to ne zna. Ne znamo ni što će istraživati Miljenićevo „Povjerenstvo“ ni hoće li uopće išta istraživati ako uskoro počne sudbeni postupak. Kusićevo je „Vijeće“ malo preširoko fokusirano na „posljedice vladavine nedemokratskih režima“. Hrvatskom su naime od njezina postanka do uspostave Republike Hrvatske vladali nedemokratski režimi. Zato su i tu rezultati neizvjesni. U tomu je mraku jedina vedra stvar hrvatska pravosudna praksa. Iz predmeta Ive Sanadera i Tomislava Horvatinčića može se gotovo sa sigurnošću zaključiti:  ima nade za Ivicu Todorića.

Benjamin Tolić/Hrsvijet

facebook komentari

Nastavi čitati