Pratite nas

Kolumne

Tihomir Dujmović: Tjedni pregled hrvatske političke gluposti

Objavljeno

na

Ali to da je Šešelj u haaškom pritvoru proveo punih jedanaest godina, a nije osuđen – nisu nisu uspjeli donijeti nikakvu presudu – to je skandal prvoga reda.

VESNA TERŠELIČ, LJUBIMICA PREDSJEDNIKA JOSIPOVIĆA, TVRDI DA JE “DOMOVINSKI RAT BIO OBRAMBENI, ALI SA NEKIM ELEMENTIMA GRAĐANSKOG RATA”, DODAJUĆI DA JE NAZIV “DOMOVINSKI RAT” TEŠKO PRIHVATLJIV ZA SRBE TE DA BI TREBALO RAZMISLITI O NEKOM DRUGOM NAZIVU!

Ako Vesna Teršelič misli da je naš Domovinski rat “bio sa nekim elementima građanskog rata”, a predsjednik Josipović kaže da je “Documenta naša savjest”, ne znači li to da i predsjednik hrvatske države misli da je Domovinski rat “imao elemente građanskog rata”? Jer, da tako ne misli, distancirao bi se od Documente! U najmanju ruku ne bi za takvu udrugu kazao da je “naša savjest”, zar ne? Niti bi joj davao odličja! Želite li predsjednika države koji drži da je Domovinski rat “imao elemente građanskog rata”? Ovu jednostavnu logiku nije moguće staviti na stol svakom hrvatskom biraču jer je predsjednikov utjecaj na medije do te razine presudan i razoran da je tako nešto nemoguće! A to je meritum stvari! Govoreći u Novom listu o nazivu Domovinski rat, čelnica Documente Vesna Teršelič je, između ostaloga, izjavila: “Ono o čemu treba voditi računa je da je taj naziv vrlo teško prihvatljiv, primjerice, za Srbe u Hrvatskoj. Možda bi trebalo razmišljati, raspravljati i o nekom drugom imenu, koji bi uključio više interpretacija rata, a ne samo ovu jednu, dominantnu koja je upisana u Deklaraciju o Domovinskom ratu. Recimo naziv ‘Rat devedesetih u Hrvatskoj’. U Hrvatskoj se, prema mom mišljenju, vodio obrambeni rat, ali s nekim elementima građanskog rata. Naziv bi trebao izraziti kompleksan karakter rata”.

Ako krenemo od kraja prema početku ove izjave tjedna, mogli bismo reći da su svi ratovi na svijetu kompleksni, ali nazivi svih ratova obično su jednoznačni. Samo bi, dakle, u slučaju kad imamo jasnu srpsku agresiju morali biti tako uviđavni da uzmemo u obzir “kompleksnost ratova”! Jesu li ratovi na prostoru bivše Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu bili “kompleksni”? Jesu, ali mi nikada nismo imali prava progovoriti o njihovoj kompleksnosti. Niti danas to nije dopušteno! Ali kad je u pitanju srpska agresija, onda sve vrijedi! Vesnu Teršelič smeta naziv Domovinski rat, jer je on “teško prihvatljiv za Srbe u Hrvatskoj”. Pitanje civilnih žrtava rata, kako ih ona postavlja, ponovno je pitanje na koje se primarno gleda iz perspektive Srba u Hrvatskoj. Cijelo početno poratno vrijeme ovdašnja javnost joj je zamjerala što je primarno vodila računa – o srpskim žrtvama, o srpskom uglu ovog rata i o onoj dimenziji rata u kojoj je nalazila argumente o podijeljenosti ratne krivnje! Ali je smeta kad joj se kaže da njena udruga za ljudska prava primarno vodi računa o srpskoj strani! Sada pak Documenta navodno skuplja detaljne podatke o civilnim žrtvama rata tvrdeći da se tog posla prihvaća jer ga nitko nije odradio. Što je netočno, naime prije godinu dana je izašla knjiga dr. Andrije Hebranga u kojoj se krajnje znanstveno i detaljno govori o svim civilnim žrtvama rata. Knjiga pokazuje da su Srbi imali minimalne civilne žrtve, o čemu puno govori i Haaški sud koji je prihvatio brojku od nekoliko desetaka civilnih žrtava Oluje. Ne stotine i stotine civilnih žrtava, kako je tvrdio HHO Žarka Puhovskog! Hebrangova knjiga razbija niz predrasuda tvrdeći da se razne naoružane formacije, ali bez odore, na okupiranom području ne mogu tretirati kao civili. Seoske straže, primjerice, nisu civili! Civili koji djeluju za JNA u ratnom sukobu nisu civili! Hoće li u Teršeličkinoj statistici svi takvi postati klasični civili? Je li to razlog zbog koje se na tu temu ne uzima Hebrangova knjiga kao mjerodavna, nego se pokušava pisati neka druga povijest? No, vratimo se na naziv Domovinski rat, koji tako silno smeta Vesnu Teršelič. Ona, naime, predlaže i promjenu – “Rat devedesetih u Hrvatskoj”. Nema neutralnijeg naziva od ovoga! Nema naziva koji manje govori o ratnoj krivnji od ovoga! Nema naziva koji bi bio bolja podloga za tezu o podijeljenoj ratnoj krivnji! I sve je to za predsjednika države “naša savjest”!I za takva razmišljanja i promišljanja se dobiva novac iz proračuna! Ali, za pomoć djeci s posebnim potrebama, novca nema!

NAKON IŠČUĐAVANJA GORDANE SOBOL – “ZAR NETKO MISLI DA JE CK SKH RASPRAVLJAO KOGA UBITI” – JAVIO SE ODVJETNIK OBITELJI ĐUREKOVIĆ, KOJI ISTIČE: “JA SAM JEDAN OD TIH KOJI U TO VJERUJE, I NE SAMO JA, TO MISLI I NJEMAČKO DRŽAVNO ODVJETNIŠTVO…”

Nakon što je prošloga tjedna odvjetnik obitelji Đureković rekao da je arhivska građa nekadašnjeg partijskog komiteta pročišćena i cenzurirana, i da u njoj nema ključnih zapisnika s ključnih sjednica, javila se Gordana Sobol koja je bila glavna tajnica SDP-a u vrijeme kada je partijski arhiv predan Državnom arhivu. Uvrijeđena Pavlovićevim riječima, Sobol se pita: “Zar itko misli da je CK SKH raspravljao koga ubiti”, te dodaje kako je riječ o pokušaju političkog napada na SDP s izmišljenim optužbama. Na tu njenu reakciju ponovno se javio Pavlović, odvjetnik obitelji Đureković, koji u otvorenom pismu Gordani Sobol, uz ostalo, piše: “Da, postoji netko tko misli da su članovi CK SKH (ne CK SKH kao partijsko tijelo) raspravljali koga ubiti. Priznajem, gospođo Sobol, taj sam. I nisam jedini. Misli to i njemačko državno odvjetništvo, utvrdili su to pravomoćnom presudom Krunoslavu Pratesu i najviši sudovi Bavarske i Njemačke, misli to i dobar dio hrvatske javnosti… Da bih to svoje mišljenje mogao potvrditi ili osporiti potrebni su dokumenti koje upravo SDP, suprotno mjerodavnim propisima, već desetljećima krije kao zmija noge uvjetujući pristup tim dokumentima svojim dopuštenjem, izjavama o načinu upotrebe dokumentacije koja je zakonom određena kao državno vlasništvo, zatim donedavnom potrebom deklasifikacije od strane Ureda Vijeća za nacionalnu sigurnost, te prekomjernim otezanjem s postupkom čije je dopušteno maksimalno trajanje jasno određeno hrvatskim propisima. I kad smo svim tim uvjetima udovoljili, nakon dana i dana pregleda dokumentacije u Hrvatskom državnom arhivu, zaključujemo na temelju viđenog da nam je SDP kroz Hrvatski državni arhiv dao samo pola onoga što nam treba… utvrđujemo da nedostaju upravo one sjednice Predsjedništva CK SKH održane na datume koji su nam zbog posla koji radimo neophodni”. U ovoj prepisci je zanimljivo upravo nevjerojatno zgražanje Gordane Sobol, koja samo što ne počinje reakciju s famoznim “kako se usuđujete”. Umjesto da odgovori odvjetniku i kompletnoj hrvatskoj javnosti gdje se nalaze zapisnici s gotovo 70 sjednica koji su nestali, umjesto da obrazloži zbog čega je SDP, ako je nevin, mjesecima otezao s dopuštenjem da se pregleda njihova arhivska građa, ona kreće odmah u agresiju pa se gotovo ljutito pita “zar netko vjeruje da je CK SKH raspravljao koga ubiti”? Pa, ako je sve tako čisto, gdje su zapisnici sa 70 sjednica?

I HRVATSKI PREDSJEDNIK I NJEGOV URED POSTAJU SVE NERVOZNIJI ŠTO SE BLIŽE PREDSJEDNIČKI IZBORI. KADA MU SE POSTAVLJAJU NEUGODNA PITANJA, PREDSJEDNIKOV PROTOKOL PREKIDA PITANJE I REZOLUTNIM GLASOM DOVIKUJE NOVINARIMA DA SE RADI O NEDOLIČNIM PITANJIMA. TAKO JE BILO U VUKOVARU…

Na upit novinara predsjedniku Josipoviću za posjeta Vukovaru je li bilo pogrešno sastajati se sa srbijanskim veleposlanikom Cvetičaninom iza leđa Vlade, predsjednik je, praveći se da nije čuo pitanje, povišenim tonom odgovorio: “Što bi bilo pogrešno dati nekome knjigu… ma kakva leđa, pa ja tada nisam uopće bio u Vladi. Niti sam što radio, niti sam bio vlast…”. Praveći se da ne razumije pitanje, Josipović je zapravo odbio odgovoriti, praveći se da mi ne znamo da on nije bio član Vlade. To što nisi član Vlade ne znači da ne možeš raditi iza leđa Vladi! Recimo kao član tijela koje je formirala ista ta vlada, tijela koje priprema tužbu za genocid protiv Srbije! Naime, prema pisanju Cvetičanina, Josipović mu je još na ručku 11. svibnja, dakle petnaest dana prije famoznog ručka u Vinodolu, samoinicijativno nudio da se oko hrvatske i bosanske tužbe protiv Srbije postigne politički sporazum! Diplomatski analitičari ističu da je Josipović time što je srpskom veleposlaniku rekao da sam izlazi iz komisije za tužbu protiv Srbije zapravo poslao jasan signal kako on sam ne vjeruje da Hrvatska može dobiti tužbu. Zanimljivo, Srbija je nakon toga podnijela protutužbu! S obzirom da mi ne živimo u klasičnoj, uzornoj demokraciji, nego u svojevrsnoj tiraniji, moramo slagati puzzle iz raznih predsjednikovih izjava na ovu temu, jer je on najprije tjednima šutio o ovim optužbama, a sada odgovara vrlo restriktivno, praveći se da pitanje ne razumije. Usto, njegov protokol odmah skače i viče na novinare kad postave pitanje koje nije prethodno dogovoreno, ili koje mu ne odgovara. I to se zove “nova pravednost”?

“VOĐE BRANITELJSKIH PROSVJEDA IMAJU PRAVO OPTIRATI PROTIV AKTUALNE VLASTI. ALI ZAŠTO IM JE PRITOM POTREBNO IZMIŠLJATI JUGOSLAVENE!”, PITA SE JELENA LOVRIĆ, UZIMAJUĆI BIRAČE LJEVICE KAO TAOCE JER DODAJE: “AKO SU LJJDI IZ VLADAJUĆE GARNITURE JUGOSLAVENI, ONDA SU TO VALJDA I SVI GRAĐANI KOJI SU ZA NJIH GLASOVALI!”

Perfidna podvala Jelene Lovrić u naslovnoj teoriji uistinu je uzimanje birača za taoce, jer nikad nitko nije tvrdio da su Jugoslaveni izabrali ovu vlast, ali jest da se ova vlast ponaša jugoslavenski. Sada se želi štititi taj karakter vlasti tezom – ako kritiziramo Vladu kritiziramo i birače. Koja perfidija! Kao da više i ima puno birača koji podržavaju ovu vladu! Kompletnu vanjsku politiku podredili su Regiji – koju smo do jučer zvali pravim imenom – Jugoslavija – i umjesto da naše integracije idu prema Uniji, one uporno idu prema Jugoslaviji. Promjene u hrvatskom jeziku u kojem je ukinut “londonac” kao službeni pravopis – uveden je novi pravopis koji hrvatski približava srpskom te dopuštajući dvostrukosti radi na izjednačavanju hrvatskog i srpskog. A taj pravopis je vrijedio punih 18 godina! Je li takav potez motiviran hrvatskim interesima ili jugoslavenskim jezičnim emocijama? To je upravo školski primjer jugoslavenske, a ne hrvatske politike. Kakve veze birači imaju s tim? Ako netko misli da su hrvatski i srpski jedan te isti jezik neka pokuša prevesti srpsku kuharicu, pa ćemo vidjeti je li to jedan jezik! Teze o PTSP-u kod Srba i Hrvata koje je iznio pomoćnik ministra branitelja nisu drugo do, ishodišno stari, neojugoslavenski resentiment! Manijakalno inzistiranje na srpskim kulturnim gostovanjima – od Brijuna do Dubrovačkih ljetnih igara – nije drugo negoli stari jugoslavenski instinkt po kojem, kako je prošle godine pisao Jutarnji list”, samo Beogradska filharmonija može spasiti Dubrovačke ljetne igre”. Onaj tko misli kako je to istina, i da to nije jugoslavenska ideologija, je i slijep i gluh! Svojedobno Jovanovićevo potpisivanje sporazuma o regionalnom sveučilištu u Beogradu nije moguće drukčije gledati negoli kao stari jugoslavenski refleks koji jasno živi, premda smo ušli u Uniju i bilo bi logičnije očekivati tješnje veze sveučilišta s Bečom, Milanom, Rimom ili Berlinom, a ne s Tuzlom i Novim Sadom. To bi bilo moguće kad nerv jugoslavenstva ne bi bio jači kod dotičnog ministra! Prošle godine je ministrica kulture zabranila hrvatski štand na sajmu knjiga u Leipzigu pa je hrvatsko izaslanstvo nastupilo na zajedničkom štandu – Regije, na kojem je nastup dalmatinskih klapa najavljen sloganom “Balkan beat”! Niti to nije jugoslavenstvo? Moglo bi se tako nizati unedogled. Vodeći naglašenu regionalnu politiku, umjesto očekivane europske politike, ova vlast je faktično u svim svojim segmentima pokazala da joj iz podsvijesti ne izlazi Jugoslavija. Da, Hrvatska treba surađivati u regiji, Hrvatska treba trgovati u regiji, ali ovo što na tu temu radi ova vlast čisto je silovanje stvarnosti. Uostalom, ta politika izlazi iz testamenta Ivice Račana. Njegov SDP je pristajao glasovati za hrvatsku samostalnost 1991. samo pod uvjetom da ta samostalnost pretpostavlja ulazak Hrvatske u novu Jugoslaviju. Može samostalna Hrvatska, ali samo ako odmah ide u novu konfederaciju. Inače? Inače mi nismo za samostalnu Hrvatsku! To je bio stav SDP-a i Ivice Račana 1991. Sve što radi danas Josipović i Milanović samo je ostvarenje tog Račanovog sna!

BESRAMNA ODLUKA HAAŠKOG SUDA: PUŠTAJU ŠEŠELJA NA SLOBODU – NI NAKON 11 GODINA NJEGOVOG PRITVORA NISU USPJELI OSUDITI TOG NOTORNOG ČETNIČKOG ZLOČINCA! JE LI MOGUĆE DA SRBI U BOROVOM SELU TIM POVODOM PRIPREMAJU PROSLAVU?

Kako se već događalo da se teško bolesni haaški zatvorenici u terminalnim fazama bolesti otpuštaju iz zatvora, Šešeljev izlazak na slobodu nije presedan. Ali to da je Šešelj u haaškom pritvoru proveo punih jedanaest godina, a nije osuđen – nisu nisu uspjeli donijeti nikakvu presudu – to je skandal prvoga reda. Jer to da Sud – za koji se cijela međunarodna zajednica klela da je nepristran, profesionalan i istinoljubiv – dopusti da se ni nakon gotovo 20 godina djelovanja ne donese presuda ni protiv Miloševića niti protiv Šešelja, da Sud odustane od progona Veljka Kadijevića i Blagoja Adžića, da se vukovarskim krvnicima odmjere minimalne kazne, a svojedobno Blaškiću izrekne 45 godina zatvora – dakako nije pravda, to je gola politika i tu politiku valja zapamtiti. Takva gola politika savršeni je humus za novi rast četničke politike u Srbiji, što se već događa. Jer, ne treba nikad zaboraviti: i aktualni srbijanski predsjednik i aktualni srbijanski premijer nisu ništa drugo doli Šešeljevi učenici, obojica su bili njegovi suradnici, obojica su iznikli iz redova Šešeljeve četničke partije. Uostalom, svečani doček u Beogradu slažu mu njegovi radikali, vodeća stranka u državi! Zanimljivo da se ovim povodom i na temelju ove statistike nije oglasila niti jedna naša nevladina udruga, napose ne one koje su nam se na glavu popele s glorifikacijom Haaškog suda. Primjerice HHO, koji je ovdje docirao godinama radeći od Carle del Ponte heroja, a od Haaškog suda ultimativno mjesto planetarne pravde, ali ovom prilikom nije progovorio ni slova! Ako se pokaže točnom (upravo nevjerojatna!) informacija da je u jednom kafiću u Borovom selu najavljena proslava dočeka Vojislava Šešelja na slobodu, bit će to znak da četništvo nije umrlo niti u Hrvatskoj! Dapače, da drži kako je dovoljno ojačalo da se opet ne mora skrivati!

Tihomir Dujmović / 7Dnevno

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Nekad je bio Goli otok

Objavljeno

na

Objavio

Jedna ljudska sudbina bolje objašnjava prilike i klimu nekog vremena od suhoparnih, brojkama nabijenim povijesnih analiza.

Jedna od takvih sudbina zapisana je u upravo na Pravnom fakultetu u Splitu, pred prepunom velikom dvoranom, promoviranoj knjizi Jakoslava Davida Rojnice “Ja sam 6387”, u kojoj on u trećem licu piše o svom suđenju i zatvaranju na zloglasnom Golom otoku.

Ne, nije, ako ste pomislili, Rojnica informbiroovac. On je rođen 1956., iste godine kad je progon “staljinista” Staljinovim metodama bio završen, a Tito otoplio odnose sa SSSR-om. No, osuđenici su tamo i dalje pristizali sve do 1988. godine. Neki zbog kriminala, a neki zbog delikta mišljenja, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Rojnica je optužen i osuđen (zajedno s Mirkom Rajčićem, Markom Juranovićem i Fabijanom Dumančićem) na tri godine zatvora zbog navodnog podrivanja sistema, rušenja Jugoslavije i odvajanja Hrvatske, a jedini dokazi za tu urotničku djelatnost bilo je posjedovanje lista “Nova Hrvatska” i još neke nezgodne literature.

Imao je samo dvadeset dvije godine, u istrazi je proveo šest mjeseci, podvrgavali su ga elektrošokovima, doveli ga na rub smrti kad mu je postalo svejedno hoće li živjeti ili umrijeti. Trajno mu je uništen dio života, one možda najbolje godine. Prekinuo je studij prava, koji nikada neće nastaviti.

U zatvoru se našao u društvu okorjelih kriminalaca, koji ga nisu maltretirali kao što oni znaju raditi, i to samo zato što je bio pismen pa im je pisao molbe i žalbe.

Kaže kako su mu molitva, vjera u Boga, majčini i sestrini posjeti bili jedina pomoć, utjeha i nada. Danas je pun opraštanja i razumijevanja, miran i bez imalo osvetničkoga u sebi. Pod inicijalima je čak sakrio i imena onih koji su ga teretili da bi spasili sebe.

“Ja sam 6387”, kao i brojne druge knjige, zapisi, sjećanja itd., snažan je odgovor učestaloj tezi kako smo živjeli u socijalizmu s ljudskim likom i u pravednoj državi, kako je čak nekada bilo bolje, kako su priče o progonima samo propagandne nacionalističke bajke.

Nekad je, međutim, bio Goli otok. Na promociji je povjesničar Josip Jurčević temeljem vlastitih istraživanja iznio podatak kako je od 1945. do 1950. bilo trideset tisuća političkih procesa te kako je sto tisuća ljudi osuđeno iz političkih razloga. Sve je bilo po zakonu, samo što su zakoni bili u službi režima, u službi ideologije i jedine partije.

Posljednji politički zatvorenik na Golom otoku, spomenuo je Rojnica, došao je tamo 1983. i ostao sve do 1988. godine, a njegov krimen bila je parola “Živjela Hrvatska”, koju je napisao na nekom zidu. Takva kazna, ako je vjerovati nekim najavama novog kaznenog zakona, čeka onoga tko napiše ili uzvikne “Za dom spremni”!

Moderni tzv. antifašisti priznat će eufemistički kako je Goli otok bio “greška”, ali im Bleiburg nije bio niti greška. Jer, valjda, na otoku su stradali njihovi.

Foto Vojko Bašić / HANZA MEDIA, Reuters

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Mutikaša J. Pavičić vrijeđa sve i svakoga, a Stepinca naziva politički insuficijentnim jadnikom

Objavljeno

na

Objavio

Magle, dugotrajne magle sve do podne. Lako se u njima izgubiti, ne samo guskama. I priča o Agrokoru zamagljuje se s mnogih strana, premda su Kulmerovi dvori na uzvišenom položaju gdje sunce dopire puno ranije nego u prigorskim nizinama. Ondje su s prvim tracima zore, praktički još po mraku, ušli policajci i novinari koje je DORH prve obavijestio, po već ustaljenom običaju da se velike predstave uhićenja odvijaju pred okom kamere i očima televizijskih gledatelja. Kulmerovce nisu pronašli, ali su negdje blizu u Šestinama zgrabili oberšefa svih Todorićevih novčanih vragolija, koji ima dragocjene podatke i s njima u džepu može se lahko nagoditi, jer sloboda nema cijenu.

Odluka je očito donesena u suradnji duboke i plitke države, jer obje imaju prste u pekmezu i sada bi vrlo rado da proces bude vođen tako da se ne otkriju ključni igrači koji su godinama žmirili ili pogodovali maestralnom carstvu usred Republike, velikom gospodarskom feudalcu koji je imao u džepu hrvatske političare i utjecajne javne djelatnike, pri čemu je zapošljavanje njihove djece samo manji, izvanjski i poznati način humanoga korumpiranja elite, gdje svjetonazori i ine pripadnosti nisu imale bitnu ulogu.

Todorić uvijek može reći, i istina je, da je zapošljavao i obične, tzv. male ljude, njih stotinu tisuća ako se računaju i obitelji, i da je unatoč bijednim plaćama koje im je davao, taj posao bio za ljude spas u krizi koja je drmala Hrvatsku, i ne samo Hrvatsku. No, krčag ide na vodu dok se ne razbije, pa je na kraju veliki latifundist ugrozio ionako krhko hrvatsko gospodarstvo, pretvorio se u blogera, a državne institucije koje su trebale nadzirati odmetnutu paradržavu vrište jedna na drugu i prave se blesavima.

Ivica Todorić

A kako velikim magnatima služe revizorske kuće, valjda je i vrapcima poznato. U jednom zagrebačkom kazalištu upravo se priprema, dok ovo pišem, predstava Gogoljeva „Revizora“ koja, ne samo po naslovu nego i atmosferi iz ruske provincije Gogoljeva doba sjajno odgovara današnjem hrvatskom trenutku, to jest trenutku europske provincije Hrvatske koja je izložena unutarnjim rastakanjima i vanjskim smicalicama na koje ne zna odgovore ili se panično dovija s vjerom u naš talent za improvizaciju.

Uhićenja agrokorovaca vjerojatno su dar koji državni odvjetnik Cvitan nosi u Rusiju, u sastavu ili nezavisno od sastava delegacije predsjednice RH koja ima vrlo tešku zadaću da šarmira Putina i rusku vrhušku, u okolnostima koje nadilaze gospodarsku i financijsku temu, to jest već su odavno poprimile golu i nimalo bezopasnu političku dimenziju. Štošta je tu na stolu i ispod stola od trenutka kada se veleposlanik Azimov navukao svečanu vojnu odoru i progovorio o Agrokoru, dok hrvatski veleposlanik u Moskvi nije rekao ni riječi, a nije ni mogao jer ga nije bilo. Dvije godine nismo imali veleposlanika u Rusiji, što je gotovo nevjerojatno, a mnogo, mnogo više godina odnose s Rusijom temeljito smo zanemarivali – baš u vrijeme kada je definitivno opet postala supersilom.

Kako izgleda sada taj koloplet nesretnoga zaborava i što je sve u loncu? Je li Todorićevo zaduživanje kod ruske Putin2državne banke samo neoprezan potez ili je povučen uz savjetnike koji su imali zlu namjeru – znajući stanje u Agrokoru – učiniti Hrvatsku barem (za početak) malo zavisnom od Rusije i otvoriti ruskom medvjedu prostor u koji još nije ušao, za razliku od „regiona“ gdje se dobro plasirao i praktički ima pod nadzorom lijep dio teritorija. Izjava da je hrvatska država dužna ruskoj državi, jer je navodno Hrvatska nacionalizirala Agrokor, bjelodano govori o razini na koju je podignuta afera i svakako je ruski as iz rukava kojemu će biti teško doskočiti, premda je riječ o smicalici. Usporedno, u Poljsku je otišao hrvatski kontingent pod vodstvom SAD, noseći sa sobom bitnicu višecijevnih lansera raketa, a ni hrvatska potpora (podržavam) mirnoj reintegraciji okupiranih područja u Ukrajini ili barem potpora sporazumu iz Minska (nije šija nego vrat) svakako nije laka točka u posjetu predsjednice Rusiji – posjetu koji je Putin tako demonstrativno osobno najavio, u čemu pozorni analitičar prepoznaje nervozno kuckanje prstima po stolu i želju za cjenkanjem. Kako god bilo, dobro je da su s Rusijom opet uspostavljeni diplomatski odnosi, makar u složenom trenutku, kao što je dobro da se opet uspostavljaju kulturne veze koje ne bi trebale ostati na razini gostovanja zbora Crvene armije u Zagrebu, to jest trebale bi biti posve drukčije. U Rusiju (staru) treba poslati Ivicu Buljana, šefa drame u zgb. HNK koji je u trenutku skidanja Titove ploče divljao pod sovjetskim i jugoslavenskim zastavama.

Tito – konačni pad

Kad smo već kod Tita: u subotu je u zagrebačkom Studentskom centru pred krcatom dvoranom prikazan pedesetminutni dokumentarni film o konačnom padu i Tita i njegove ploče, koja je na užas i sramotu samostalne hrvatske države nježno održavana dvadeset i šest godina, nakon što je u komunističkoj Jugoslaviji stajala ondje od 1946. Premda i sam imam prste u nastajanju toga filma, ili baš zato, moram posve subjektivno i objektivno reći da je Sedlarov film odličan, sveobuhvatan i odgovoran prema povijesti: naime, trebalo je poradi potomaka zabilježiti kamerom tko je sve sudjelovao u prekidu dugogodišnje farse, pa je snimljena i sjednica povjerenstva za imenovanje trgova i ulica pod predsjedanjem Zlatka Hasanbegovića, i sjednica Gradske skupštine koja je donijela odluku, podsjetilo se na one koji su još u devedesetima nastojali maknuti tu blasfemiju, kao i na jedanaest godina duge napore Kruga za trg (Maja Runje, Zdravka Bušić, Ante Beljo…), u kameru su govorili Čičak, Budiša, Banac itd., utkane su snimke protuprosvjeda crvenih u režiji Pusića i sličnih, ali je dan i povijesni prikaz Titovih monstruoznih zločina koji su ga uvrstili na visoko mjesto masovnih zločinaca u dvadesetolm stoljeću (i šire).

Koliko znam, film će biti prikazan na Bujici, a trebao bi biti, da nije kako jest, i na svim televizijama, ali i u srednjim školama. Doista, tek skidanjem ploče maršala završena je jedna epoha. Što ne znači da ostatci ostataka titoljubaca nisu ostali i izviruju ispod kamena, u što sam se i sam uvjerio nakon projekcije filma kada su mi prišla tri inicijativna mlada čovjeka, vrlo srdita, i govorili u smislu „da su tada , u Titovo doba, radile tvornice“ i slično. Bilo mi ih je žao, tko zna gdje su i kako indoktrinirani, a barem su u filmu mogli vidjeti one druge tvornice, tvornice smrti u kojima je zaglavilo pola milijuna ljudi, uglavnom Hrvata… Nego, tri su bila, kako rekoh. Eto se opet formiraju trojke po starim komunističkom receptu.

Povijesna istina

Ima podosta rezona u onome što je napisala skupina intelektualaca, to jest da je cenzura mišljenja o (nedavnoj) povijesti štetna i neprihvatljiva. No, crveni kolumnisti odmah su pokušali okrenuti na svoju stranu, vrlo lukavo plasirajući da se slažu s potpisnicima, pa se odmah bacili na Deklaraciju o domovinskom ratu koja je valjda samo jedno „mišljenje“ o bliskoj povijesti, što nije drugo do pokušaj negiranja istine o agresoru (agresorima) na Hrvatsku. I to u dnevne svrhe, budući da su Vučić i Pupovac svaki iz svojega rova, odnosno zajedničkog, udarili po prijedlogu Zakona o braniteljima koji se uvodno poziva upravo na spomenutu Deklaraciju, naravno. Tako crveni „analitičari“ – osim toga u strahu da i njihovi voljeni simboli budu zabranjeni kao i ostali totalitarni-naoko pristajući uz spomenuti tekst intelektualaca – mute vodu i odvode ju u svoju septičku jamu. Zato treba biti posve jasan: postoji povijesna istina i ona se zasniva na dokumentima koji se ne mogu drukčije tumačiti. Nedavna povijest posve sigurno nema više istina, a ako u dalekoj povijesti zbog nedostatka dokumenata može ponegdje biti spora – o ovoj bliskoj nema sumnje. Nije tu riječ o „propisivanju istine“, nego je (kao u pitanju Deklaracije o domovinskom ratu) riječ o zapisivanju istine kako klatež ne bi protokom vremena krivotvorila povijest, što i danas čini i što joj je zadaća.

Jurica Pavcic

Elem, jedan od tih mutikaša je svakako Jurica Pavičić koji (iz rečenih razloga) poziva da se poništi Deklaracija jer je valjda „stranačko“ ili kakvo drugo mišljenje. Možda braniteljsko. Zatim vrijeđajući sve i svakoga, kao što je običaj, prelazi na Stepinca i proziva medije da previše podržavaju kanonizaciju čovjeka koji je osuđen na komunističkom prijekom sudu iste 1946. godine kada je na zagrebački trg prikucana ploča s imenom maršala. U ime prosvjeda protiv „propisivanja istine“ poziva na pobunu protiv „ izvještavanja na javnoj TV u kojem se beatifikacija (?) tog politički insuficijentnog jadnika pretvara u glavnu temu državničkog posjeta Vatikanu.“ Tako se i nadalje u novinama koje izlaze u Hrvatskoj, bez obzira na promjenu vlasnika, velik prostor daje onima koji, cementirani u boljševičkom bolesnom paklu pljuju po svim vrijednostima i njihovim nositeljima. Podsjećam da je isti „autor“ ne tako davno nazvao književnika Slobodana Novaka kretenom. Veliki je pisac u međuvremenu umro, a u HAZU su prije nekoliko dana na (ponešto zakašnjeloj) komemoraciji govorili ugledni ljudi o neupitnim vrlinama Novakova književnog opusa.

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati