Pratite nas

Istaknuto

TIHOMIR DUJMOVIĆ: Škorpion i žaba

Objavljeno

na

Da nismo sa Sanaderom prošli sagu o Pupovcu i njegovu etno-biznisu, da nismo sa Sanaderom i Pupovcem dosegnuli čak i tu razinu da se i u Ustavni sud pokušavao ugurati jedan član, nota bene, isključivo i samo zato što je bio srpske nacionalnosti, da nismo zapamtili da smo u istoj priči došli do toga da je i gradnja spomenika u Srbu bila dio velikog plana, čovjek bi shvatio današnje pregovore HDZ-a i manjina kojima opet pokušava dirigirati dvojac Pupovac – Radin.

Ali, budući da smo platili krvavu cijenu te fatalne povijesne grješke, te je na razvalinama te sramote Karamarko bio posve u pravu kad je rekao „nikad više sa Stanimirovićem i SDSS-om“, sasvim je neshvatljivo zbog čega HDZ pristaje na licitacije tipa: potpredsjednik Vlade će biti Furio Radin ili će potpredsjednik Sabora biti Pupovac. Neshvatljivo u prvom redu stoga što to matematički uopće ne treba novoj vlasti HDZ-a i Mosta.

Svaki glas košta

Sanader je, naime, tvrdio, a da to nikad nismo provjerili, da je Unija odbila da Đapićev HSP bude dio nove hrvatske Vlade koja hrli u Uniju pa je ispalo da druge opcije osim s Pupovcem za sastavljanje nove Vlade HDZ tada nije ni imao, no danas nema prostora niti za taj polulažnjak. Kristalno je, naime, jasno da će HDZ-ova i Mostova 74 glasa poduprijeti Glasnović, kao što je kristalno jasno da će ih i da s njima ne popiju niti kavu podržati barem četiri manjinska predstavnika.

Pa i predstavnica albanske manjine i predstavnik mađarske manjine jasno i glasno su rekli da će podržati novu Vladu (nota bene i Hasanbegovića ako bude u Vladi!), što znači da već danas imamo barem 77 mandata koji se mogu odnijeti na Pantovčak.

A da ne zaboravim, i predstavnik romske manjine javno ističe da podržava i Hasanbegovića kao ministra, a ne samo novu Vladu HDZ-a i Mosta. Dakle, nisu „manjine“ protiv Hasanbegovića, nego samo Pupovac i Radin! Stoga nema baš nikakve potrebe da se od suspektnog Pupovca radi koalicijski partner. No, premda u ovom trenutku dakle imamo 78 potpisa za novu vlast, unatoč tome i dalje se pregovara.

Dakako, tehnički je lakše funkcionirati ako imate barem 80-ak zastupnika, politički je bolje i ima veću težinu ako imate 90, a ne 78 zastupnika podrške. Ali, to košta, to naime prokleto puno košta. Čega? Vlasti, a kad se radi o SDSS-u, onda i nacionalnog suvereniteta jer njihovi zahtjevi nerijetko zadiru u to područje.

Zbog čega HDZ koji pregovara i s HNS-om i s HSS-om i s manjinama (što Most ne radi!) želi platiti nepotrebno veću cijenu za formiranje nove vlasti, u ovom trenutku je neshvatljivo.

Dao bih se kladiti da Plenković i njegovi pregovarači uopće ne razumiju što znači pripustiti u vlast Pupovca i SDSS. Lukavi, snalažljivi, vječni Milorad Pupovac razumije da bi bilo neprilično da on sam ide u Vladu ili na neku izvršnu funkciju. Dakako, on razumije da je još provokativnije da tamo sjedi Stanimirović. Brate, neće proći da u istom dahu tražimo da Hasanbegović ne bude u Vladi, a da čovjek koji je 1991. tvrdio da je padom vukovarske bolnice palo zadnje ustaško uporište u tom gradu – bude u Vladi.

No, zato imamo Furija Radina, gurnimo njega u Vladu, pa kao da smo mi tamo! Upravo je nevjerojatno da Plenković i HDZ ne znaju da Pupovac i Radin, naravno vrlo vješto, ali ne neprimjetno, guraju sve predstavnike manjine ispred sebe, da oni inzistiraju na “klubu predstavnika manjina“ pa onda i zajedničkom stavu tog kluba, premda zajedničkog stava primjerice o Hasanbegoviću, kako vidimo, nema.

Pupovčev plan

Plan o kojemu se šuška po Vladinim kuloarima, da će srpska manjina kao u Sanaderovo doba tražiti čak deset mjesta u deset ministarstava Plenkovićeve Vlade, nije ništa drugo nego de facto formiranje tripartitne vlade. HDZ, Most i SDSS. Jer, ako imate u svakom relevantnom ministarstvu svog čovjeka, vi ste organski dio vlasti. I to je stari san Milorada Pupovca. I to je stara zakletva Milorada Pupovca. I to je stari strateški projekt Milorada Pupovca.

Biti u svakoj hrvatskoj Vladi, najprije onaj ključni okidač, jezičac na vagi koji će najprije biti u prilici odabrati koja vlast bi njemu najviše odgovarala, pa će baš njoj dati svoja ključna tri glasa, potom će mu taj jezičac na vagi dati za pravo da iznese tko smije, a tko ne smije biti novi ministar, pogotovo ministar kulture, a onda ćemo u nastavku pregovora ishoditi da uđemo u najdublje pore te nove vlasti tako da postanemo njezin organski dio.

To je učio drug Tito i partija, to je imao Pribićević s Radićem, to je naš strateški cilj s Plenkovićem. Sa Sanaderom smo to imali osam godina! I Miloradu Pupovcu kao političaru treba čestitati. On je za razliku od glupog Martića shvatio kako politika funkcionira, što je realno, a što nije, što je važno, a što nije i kako dosegnuti nedosanjani san da Srbi u Hrvatskoj budu de facto politički narod i da imaju sve prerogative vlasti kao nekada u komunizmu.

Ali, da nakon Radićeva iskustva s Pribićevićem, pa hrvatskog komunističkog iskustva na tu temu, koje nas je dovelo i uvelo u krvavi rat, jer je upravo ta činjenica da oni više nisu narod, nego manjina bila ispisana na najvećem broju projektila, a onda još i nakon Sanaderova iskustva koje nam je donijelo ne samo spomenik u Srbu, da dakle nakon cijele takve povijesti HDZ ničim izazvan pregovara u ovim relacijama, to je na rubu pameti.

Osim ako u centru pažnje nije grozničava ideja da se u Bruxelles pod svaku cijenu donese potvrda da su i hrvatski Srbi potpisali za ovu Vladu. Jer, dovesti Pupovca na vlast znači dijeliti ukupnu vlast s njim, drugačije Pupovac ne razmišlja. Dovesti Pupovca na vlast, to znači sve hrvatsko-srbijanske probleme rješavati tako da on bude teklič u pregovorima s Beogradom, a i tu najčešće opet jezičac na vagi. Jer, ako ga stavite u Vladu, vi niti jedan jedini potez ne možete povući, a da ga on ne parafira. A to će koštati!

Pa sve smo to prošli sa Sanaderom! Ne možete izabrati minista kulture bez njega, ne možete riješiti niti jedan problem sa Srbijom bez tog parafa, ne možete voditi obrazovnu politiku bez njega, ne možete imati javnu televiziju bez njegova čovjeka u programskom vijeću, u riječ, ne možete ništa. A sve na van, tobože kao s Radinom kao potpredsjednikom Vlade.

Na van, sve o čemu govorim se uopće ne vidi, kao što se nije vidjelo kod Sanadera. A u naravi, nema jedne odluke bez Pupovca! I tko zna, možda bi plan i upalio da ga nije ponijela stara strast. Da nije javno rekao da Hasanbegović ne može biti ministar kulture, Pupovčev plan bi bio svojevrsni savršeni politički zločin, ali sad je samog Plenkovića izveo na mjesečinu. Jer, ako ikad Andrej Plenković donese odluku da Hasanbegović ne može biti ministar kulture, svaki Hrvat će to pamtiti i čitati, kao da je to napravljeno po nalogu Milorada Pupovca.

I to je neoprostiva Pupovčeva pogrješka. Izlimitirao je Plenkovića i time ga tjera da raskine s njim svaku suradnju. Osim toga, tom kletvom o Hasanbegoviću, on Plenkoviću kod HDZ-ove publike „podiže vješala“. Postavlja se pitanje zbog čega je to napravio, jer nema dvojbe da je svjestan da tim dociranjem Plenkoviću radi štetu i sebi i njemu.

Zvijezda je rođena!

Odgovor krije vic o škorpionu i žabi koji idu na drugu stranu rijeke! Pa kako me možeš ubosti na pola rijeke, zar ne vidiš da ćemo zajedno potonuti, veli žaba, a škorpion mirno slegne ramenima i dodaje: Ne mogu protiv sebe!

Drugi povijesni izazov koji stoji ispred Plenkovića je dr. Zlatko Hasanbegović. Naime, ne sjećam se da je osim dr. Tuđmana i jedan hrvatski političar u zadnjih četvrt stoljeća uživao ovakvu popularnost kao Hasanbegović.

Ne sjećam se da je i jedan hrvatski političar taknuo u žiroračune hrvatske kulture prokazavši pritom patološku anacionalnu, da ne kažem projugoslavensku svijest koja tamo vlada. Hrvati su shvatili što je napravio Hasanbegović i zvijezda je rođena i to se ne može izbrisati gumicom. I ta Pupovčeva i Radinova „naredba” Plenkoviću za sve će aktere biti fatalna ako bude poslušana.

Staviti ga u Vladu, dogovoriti s njim gabarite unutar kojih mora funcionirati, to bi značilo raditi na korist ukupne hrvatske politike i uslišati stranačku bazu, jer HDZ na terenu doslovno obožava Hasanbegovića. Izbaciti ga iz Vlade, to bi značilo ići protivno većinske struje u samoj stranci. Ne u vrhu stranke, nego na terenu. Povući taj potez u konačnici bi značilo poslušati Pupovčevu naredbu, a to bi za Plenkovićev autoritet u ovom trenutku bilo ponižavajuće.

Da mu ministre odabire Pupovac! Sanader nije volio Hebranga, uostalom, po svemu su bili drugačiji, ali je imao dovoljno pameti da shvati da je iznimno važno da ga ima uz sebe. Bez njega, Sanader ne bi imao legitimitet koji je imao i on je to savršeno razumio. Andrej Plenković ima veći kvocijent inteligencije od Sanadera i vjerovati je da će razabrati ove relacije.

Tihomir Dujmović/Slobodnadalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Događaji

Ukrcajte se na ‘Vlak slobode’: ‘Sjećamo se dana kada je 100.000 ljudi na Rivi pokazalo što je hrvatsko jedinstvo’

Objavljeno

na

Objavio

Njime se želi očuvati memorija na događaj prije 22 godine kada je “Vlakom slobode” iz Zagreba u Split doputovao tadašnji hrvatski državni vrh na čelu s predsjednikom Republike Hrvatske dr. Franjom Tuđmanom

“Vlak slobode” Split-Knin-Split, u spomen na istoimeni vlak koji je vozio na današnji dan 1995. od Zagreba do Splita i kojim je označen završetak oslobodilačke vojno-redarstvene operacije “Oluje,” krenuo je u subotu sa splitskog Željezničkog kolodvora, organiziran na poticaj splitskog gradonačelnika Andre Krstulovića Opare.

Njime se želi očuvati memorija na događaj prije 22 godine kada je “Vlakom slobode” iz Zagreba u Split doputovao tadašnji hrvatski državni vrh na čelu s predsjednikom Republike Hrvatske dr. Franjom Tuđmanom. Tada se na splitskoj Rivi okupilo više od 100 tisuća građana, podsjetio je gradonačelnik Krstulović Opara.

“Mi u Splitu smo jako ponosni na taj događaj i tadašnji doček ‘Vlaka slobode’ kojim je označeno hrvatsko nacionalno jedinstvo i kraj ‘Oluje’. U povijesti Splita i Republike Hrvatske ostat će sjećanje na tadašnji upit predsjednika Tuđmana okupljenima na splitskoj  Rivi – ‘što im još može obećati’, a oni su svi jednoglasno glasno odgovorili ‘Vukovar’, ‘Vukovar’ ” , naglasio je u izjavi novinarima splitski gradonačelnik.

Direktor HŽ Putnički prrijevoz Željko Ukić, koji se pridružio današnjem “Vlaku slobode” Split-Knin-Split, izjavio je kako su Hrvatske željeznice podržale prijedlog grada Splita za obilježavanje spomena na “Vlak slobode” koji je prije 22 godine  putem od Zagreba do Splita povezao do data razdijeljenu Hrvatsku zbog velikosrpske oružane agresije.

“‘Vlak slobode’ prije 22 godine važan je i za Hrvatske željeznice jer je njime povezan Zagreb i Split,” rekao je Ukić.

U današnjem “Vlaku slobode” su brojni uzvanici među kojima i župan splitsko-dalmatinski Blaženko Boban. Na putovanju do Knina ovaj vlak staje na mjesnim gradskim i općinskim željezničkim postajama gdje u njega ulaze gradonačelnici i načelnici mjesta.

facebook komentari

Nastavi čitati

Istaknuto

25. kolovoza 1991. – početak bitke za Vukovar

Objavljeno

na

Objavio

Današnji dan 25.08.1991. smatra se početkom bitke za Vukovar. Borbe u gradu i oko grada, sa poginulim i ranjenim, vodile su se od svibnja 1991., ali tog dana grad je napadnut iz svih smjerova svim raspoloživim naoružanjem “JNA”, uključujući avione.

Naime tog dana “Jugoslavenska narodna armija” koja je sve vrijeme uoči napada glumila suzdržanost i neutralnost kao ” tampon zona sukobljenih strana” otvoreno se svrstala na stranu agresora u trenucima kad je bilo vidljivo da regularne hrvatske policijske snage polako preuzimaju nadmoć na terenu nad srpskim teroristima i paravojnim formacijama.

Vidjevši da bi se ratna sreća mogla okrenuti na hrvatsku stranu, “JNA” je sve svoje potencijale, naoružanje i kompletnu ratnu mašineriju stavila na raspolaganje paravojnim srpskim snagama i pridružila se u sveopćem napadu na Vukovar.

To je bila 87-dnevna opsada hrvatskog grada Vukovara od strane “Jugoslavenske narodne armije”, uz pomoć srpskih paravojnih snaga od kolovoza do studenog 1991. godine tijekom Domovinskog rata.

Bitka je završena porazom Zbora narodne garde i jedinica MUP-a, velikim razaranjem Vukovara i brojnim ubojstvima i progonom hrvatskog stanovništva.

Grad je naposljetku potpuno uništen i okupiran 18. studenoga 1991.

Prema specijaliziranom elektroničkom portalu o Domovinskom ratu “Domovinski rat On Line”, ukupan broj stradalih boraca na hrvatskoj strani, gardista i policajaca, procjenjuje se na oko 2.500.
Oko 7.000 osoba, civila i vojnika, završilo je nakon pada grada u logorima u Srbiji. Poginulo je oko 1.000 civila, od čega 86 djece, od kojih je najmlađe imalo 6 mjeseci (Ivan Kljajić), koji je poginuo od krhotina srpske granate dok ga je otac Pavle Kljajić držao u rukama (ranjen u tom napadu, i on je uskoro umro).
Ranjeno je 2.500 osoba od čega su 570 ostali trajni invalidi. Bez jednog ili oba roditelja ostalo je 858 djece.
Još uvijek se traži gotovo 500 nestalih Vukovaraca.

Prema istom specijaliziranom elektroničkom portalu ukupan broj stradalih vojnika “JNA” i četničkih snaga na širem području Vukovara procjenjuje se do 8.000 poginulih, do 15.000 ranjenih te između 400-600 uništenih tenkova, oklopnih i transportnih vozila (JNA priznaje 110) , te oko 20 uništenih zrakoplova i helikoptera (“JNA” priznaje dva).

Za mnoge ratne zločine: ubojstva civila, mučenja i ubijanja, progone, etničko čišćenje, potpuno uništenje grada (tzv. famozno „prekomjerno granatiranje“), rušenje bolnice, kulturocid, logore u Srbiji i drugo još nitko nije odgovarao.

facebook komentari

Nastavi čitati