Pratite nas

Kolumne

Tihomir Dujmović: Tjedni pregled hrvatske političke gluposti

Objavljeno

na

Dr. Hrvoje Klasić tvrdi: ”Postupanje jugoslavenskih službi prije svega je bilo usmjereno prema ljudima koji su bili klasični teroristi”.

JE LI OBITELJ ŠEVO BILA TERORISTIČKA OBITELJ? JE LI ROSEMARIA, KOJA JE IMALA DEVET GODINA KAD JE LIKVIDIRANA, BILA “KLASIČAN TERORIST”?

Dakle, bilo je za očekivati da će se nekako braniti partijska tajna svih tajni, ali da će se ovako prostački izokretati komunistička povijest, to je stvarno drskost prvoga reda! Dakle, javio se sada profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, dr. Hrvoje Klasić kojega, naravno, Jutarnji list na samom početku predstavlja u najpozitivnijem tonu navodeći, da ne bi bilo dileme, kakvi stavovi slijede, da mu je na fakultetu “Tvrtko Jakovina cimer u malom sobičku”! Dr. Klasić tvrdi da “Račan ništa nije znao o ubojstvu Đurekovića” te kako je “totalna glupost da je SDP sakrio arhiv Centralnog komiteta”. Klasić hoće reći da hrvatska komunistička partija nije imala pojma o udbaškim likvidacijama, da Ivica Račan o tome nije imao pojma, tvrdi da nije postojala nikakva super tajna organizacija koja bi ta ubojstva naređivala i da “treba jasno i glasno reći, što se u javnosti dovoljno ne percipira, da je i postupanje jugoslavenskih službi prije svega bilo usmjereno prema ljudima koji su bili klasični teroristi”. Nikad nitko i nije tvrdio da je postojala neka super tajna policija koja je iza svega stajala, nego se tvrdilo da je vrh partije znao za likvidacije, da je postojalo tijelo pri vrhu partije koje je bilo pitano prije svake likvidacije da o tome da mišljenje i suglasnost. Tvrditi da je Udba likvidirala bez da je o tome bilo tko u hrvatskoj partiji nešto znao, jednostavno ne odgovara istini.

sevoNekoliko je svjedoka tog vremena o tome govorilo, možda najpreciznije upravo prof. Zdravko Tomac koji je svojedobno bio u partiji član najviših komunističkih institucija i rekao je da je postojalo tijelo pri vrhu partije koje je na zahtjev Udbe davalo suglasnost za udbaške likvidacije. Posve je nevažno je li se to tijelo zvalo izvršni komitet ili ured za zaštitu ustavnog poretka, bit priče je da je svakako postojalo tijelo pri samom vrhu hrvatske komunističke partije koje se pitalo kod svake pojedine likvidacije. Kad bi SDP otvorio sve arhive, ta bi istina odmah izašla van, a zahvaljujući suđenju u Münchenu neće se moći sakriti! Dr. Klasić tvrdi da SDP nije sakrio nikakav arhiv, iako odvjetnici koji stoje uz tužbu Perkoviću upravo to ističu. Pa, tek je prije nekoliko tjedana priopćeno da je SDP deklasificirao neke dokumente i tek sad ih učinio dostupnima! Da ne govorim o tome da je tek na intervenciju agilnog sudca Turudića, cijeli kombi dokumenata na tu temu otišao u München. Tek sad! I da pri tome nisu otišli svi dokumenti, jer je na neke sam SDP stavio embargo na 50 godina! Nema dvojbe da će ove relacije izaći van kod suđenja Perkoviću, pa ćemo vidjeti punu istinu. No, tvrditi da Račan ni o čemu na tu temu ništa nije znao, uistinu je mimo pameti, a da je Udba ubijala samo klasične teroriste, bezočna je i sramotna laž! Jer, čovjek bi očekivao elementarnu sućut od jednog profesora, barem kad je riječ o likvidaciji obitelji Ševo, jer je uz oca obitelji ubijena majka i dijete od devet godina! Zamislite da je netko u kontekstu likvidacije obitelji Zec rekao da su 90-ih ubijani samo četnici ili oni koju su surađivali sa četnicima? Oliver Frljić bi napravio još pet predstava o Aleksandri Zec! Ali, “zaboraviti” da je ubijena devetogodišnja djevojčica i to ne u ratnom vihoru, nego 27 godina nakon kraja Drugoga svjetskoga rata i bez bilo kakve ograde u tom smislu reći da je “postupanje jugoslavenskih službi prije svega bilo usmjereno prema ljudima koji su bili klasični teroristi”, to otvara pitanje – može li takva osoba predavati na fakultetu? Želite li da na fakultetu našu djecu ovakvi profesori uče ovakvim konstrukcijama?

NAKON MJESEC DANA APSOLUTNE ŠUTNJE PREDSJEDNIK JOSIPOVIĆ JE SMISLIO ŠTO ĆE NAM REĆI O DOKUMENTIMA KOJE JE NOSIO SRBIJANSKOM VELEPOSLANIKU! RADILO SE, TOBOŽE, O STRUČNIM KNJIGAMA KOJIMA JE ON AUTOR ILI SUAUTOR!

cveticaninDakle, nakon mjesec dana smišljanja i očitog koordiniranja s bivšim srbijanskim veleposlanikom u Zagrebu, koji je najočitije instruiran da ili šuti i ništa ne komentira ili pak da mu izjave budu sukladne Josipovićevima, čuli smo verziju Pantovčaka o onome što je srbijanski veleposlanik zapisao u memoarima. Dakle, Radivoje Cvetićanin je zapisao da mu je Josipović dao “debelu hrestomatiju”, da su se zadržali na ručku, da mu je Josipović rekao da izlazi iz komisije koja sastavlja hrvatsku tužbu za genocid, a da je on, Cvetićanin, srbijanski veleposlanik u Zagrebu, rekao – “Znat ćemo to ceniti”. Josipović sada u svom objašnjenju ističe da “hrestomatija dokumenata” nije ništa drugo negoli “zbirka književnih ili znanstvenih djela” i da je on predao Cvetićaninu svoje tri knjige: “Odgovornost za ratni zločin” na hrvatskom i engleskom jeziku, te knjigu “Stalni i međunarodni kazneni sud”. Predsjednik se svojim kritičarima odmah i narugao “da su neznalice koje nemaju pojma što je hrestomatija”. No, na niz lokalnih televizija koje su tražile Cvetićaninovu izjavu, vidjelo se da on nije htio ni potvrditi ni demantirati Josipovićeve navode! Tu se vidi da je na njega izvršen priličan pritisak, jer je Cvetićanin odgovarao nesuvislo, kao da je drogiran! Na izravan upit, jesu li mu poklonjene te i te knjige, on nije odgovorio – ni da, ni ne! To je iz Josipovićeve perspektive, zapravo, najviše što se od Cvetićanina i moglo dobiti, obzirom da je on autor knjige, pa bi morao imati decidirane odgovore na decidirana pitanja!

Ovako, šuteći na konkretna pitanja, ispada kao da odjednom ne zna ni što je pisao, ni što se uistinu dogodilo! No, čak da se i radi o knjigama koje navodi Josipović, postavlja se pitanje, po čemu bi srbijanskog veleposlanika zanimalo što Josipović misli o “Stalnom i međunarodnom sudu”? Što će Cvetićaninu ona druga knjiga i to na hrvatskom i na engleskom? Što će mu uopće knjige koje može kupiti u svakoj knjižari, koje su jezivo dosadne i u njima nema ničega što on već nije čuo od hrvatske strane? I ponavljam, Cvetićanin uopće nije potvrdio da Josipović govori istinu! Osim toga, postavlja se pitanje, kako je moguće da je jedan član hrvatske komisije za pisanje tužbi protiv Srbije do te razine intiman sa srbijanskim veleposlanikom da mu priopćava da će napustiti to tijelo? Zamislite stupanj tog političkog intimiteta! Intimiteta i neobične prisnosti u kojoj vam srbijanski veleposlanik izgovara rečenicu koju treba imati na umu svaki put kad Josipović govori o regiji i Beogradu, jer službeni predstavnik Beograda, Josipoviću, nakon rečenice da odlazi iz te komisije izgovara rečenicu: “Razumije se, cenićemo to!” Jer, baš tu rečenicu valja zapamtiti i od nje uvijek krenuti kad se govori o Josipoviću, Beogradu i regiji! Josipović se po stoti put izvukao jer su mediji strpljivo čekali da smisli bilo kakav izgovor u jednoj vrlo neugodnoj situaciji, a onda su njegov polovičan i ne osobito kvalitetan alibi pretvorili u živu istinu. Pogledajmo to ovako: da je bilo koji američki predsjednik nekoliko godina prije negoli je to postao bio tako intiman s ruskim veleposlanikom i da mu je ovaj izgovorio rečenicu, “Cenićemo to”, ta bi ga afera doživotno obilježila. A o drugom mandatu ne bi mogao ni sanjati!

DA IMAJU MRVICU LJUDSKOSTI I DA NISU OPSJEDNUTI FOTELJAMA, NAKON SMRTI NEVENKE TOPALUŠIĆ, I FRED MATIĆ I SINIŠA GLAVAŠEVIĆ DALI BI OSTAVKE. I NE SAMO TO: NA KOMEMORACIJU TOJ HEROINI NIJE DOŠAO NITKO IZ VLADE!

glavasevic maticBiste li dali ostavku da vam protestirajući protiv Vas pod ministarskim prozorom umre majka četvero djece, dragovoljac i invalid Domovinskog rata? Kakvo srce, moral i dušu morate imati da niti nakon takvog događaja nemate poriva otići, što je jedini zahtjev branitelja!? Fred Matić se, govoreći o razlozima braniteljskih okupljanja, u svojim obrazloženjima pravi blesav, jer je jasno da je braniteljsko nezadovoljstvo koje je tinjalo mjesecima, buknulo onog trenutka kada je Siniša Glavašević progovorio o PTSP-u kod četnika! To je bio okidač! Pravi razlog njihovog nezadovoljstva puno je veći i dublji, radi se o tome da ih vlast omalovažava. To traje od početka mandata, a eskaliralo je od prošlog mimohoda u Vukovaru.

No, ministar je do te razine gladan vlasti da je i okupljene invalide koji protestiraju prozvao “militantnom skupinom”! Ljudi bez ruke, noge, oka ili uha, ljudi u kolicima i na štakama, to je njemu “militantna skupina”?! Uostalom, to je rekao dok je Nevenka Topalušić bila živa, dakle i ona je po njemu bila dio militantne skupine! U nizu uvreda, pogrešaka, omalovažavanja, Milanovićevih vukovarskih uvreda, batina i uhićenja koje su prošli u aferi s dvojezičnim tablama, branitelji su izgubili strpljenje. Da ima pameti i morala, Milanović bi Freda smijenio. Umjesto toga, ljudi iz predsjednikove okoline motaju se u i oko prosvjedničkog šatora šireći predizbornu priču kako Josipović nagovara Milanovića da ovaj smjeni Freda Matića. No, banitelji nisu tako naivni, uostalom da Predsjednik to misli, valjda bi im on to sam rekao kad je bio u njihovom šatoru. Josipović širi ove spinove jer razumije da kad se dođe do te razine do koje je došao odnos Matića i branitelja, ostaje jedino časni uzmak. Prkosnom i drčnom Milanoviću to ne pada na pamet, a Fred Matić fotelju ne želi predati jer je bez nje – nitko i ništa! No, dok ovo pišem, stiže vijest da se jedan branitelj polio benzinom i zapalio ispred Ministarstva branitelja! Što se još mora dogoditi da Fred Matić odstupi? Što se još mora dogoditi da Zoran Milanović smijeni Matića, iako je svakim danom sve jasnije da Fred Matić za same branitelje više nije nikakav ministar branitelja?

UNATOČ POTPUNOJ KOMPROMITACIJI NAKON HAAŠKIH PRESUDA MARKAČU I GOTOVINI, PREDSJEDNIK JOSIPOVIĆ I DALJE “DOCUMENTU” VESNE TERŠELIČ DRŽI “NAŠOM SAVJEŠĆU”! KAKO SE MOŽE, NAKON PROSLAVE DESETE OBLJETNICE DJELOVANJA “DOCUMENTE”, POSJETITI ŠATOR S BRANITELJIMA?

terselic pusicTek se sada doznaje da je aktualni predsjednik Josipović u posjet braniteljskom šatoru u zagrebačkoj Savskoj cesti došao nakon što je pohodio proslavu desete godišnjice osnivanja “Documente”, nevladine udruge koja o Domovinskom ratu misli dijametralno suprotno od branitelja! Ocjene, procjene i analize “Documente” o uzrocima rata i ratnoj krivnji, o krivnji generala Markača i Gotovine, dijametralno su suprotne s haaškim presudama dvojici generala. Jer, ne samo da te presude oslobađaju svake krivnje dvojicu generala, sa čime se “Documenta” ne slaže, nego te presude govore o sasvim različitim brojkama stradanja srpskih civila, kao i o tome da je Hrvatska uistinu procesuirala krivce neposredno nakon Oluje. “Documenta” je zapravo središnja nevladina udruga koja cijelo vrijeme svog postojanja ukazuje na podjednaku ratnu krivnju, koja cijelo vrijeme svog postojanja ističe hrvatske ratne zločine nasuprot srpskim, koja uostalom predano radi na pisanju nove povijesti točno onako kako je Josipović govorio u Sarajevu na početku mandata “o različitim politikama koje su dovele do rata”.

Svi najekstremniji nastupi predsjednika Josipovića, od dovođenja srpskog predsjednika Tadića u Vukovar i u Paulin Dvor, preko sramnog sarajevskog govora u tamošnjem parlamentu, kada je praktički izjednačio hrvatsku i srbijansku krivnju za rat u BiH, pa sve do njegovog nastupa u izraelskom parlamentu kada je svijet upozorio da u Hrvatskoj i dalje živi “ustaška zmija”, svi ti nastupi imaju podlogu u istraživanjima, stavovima, analizama i zaključcima koje već godinama donosi “Documenta” – jedna od najvećih i najbolje plaćenih nevladinih udruga koja velika sredstava dobiva iz proračuna, ali još veća iz inozemnih donacija. Toj i takvoj nevladinoj udruzi Josipović je na spomenutoj proslavi tepao da se radi o “našoj savjesti”! Nakon što je to izjavio “Documenti”, otišao je u šator među branitelje pokazujući, tobože, zabrinutost nad zdravljem branitelja koji svi redom misle dijametralno suprotno od “Documente”. Dapače, branitelji je smatraju produžetkom srbijanskih i britanskih političkih interesa, udrugom koja svjesno iskrivljava istinu o Domovinskom ratu i uporno i ustrajno pokušava podijeliti krivnju za rat. I baš takva nevladina udruga, s baš takvim stavovima, za predsjednika Josipovića je “naša savjest”!? I Hrvati, prema anketama, žele još pet godina ovakve politike ovakvog predsjednika!?

IZJAVA PREMIJEROVE SUPRUGE DA ZDRAVIJI CRNI KRUH JEST SKUPLJI, ALI DA GA SE MOŽE REZATI NA TANJE ŠNITE, ŠAMPIONSKA JE IZJAVA KOJU DO KRAJA MANDATA NEĆE MOĆI DOSEGNUTI NITKO! ČESTITAMO GOSPOĐI MILANOVIĆ!

milanovićkaKad nemamo mozga, kad nam klikeri ne rade! Ali imamo sreće da o našem zdravlju skrbi supruga aktualnog premijera Milanovića, pa nam je budućnost osigurana! Govoreći kao voditeljica Odsjeka za promicanje zdravlja Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo na Hrvatskom radiju, gospođa je govorila o zdravoj prehrani pa je. između ostalog. rekla kako je istina da je crni kruh nešto skuplji od bijelog, ali da je zdraviji. “Inicijalno crni kruh jest skuplji, ali možete ga naprosto rezati na tanje šnite!”. Tako nam je gospođa Milanović dala epohalni savjet nakon kojeg ništa neće biti kao prije. Sad sve razumijemo! Mi nismo siromašni, ne pada nama BDP, ne pada nama standard zbog loše politike Vlade! Ne! Mi jednostavno ne režemo dovoljno tanke šnite kruha i onda, kako vam je sve na svijetu povezano, jedno vuče drugo – sad smo tu gdje jesmo! Možda bi drugi korak bio da gospođa Milanović formira posebne timove koji bi išli od kuće do kuće i učili nas kako odrezati i koliko tanko odrezati šnitu kruha! Što će nam reforme Vlade, idemo tanje rezati kruh! Neka to bude naša najveća reforma! I iskorak! Možda je to izlaz, pa ne moramo ići na monetizaciju autocesta!? Ne znamo, mi običan svijet koji tako bahato reže široke fete kruha, ništa ne zna.

Sad je najvažnije pratiti znanstveni časopis “Collegium Antropologicum” kojeg, doduše, financira država čiji je premijer suprug voditeljice Odsjeka za promicanje zdravlja Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, gospođe Milanović. Zašto? Zato jer u njemu rekordno puno i brzo objavljuje znanstvene radove upravo gospođa Milanović. Prema istraživanju Sveučilišta u Zagrebu iz 2011 godine, za objavljivanje jednog rada u znanstvenom časopisu s područja tehničkih i biotehničkih znanosti, potrebno je u prosjeku između 9 i 36 mjeseci. No, gospođi Sanji Musić Milanović je uspjelo u jednoj akademskoj godini objaviti čak osam znanstvenih radova, što je stavlja u razred s najeminentnijim dobitnicima Nobelove nagrade! Nakon ovog otkrića da “crni kruh jest inicijalno skuplji, ali da se može rezati na tanje šnite”, zadnji je trenutak do kraja godine kandidirati gospođu Milanović za Nobelovu nagradu! Kako su do kraja godine još dva mjeseca, ona ima vremena objaviti još tri, četiri teksta u znanstvenim časopisima, a kako vidimo ni tema, ni otkrića joj ne manjka! Zapravo ju je trebalo odmah staviti u Vladu i to na mjestu glavnog ekonoma! Ako SDP dobije drugi mandat, ta se greška ne smije ponoviti. Ili možda da cijelu Vladu čine samo Zoran i Sanja? Što će nam drugi, samo troše novac i jedu bijeli kruh. U velikim šnitama!

Tihomir Dujmović / 7Dnevno

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Nekad je bio Goli otok

Objavljeno

na

Objavio

Jedna ljudska sudbina bolje objašnjava prilike i klimu nekog vremena od suhoparnih, brojkama nabijenim povijesnih analiza.

Jedna od takvih sudbina zapisana je u upravo na Pravnom fakultetu u Splitu, pred prepunom velikom dvoranom, promoviranoj knjizi Jakoslava Davida Rojnice “Ja sam 6387”, u kojoj on u trećem licu piše o svom suđenju i zatvaranju na zloglasnom Golom otoku.

Ne, nije, ako ste pomislili, Rojnica informbiroovac. On je rođen 1956., iste godine kad je progon “staljinista” Staljinovim metodama bio završen, a Tito otoplio odnose sa SSSR-om. No, osuđenici su tamo i dalje pristizali sve do 1988. godine. Neki zbog kriminala, a neki zbog delikta mišljenja, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Rojnica je optužen i osuđen (zajedno s Mirkom Rajčićem, Markom Juranovićem i Fabijanom Dumančićem) na tri godine zatvora zbog navodnog podrivanja sistema, rušenja Jugoslavije i odvajanja Hrvatske, a jedini dokazi za tu urotničku djelatnost bilo je posjedovanje lista “Nova Hrvatska” i još neke nezgodne literature.

Imao je samo dvadeset dvije godine, u istrazi je proveo šest mjeseci, podvrgavali su ga elektrošokovima, doveli ga na rub smrti kad mu je postalo svejedno hoće li živjeti ili umrijeti. Trajno mu je uništen dio života, one možda najbolje godine. Prekinuo je studij prava, koji nikada neće nastaviti.

U zatvoru se našao u društvu okorjelih kriminalaca, koji ga nisu maltretirali kao što oni znaju raditi, i to samo zato što je bio pismen pa im je pisao molbe i žalbe.

Kaže kako su mu molitva, vjera u Boga, majčini i sestrini posjeti bili jedina pomoć, utjeha i nada. Danas je pun opraštanja i razumijevanja, miran i bez imalo osvetničkoga u sebi. Pod inicijalima je čak sakrio i imena onih koji su ga teretili da bi spasili sebe.

“Ja sam 6387”, kao i brojne druge knjige, zapisi, sjećanja itd., snažan je odgovor učestaloj tezi kako smo živjeli u socijalizmu s ljudskim likom i u pravednoj državi, kako je čak nekada bilo bolje, kako su priče o progonima samo propagandne nacionalističke bajke.

Nekad je, međutim, bio Goli otok. Na promociji je povjesničar Josip Jurčević temeljem vlastitih istraživanja iznio podatak kako je od 1945. do 1950. bilo trideset tisuća političkih procesa te kako je sto tisuća ljudi osuđeno iz političkih razloga. Sve je bilo po zakonu, samo što su zakoni bili u službi režima, u službi ideologije i jedine partije.

Posljednji politički zatvorenik na Golom otoku, spomenuo je Rojnica, došao je tamo 1983. i ostao sve do 1988. godine, a njegov krimen bila je parola “Živjela Hrvatska”, koju je napisao na nekom zidu. Takva kazna, ako je vjerovati nekim najavama novog kaznenog zakona, čeka onoga tko napiše ili uzvikne “Za dom spremni”!

Moderni tzv. antifašisti priznat će eufemistički kako je Goli otok bio “greška”, ali im Bleiburg nije bio niti greška. Jer, valjda, na otoku su stradali njihovi.

Foto Vojko Bašić / HANZA MEDIA, Reuters

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Mutikaša J. Pavičić vrijeđa sve i svakoga, a Stepinca naziva politički insuficijentnim jadnikom

Objavljeno

na

Objavio

Magle, dugotrajne magle sve do podne. Lako se u njima izgubiti, ne samo guskama. I priča o Agrokoru zamagljuje se s mnogih strana, premda su Kulmerovi dvori na uzvišenom položaju gdje sunce dopire puno ranije nego u prigorskim nizinama. Ondje su s prvim tracima zore, praktički još po mraku, ušli policajci i novinari koje je DORH prve obavijestio, po već ustaljenom običaju da se velike predstave uhićenja odvijaju pred okom kamere i očima televizijskih gledatelja. Kulmerovce nisu pronašli, ali su negdje blizu u Šestinama zgrabili oberšefa svih Todorićevih novčanih vragolija, koji ima dragocjene podatke i s njima u džepu može se lahko nagoditi, jer sloboda nema cijenu.

Odluka je očito donesena u suradnji duboke i plitke države, jer obje imaju prste u pekmezu i sada bi vrlo rado da proces bude vođen tako da se ne otkriju ključni igrači koji su godinama žmirili ili pogodovali maestralnom carstvu usred Republike, velikom gospodarskom feudalcu koji je imao u džepu hrvatske političare i utjecajne javne djelatnike, pri čemu je zapošljavanje njihove djece samo manji, izvanjski i poznati način humanoga korumpiranja elite, gdje svjetonazori i ine pripadnosti nisu imale bitnu ulogu.

Todorić uvijek može reći, i istina je, da je zapošljavao i obične, tzv. male ljude, njih stotinu tisuća ako se računaju i obitelji, i da je unatoč bijednim plaćama koje im je davao, taj posao bio za ljude spas u krizi koja je drmala Hrvatsku, i ne samo Hrvatsku. No, krčag ide na vodu dok se ne razbije, pa je na kraju veliki latifundist ugrozio ionako krhko hrvatsko gospodarstvo, pretvorio se u blogera, a državne institucije koje su trebale nadzirati odmetnutu paradržavu vrište jedna na drugu i prave se blesavima.

Ivica Todorić

A kako velikim magnatima služe revizorske kuće, valjda je i vrapcima poznato. U jednom zagrebačkom kazalištu upravo se priprema, dok ovo pišem, predstava Gogoljeva „Revizora“ koja, ne samo po naslovu nego i atmosferi iz ruske provincije Gogoljeva doba sjajno odgovara današnjem hrvatskom trenutku, to jest trenutku europske provincije Hrvatske koja je izložena unutarnjim rastakanjima i vanjskim smicalicama na koje ne zna odgovore ili se panično dovija s vjerom u naš talent za improvizaciju.

Uhićenja agrokorovaca vjerojatno su dar koji državni odvjetnik Cvitan nosi u Rusiju, u sastavu ili nezavisno od sastava delegacije predsjednice RH koja ima vrlo tešku zadaću da šarmira Putina i rusku vrhušku, u okolnostima koje nadilaze gospodarsku i financijsku temu, to jest već su odavno poprimile golu i nimalo bezopasnu političku dimenziju. Štošta je tu na stolu i ispod stola od trenutka kada se veleposlanik Azimov navukao svečanu vojnu odoru i progovorio o Agrokoru, dok hrvatski veleposlanik u Moskvi nije rekao ni riječi, a nije ni mogao jer ga nije bilo. Dvije godine nismo imali veleposlanika u Rusiji, što je gotovo nevjerojatno, a mnogo, mnogo više godina odnose s Rusijom temeljito smo zanemarivali – baš u vrijeme kada je definitivno opet postala supersilom.

Kako izgleda sada taj koloplet nesretnoga zaborava i što je sve u loncu? Je li Todorićevo zaduživanje kod ruske Putin2državne banke samo neoprezan potez ili je povučen uz savjetnike koji su imali zlu namjeru – znajući stanje u Agrokoru – učiniti Hrvatsku barem (za početak) malo zavisnom od Rusije i otvoriti ruskom medvjedu prostor u koji još nije ušao, za razliku od „regiona“ gdje se dobro plasirao i praktički ima pod nadzorom lijep dio teritorija. Izjava da je hrvatska država dužna ruskoj državi, jer je navodno Hrvatska nacionalizirala Agrokor, bjelodano govori o razini na koju je podignuta afera i svakako je ruski as iz rukava kojemu će biti teško doskočiti, premda je riječ o smicalici. Usporedno, u Poljsku je otišao hrvatski kontingent pod vodstvom SAD, noseći sa sobom bitnicu višecijevnih lansera raketa, a ni hrvatska potpora (podržavam) mirnoj reintegraciji okupiranih područja u Ukrajini ili barem potpora sporazumu iz Minska (nije šija nego vrat) svakako nije laka točka u posjetu predsjednice Rusiji – posjetu koji je Putin tako demonstrativno osobno najavio, u čemu pozorni analitičar prepoznaje nervozno kuckanje prstima po stolu i želju za cjenkanjem. Kako god bilo, dobro je da su s Rusijom opet uspostavljeni diplomatski odnosi, makar u složenom trenutku, kao što je dobro da se opet uspostavljaju kulturne veze koje ne bi trebale ostati na razini gostovanja zbora Crvene armije u Zagrebu, to jest trebale bi biti posve drukčije. U Rusiju (staru) treba poslati Ivicu Buljana, šefa drame u zgb. HNK koji je u trenutku skidanja Titove ploče divljao pod sovjetskim i jugoslavenskim zastavama.

Tito – konačni pad

Kad smo već kod Tita: u subotu je u zagrebačkom Studentskom centru pred krcatom dvoranom prikazan pedesetminutni dokumentarni film o konačnom padu i Tita i njegove ploče, koja je na užas i sramotu samostalne hrvatske države nježno održavana dvadeset i šest godina, nakon što je u komunističkoj Jugoslaviji stajala ondje od 1946. Premda i sam imam prste u nastajanju toga filma, ili baš zato, moram posve subjektivno i objektivno reći da je Sedlarov film odličan, sveobuhvatan i odgovoran prema povijesti: naime, trebalo je poradi potomaka zabilježiti kamerom tko je sve sudjelovao u prekidu dugogodišnje farse, pa je snimljena i sjednica povjerenstva za imenovanje trgova i ulica pod predsjedanjem Zlatka Hasanbegovića, i sjednica Gradske skupštine koja je donijela odluku, podsjetilo se na one koji su još u devedesetima nastojali maknuti tu blasfemiju, kao i na jedanaest godina duge napore Kruga za trg (Maja Runje, Zdravka Bušić, Ante Beljo…), u kameru su govorili Čičak, Budiša, Banac itd., utkane su snimke protuprosvjeda crvenih u režiji Pusića i sličnih, ali je dan i povijesni prikaz Titovih monstruoznih zločina koji su ga uvrstili na visoko mjesto masovnih zločinaca u dvadesetolm stoljeću (i šire).

Koliko znam, film će biti prikazan na Bujici, a trebao bi biti, da nije kako jest, i na svim televizijama, ali i u srednjim školama. Doista, tek skidanjem ploče maršala završena je jedna epoha. Što ne znači da ostatci ostataka titoljubaca nisu ostali i izviruju ispod kamena, u što sam se i sam uvjerio nakon projekcije filma kada su mi prišla tri inicijativna mlada čovjeka, vrlo srdita, i govorili u smislu „da su tada , u Titovo doba, radile tvornice“ i slično. Bilo mi ih je žao, tko zna gdje su i kako indoktrinirani, a barem su u filmu mogli vidjeti one druge tvornice, tvornice smrti u kojima je zaglavilo pola milijuna ljudi, uglavnom Hrvata… Nego, tri su bila, kako rekoh. Eto se opet formiraju trojke po starim komunističkom receptu.

Povijesna istina

Ima podosta rezona u onome što je napisala skupina intelektualaca, to jest da je cenzura mišljenja o (nedavnoj) povijesti štetna i neprihvatljiva. No, crveni kolumnisti odmah su pokušali okrenuti na svoju stranu, vrlo lukavo plasirajući da se slažu s potpisnicima, pa se odmah bacili na Deklaraciju o domovinskom ratu koja je valjda samo jedno „mišljenje“ o bliskoj povijesti, što nije drugo do pokušaj negiranja istine o agresoru (agresorima) na Hrvatsku. I to u dnevne svrhe, budući da su Vučić i Pupovac svaki iz svojega rova, odnosno zajedničkog, udarili po prijedlogu Zakona o braniteljima koji se uvodno poziva upravo na spomenutu Deklaraciju, naravno. Tako crveni „analitičari“ – osim toga u strahu da i njihovi voljeni simboli budu zabranjeni kao i ostali totalitarni-naoko pristajući uz spomenuti tekst intelektualaca – mute vodu i odvode ju u svoju septičku jamu. Zato treba biti posve jasan: postoji povijesna istina i ona se zasniva na dokumentima koji se ne mogu drukčije tumačiti. Nedavna povijest posve sigurno nema više istina, a ako u dalekoj povijesti zbog nedostatka dokumenata može ponegdje biti spora – o ovoj bliskoj nema sumnje. Nije tu riječ o „propisivanju istine“, nego je (kao u pitanju Deklaracije o domovinskom ratu) riječ o zapisivanju istine kako klatež ne bi protokom vremena krivotvorila povijest, što i danas čini i što joj je zadaća.

Jurica Pavcic

Elem, jedan od tih mutikaša je svakako Jurica Pavičić koji (iz rečenih razloga) poziva da se poništi Deklaracija jer je valjda „stranačko“ ili kakvo drugo mišljenje. Možda braniteljsko. Zatim vrijeđajući sve i svakoga, kao što je običaj, prelazi na Stepinca i proziva medije da previše podržavaju kanonizaciju čovjeka koji je osuđen na komunističkom prijekom sudu iste 1946. godine kada je na zagrebački trg prikucana ploča s imenom maršala. U ime prosvjeda protiv „propisivanja istine“ poziva na pobunu protiv „ izvještavanja na javnoj TV u kojem se beatifikacija (?) tog politički insuficijentnog jadnika pretvara u glavnu temu državničkog posjeta Vatikanu.“ Tako se i nadalje u novinama koje izlaze u Hrvatskoj, bez obzira na promjenu vlasnika, velik prostor daje onima koji, cementirani u boljševičkom bolesnom paklu pljuju po svim vrijednostima i njihovim nositeljima. Podsjećam da je isti „autor“ ne tako davno nazvao književnika Slobodana Novaka kretenom. Veliki je pisac u međuvremenu umro, a u HAZU su prije nekoliko dana na (ponešto zakašnjeloj) komemoraciji govorili ugledni ljudi o neupitnim vrlinama Novakova književnog opusa.

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati