Pratite nas

Kolumne

TIHOMIR DUJMOVIĆ: Sprema li Srbija novi rat

Objavljeno

na

Nema jednoznačnog odgovora na pitanje iz naslova, ali da su napeli sve velikosrpske strune do samog kraja, baš kao devedesetih, da su se nevjerojatno brzo konsolidirali s obzirom na nedavnu agresivnu fašističku prošlost, da sve češće provociraju upravo u Hrvatskoj i upravo Hrvatsku, i to obično putem emisara i predstavnika službenog Beograda, pritom dobivajući gromoglasnu šutnju ovdašnjih predstavnika hrvatskih Srba, mislim na čestu Vulinovu političku “poeziju”, zaključno sa zadnjom provokacijom Vučićeva izaslanika koji je osobito podignuo tlak hrvatskoj predsjednici, o tome nema spora.

Kad ste čuli Pupovca da se u trenutku dok se Hrvatsku vrijeđa ogradio od bilo koje izrečene provokacije tog tipa? Kako su nategnuli strune kod hrvatskih Srba, još su jače zategnuli, čini se do samog maksimuma, velikosrpske strune bosanskim Srbima. Oni su danas špic-igrači velike Srbije i već su obavili čak i generalne probe za izlazak iz BiH. Uz sve to, sjetite se onog njihova upada u Crnu Goru točno noć uoči povijesno važnih tamošnjih parlamentarnih izbora, kada je iz Srbije bila poslana ekipa likvidatora koja je trebala likvidirati Đukanovića i osigurati pobjedu prosrpskoj opciji.

Četnik do četnika

Sada su na kraju ovim provokativnim vlakom na Kosovo pokazali da Srbi zapravo i ne znaju ništa drugo osim da stalno lože neke ratne vatre. Ako ne znamo da radimo, znamo da se bijemo, još nam je davnih dana priznao Slobodan Milošević i to je uistinu jedna vrlo precizna definicija srpskih povijesnih afiniteta. Uostalom pogledajte tko vodi Srbiju: predsjednik srbijanske države je notorni četnik koji se time ponosi, predsjednik Vlade, dojučerašnji četnik koji je kao takav držao govore po okupiranim hrvatskim teritorijima.

Tu je i ministar vanjskih poslova koji je u ratu bio Miloševićev glasnogovornik i fan njegove velikosrpske politike. Što iz takve vlasti može izaći osim nastavka borbe za veliku Srbiju? Tužno je, ali istinito da ni u jednoj fazi mira srpska vladajuća politika nije pokazala isključivu i primarnu okrenutost gospodarstvu i razvoju vlastite zemlje bez čačkanja i pogledavanja u tuđa dvorišta s ambicijom da se prisvoje. Čovjek ima dojam da ni u jednom razdoblju mira srpska politika, jer o njoj je riječ, a ne o običnom svijetu, nije radila ništa drugo, nego se spremala i najavljivala nove ratove.
Tako je bilo u prvom i drugom srpskom ustanku, tako je bilo kod stvaranja prve Jugoslavije, jednako su se držali kod formiranja i za vrijeme trajanja druge Jugoslavije, a pola stoljeća nakon stvaranja Jugoslavije ponovno su krenuli u rat. Prvi svjetski rat su izazvali i spremno u njega krenuli, u Drugi svjetski rat su krenuli i prije negoli je on započeo, da bi novi rat izazvali pola stoljeća kasnije i zapalili kompletan prostor bivše Jugoslavije!

Koja opsesija ratom, oružjem i otimanjem tuđeg! I Kosovo je njihovo i pola BiH je njihovo i pola Hrvatske je njihovo i Crna Gora je njihova! Bože, kakav je to svijet? Kakva opsjednutost tuđim i patološka želja da to postane – moje! Pod svaku cijenu, pa makar ratovali do zadnjeg čovjeka! I sada četvrt stoljeća nakon zadnjeg rata, kada opet ne pokazuju isključivo mirnodopske afinitete i ambicije, Srbija se opet sprema na nove ratove.

Možda ih neće započeti ako im veliki ne daju signal i dopuštenje, ali da je njima mir uistinu tek goli predah između ratova, povijest nam kraljevski svjedoči. Sto godina mira, ispada da je sto godina užasa za Srbiju jer u miru vidite i da Slovenija može sama i da joj ne pada na pamet ratovati i da Hrvatska može sama i da je isključivo zanima gospodarski razvoj, posve joj je svejedno što se događa u tuđim dvorištima, da čak i mala Crna Gora zna pronaći svoje mjesto pod suncem i nikoga ne dira i nikoga ne provocira.

Makedonija, da joj nije Grčke, već bi ušla i u NATO i u Uniju i ostaje nam Srbija kao netko tko je uredno na zaleđu ekonomske, prosperitetne, tablice gospodarskog razvoja.

Ostaje nam jedino Srbija koja prijeti oko sebe, koja svugdje vidi neprijatelja, koja već sada preventivno najavljuje vojne intervencije (ako bude “Oluje”), koja reži i na Zagreb i na Sarajevo i na Podgoricu, a na Kosovo bi još noćas poslala najradije vojsku. Da, ostaje i BiH, ali i to bi bila normalna država da je srpska ekspanzija nije poharala i da Dodik svakih par tjedana ne najavljuje odcjepljenje. Niti tamo Srbi baš ništa u ekonomiji nisu napravili, jer to očito nije njihov svijet.

Rat, ratovanje, vladavina, vojska i policija, to ostaju relacije iz kojih Srbi ne znaju van. Pokazuje li itko na prostoru bivše Jugoslavije bilo kakve vojne aspiracije prema drugima osim Srbije? Dolaze li bilo čiji predstavnici u druge zemlje s porukama Vulina i Božovića? Zvecka li itko oružjem u regiji osim Srbije? Tko se je prvi u Jugoslaviji hvatao pendreka, pištolja i šapke, tenka i haubice osim Srba? I tako već stotinu godina…

Uloga Rusije

Ruske vojne vježbe koje Srbi obavljaju gotovo na granici s Hrvatskom, jasan su signal baš kao i nabava oružja od Rusije, da Srbiji ne bi bila strana ideja da ponovno napadne Hrvatsku. Kada pomno poslušate Vulina i Vučićeva izaslanika Božovića i kad dobro pogledate što je rekao na pravoslavni Božić, i to u lice kompletnoj hrvatskoj javnosti, vi ćete vidjeti da su oni rekli da “više nikada neće dopustiti ‘Oluju'”, što znači da nije nemoguće da se još jednom pokuša okupirati dio Hrvatske. Jer, “Oluje” niti je bilo niti će je biti bez pokušaja stvaranja velike Srbije, i to na hrvatskom teritoriju. No, treba reći i to da u tom slučaju Hrvatskoj ništa drugo osim “Oluje” ni ne preostaje!
Da su današnji ratni bubnjevi glavna glazba srpske promidžbe, jasno se vidi usporedbom onoga što su radili prije negoli su napali sve oko sebe. Čista kopija! I onda i danas u Hrvatskoj su vidjeli primarno ustaštvo i onda i danas su prijetili i oružjem.

Onda su nas napali, hoće li i sada? Nema jednoznačnog odgovora! BiH su komadali dok je ratom nisu raskomadali, a ratnu retoriku podgrijavaju više od dvadeset godina. Odcijepiti Republiku Srpsku znači započeti rat, a Dodik uporno time prijeti. Turska je odavno najavila da neće mirno gledati bilo kakve raspade BiH, a izjave kako stotinu milijuna Turaka stoji iza Bošnjaka treba staviti na stol i pogledati istini u oči: nema odcjepljenja Republike Srpske bez rata! Je li moguće da Rusi krenu u pomoć Dodiku, što će u tom slučaju NATO i Unija, to su relacije o kojima moramo razmišljati, to je stvarnost u koju nas je dovelo srpsko zveckanje oružjem. Zadnja provokacija s Kosovom Srbiju prikazuje kao razdražljivu zvijer koja reži na sve oko sebe, pripravna ugristi, samo mora vagnuti gdje će biti najlakše. Hrvatska pozicija u tom novom srpskom ludilu je dosta komplicirana.

U Hrvatskoj doista nema ustaštva, a hrvatska Vlada u svojim redovima ima četiri predstavnika srpske zajednice mimo svih izbornih rezultata, mimo bilo kakve nužde izborne matematike i ništa bolje ne oslikava trenutnu hrvatsku politiku u tom kontekstu, od ove ilustracije.

Unatoč tome nas Beograd napada za ustaštvo, a srpski predstavnici u Hrvatskoj šute. Fantastično, zar ne? Ne bi li upravo zbog svega spomenutog bilo u najmanju ruku pristojno da je Pupovac reagirao na onom nevjerojatno drskom govoru Vučićeva izaslanika, jer to što je Božović izgovorio, to nam je zapravo Vučić poručio. Zar doista srpska zajednica u Hrvatskoj nema što reći na te riječi?

S druge strane, Hrvatskoj se događa svojevrsna ironija sudbine jer su danas najveći zagovornici Srbije i srpskog ekspresnog ulaska u Uniju, gotovo pod svaku cijenu, nitko drugi negoli Berlin i Njemačka. Ne tražeći od Beograda ustupke, ne dopuštajući ni da Hrvatska svoje probleme raspetlja s Beogradom prije ulaska u Uniju, Berlin trči prema Beogradu misleći da će tamo doći i prije Putina i prije Trumpa.

Putin i Trump

No, Putin je već odavno tamo, a Trump ima bijele figure u toj partiji šaha. Ili će Srbiji dati “nemoralnu ponudu” koja se neće moći odbiti ili će s Putinom u sklopu nove Jalte ishoditi neke američke ustupke na drugoj strani kugle zemaljske. Upravo je neshvatljivo do koje razine Berlin ne razumije, ne poznaje Beograd i srpsku povijest. Nakon britanskih najava u kontekstu Brexita da će “EU biti razbijen ako ne dobijemo ugovor koji želimo”, dovlačiti Beograd u Uniju je mimo pameti, jer Srbija kroz povijest ili sluša Rusiju ili sluša Veliku Britaniju, a i jedni i drugi bi najradije vidjeli zdrobljenu Uniju, jer samo tako i oni mogu igrati velike igre.

Sve u svemu, pred nama je dramatično razdoblje, mi smo opet na prvoj crti bojišnice kao često u povijesti kad smo bili Antemurale christianitatis. Srpsko zveckanje oružjem, dakle, valja shvatiti krajnje ozbiljno, dok, s druge strane, valja ostati čvrst u svojim nastojanjima jer ovo zveckanje u prvom planu ima ishoditi sve one ustupke koje bez tog zveckanja ne bi nikad dobili. I zato se nikako ne smije dopustiti da nas “reketare” strahom od rata, jer to im je u prvom planu, ne dopustiti da nas ucjenjuju ratnom retorikom, a to je sada na djelu, valja nam ostati, dakle, čvrst i ostati svoj. Povijest će jedino to cijeniti.

Tihomir Dujmović / SlobodnaDalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Nekad je bio Goli otok

Objavljeno

na

Objavio

Jedna ljudska sudbina bolje objašnjava prilike i klimu nekog vremena od suhoparnih, brojkama nabijenim povijesnih analiza.

Jedna od takvih sudbina zapisana je u upravo na Pravnom fakultetu u Splitu, pred prepunom velikom dvoranom, promoviranoj knjizi Jakoslava Davida Rojnice “Ja sam 6387”, u kojoj on u trećem licu piše o svom suđenju i zatvaranju na zloglasnom Golom otoku.

Ne, nije, ako ste pomislili, Rojnica informbiroovac. On je rođen 1956., iste godine kad je progon “staljinista” Staljinovim metodama bio završen, a Tito otoplio odnose sa SSSR-om. No, osuđenici su tamo i dalje pristizali sve do 1988. godine. Neki zbog kriminala, a neki zbog delikta mišljenja, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Rojnica je optužen i osuđen (zajedno s Mirkom Rajčićem, Markom Juranovićem i Fabijanom Dumančićem) na tri godine zatvora zbog navodnog podrivanja sistema, rušenja Jugoslavije i odvajanja Hrvatske, a jedini dokazi za tu urotničku djelatnost bilo je posjedovanje lista “Nova Hrvatska” i još neke nezgodne literature.

Imao je samo dvadeset dvije godine, u istrazi je proveo šest mjeseci, podvrgavali su ga elektrošokovima, doveli ga na rub smrti kad mu je postalo svejedno hoće li živjeti ili umrijeti. Trajno mu je uništen dio života, one možda najbolje godine. Prekinuo je studij prava, koji nikada neće nastaviti.

U zatvoru se našao u društvu okorjelih kriminalaca, koji ga nisu maltretirali kao što oni znaju raditi, i to samo zato što je bio pismen pa im je pisao molbe i žalbe.

Kaže kako su mu molitva, vjera u Boga, majčini i sestrini posjeti bili jedina pomoć, utjeha i nada. Danas je pun opraštanja i razumijevanja, miran i bez imalo osvetničkoga u sebi. Pod inicijalima je čak sakrio i imena onih koji su ga teretili da bi spasili sebe.

“Ja sam 6387”, kao i brojne druge knjige, zapisi, sjećanja itd., snažan je odgovor učestaloj tezi kako smo živjeli u socijalizmu s ljudskim likom i u pravednoj državi, kako je čak nekada bilo bolje, kako su priče o progonima samo propagandne nacionalističke bajke.

Nekad je, međutim, bio Goli otok. Na promociji je povjesničar Josip Jurčević temeljem vlastitih istraživanja iznio podatak kako je od 1945. do 1950. bilo trideset tisuća političkih procesa te kako je sto tisuća ljudi osuđeno iz političkih razloga. Sve je bilo po zakonu, samo što su zakoni bili u službi režima, u službi ideologije i jedine partije.

Posljednji politički zatvorenik na Golom otoku, spomenuo je Rojnica, došao je tamo 1983. i ostao sve do 1988. godine, a njegov krimen bila je parola “Živjela Hrvatska”, koju je napisao na nekom zidu. Takva kazna, ako je vjerovati nekim najavama novog kaznenog zakona, čeka onoga tko napiše ili uzvikne “Za dom spremni”!

Moderni tzv. antifašisti priznat će eufemistički kako je Goli otok bio “greška”, ali im Bleiburg nije bio niti greška. Jer, valjda, na otoku su stradali njihovi.

Foto Vojko Bašić / HANZA MEDIA, Reuters

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Mutikaša J. Pavičić vrijeđa sve i svakoga, a Stepinca naziva politički insuficijentnim jadnikom

Objavljeno

na

Objavio

Magle, dugotrajne magle sve do podne. Lako se u njima izgubiti, ne samo guskama. I priča o Agrokoru zamagljuje se s mnogih strana, premda su Kulmerovi dvori na uzvišenom položaju gdje sunce dopire puno ranije nego u prigorskim nizinama. Ondje su s prvim tracima zore, praktički još po mraku, ušli policajci i novinari koje je DORH prve obavijestio, po već ustaljenom običaju da se velike predstave uhićenja odvijaju pred okom kamere i očima televizijskih gledatelja. Kulmerovce nisu pronašli, ali su negdje blizu u Šestinama zgrabili oberšefa svih Todorićevih novčanih vragolija, koji ima dragocjene podatke i s njima u džepu može se lahko nagoditi, jer sloboda nema cijenu.

Odluka je očito donesena u suradnji duboke i plitke države, jer obje imaju prste u pekmezu i sada bi vrlo rado da proces bude vođen tako da se ne otkriju ključni igrači koji su godinama žmirili ili pogodovali maestralnom carstvu usred Republike, velikom gospodarskom feudalcu koji je imao u džepu hrvatske političare i utjecajne javne djelatnike, pri čemu je zapošljavanje njihove djece samo manji, izvanjski i poznati način humanoga korumpiranja elite, gdje svjetonazori i ine pripadnosti nisu imale bitnu ulogu.

Todorić uvijek može reći, i istina je, da je zapošljavao i obične, tzv. male ljude, njih stotinu tisuća ako se računaju i obitelji, i da je unatoč bijednim plaćama koje im je davao, taj posao bio za ljude spas u krizi koja je drmala Hrvatsku, i ne samo Hrvatsku. No, krčag ide na vodu dok se ne razbije, pa je na kraju veliki latifundist ugrozio ionako krhko hrvatsko gospodarstvo, pretvorio se u blogera, a državne institucije koje su trebale nadzirati odmetnutu paradržavu vrište jedna na drugu i prave se blesavima.

Ivica Todorić

A kako velikim magnatima služe revizorske kuće, valjda je i vrapcima poznato. U jednom zagrebačkom kazalištu upravo se priprema, dok ovo pišem, predstava Gogoljeva „Revizora“ koja, ne samo po naslovu nego i atmosferi iz ruske provincije Gogoljeva doba sjajno odgovara današnjem hrvatskom trenutku, to jest trenutku europske provincije Hrvatske koja je izložena unutarnjim rastakanjima i vanjskim smicalicama na koje ne zna odgovore ili se panično dovija s vjerom u naš talent za improvizaciju.

Uhićenja agrokorovaca vjerojatno su dar koji državni odvjetnik Cvitan nosi u Rusiju, u sastavu ili nezavisno od sastava delegacije predsjednice RH koja ima vrlo tešku zadaću da šarmira Putina i rusku vrhušku, u okolnostima koje nadilaze gospodarsku i financijsku temu, to jest već su odavno poprimile golu i nimalo bezopasnu političku dimenziju. Štošta je tu na stolu i ispod stola od trenutka kada se veleposlanik Azimov navukao svečanu vojnu odoru i progovorio o Agrokoru, dok hrvatski veleposlanik u Moskvi nije rekao ni riječi, a nije ni mogao jer ga nije bilo. Dvije godine nismo imali veleposlanika u Rusiji, što je gotovo nevjerojatno, a mnogo, mnogo više godina odnose s Rusijom temeljito smo zanemarivali – baš u vrijeme kada je definitivno opet postala supersilom.

Kako izgleda sada taj koloplet nesretnoga zaborava i što je sve u loncu? Je li Todorićevo zaduživanje kod ruske Putin2državne banke samo neoprezan potez ili je povučen uz savjetnike koji su imali zlu namjeru – znajući stanje u Agrokoru – učiniti Hrvatsku barem (za početak) malo zavisnom od Rusije i otvoriti ruskom medvjedu prostor u koji još nije ušao, za razliku od „regiona“ gdje se dobro plasirao i praktički ima pod nadzorom lijep dio teritorija. Izjava da je hrvatska država dužna ruskoj državi, jer je navodno Hrvatska nacionalizirala Agrokor, bjelodano govori o razini na koju je podignuta afera i svakako je ruski as iz rukava kojemu će biti teško doskočiti, premda je riječ o smicalici. Usporedno, u Poljsku je otišao hrvatski kontingent pod vodstvom SAD, noseći sa sobom bitnicu višecijevnih lansera raketa, a ni hrvatska potpora (podržavam) mirnoj reintegraciji okupiranih područja u Ukrajini ili barem potpora sporazumu iz Minska (nije šija nego vrat) svakako nije laka točka u posjetu predsjednice Rusiji – posjetu koji je Putin tako demonstrativno osobno najavio, u čemu pozorni analitičar prepoznaje nervozno kuckanje prstima po stolu i želju za cjenkanjem. Kako god bilo, dobro je da su s Rusijom opet uspostavljeni diplomatski odnosi, makar u složenom trenutku, kao što je dobro da se opet uspostavljaju kulturne veze koje ne bi trebale ostati na razini gostovanja zbora Crvene armije u Zagrebu, to jest trebale bi biti posve drukčije. U Rusiju (staru) treba poslati Ivicu Buljana, šefa drame u zgb. HNK koji je u trenutku skidanja Titove ploče divljao pod sovjetskim i jugoslavenskim zastavama.

Tito – konačni pad

Kad smo već kod Tita: u subotu je u zagrebačkom Studentskom centru pred krcatom dvoranom prikazan pedesetminutni dokumentarni film o konačnom padu i Tita i njegove ploče, koja je na užas i sramotu samostalne hrvatske države nježno održavana dvadeset i šest godina, nakon što je u komunističkoj Jugoslaviji stajala ondje od 1946. Premda i sam imam prste u nastajanju toga filma, ili baš zato, moram posve subjektivno i objektivno reći da je Sedlarov film odličan, sveobuhvatan i odgovoran prema povijesti: naime, trebalo je poradi potomaka zabilježiti kamerom tko je sve sudjelovao u prekidu dugogodišnje farse, pa je snimljena i sjednica povjerenstva za imenovanje trgova i ulica pod predsjedanjem Zlatka Hasanbegovića, i sjednica Gradske skupštine koja je donijela odluku, podsjetilo se na one koji su još u devedesetima nastojali maknuti tu blasfemiju, kao i na jedanaest godina duge napore Kruga za trg (Maja Runje, Zdravka Bušić, Ante Beljo…), u kameru su govorili Čičak, Budiša, Banac itd., utkane su snimke protuprosvjeda crvenih u režiji Pusića i sličnih, ali je dan i povijesni prikaz Titovih monstruoznih zločina koji su ga uvrstili na visoko mjesto masovnih zločinaca u dvadesetolm stoljeću (i šire).

Koliko znam, film će biti prikazan na Bujici, a trebao bi biti, da nije kako jest, i na svim televizijama, ali i u srednjim školama. Doista, tek skidanjem ploče maršala završena je jedna epoha. Što ne znači da ostatci ostataka titoljubaca nisu ostali i izviruju ispod kamena, u što sam se i sam uvjerio nakon projekcije filma kada su mi prišla tri inicijativna mlada čovjeka, vrlo srdita, i govorili u smislu „da su tada , u Titovo doba, radile tvornice“ i slično. Bilo mi ih je žao, tko zna gdje su i kako indoktrinirani, a barem su u filmu mogli vidjeti one druge tvornice, tvornice smrti u kojima je zaglavilo pola milijuna ljudi, uglavnom Hrvata… Nego, tri su bila, kako rekoh. Eto se opet formiraju trojke po starim komunističkom receptu.

Povijesna istina

Ima podosta rezona u onome što je napisala skupina intelektualaca, to jest da je cenzura mišljenja o (nedavnoj) povijesti štetna i neprihvatljiva. No, crveni kolumnisti odmah su pokušali okrenuti na svoju stranu, vrlo lukavo plasirajući da se slažu s potpisnicima, pa se odmah bacili na Deklaraciju o domovinskom ratu koja je valjda samo jedno „mišljenje“ o bliskoj povijesti, što nije drugo do pokušaj negiranja istine o agresoru (agresorima) na Hrvatsku. I to u dnevne svrhe, budući da su Vučić i Pupovac svaki iz svojega rova, odnosno zajedničkog, udarili po prijedlogu Zakona o braniteljima koji se uvodno poziva upravo na spomenutu Deklaraciju, naravno. Tako crveni „analitičari“ – osim toga u strahu da i njihovi voljeni simboli budu zabranjeni kao i ostali totalitarni-naoko pristajući uz spomenuti tekst intelektualaca – mute vodu i odvode ju u svoju septičku jamu. Zato treba biti posve jasan: postoji povijesna istina i ona se zasniva na dokumentima koji se ne mogu drukčije tumačiti. Nedavna povijest posve sigurno nema više istina, a ako u dalekoj povijesti zbog nedostatka dokumenata može ponegdje biti spora – o ovoj bliskoj nema sumnje. Nije tu riječ o „propisivanju istine“, nego je (kao u pitanju Deklaracije o domovinskom ratu) riječ o zapisivanju istine kako klatež ne bi protokom vremena krivotvorila povijest, što i danas čini i što joj je zadaća.

Jurica Pavcic

Elem, jedan od tih mutikaša je svakako Jurica Pavičić koji (iz rečenih razloga) poziva da se poništi Deklaracija jer je valjda „stranačko“ ili kakvo drugo mišljenje. Možda braniteljsko. Zatim vrijeđajući sve i svakoga, kao što je običaj, prelazi na Stepinca i proziva medije da previše podržavaju kanonizaciju čovjeka koji je osuđen na komunističkom prijekom sudu iste 1946. godine kada je na zagrebački trg prikucana ploča s imenom maršala. U ime prosvjeda protiv „propisivanja istine“ poziva na pobunu protiv „ izvještavanja na javnoj TV u kojem se beatifikacija (?) tog politički insuficijentnog jadnika pretvara u glavnu temu državničkog posjeta Vatikanu.“ Tako se i nadalje u novinama koje izlaze u Hrvatskoj, bez obzira na promjenu vlasnika, velik prostor daje onima koji, cementirani u boljševičkom bolesnom paklu pljuju po svim vrijednostima i njihovim nositeljima. Podsjećam da je isti „autor“ ne tako davno nazvao književnika Slobodana Novaka kretenom. Veliki je pisac u međuvremenu umro, a u HAZU su prije nekoliko dana na (ponešto zakašnjeloj) komemoraciji govorili ugledni ljudi o neupitnim vrlinama Novakova književnog opusa.

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati