Pratite nas

Kolumne

Tihomir Dujmović: Povratak predsjedničke lente

Objavljeno

na

Šutnjom o ovome su pokazali da ih pravna država zanima samo kad SDP-ovci e hvataju HDZ-ovce i obratno, šutnjom o tome su pokazali da ih pravo i pravna država zanima samo kad im to ideološki odgovara, šutnjom o tome su pokazali da su Mesić i Josipović bili njihov istinski izbor!

Mi u zadnjih petnaest godina hrvatske države imamo medijski sponzoriranu praksu da se bez bilo kakve i bilo čije reakcije desetljeće i pol nigdje drugdje negoli na Pantovčaku, u samom Uredu Predsjednika hrvatske države kršio zakon! I nikom ništa! Ta medijska šutnja o kršenju jednog politički osjetljivog zakona, to šutnjom jasno podržavanje kršenja istog tog zakona, nota bene ta šutnja svih mogućih parlamentarnih stranaka, to govori da su i Mesić i Josipović zapravo “porobili” Hrvatsku jer ni jednom ni drugom nikad nitko nije ozbiljno, glasno i jasno spočitnuo činjenicu da krše zakon činjenicom da ne nose Predsjedničku lentu. Sad sam faktički prisiljen reći da sam o tom detalju pisao desetke puta, mašući zakonom o lenti, mašući praksom, ističući da je lenta znak, simbol, signal, oznaka, kako god hoćete, simbol i Hrvatske i njezine države i njezine državnosti i Predsjednika kao krune tog simboliteta!

pprilog5cGodinama i godinama najveći dio hrvatskih medija jednog slova o tome nije progovorio i može ih biti sram! Šutnjom o ovome su pokazali da ih pravna država zanima samo kad SDP-ovci hvataju HDZ-ovce i obratno, šutnjom o tome su pokazali da ih pravo i pravna država zanima samo kad im to ideološki odgovara, šutnjom o tome su pokazali da su Mesić i Josipović bili njihov istinski izbor! Regija, a ne Hrvatska država, provincija, a ne dio Europe, povjerenik međunarodne zajednice, a ne predstavnik hrvatske države, to su nažalost bile prave zastave hrvatskih medija! Ali, oni i njihov kandidat sad nisu pobjedili, jer Kolinda nije bila njihov izbor! Uostalom upravo su mediji uporno tvrdili, da ne velim lagali naciju, da Josipović uvjerljivo vodi! I što ćemo sad? Sad se novu Predsjednicu medijski tretira kao princezu koja tobože traži nove Dvore, umjesto da se pošteno i odgovorno, napose profesionalno, naciju upozna sa ciframa o tome koliko Pantovčak košta, koliko je koštao mandat Ive Josipovića, koliko je koštao mandat Stipe Mesića, koliko košta danas ona besmislena rezidencija ”bivšeg” Predsjednika pa da se iz vizure tih cifri počne govoriti o tome da ”Kolinda traži novu lokaciju”. Jer bez tog predteksta, kopa se prva medijska rupa u koju se želi gurnuti novu hrvatsku Predsjednicu! Kad bi mediji htjeli biti objektivni, oni bi brojkama objasnili zbog čega Kolinda traži novu lokaciju! Oni bi ciframa pojasnili koliko je nepotrebnog novca potrošeno da bi ”jeleni igrali belu” na Pantovčaku, a Predsjednik ih krajičkom oka okrznuo dva puta tjedno! To je i tu je poanta! Poanta je da je Pantovčak neracionalan, da je u današnje vrijeme siromaštva Kolindi neugodno živjeti u takvoj raskoši, a da te relacije nije osjećao niti Josipović, (čovjek s pet stanova širom Zagreba!) niti Stjepan Mesić koji je od moralno političke odgovornosti prema naciji odavno operiran! I sad dolazi Kolinda koja u nizu promjena traži i promjenu te simbolike.

Sugerirajući faktički novu paradigmu hrvatske politike! Koliko ja skromno znam, Visoka ulica definitivno nije praktična, (možete li zamisliti gužvu na novogodišnjem domjenku u Mesničkoj, uostalom jesmo li sigurni da bi osiguranja moćnih državnika uopće dopustila da njihov ”objekt osiguranja” dolazi u tamošnju nota bene slijepu ulicu), ali tim upornim zazivanjem promjene lokacije Kolinda samo hoće promijeniti navike, običaje, poruke i simbole. To je ambicija da se pošalje pedagoška poruka izbezumljenoj naciji! Ne možete vi kopati po kantama za smeće i imati Predsjednika koji za to vrijeme na pet stotina metara zračne linije hrani muflone! Pa to je Južna Amerika u srcu Europe, razumijete li me dragi Hrvati! U tome je smisao traženja nove lokacije! To naime Kolinda kliče svojoj naciji! Govorimo li pak o samoj lenti žurim reći u istom dahu da Kolinda pokušava u toj kakofoniji, poručiti naciji da se kod lente radi nota bene i o ultimativnom poštivanju zakona. Lentom se zapravo šalju dvije poruke: najprije ona o elementarnom poštivanju zakona ( zastrašujuće je da je jedan profesor pravnog fakulteta tako očito kršio jednu zakonsku normu!), a tu je i poruku koja govori o poštivanju i države i Predsjedničkog položaja i predsjedničke časti, o poštivanju i dubokom naklonu i hrvatskoj prošlosti i hrvatskoj sadašnjosti, baš kao i o signalu koji govori što će je voditi u hrvatskoj budućnosti. Povratkom predsjedničke lente, Kolinda Grabar Kitarović je neizravno posramila Stipu Mesića koji je do te razine prezirao Prvog hrvatskog predsjednika da nikad u dva mandata nije htio staviti na sebe (zakonom obaveznu) predsjedničku lentu. I svi mogući mediji su ga šutnjom u tome podržavali. Nikad ga nitko zbog toga nije prozvao! Profesionalni mediji ili goli oglasni prostor, što dakle svaki dan listamo i po čemu svaki dan ”surfamo”? Stjepan Mesić je punih deset godina kršio zakon, a da pri tom nije bilo medija ni novinara koji bi ga za to ozbiljno prozvao! To znači da nemamo medije u ozbiljnom smislu riječi i da je svejedno listali novine ili one gole propagandne letke o jeftinijem deterđentu koje vam ubacuju u sandućić svaki dan. Samo što jedan govori o svinjskim polovicama, a drugi o društveno političkim događajima! Niti to nije bilo dovoljno, nego je prošao i puni mandat Ive Josipovića koji isto tako nikad na sebe nije stavio predsjedničku lentu, a da sve te novinarske vedete i ti istraživački specijalci niti jedne jedine riječi nisu progovorili o tom produženom kršenju zakona. Jednom su ipak mediji Josipovića pritegnuli, pa je odgovorio da ne nosi predsjedničku lentu ”jer se zakon izobičajio”. Opet sam se toj definiciji čini mi se prvi baš ja smijao, jer je formula doista izvan pameti. Što to znači da se zakon izobičajio?

To znači da ga ne morate poštivati?! I to tvrdi profesor na pravnom fakultetu? Ali čak i da pristanemo na tu bolesnu logiku, čak i da pristanemo na tezu da je to svojevrsno političko pitanje, a ne pravno pitanje, Josipović nas je svojim držanjem još više izazvao. Naime, čak i da pristanemo na nevjerojatnu logiku da se zakon može izobičajiti, postavlja se pitanje zar se nije izobičajilo slaviti Srb kao mjesto početka antifašističkog pokreta? A tko ga je vratio u život? Nitko drugo negoli Ivo Josipović koji je baš tamo spjevao onu poemu o lijepim partizanskim kapama! Dakle, neke običaje uvodimo, a neke običaje potiremo, a sve po ideološkoj špranci zar ne? Lentu ne nosimo i tvrdimo da to ne radimo jer se ”zakon izobičajio”, a ne nosimo je jer preziremo najveći dio nacionalnih simbola, a Srb koji se uistinu ”izobičajio” kao mjesto antifašističkog ustanka, to afirmiramo i vraćamo na scenu! I ove tri rečenice nitko u pet godina nije napisao u hrvatskim medijima!!! No, došla su nova vremena i o ovim istinama valja punim glasom progovoriti da bi se razumijela sva punina promjena koje stižu.

Ako se ove relacije sada ne objasne publici, mediji koji su godinama šutjeli o ovome, nastaviti će služiti starim idolima te će cijelu ovu promjenu tretirati kao hit nove princeze! No, I tijekom same kampanje hrvatska Predsjednica je najavljivala povratak brojnim tradicionalnim vrijednostima, višekratno govoreći upravo o povratku Tuđmanovim stečevinama koje su upisane u same temelje neovisne hrvatske države. Kolinda povratkom lente želi simbolički iskazati čast funkciji, državi i naciji, vrednotama koje Josipović ni danas ne razumije, a koje Mesiću nisu značile ništa! Povratkom Kolinde Hrvatska se vraća Tuđmanu! I već na razini simbola mediji je falsificiraju i ”pokrivaju” njene prethodnike koji su izmislili i radili na detuđmanizaciji, afirmirajući ”Documentu” kao tobožnju savjest hrvatskog društva. Što će tek biti kad se Kolinda Tuđmanu sa razine simbola bude vraćala sadržajno?

Autor: Tihomir Dujmović

[ad id=”40551″]

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Podmeće li OSA Hrvatima ili Hrvati Hrvatskoj?

Objavljeno

na

Objavio

Gledajući ovih dana kako hrvatsko državno vodstvo dobiva pljuske s istoka i zapada, sjevera i juga, nostalgično se prisjećam rujna 1995. godine. Zašto baš rujna 1995. godine?

Ne samo zato što je te jeseni hrvatska država, nakon proljetnog oslobodilačkog Bljeska, ljetne Oluje i kasnoljetnog Maestrala u zapadnoj BiH, djelovala samouvjereno i pobjednički. A pobjeda uz demonstraciju snage i samosvijesti uvijek daje dobar osjećaj.

Sjećam se te jeseni 1995. godine prvenstveno zbog veličine izazova i hrvatskih odgovora na njih. Tada su, naime, uz hrvatsko sudjelovanje, u ovom dijelu svijeta postavljeni temelji nove runde novog svjetskog poretka nakon okončanja hladnog rata: hrvatske su vojne pobjede bile uvod u daytonski mir, SAD je započeo svoje profiliranje kao svjetske supersile i glavnog sigurnosnog menadžera Europe, Rusiji je ponuđeno časno sudjelovanje u održavanju mira, a EU je ostalo da plati račun nakon iskazane političke i vojne nemoći.

Pobjednička taktika

U tom procesu, u koji su bili uključeni najveći igrači svjetske politike, Hrvatska je mogla najesen u Daytonu i prokockati svoje ljetne pobjede. Mogla je izgubiti, na primjer, da je predsjednik Tuđman u trenutku vojne nadmoći išao oružjem vratiti Podunavlje, da nije poslušao SAD i zaustavio vojsku pred Banjom Lukom, da je zbog bosanske Posavine napustio pregovore u Daytonu, ili da je nakon što su Srbi u Daytonu dobili Republiku Srpsku izišao iz Washingtonskog sporazuma o Federaciji BiH i zahtijevao povratak hrvatskog entiteta Herceg-Bosna…

Ali mogla je izgubiti i da je Tuđman čekao da SAD ili EU ili Rusija odrede što je hrvatski interes, da do posljednjeg trenutka nije taktizirao s realnom vojnom prijetnjom na liniji okupiranog Podunavlja, da nije inzistirao da ga integrira američki general…

Izvjesno je da su se neke stvari mogle i dogovoriti i bolje i preciznije, primjerice odredbe Washingtonskog sporazuma o bošnjačko-hrvatskoj Federaciji BiH, da ga se moglo bolje ugraditi u Daytonski sporazum… Ali to je naknadna pamet.

No ono zbog čega se ovih dana s nostalgijom sjećam te jeseni 1995. godine odnosi se prvenstveno na postojanje vlastite politike i čvrsto definiranog vlastita državnog interesa u uvjetima kada se kod nas i oko nas mijenja svijet. A (i) ujesen te 1995. godine predsjednik Tuđman je znao koji mu je strateški cilj, što je moguće postići u danom trenutku i uz koje saveznike je to moguće.

Cilj je bio: zaokružiti hrvatsku državnost mirno reintegrirajući Podunavlje, osigurati hrvatskoj politici prostor za konstitutivno sudjelovanje u budućoj političkoj konstrukciji BiH i okrenuti Hrvatsku zapadnim integracijama.

Da je u tom trenutku tadašnji hrvatski ministar obrane Gojko Šušak otišao potajno ruskom ministru obrane Pavelu Gračevu tražiti da mu osigura opstojnost hrvatskog entiteta Herceg-Bosne, ovaj bi ga vjerojatno rado primio, sve mu obećao i još ga nagradio čak i ozbiljnom pinkom na nekom računu na nekim otocima.

Ali Šušak je strateško partnerstvo (iz)gradio s američkim ministrom obrane Williamom Perryjem, koji je tražio ukidanje Herceg-Bosne. Jer je znao da bi Gračevljeva Herceg-Bosna, bez slobodne Hrvatske, bila – Herceg-Jugovina.

Dok ovih dana gledam kako Andrej Plenković i Kolinda Grabar-Kitarović na čelu hrvatske države, članice NATO-a i EU-a dobivaju pljuske s istoka, zapada, sjevera i juga, čak me i ne brinu uopće trenutačni djelitelji tih pljusaka.

Brine me i pitam se postoji li u državnom vrhu netko tko zna kud plovi ovaj brod? Nije me briga hoće li Miro Cerar doći u Zagreb. Mene brine što se nakon izlaska iz arbitražnog postupka o Piranskom zaljevu hrvatska vanjska politika cijelo vrijeme pravila kao da to više nije naš problem, pustivši Sloveniju da na vlastitoj prijevari izgradi prednost u sporu.

Pupovčev kontrolni paket

Briga me i hoće li Aleksandar Vučić doći ove jeseni u Zagreb. Mene brine što Aleksandar Vučić preko Milorada Pupovca drži kontrolni paket dionica u hrvatskoj Vladi, u trenutku kada se vodi pravi rat za novi poredak na jugoistoku Europe, u koji su uključeni i svi regionalni i najveći svjetski politički igrači, uključujući SAD, Rusiju, Njemačku, Kinu…

Ne čudi me da je pretežito bošnjačka OSA snimala hrvatske političare i poslovne ljude, kako iz BiH, tako i iz Hrvatske. Iako dobro znam da i kod sebe imaju zbilja štošta za snimiti. Iako mi izgleda kao da je iza OSA-e ovaj put bila neka mnogo veća životinja. Ista ona koja je, čini mi se, bila i iza SOA-e kad su snimljeni slovenski predstavnici kako varaju u arbitraži.

Ali ja se pitam je li istina ono što OSA kaže da je snimila? Je li istina da političko vodstvo Hrvata iz BiH, u “dealu” s hrvatskim biznismenima i političarima, ispod žita, preko energetskih aranžmana s Rusijom, vraća Hrvatsku u balkanski regionalni savez?

Očekujem da te odgovore zatraži i razjasni premijer Plenković nakon povratka iz New Yorka. A dotad se želim nadati da je OSA sve loše snimila. Ili da je dobro montirala. Da je sve to samo Izetbegovićeva podvala. A ne Čovićeva (ras)prodaja posljednjih ostataka one pobjede iz jeseni 1995., uz asistenciju hrvatskog državnog vrha.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Izetbegovićev specijalni rat protiv Hrvatske

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Zašto bismo zaboravili da Slovenija laže, a da je Srbija bila agresor

Objavljeno

na

Objavio

Teško je dokazati da Hrvatska proizvodi nemir i agresiju na susjede. Ali lako je dokazati da svi oni nastoje prisvojiti nešto od Hrvatske

To da nas u isto vrijeme pritišću i iz Slovenije i iz Srbije nije za Hrvatsku nikakva novost.

Bilo je i gorih tajminga, primjerice usred Domovinskog rata kada je trećina teritorija bila okupirana od pobunjenih Srba i postrojbi iz Srbije, a slovenski je parlament donio odluku da je cijeli Piranski zaljev njihov, piše Davor Ivanković / Večernji list

Hrvatska nije kapitulirala ni u tim uvjetima pa začuđuje što u službenoj Ljubljani i Beogradu misle da bi mogla kapitulirati danas. Slovenija Hrvatsku sada pritišće zato što ne prihvaća pravorijek međunarodne arbitraže o zaljevu, a srpski predsjednik Aleksandar Vučić traži da promijenimo tekst novog zakona o hrvatskim braniteljima u kojemu se Srbija spominje kao agresor. I Slovenija i Srbija traže da se prepustimo zaboravu.

Slovenija bi željela da zaboravimo da je izravno sudjelovala u kompromitaciji, kriminalizaciji, pravosudnoj korupciji članova međunarodnog suda u Haagu, a Vučića bi zadovoljilo kada bi Hrvatska pristala na teoriju da se zbivao građanski rat, a da su kolone tenkova iz Beograda u Vukovar prenijele tek cvijeće kojim su ih zasipali dok su polazili za Vukovar.

U pritiscima na Hrvatsku i jedni i drugi, a takvu taktiku rabe i ostali hrvatski susjedi, koriste teze koje sugeriraju da je Hrvatska “troublemaker”, da ona proizvodi nemir na inače “skladnom” jugoistoku Europe. To što Hrvatska trenutačno ima aktivirane sporove s gotovo svim svojim susjedima naravno da automatski ne znači da je ona i proizvođač nemira.

Vrlo bi teško bilo dokazati da Hrvatska provodi agresiju na Sloveniju, Srbiju, BiH, Mađarsku. Ali je lako dokazati da sve spomenute zemlje očekuju da će u njihovo vlasništvo prijeći nešto na što Hrvatska polaže pravo. Slovenija, Srbija, BiH, čak i Crna Gora od Hrvatske traže teritorijalne ustupke, a Mađarska gospodarske. I dok su hrvatske službene politike diplomatski pristojne, sve biva u redu. No kada Hrvatska javno brani svoj stav, nastaju problemi.

Tako je slovenska politika u potpunom šoku nakon što je jedan hrvatski premijer, Andrej Plenković, na godišnjem zasjedanju UN-a u New Yorku pred cijelim svijetom nastupio apsolutno suverenistički i objasnio da nije problem Hrvatska jer ne prihvaća međunarodnu arbitražu, nego je problem što je Slovenija kompromitirala instituciju međunarodnog prava te bi pristajanje na odluku takve institucije značilo da RH podupire pravosudnu korupciju i laž. Hrvatska javnost, dakle, ne mora biti zabrinuta što je premijer istupio suverenistički, ali treba biti što u svojim reakcijama predstavnici oporbe pokazuju sav jad oporbene scene.

Umjesto da zdušno podrže Plenkovićev istup u UN-u, kao što su svojedobno podupirali one Zorana Milanovića, Bernardić i Petrov pričaju kako premijer laže i mulja, a Pusićeva da je istup u UN-u skandalozan (?). A nevjerojatno je da ne reagiraju na Vučića i ne podsjete ga da nema nikakvih prava utjecati na to kakvi će se zakoni donositi u RH.

No nakon što mu je mali Riječanin Tino već održao lekciju, Vučića možda i ne bi trebalo jače doživljavati. Milorad Pupovac ima pak pravo tražiti intervencije u taj zakon, koji mu se ne sviđa i slaže se s Vučićem da bi Srbima u Hrvatskoj teško pao. No nije dovoljno jasan kad kaže da se zakonom vraća na “ratnu propagandu”.

U zakonu piše da su agresiju izvršile Srbija, Crna Gora, JNA, paravojska iz BiH, uz pomoć velikog broja pripadnika srpske nacionalne manjine u RH zadojenih velikosrpstvom. Što je tu točno ratna propaganda? S obzirom na značajan broj Srba koji su u ratu branili Hrvatsku, bilo bi vjerojatno korektnije da zakonodavac umjesto “velikog broja” stavi “dio” ili “pobunjeni Srbi”.

Vučić već najavljuje da će na ovaj zakon, ne promijeni li se, uzvratiti jednako, što znači da će se vraćati na 1941. Od kuda je pak agresija stizala, njemu je poznato i osobno jer je dokumentirano kako po Hrvatskoj objašnjava Srbima koje su im to nove granice, ali će mu teže biti uzvratiti tezom da su Hrvati izvršili agresiju na Kruševac i da su “stvarno” bombardirali Čačak…

Slaven Letica: Vesna Pusić u koži – ili kožuhu – slovenskog premijera Mira Cerara

facebook komentari

Nastavi čitati