Tihomir Dujmović – Smrt Hrvata u BiH

1

“Vlaškouličansko hrvatstvo”! Davnih dana tu je sjajnu metaforu smislio veliki Miroslav Krleža, kako bi opisao kratkovidno, plitko, provincijalno hrvatstvo, koje politiku i svijet ne vidi niti poima dalje od zagrebačke Vlaške ulice, i taj je pojam, nažalost, trajno označio dobar dio hrvatske povijesti.

Da je metafora aktualna, svjedoči činjenica da o BiH, o prvoj susjednoj zemlji s kojom imamo stotine i stotine kilometara zajedničke granice, pogotovo o Bošnjacima u BiH i njihovoj politici, Hrvatska i njezin narod, a vrlo često i njezine elite, u pravilu ništa ne znaju i ništa ne razumiju. Što se sve u hrvatsko-bošnjačkim odnosima događalo u ovih 25 godina, u Hrvatskoj se zapravo ne zna ništa.

Ratni zločini

Primjerice, o bošnjačkom dijelu krivnje za rat s Hrvatima praktički se ne zna ništa, ovdje je promidžba o hrvatskoj krivnji za taj sukob bila furiozna i ostavila je traga. Nama u Hrvatskoj osim toga fali istina o dvadeset pet godina funkcioniranja Federacije BiH, fali nam istina o dvadeset pet godina suživota Hrvata i Bošnjaka, fale nam brojne istine koje bi pokazivale da se bošnjačka politika, kao i tamošnji narod stubokom promijenio, da čuvaju uspomenu na mrtve iz zajedničke vojske s Bleiburga, da su doista u zadnjem ratu imali najviše žrtava, ali da od rata do danas vode politiku u Federaciji koja je krajnje egoistična i nerijetko protivna vitalnim interesima Hrvata u BiH.

O tome vlaškouličansko hrvatstvo, koje je u Hrvatskoj dominantno, ne zna zapravo ništa. I tek sada prvi put čujemo glas s Pantovčaka, hrvatsku predsjednicu koja je shvatila što se tamo događa, koja je shvatila kakva je tempirana bomba nadohvat Zagrebu, koja je shvatila da niti svijet niti Hrvatska uopće ne razumije što je BiH. Prije gotovo deset godina na problem nas je upozorio sjajan film Višnje Starešine “Treći pohod”, koji precizno govori o samom srcu hrvatsko-bošnjačkog sukoba, pokazujući nam kakva je silna uloga bila mudžahedina i Al-Qa’ide, pokazuje nam da ritualno odsijecanje glave nije nešto što se događa samo u ratnoj Siriji i pokazuje nam kroz izjave vjerskih učitelja islama kakve sve ambicije još i tada postoje u tim redovima.

Film nam je još tada pokazao ratni govor Alije Izetbegovića 7. muslimanskoj brigadi, a pokazuje i što su mudžahedini napravili ulaskom u crkvu i samostan Guča Gora, u srcu srednje Bosne. Barbarstvo srednjeg vijeka! Vlaškouličansko hrvatstvo ništa nije zapamtilo. Danas kad pogledate posve islamizirano Sarajevo, kad se prošetate Ilidžom i vidite hotele od kojih neki koriste isključivo arapske natpise, sve vam je jasno. Po podacima Helsinškog komiteta BiH iz 2008. godine, Sarajevo je etnički najčišći grad u Europi, ima 95 posto stanovnika bošnjačke nacije!

Po istom izvoru iz 2011. godine, u sarajevskim javnim službama zaposleno je 96 posto Bošnjaka. Što znamo o tome? Danas kad vidite kakva sve prava Bošnjaci ne dopuštaju Hrvatima, danas kad pobrojite sve moguće incidente i danas kad čujete hrvatsku predsjednicu koja konkretno govori o islamskom radikalizmu i svijet upozorava na to, danas se tek vide razmjeri cijelog problema. Mi, primjerice, ne znamo ništa o bošnjačkim zločinima u sukobima s Hrvatima, kao što uopće nemamo osviješteno da se za vrijeme rata samo u splitskoj bolnici liječilo 32 tisuće bošnjačkih civila i ratnika, žena i djece.
Kako je moguće čisto sociološki da nitko od tih tisuća liječenih u Hrvatskoj, nota bene posve besplatno, nema ljudske potrebe doći bar jednom godišnje i, ako ništa, zahvaliti na spašenom životu?

Vlaškouličansko hrvatstvo ta pitanja ne postavlja. Postoji more takvih i sličnih podataka o odnosima Hrvata i Bošnjaka, postoji gola istina o činjenici da su Bošnjaci naoružavani uz pomoć Hrvata i Hrvatske, ali hrvatski su mediji godinama za te istine zatvoreni. I zato prosječni Hrvat uopće ne razumije što Hrvati u BiH traže.

Metak u čelo Hrvatima

Ovdje se ne zna da u Federaciji BiH postoji Dom naroda, koji po definiciji ima za cilj zaštititi prava sva tri konstitutivna naroda primarno od preglasavanja, no da je nitko drugi negoli međunarodna zajednica još prije 15 godina izmijenila pravila za izbor u Dom naroda na način da je dopustila da Bošnjaci mogu glasati za hrvatske kadrove. Izravno i direktno, ključno kršenje Daytona, koji je Mesićeva i Račanova Hrvatska prešutjela, kao i sve zagrebačke elite koje su kasnije dolazile. A to je metak u čelo Hrvatima u BiH!

I tako Bošnjaci već 15 godina tu preglasavaju Hrvate i formiraju vlast i sebi i drugima. Što znamo o tome? Uglavnom ništa. Što znamo u rušenju Hercegovačke banke, koja je bila stup hrvatskoga gospodarstva i obavljala je 36 posto financijskih tokova u cijeloj državi, a pometena je akcijom SFOR-a i bošnjačkih specijalaca?

Snage SFOR-a su tenkovima ušle u prizemlje banke, spustile sajle kako bi iznijele trezore, a kad to nije išlo, eksplozivom su raznijele trezor! Ravno 15 milijuna konvertibilnih maraka, svu opremu i inventar banke su odnijeli, nikada nisu pokazali kojim se to nedozvoljenim poslovima bavila ta banka, a čak je i revizija Državne agencije za bankarstvo BiH pokazalo da je banka poslovala posve uredno.
Više od 4500 firmi ostalo je bez svog novca, kao i 90 tisuća štediša, koji su ostali bez svojih pologa. Odlukom visokog predstavnika Wolfganga Petrischa, sudovi u BiH nisu smjeli zaprimati tužbe za naknadu štete, tako da se cijeli problem nije mogao staviti niti na Sud u Strasburgu jer taj sud traži da se najprije sudski problem raspravi doma! Što znamo o tome?

Ništa! Ili procedura glasanja u Domu naroda. Po Daytonu, Dom naroda, koji ima 58 zastupnika, po 17 iz svakog naroda plus sedam pripadnika drugog naroda, donosi odluke tako da je nužno da ih podrži većina zastupnika sva tri naroda. Već spomenuti visoki predstavnik mijenja tu odredbu, pa je sad dovoljno da odluke podrži trećina predstavnika svakog naroda, što je ponovo udarac na hrvatsku konstitutivnost.
Pogledajmo Mostar. To je službeno ujedinjen grad. No, odlukom Paddyja Ashdowna u Mostaru se ne glasa modelom “jedan čovjek – jedan glas”, kao svugdje drugdje, nego je Mostar podijeljen na tri bošnjačke i tri hrvatske općine i, bez obzira na to što Hrvata tamo i ima više, broj vijećnika koji daju Bošnjaci i Hrvat je isti. Nema niti jednog drugog grada u BiH u kojem se tako štiti “manjina”!

A to je jedini veći grad s hrvatskom većinom! I njega treba islamizirati? Hoće li se glasati metodom “jedan čovjek – jedan glas” kad Bošnjaci prijeđu 51 posto u gradu? U Daytonu, primjerice, stoji da ministarstva obrazovanja, znanosti, kulture i športa ostaju isključivo u nadležnosti županija, što je krajnje logično. No, bošnjačke stranke, preglasavajući Hrvate po spomenutom modelu, formiraju ista ta ministarstva na razini Federacije.

Tako počinju nametati bošnjački školski program u kojem se, primjerice, ne spominje povijest Hrvata! Ustavni sud donio je presudu da su ta dva federalna ministarstva neustavna, ali praksa je i danas ista. Jeste li znali da je Željko Komšić, hrvatski član Predsjedništva koji je izabran bošnjačkim glasovima, bio borac Armije BiH, dapače, ranjen u sukobu s HVO-om, i da je odlikovan najvećim muslimanskim odličjem – Zlatnim ljiljanom?

To kadrovsko iživljavanje nad Hrvatima uz neupitnu podršku svijeta ide tako daleko da čak i kad su konstituirali izvršne organe na razini Federacije, gdje čak i novi zakon traži trećinu glasova Hrvata, jednom su ta tijela formirali s pet hrvatskih glasova. Na prosvjed da pet od 17 vijećnika nije trećina, da je valjda šest vijećnika trećina od 17, odgovoreno je da “je to skoro pa trećina”! Možete li to vjerovati? I sve to, da se razumijemo, uz blagoslov međunarodne zajednice. I sve to uz izdajničku šutnju Zagreba.
Hrvati u BiH godinama ne mogu dobiti svoj RTV kanal na hrvatskom, i na upit novinara visokom predstavniku zašto ne dozvoli kanal na hrvatskom jeziku kad to imaju i manjine u drugim državama, Valentin Inzko je odgovorio: “Ako mi Hrvati obrazlože zbog čega im to sada treba, onda bih možda omogućio hrvatski RTV kanal.”

Hvala predsjednici

Možete li sve to vjerovati, dragi moji Hrvati iz Vlaške ulice? Nakon punih petnaest godina politike u kojima su zakidani za vitalna prava, Hrvati u BiH na samom su rubu. Iseljavanje traje neprekidno, međunarodna zajednica mirno prati taj proces i ne promijeni li se hitno nešto na ovu temu, dugoročno ćemo realno imati srpski i bošnjački entitet kako god ih zvali i kitili daytonskim željama.

I zato je danas zadnji tren za političku akciju afirmacije istinskih daytonskih rješenja, kao i za novi Dayton. Hrvatska je predsjednica to prva shvatila, a nakon niza godina prvi put imamo na Zrinjevcu osobu koja je senzibilizirana za ovu temu. Je li to onda kraj vlaškouličanskom hrvatstvu kad se radi o BiH?

Tihomir Dujmović/Slobodnadalmacija.hr

facebook komentari

  • Ikim_Suam

    Pitanje je može li se taj mentalitet u RH promijeniti.
    Jer evo jedan Matošev tekst od prije 110 godina.
    Koliko se odnos prema svom Hrvatskom narodu u Banovinskoj Hrvatskoj tj. RH i Anektiranim krajevima tj BiH promjenio u tih 110 godina do danas? Po meni nimalo.
    Ali ipak možda. RH je postala država pa možda malo evoluira i mentalitiet.