Pratite nas

Kolumne

Tihomir Dujmović: Tjedni pregled hrvatske političke gluposti

Objavljeno

na

Kako smo došli do toga da imamo veći broj punoljetnih osoba u zemlji od broja stanovnika! Kako je moguće da u Hrvatskoj živi više punoljetnih osoba nego li ovdje uopće živi stanovnika nije jasno?!

HOĆE LI OVO UOPĆE BITI LEGALNI IZBORI S OBZIROM DA NAM VLADA NITI TRI TJEDNA PRIJE IZBORA NE ŽELI ODGOVORITI NA PITANJE KOLIKO U OVOJ ZEMLJI IMA BIRAČA? BROJKE SE RAZILAZE DO DESET POSTO, TOČNO U RASTERU U KOJEM ĆE NETKO POBIJEDITI!

Uistinu, niti tri tjedna prije kapitalno važnih predsjedničkih izbora, Hrvatska još uvijek nema službeni podatak o ukupnom broju svojih birača. Naime, u Hrvatskoj po zadnjem popisu živi 4.437.360 osoba. No, kad je inicijativa ”U ime obitelji” tražila da se Vlada očituje o tome koliko iznosi deset posto od ukupnog broja birača, kako bi znala je li skupila dovoljno potpisa za svoj referendum, Predrag Grbin je rekao da inicijativa nije skupila dovoljno potpisa jer da u Hrvatskoj živi 4.500.000 punoljetnih osoba te da je deset posto od tog broja 450.000 tisuća. Tako smo došli do toga da imamo veći broj punoljetnih osoba u zemlji od broja stanovnika! Kako je moguće da u Hrvatskoj živi više punoljetnih osoba nego li ovdje uopće živi stanovnika nije jasno?! Tako je cijela stvar završila na Ustavnom sudu koji će napokon odgovoriti na konkretno pitanje vezano uz referendum, ali će nam i pojasniti koliko ljudi u Hrvatskoj ima biračko pravo. Mi to tri tjedna prije izbora zapravo egzaktno ne znamo! U ovom trenutku službena statistika pokazuje da u Hrvatskoj pravo glasa ima nešto više od tri i pol milijuna ljudi, no da statistički ovdje živi navodno gotovo četiri milijuna punoljetnih.

Takvi, dakako, imaju pravo glasa! Razlika je u pola milijuna ljudi, odnosno u deset posto biračkog rezultata. Ministar Bauk, ne ulazeći u ova objašnjenja, ističe da razlika ove statistike leži u broju birača koji prebivaju u Hrvatskoj u odnosu na ukupni broj birača, upirući prstom na srpsku manjinu čiji jedan dio ne živi ovdje, ali ima hrvatsko državljanstvo, zatim na Hrvate u BiH, te na Hrvate u iseljeništvu – svi oni imaju hrvatsko državljanstvo, ali kako tu ne prebivaju nisu upisani kao birači s prebivalištem. No, vlast očito namjerno nije riješila i ove dileme prije izbora. Naime, građani Republike Hrvatske koji imaju dva prebivališta moraju se odlučiti samo za jedno ali – do kraja godine! To otvara prostor i za izborni kaos, zar ne? Nije li bilo poštenije odrediti da građani s dva prebivališta moraju do 1. prosinca odlučiti koje im je konačno mjesto prebivališta, kako bi već za ove predsjedničke izbore imali čistu situaciju? Zanimljivo da Predrag – Peđa Grbin, govoreći o razlici od pola milijuna govori o razlici glede punoljetnosti, ali broj punoljetnih i broj birača bi valjda morao biti isti, zar ne? U svemu ovome postavlja se opravdano pitanje ne krije li ovaj kaos potencijalnu krađu izbora? Jer, razlika je u pola milijuna ljudi! Ovo tim prije jer vlast nikako da nam pruži odgovor na pitanje – koliko ljudi zapravo ima pravo glasa? Nije li rješavanje ove dileme elementarna pretpostavka poštenih izbora? I što je vlast čekala pune tri godine da riješi ovo pitanje, tim prije jer su na vlast i došli tvrdeći da će sasvim sigurno riješiti sve relacije vezane uz izborne zakone!

”TRG MARŠALA TITA NISAM IZABRAO SLUČAJNO” REĆI ĆE NA POČETKU KAMPANJE IVO JOSIPOVIĆ, KOJI JE SVOJU KAMPANJU POČEO UPRAVO ISPOD TABLE S TITOVIM IMENOM. POGLEDAJTE KAKO JE JEFTINO HTIO PRIKRITI PRAVU PORUKU TRAJNE ODANOSTI TITU i JUGOSLAVIJI!

Aktualni hrvatski predsjednik ponekad tako jeftino manipulira da se čovjek frapira kako jedan pametan i školovan čovjek može jeftino folirati cijeli narod. Dakle, on je svoju kampanju započeo na Trgu maršala Tita, poslavši snažnu poruku biračima. Iza maršala Tita je nakon rata ostalo više od dvije stotine tisuća ubijenih na Bleiburgu i križnim putevima te je odabir te lokacije zapravo najsnažnija poruka njegovog programa. Jer, taj trg slavi vojnički lik i djelo Josipa Broza Tita, stoga se i zove ”Trg maršala Tita”! Dakako, Tito ne nosi samo tu poruku, ali on nosi – i tu poruku! Prijeći preko toga znači sugerirati da mu se ipak taj pokolj biblijskih razmjera kapitalno ne zamjera, pokolj za koji je baš ”maršal” Tito, u najmanju ruku po zapovjednoj odgovornosti, neupitno kriv. Osim toga, odlučiti se za tako snažnu poruku da kreće u novi pohod na Pantovčak ni manje ni više negoli s Trga maršala Tita, to znači naciji poručiti da će biti predsjednik samo jednog dijela Hrvatske i da se neće libiti u ideološkom ratu zauzimati samo jednu stranu. Naime, danas kad se postavlja dilema Tito ili Tuđman, odabrati Tita, to znači jasno i glasno stati na stranu jednog diktatora koji je stvorio i komunizam i Jugoslaviju. Naspram Tuđmana koji je simbol hrvatske države, višestranačja i začetka demokracije. Ako mu je trebao Tito zbog poruke antifašizma, nju šalje i Franjo Tuđman, koji je bio Titov vojnik u Drugom svjetskom ratu i neupitni antifašist! U ovako ideološki podijeljenoj zemlji, u kojoj je sve postalo ideologija, Ivo Josipović se odlučio na ovakvu mega-poruku! No, svjestan da ne može pobijediti samo s glasovima titoista pogledajte što nam je pokušao prodati kao tobožnje argumente zašto kampanju počinje na Trgu maršala Tita. ”Nedaleko je Pravni fakultet na kojem sam studirao i radio”, reći će Josipović, premda taj argument nema veze s ničim. Ovo nije njegov prvi mandat pa da počinje od nekog početka koji mu je određivao sudbinu.

Pravni fakultet i početak kampanje za drugi mandat, to jedno s drugim nema baš nikakve veze. Niti je ikad itko krenuo u kampanju iz predvorja fakulteta kojeg je završio! “Tu je i zgrada Muzičke akademije, na kojoj sam također radio”, reći će Josipović. Najprije, ne razumijem zbog čega se kod nas ta zgrada uporno naziva zgrada ”Muzičke akademije” s obzirom da u svim drugim slučajevima rabimo izraz „glazba i glazbena”. Tražim li previše ako očekujem da aktualni hrvatski predsjednik govori – hrvatski? Doći pak na Trg maršala Tita s tom jezivo snažnom porukom i reći da si tu došao jer je blizu zgrada Muzičke akademije „na kojoj sam također radio”, to doista znači od nas raditi – majmune! Očito vidjevši da je sve što pokušava na tu temu objasniti tanko, a u nedostatku boljih manipulacija, Josipović pada sve niže pa nam tako kaže da je odabrao Trg maršala Tita jer je ”blizu gimnazija u koju sam išao, HNK gdje sam proveo mnogo vremena i muzej Mimara u koji sam često išao”. Može li infantilnije? Prava poruka odabira ove lokacije je zapravo zloslutna: Josipović nam je ovim jasno poručio da se, ako on pobjedi, možemo nadati njegovoj titoističkoj politici! Dakle, regija i samo regija, Rusija i Britanija umjesto Njemačke i Amerike, baš kao što je preferirao i Tito, zatim: ”demokracija da, ali ne za naše protivnike”, kako je učio Tito, a to pravilo vrijedi i danas, te nastavak ambicije da kompletna Hrvatska ”pocrveni”, kako nam je obećao prije prethodnih predsjedničkih izbora. Tko želi još crveniju boju Hrvatske od ove današnje, taj uistinu neće dvojiti!

S OBZIROM DA HRVATSKA ŠUTI I DE FACTO ZATAŠKAVA JEDNO ZASTRAŠUJUĆE UDBAŠKO UBOJSTVO CIJELE OBITELJI, UKLJUČUJUĆI DEVETOGODIŠNJU DJEVOJČICU, SADA SE U ITALIJI TRAŽI OTVARANJE ISTRAGE O TOME TKO JE UBIO OBITELJ ŠEVO!

Talijansko pravosuđe otvorilo je istragu glede monstruoznog ubojstva obitelji Ševo koja je likvidirana davne 1972. godine u mjestu San Dona Di Piave, za koju se pretpostavlja da su je ubili pripadnici jugoslavenske Udbe. Stjepan Ševo nije skrivao svoju nacionalnu osviještenost i bio je jedan od viđenijih političkih aktivista u inozemstvu te je, po svemu sudeći, Udba procijenila da ga treba likvidirati. Tom prilikom je uz njega ubijena i njegova supruga te njihova devetogodišnja kći. Ubojica je pobjegao u Jugoslaviju, Talijani su višekratno tražili od jugoslavenskog pravosuđa da pronađe i izruči ubojicu, ali Beograd je te zahtjeve ignorirao. No, Okružno javno tužiteljstvo u Veneciji je u registar osumnjičenika upisalo Vinka Sindičića kao vjerojatnog ubojicu i tada je apostrofirano da faktično talijanska policija od 1972. traži baš njegovo izručenje.

Činjenica da je pobjegao baš u Jugoslaviju najbolje govori da je ubojica u svakom slučaju bio agent Udbe, jer da se radilo o ”mafijaškom obračunu hrvatskog podzemlja”, kako su tvrdili tadašnji mediji i službena vlast, ubojica bi prije pobjegao na Mars negoli u Jugoslaviju! Sada je pak talijanski senator Crosio zatražio od talijanske policije da rasvijetli ovo ubojstvo jer, kako senator ističe, kada sad u Njemačkoj traje suđenje protiv članova jugoslavenske tajne službe, dok dakle Njemačka sudi za zločine na svom teritoriju, zašto Italija ne bi procesuirala slična ubojstva? I opet se pojavljuje ista medijska slika! Niti hrvatski mediji istražuju o čemu se tu radi, niti ima bilo kakvih medijskih analiza tko je, zašto i na koji način likvidirao cijelu jednu obitelj, uključujući devetogodišnje dijete! Kakva smo to država, kakvi su to mediji, gdje uopće živimo?

KAKO SE MIRELA HOLY NEVJEŠTO BRANI OD IZJAVA I NAPISA DA JE NJEZINA BUDUĆA KOALICIJA SA SDP-om GOTOVA STVAR: “U ŠOKU SAM. SVI LAŽU. NISMO SE DOGOVORILI S VLADAJUĆOM STRANKOM”. IMA LI NEKOGA U OVOJ ZEMLJI TKO VJERUJE DA MIRELA HOLY SUTRA NEĆE KOALIRATI SA SDP-om I DA SVE VEĆ NIJE DOGOVORENO?

Nakon što sve ankete pokazuju da HDZ uvjerljivo vodi, a SDP permanentno pada, neki čelnici SDP-a nisu izdržali objašnjavati članstvu da ništa nije izgubljeno jer „Mirela ide s nama, sve je dogovoreno”. Na tu temu mediji bilježe Marasovu eksplicitnu izjavu o tome, da bi se sad oglasila sama Holy: „U šoku sam, svi lažu, nismo se dogovorili s vladajućom strankom”. Do ove reakcije je došlo jer ORaH ne okuplja samo bivše SDP-ovce, nego i dijelove drugih grupacija kojima je ipak malo i prerano i preeksplicitno baš odmah reći da će se koalirati sa SDP-om. No Mirela Holy, koja je sama priznala da se često druži s Ivom Josipovićem koji ju je doslovce izmislio kao stranački brend i svoju novu bazu na hrvatskoj političkoj ljevici, nevješto se brani od onoga što zna cijela Hrvatska: da je sve spremno da koalira sa SDP-om, da je cijeli projekt izmišljen da se ne izgube glasovi razočaranih SDP-ovaca i da uostalom, s obzirom da prezire HDZ, ona i ne može ući u Banske dvore negoli u koaliciji sa SDP-om. Najsmješnije je kad tvrdi da je ta koalicija moguća jedino ako SDP počne ostvarivati svoj program! Pa tri godine ga ne ostvaruje! Osim toga, Holly je toliko nježna u napadima na Milanovića i SDP da se iz zrakoplova vidi da je ta nježna kritika odabrana kako bi se otvorila vrata budućem koaliranju. Uostalom, čovjek koji je nesumnjivo sjajno informiran u tim političkim krugovima, Žarko Puhovski, eksplicitno je na HTV-u rekao da je koalicija SDP-a i ORaH-a već gotova stvar.

Mirela Holy i ORaH su politički projekt Ive Josipovića koji je sjajno i na vrijeme shvatio da SDP s Milanovićem ide ravno u propast. Tako je na Pantovčaku smišljen projekt stvaranja nove lijeve stranke koja će okupljati kako radikalne ljevičare, tako i društvenu alternativnu lijevu scenu. Dok će „komunjare” i dalje ostati vjerni SDP-u, s ORaH-om će se pokupiti glasovi „nove ljevice” i tako sve skupa dovesti do 51 posto potpore u parlamentu. To je plan i taj se plan polako ostvaruje. Jedini problem leži u tome što Mirela Holy nema kapaciteta za takvu igru, nema iskustva i nema onu vrstu političke osobnosti kakavu traži ova uloga. Zbog toga svako malo ispadnu neki skandali koji se vješto prikrivaju zahvaljujući ovakvoj medijskoj sceni. Pa ona je tražila da stranka podrži Josipovića kao kandidata i prije negoli je ovaj pokazao program! Već tada je bilo jasno čiji je ona projekt! Onda je izašla sa svojim programom koji je bio u najmanju ruku neozbiljan, no i to su mediji zgurali pod tepih. Sada isto tako s pretjeranom patetikom posve neuvjerljivo ističe kako je na glasine da će koalirati sa SDP-om ona „u šoku”. Da je čula i čitala po medijima da će koalirati s Ružom Tomašić onda bi bilo primjereno reći da je „u šoku”, ali ovako ta izjava više otkriva negoli skriva! Holy je izbačena na scenu da bude ključna karika spašavanja ljevice, ona je izbačena na scenu da bude parlamentarna baza Ive Josipovića za slučaj njegove pobjede, ona je izbačena na scenu da pokupi glasove svih mogućih simpatizera lijevih nevladinih udruga, marginalnih lijevih alternativnih pokreta i nezadovoljne mladosti uopće. No ne pokazuje se dorasla situaciji i ako joj Josipović ne osmisli daljnje poteze istina se neće moći skrivati. Ni uz ovakve medije.

POČEO JE IZBORNI CIRKUS, A POGLEDAJTE KAKO SU VEĆ PRVIH DANA MEDIJI ”POKRIVALI” JOSIPOVIĆA! JOSIPOVIĆ JE IZBJEGAO SUČELJAVANJE KAKO BI NAMJESTIO SVAĐU KUJUNDŽIĆA I KOLINDE, A MEDIJI SU KRIVICU PREBACILI NA KOLINDU! DA JE JOSIPOVIĆ SKUPIO 328.000 POTPISA MEDIJI BI VEĆ GOVORILI DA SU IZBORI GOTOVI, OVAKO SE TAJ BROJ BAGATELIZIRA! DA JE JOSIPOVIĆ IMAO USPJEŠNU DONATORSKU VEČERU NE BI JE NIKAD JUTARNJI LIST PROBLEMATIZIRAO!

Dakle, na HTV-u je doista bilo dogovoreno sučeljavanje početkom ovog tjedna, da bi se ispostavilo da je Ivo Josipović odmah najavio da se na tom sučeljavanju ne misli pojaviti. Dakako, mediji o tome šute. Vidjevši da se priprema klopka i shvativši da Josipovića neće biti, posve je logično da je sučeljavanje izbjegla i Kolinda Grabar Kitarović. No, mediji samo nju krive što se nije pojavila! Niti jedno sučeljavanje nema osobitog smisla ako u njemu ne sudjeluje aktualni predsjednik. Stoga jer je po anketama on favorit, ali i stoga jer je sučeljavanje prigoda da se analizira njegovih dosadašnjih pet godina. Kako baš to želi izbjeći, kako ni pod koju cijenu ne želi odgovoriti na desetak kapitalnih pitanja vezanih uz njegov mandat, Josipović je pobjegao sa sučeljavanja! Ali kako iza sebe ima medije, nitko to nije otkrio niti problematizirao. Medijsko navijanje za Josipovića gotovo da poništava demokratski karakter ovih izbora jer već sada prelazi granicu dobrog ukusa.

Kad je Kolinda Grabar Kitarović prikupila 328.000 potpisa mediji su taj detalj minorizirali do kraja. No, da je Josipović skupio 50 posto više glasova od Kolinde, sumnja li netko da bi najbritkija ljevičarska pera – od Davora Butkovića do Jelene Lovrić – konstatirala da su izbori zapravo već gotovi, jer da tako dramatična razlika već u skupljanju potpisa najbolje govori tko je novi predsjednik države? I na kraju „donatorska večera”. S obzirom da je bila vrlo uspješna, s obzirom da je pripremana tri mjeseca, s obzirom da se radi o klasičnoj izbornoj špranci koju koristi cijeli svijet, prvoga dana mediji nisu znali kako pomoći Josipoviću kad je skup bio sjajan. Onda su tipično socijalistički zavirivali u tanjur, pa je Lovrićka nabrojila baš svaki zalogaj koji je tamo pojeden. Onda su problematizirali ljude koji su donirali novac pa je baš ona navela da je „kontroverzni Horvatinčić jedrilicom pregazio dvoje ljudi, Klemm ima problema sa zakonom…”. Dakle, ako imate prometnu nesreću vi ste automatski nemoralna osoba dostojna kamenovanja? Ako u poslovanju vaše tvrtke postoje problematični detalji, to vas trenutno briše s liste moralnih ljudi? I tko vam to piše: bivša članica Centralnog komiteta SKH! Žena koja se gurala na listu SDP-a na prvim izborima! I to nju ne difamira da moralno docira? Kakva raskošna dvoličnost!

Tihomir Dujmović / 7Dnevno

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Zašto esdepeovci noću vodu piju?

Objavljeno

na

Objavio

Ključa u SDP-u. Počelo je svađom na sastanku Kluba zastupnika i natezanjem oko toga hoće li izbor ustavnih sudaca uvjetovati osnivanjem saborskog povjerenstva za Agrokor, što je tražio SDP-ov predsjednik Bernardić, koji je na kraju nezadovoljnicima poručio:

“Tko se ne osjeća dobro u Klubu, neka ode, ima puno ljudi koji bi došli na vaše mjesto”.

Nakon toga zastupnik Peđa Grbin dao je ostavku na mjesto potpredsjednika saborskog Odbora za Ustav i otvorio karte u intervjuu u kojem je istaknuo kako je to bio samo povod za ostavku, a glavni razlog je “činjenica da mi kontinuirano vrludamo u svojim stavovima i da ne možemo donijeti konkretnu odluku koju ćemo nakon toga provoditi idućih nekoliko dana“. Grbin je dodao uobičajenu bozu kako takvo što nikada ne bi rekao ni Račan ni Milanović jer “SDP je stranka koja uključuje, a ne stranka koja isključuje“, pri čemu je očito zaboravio slučaj Kolarić, ali i brojne druge. Eksplicitno je rekao da Bernardić vodi stranku loše i u uskom krugu ljudi i istaknuo nadu da će ga se riješiti na izvještajnoj konvenciji krajem godine.

Na pitanje novinara o izgledima SDP-a na sljedećim izborima, Grbin tvrdi kako nije izgledan scenarij da SDP s Bernardićem na čelu može pobijediti Plenkovića. Očito ne razumije da to ne ovisi o vođi, jer ni SDP s Plenkovićem na čelu ne bi mogao pobijediti HDZ koji bi predvodio Bernardić, no o tome će biti riječi kasnije. Grbin se u intervjuu poziva na iskusnijeg kolegu: “Mi kao SDP, kao što je moj kolega Orsat Miljenić rekao, ne predstavljamo pravu oporbu vlasti“. I evo u čemu vidi problem: “Nismo dovoljno jasno reagirali kod premještanja ploče iz Jasenovca u Novsku“. Zatim: “Gdje smo danas kad ponovno imamo atak na prava nacionalnih manjina“? I kao šlag na kraju: “Ako usporedimo glasnoću 2013. i 2014. godine kada se napadalo na seksualne manjine i ćirilicu, ovo je kao jedan drugi SDP“. Odmah nakon Grbinova intervjua Ranko Ostojić na Facebooku je objavio status: “Bravo, Pedja! Jasno. Precizno.

Većini Hrvata odbojno je sve što je vezano uz Jugoslaviju i komunizam, koliko god to peglali crno-bijelim svjetovima, sretnom djecom, humorom JNA pitomaca, bajkama kako se moglo zaspati na klupi i kako su svi dobivali stanove.
Odgovorno. I pošteno. A tko se boji članova, vidjet ćemo. I čiji su prstići u nečijem pekmezu!“Kako su se vremena promijenila! Nekad su u frakcijskim borbama u Partiji padale glave, a sada se drugovi kao tinejdžerice sokole Facebook statusima punim slatkih umanjenica. Podršku Grbinu dao je i još jedan perspektivan kadar – Željko Jovanović – koji je ustvrdio: “Bernardić je od dečka koji obećava vrlo brzo postao predsjednik koji zabrinjava, a sa svojim šaptačima Komadinom i Ostojićem vodi SDP nepovratno u političku marginalnost. Sad je svima kojima su SDP i socijaldemokracija na prvom mjestu jasno da SDP treba novo vodstvo u kojem ne vidim ni Bernardića ni Komadinu ni Ostojića.

Po meni nove lidere zajedno predstavljaju Peđa Grbin i Siniša Hajdaš Dončić.“Time je u vatru gurnuo i Hajdaša Dončića. A ovaj, kao junak iz narodne pjesme, pred veliki boj noću vodu pije i tmuran bdije: “Prvi se put stvarno bojim za budućnost SDP-a. Došao sam do trenutka da ne mogu zaspati, nego samo o tome razmišljam. To mi se nikad nije dogodilo”, kaže Hajdaš. A sam se za vođu puno suptilnije kandidirao intervjuom SDP-ov vanjskopolitički stručnjak Joško Klisović zvani Klisindžer. On smatra da stanje u stranci nije dramatično, a vjeruje i da je Milanka Opačić reagirala preemotivno u optužbi na Bernardićev račun da stranku pretvara u “sektu svojih prijatelja“. Opačić pak sa šest godina naknadne pameti proziva Zlatka Komadinu jer je “pobjegao iz Vlade“i dodaje: “On nije potjeran, on je dao ostavku jer se nije mogao nositi s problemima u svojem resoru.“Ukratko, urnebes u, barem do sada, najvećoj oporbenoj stranci. No čini se kako svi oni ne vide stvarni problem i dublji razlog koji ih drži daleko od vlasti, a koji nema veze s tim hoće li na čelu SDP-a biti Bernardić, Grbin, Miljenić ili bilo tko drugi. U rujnu prošle godine, kad je nakon tijesno izgubljenih izbora Zoran Milanović objavio da se više neće kandidirati za predsjednika SDP-a, a dio lijevih komentatora likovao smatrajući da se partija riješila balasta, napisao sam kako ih to neće spasiti u konzervativnoj Hrvatskoj u kojoj “ljevica još desetak godina neće doći ni blizu vlasti“.

Nije se radilo ni o kakvom proročkom nadahnuću ni silno dubokoj analitici, već o jednostavnom uvidu kakvo je naše biračko tijelo i kakva je ljevica koja mu se obraća. Hrvatsko biračko tijelo većinom je konzervativno i sklonije desnoj opciji. Golemom većinom 1990. glasalo je protiv komunista (barem onih eksplicitnih), a 1991. za osamostaljenje Hrvatske. Danas glasaju više-manje isti ljudi, ili njihova djeca i unuci. U takvom stanju, kako što možemo vidjeti u nizu izbora od 1990. do danas, prirodna, normalna situacija je da je HDZ na vlasti, koliko god loš, korumpiran i nevjerodostojan bio. HDZ je gubio vlast samo u iznimnim situacijama. Dva su puta izgubili izbore isključivo zato što su sami sebe pokopali. 2000. su HDZ-ove frakcije izbušile stranku u međusobnoj borbi za Tuđmanovo nasljeđe. Filali su lijeve medije kompromitirajućim materijalom o stranačkim rivalima, što je, uz obilno strano zalijevanje NGO sektora i “nezavisnih“medija, asistiranje stranih ambasada i zamor javnosti nakon deset godina iste vlasti, dovelo do toga da je SDP, uz smokvin list Budiše i Račanovu umjerenost, dobio izbore.

Drugi je put HDZ opet sam sebe ukopao. Nakon neobjašnjenog i neodgovornoj Sanaderova odstupanja s vlasti i svih afera koje su isplivavale na površinu u sljedeće dvije godine, bilo je pravo umijeće ne dobiti izbore 2011. I to je to. Dovoljno je, dakle, da se HDZ minimalno konsolidira, pa i uz nespektakularnog lidera kao Karamarko ili padobranom spuštenog kao Plenković, pa da dođe na vlast. Stoga je ispravnije reći kako u dva iznimna slučaja 2000. i 2011. nije SDP dobio izbore, već ih je HDZ izgubio političkim samoubojstvom. Zaključak svega toga je kako ponosna sljednica Komunističke partije iz Jugoslavije, bez razračunavanja s tom prošlošću ne može dobiti izbore u Hrvatskoj ako je druga opcija imalo na nogama. Za sada je to još uvijek HDZ, sutra može biti i netko drugi, vjerodostojniji i čvršći. Osim toga, lijevo-liberalna kulturna hegemonija koja se proteže još iz doba Jugoslavije u Hrvatskoj se zadnjih godina ubrzano rastače. Lijeve su se intelektualne i medijske perjanice ofucale, a portali i društvene mreže već premašuju stare medije.

Nove generacije više ne otkidaju na, za njih već staračku, feralovsku šegu i preko toga im se ideologija više ne može ucjepljivati. Dominaciju na NGO sceni preuzimaju konzervativne udruge, Soros je “ođuturumio“, presušuju i strane donacije. Hrvatsko biračko tijelo većinom, koja se s novim generacijama dodatno povećava, čine ljudi koji neće glasovati ljevije od centra. Eto kakvo je “tržište“. A da vidimo kakve je politička “roba“, tj. SDP. Što im nudi? Nedavno je predsjednik SDP-a došao na jugonostalgičarski, titoistički skup sa sovjetskim zastavama. Je li to euroazijski koncept umjesto euroatlantskog? Izlazak iz NATO-a? Vezivanje za one koji su se borili za komunističku Jugoslaviju umjesto demokratske Hrvatske? Što SDP nudi na ekonomsko-socijalnom planu? Što mogu obećati radnicima, koji ionako predstavljaju manjinu u biračkom tijelu? Mogu li biti veći socijalisti i etatisti od HDZ-a? Mogu li “brijunaši” u plitikim socijalno-populističkim porukama parirati Živom zidu? Hoće li im građani u borbi za zaštitu javnog dobra vjerovati više nego Mostu?

Onaj tko misli dobiti izbore u Hrvatskoj ne bi trebao ići na skupove pod jugoslavenske i sovjetske zastave, braniti Titov totalitarizam, obilježavati četničke ustanke. Većini Hrvata odbojno je sve što je vezano uz Jugoslaviju i komunizam, koliko god to peglali crno-bijelim svjetovima, sretnom djecom, humorom JNA pitomaca, bajkama kako se moglo zaspati na klupi i kako su svi dobivali stanove. Uz neraščišćen odnos prema totalitarnom nasljeđu i Jugoslaviji, SDP nudi i kulturni elitizam crvene buržoazije, kojoj je vrhunac dometa ruganje krezubom puku koji sluša Thompsona, uz pristajanje na direktive novih centara moći u nasilnom vrijednosnom preodgoju naroda.

Šanse su ovakvog SDP-a da u bliskoj i srednjoj budućnosti dođe na vlast nikakve i ono što su postigli s Milanovićem bio je njihov vrhunac. Umjesto silnog novca kojeg daju Alexu Braunu da im rebrendira stranku, evo im besplatan savjet – neka se eksplicitno odreknu Tita, Jugoslavije i elitizma crvene buržoazije pa možda dohvate dvadeset posto.

Nino Raspudić / Večernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Mladen Pavković: Zbog čega je ubijen Ante Paradžik, a zbog čega se ubio njegov sin?

Objavljeno

na

Objavio

21. rujna 1991. – Ubijen Ante Paradžik

Sjećate li se Ante Paradžika (Ljubuški, 10. veljače 1943.-Zagreb, 21. rujna 1991.), hrvatskog političara, jednog od osnivača HDZ-a, dopredsjednika HSP-a  i načelnika Ratnog stožera Hrvatskih obrambenih snaga (HOS)?

Ubijen je pod još nerazjašnjenim okolnostima nadomak Zagrebu, kad se vraćao sa stranačkog skupa. Ne, nisu ga ubili četnici, ubili su ga na žalost hrvatski policajci, koji su ga navodno „zamijenili“ za hrvatskog neprijatelja!?

Bio je među najprogonjenijim Hrvatima, poglavito u vrijeme „Hrvatskog proljeća“ (1971.). Tada je bio predsjednik Saveza studenata Hrvatske, jedan od vođa studentskog pokreta i organizator poznatog studentskog štrajka.

Zbog toga je 1972. osuđen na tri godine zatvora, koji je u cijelosti izdržao u Lepoglavi. Kasnije je bio još nekoliko puta hapšen. Kad bi Tito dolazio u Zagreb on bi po četiri-pet dana završavao u ćeliji. Inače, kazne je izdržavao u Ljubuškom, Mostaru, Zagrebu i Lepoglavi. Sve do početka devedesetih bio je praćen, proganjan, šikaniran, ne samo on nego i cijela njegova obitelj, prijatelji, poznanici.

Devetnaest godina nije mogao dobiti putovnicu.  Često se i sam pitao- zašto njega toliko progone? Razlog je vidio i u tome što mu je otac bio u vojsci i poginuo u Bleiburgu. U razgovoru s ovim hrvatskim mučenikom, među ostalim smo došli do saznanja da je mislio da su tada komunističke službe i Udba u njemu pronašle osobu kao jednog od simbola.

„Ja sam inače malo tvrdi Hercegovac“ – kazao mi je jednom od niza naših susreta. „Bio sam po zatvorima, bez posla, putovnice, dok su dio mojih kolega imali kuće, vile i dok su materijalno bili dobro situirani, a ja nisam, tako da su mi moja žena i djeca znali govoriti: tata, ti nemaš ništa, daj se malo smiri, možda oni tebe proganjaju što si malo tvrđi, daj nekome pruži ruku i tome slično.

Meni su takvi razgovori teško  padali, nisam ih prihvaćao, jer sam se uvijek nadao da će istina pobijediti, da će doći na vidjelo prava borba, da ćemo dobiti slobodu u onom smislu da će svaki čovjek, bez obzira kojoj pripada struji, dobiti upravo ono što mu pripada, ali po svojim sposobnostima i zaslugama.

Svoju političku borbu smatrao sam ispravnom i produktivnom, a najviše su me kočili oni koji su me najviše voljeli“ – govorio je Paradžik, kojeg su na robiju u Lepoglavu dovezli zajedno sa Ivanom Zvonimirom Čičkom.

Njegov san o Hrvatskoj državi je ostvaren, ali njega više nema. Nema ni njegova sina, jedinca Mislava, koji je također pod nerazjašnjenim okolnosti izgubio život u Kanadi, navodno skočivši iz zgrade u kojoj je stanovao i to na Božić, 2014.. U Kanadu je otišao baš da ne doživi očevu sudbinu.

Tijekom Domovinskog rata Ante je dao  izniman doprinos u oslobođenju hrvatske države. Bio je odličan organizator i iznimno hrabar. Međutim, ono što nisu uspjeli četnici, uspjeli su neki drugi.

Što bi danas ovaj Junak Domovinskog rata rekao o spomen ploči HOS-a, odnosno o uskliku „za dom spremni“ i onima koji ponovno proganjaju ljude koji su bili prvi kad je trebalo, gledajući u njima više „ustaše“ nego osloboditelje ove države?

Mladen Pavković / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati