Pratite nas

Kolumne

Tihomir Dujmović: Tjedni pregled hrvatske političke gluposti

Objavljeno

na

Idući tjedan počinje povijesno suđenje čelnicima UDBA-e

JOSIPOVIĆ JE SVOJE KRITIČARE POČEO NAZIVATI LUĐACIMA I BOLESNICIMA! JE LI TO PRAVO LICE NAIZGLED UGLAĐENOG INTELEKTUALCA, SKLADATELJA I PROFESORA PRAVNOG FAKULTETA?

Na redovitom domjenku što ga za Dan njemačkog ujedinjenja priređuje njemačko Veleposlanstvo i ove godine se pojavio hrvatski Predsjednik, za razliku od Milanovića i Vesne Pusić koji, čini se, prkosno odbijaju iskazati poštovanje Nijemcima na njihov najveći praznik. No, u pozdravnom govoru, sjećajući se rušenja Berlinskog zida, Predsjednik niti jednom riječju nije spomenuo da je rušenje Zida bio početak rušenja komunizma, a to je ujedno bila gotovo idealna poveznica s Hrvatskom. On je, govoreći o rušenju Berlinskog zida dapače, govorio o “nekim malim zidićima koji su još preostali” i imao je potrebu baš to naglasiti. Nazočnima se učinilo da je mislio na schengensku granicu koja se upravo postavlja prema Srbiji jer je to jedina granica koja realno egzistira! No, posebno je bilo zanimljivo čuti Predsjednika hrvatske države kako se obraća uzvanicima sloganom, “Drage Nijemice i dragi Nijemci, želim Vam…”, jer još nikada nismo čuli u prigodi hrvatskog nekog praznika da nam se Predsjednik obrati sa, “Hrvatice i Hrvati”. Zašto on misli da jedna nacija zaslužuje jedno obraćanje, a druga drugo? U sklopu mega-turneje koju u još neproglašenoj predizbornoj utrci Predsjednik trči iz dana u dan, čini se da je počeo gubiti živce. Tako je na jednom skupu s građanima u Zagrebu, na upit jednog birača da komentira tvrdnju prof. Zdravka Tomca i prof. Jurčevića da je Josipović faktički počinio veleizdaju sa svojom vanjskom politikom, aktualni Predsjednik rekao: “Luđaci! Bolesnici!”. Nazvati dvojicu sveučilišnih profesora bolesnicima i luđacima samo zato jer se uopće ne slažu s Predsjednikovom politikom, znak je pomanjkanja elementarnog osjećaja za demokraciju.

U prvim reakcijama dvojice profesora najprije se razabire da će podnijeti kaznenu prijavu zbog uvreda iznesenih na njihov račun, kao i to da ih zapravo i ne čudi Josipovićev istup. Prof. Jurčević i prof. Tomac su, analizirajući Josipovićevu politiku, zaključili da se radi o “etičkoj moralnoj veleizdaji” za koju bi na nekom moralnom sudu morao odgovarati. Oni su analizirali njegovu regionalnu umjesto europske politike, njegovu “crvenu” politiku, njegove kadrove u Uredu, te napose njegove nastupe i nevjerojatno srdačne odnose s Beogradom. Posebno je zanimljiva njegova povezanost sa srbijanskim veleposlanikom o čemu Cvetičanin piše u svojim memoarima. Zaključivši da Josipović po svim kapitalnim vanjskopolitičkim pitanjima vodi politiku suprotnu nacionalnim interesima hrvatske države, proglasili su ga “etičkim, moralnim veleizdajnikom”. Josipović se nije kao akademski građanin upustio u polemiku niti je pojasnio po čemu je njegova politika korisna u kontekstu hrvatskih nacionalnih interesa, već ih je metaforički govoreći pljunuo u lice, procijedivši tek dvije riječi: “Luđaci i bolesnici”. Što je sljedeće: hoće li tražiti da se njegove kritičare “izolira” na nekim nepristupačnim mjestima ili će medijima u sklopu svoje kontrole medija zabraniti da s tom dvojicom profesora rade intervjue? Ne bi bilo prvi put da intervenira po medijima primjerom! No, nakon što nam je na RTL-u nedavno objasnio smisao svojih ustavnih promjena, vrijeme je da se u ovoj zemlji počnu paliti lampice za alarm. Jer, kad prevedete Josipovićeve ustavne promjene, vidite minorizaciju stranaka, dobrim dijelom i parlamenta, naglašenu ulogu Predsjednika u kapitalnim pitanjima i najavljenu regionalizaciju zemlje. Dobro obaviješteni krugovi ističu da je IDS-u obećao Istru kao regiju, točno kako je oni vide! Regionalizacija zemlje po modelu IDS-a znači da Hrvatske za pet godina, praktički, kao jedinstvene zemlje nema! Kako je moguće da u “Piramidi”, predsjednički kandidat Milan Kujundžić zagovara Josipovićeve ustavne promjene, ostaje tajna koje će dani što dolaze sigurno rasvijetliti.

IDUĆI TJEDAN POČINJE POVIJESNO SUĐENJE ČELNICIMA HRVATSKE UDBE. OD 350 AKREDITIRANIH NOVINARA, MANJE OD DESET POSTO JE HRVATSKIH, JER JE NAPUTAK “LIJEVE CENTRALE” DA SE SUĐENJE MEDIJSKI MARGINALIZIRA!

Mediji već kreću s uvijenim i vještim manipuliranjem i skretanjem pažnje na ipak sporedne relacije, pa tako Novi list, zacijelo iz kancelarije Ante Nobila, ističe “da je Đureković ubijen zbog Ine, a ne zbog politike”, da je to meritum njemačke optužnice i da tu zapravo, osim prljavih poslova tajnih službi, nema ničega političkog. No, upravo je obratno! Najprije, Ina je oduvijek bila politika, a ne čisto gospodarstvo, nažalost ona je to i danas, no Novi list kao i većina drugih hrvatskih medija uporno i uporno, skriva pravi meritum ovog suđenja. Naime, ne samo da bi to suđenje moglo otkriti pravu mrežu Udbinih nalogodavaca, izvršitelja i aktera, već bi to suđenje moralo razotkriti koje je partijsko tijelo i koje su osobe u tom tijelu u Hrvatskoj davale odobrenja za likvidacije poput Đurekovićeve.

Nema retka o tome u Novom listu i ne samo u Novom listu. Još je prošlo ljeto Tonči Vrdoljak u jednom intervjuu obrazlagao kako je u okviru Centralnog komiteta SKH postojalo jedno tijelo koje je uvijek bilo pitano prije udbaških likvidacija, slaže li se s tim. Na čelu tog tijela je od 1972. do 1980. bio nitko drugi negoli Ivica Račan, a jedno vrijeme je član tog tijela bio nitko drugi negoli otac aktualnog predsjednika Josipovića! Osim toga, Vrdoljak nije jedini koji je o tome govorio; govorili su o tim detaljima i Zdravko Tomac i niz hrvatskih političkih zatvorenika. Ako je to sve skupa istina, onda će njemačko suđenje ispisati nove stranice hrvatske povijesti, rekao bih najsramnije stranice hrvatske komunističke ljevice. Da se o svemu tome što manje zna, hrvatski mediji su akreditirali zapanjujuće mali broj novinara, jedva njih dvadesetak po zadnjim informacijama, sve u ambiciji da se o svemu što će se tamo čuti hrvatska javnost sazna što manje! Besramno!

NI SLOVENCI NISU RAŠČISTILI S RELACIJAMA KOMUNIZAM-ANTIFAŠIZAM. NA YOUTUBEU MOŽETE VIDJETI ALENKU BRATOVŠEK KAKO PJEVA “VIVA COMUNISMA, VIVA LIBERTA”, ŠTO JE ZA NJU OBIČNA ANTIFAŠISTIČKA, A NE KOMUNISTIČKA PJESMA. DUBRAVKA ŠUICA JE TRAŽILA U EURO PARLAMENTU DA ALENKA BRATOVŠEK OBJASNI SVOJ GLAZBENI IZBOR!

“Nemam se zbog čega ispričavati, bila sam na jednom antifašističkom skupu gdje su se pjevale partizanske, antifašističke, a ne komunističke pjesme”, odgovorila je Alenka Bratovšek na upit europske zastupnice Dubravke Šujice, neka objasni što je radila u društvu bivših komunista koji su pjevali komunističke pjesme, što je sve osvanulo na You Tubeu. Bratovšek je odgovarala pred europskim Odborom za energetiku kao moguća kandidatkinja za potpredsjednicu Europske komisije zadužene za energetiku i tijekom trosatnog ispitivanja odgovorila je na 45 pitanja. Bratovšekin odgovor je otkrio svu dubiozu teme “komunizam-antifašizam” i u Sloveniji, jer pjesma koja u pripjevu kaže “Živio komunizam!” teško da nije komunistička pjesma! Osim toga, šira snimka na You Tubeu kao i prateći tekstovi na tu temu pokazuju da se radilo o pravom komunističkom derneku: tamo su se okupljeni ismijavali Zapadu i Americi, a posebna poslastica je bilo ismijavanje Europske unije. I to ne iz perspektive običnih viceva, nego baš iz konteksta komunističkog poimanja Zapada, a onda i Europske unije. Janša već odavno ističe da je glavni kontrolor slovenskih događanja premoćni Milan Kučan, no i ovaj primjer pokazuje da slovenska ljevica s prošlošću ima slične probleme kao i hrvatska ljevica. Naime, i seljaci su bili većim dijelom na strani antifašističke borbe, pa ipak teško da je neki seljak pjevao “Viva communismo” ni u Sloveniji ni u Hrvatskoj. Isto sasvim sigurno vrijedi i za demokršćane antifašiste.

Nema, dakle, nikakve dvojbe da se na skupovima koji afirmiraju antifašističke tekovine pjevaju pjesme glavnog organizatora antifašističke borbe, a to su bili komunisti. Da nešto nije u redu sa slovensko/hrvatskim poimanjem komunizma vidi se uvijek kad se njihovo poimanje usporedi s držanjem antifašista na Zapadu. Tamošnji antifašisti nikad nisu pjevali “Viva communismo” – i na Zapadu su to eventualno pjevali jedino komunisti. Idući dan se hrvatskim zastupnicima obratio Ivo Vajgl, bivši slovenski šef diplomacije i današnji slovenski eurozastupnik tezom da “blatiti susjednu zemlju, njezine ljude i običaje ne bi smjelo biti prihvatljivo”. Posve je nejasna ova Vajglova ocjena jer se postavlja pitanje, po čemu je pitanje o pjevanju komunističkih pjesama “blaćenje tuđe zemlje”? Da nam to kaže netko drugi, a ne Slovenci koji su doista kad smo god bili na koljenima gasili cigaretu na našem čelu, čovjek bi na taj prigovor drukčije gledao. Jer, nekako u isto vrijeme upravo su Slovenci “blatili susjednu zemlju, njezine ljude” i njihova – vina! Naime, da Slovenci koriste uistinu svaki pa i najmanji prostor za napad na Hrvatsku u bilo kojem smislu, najbolje svjedoči događaj iz Rima. Tamo je bilo organizirano kušanje i izložba o istarskom teranu, da bi slovenska diplomacija tražila da se zabrani cijela manifestacija. Prosvjedovali su kod talijanske strane jer da je “Hrvatima zabranjeno upotrebljavati ime teran za svoja crna vina nakon 1. srpnja 2013. godine”. Diplomatski incident je izglađen jer je i organizator, a to je bila talijanska udruga sommeliera, objasnio da odredba govori o tome da “Hrvati mogu predstavljati i tržiti sva svoja vina proizvedena pod imenom teran koja su proizvedena prije 1. srpnja 2013.”. Tako je potpuni kraval nekako spriječen. Kako ono kaže Ivo Vajgl – blatiti susjednu zemlju, njezine ljude i običaje ne bi smijelo biti prihvatljivo, zar ne braćo, Slovenci?

UPORNI HAJDAŠ DONČIĆ PRIJETI OSTAVKOM AKO NE PROĐE MONETIZACIJA CESTA. NAKON GODINU DANA INZISTIRANJA JOŠ NIJE SHVATIO DA ZBOG NERIJEŠENIH ZEMLJIŠNIH PROBLEMA MONETIZACIJA NIJE REALNA. TKO BI UOPĆE KUPIO CESTE S NERAŠČIŠĆENIM PAPIRIMA?!

“Vodio sam projekt monetizacije godinama i primam za to najveće udarce. Ako se na kraju odustane, unatoč tome što bi ponuda mogla biti dobra za RH, zahvalit ću se i prije kraja mandata otići”. Ova izjava aktualnog ministra pomorstva i prometa ciljani je pritisak uoči raspisivanja referenduma o tom pitanju. Ministar tvrdi da ako monetizacija ne prođe da će, dakle, u tom slučaju država morati vraćati dugove HAC-a, a “da će se onda to osjetiti na zdravstvu, školstvu i socijali”, što djeluje kao klasična ucjena. Glede problema neriješenih vlasničkih odnosa na hrvatskim autocestama koje bi vlast monetizirala, valja istaknuti da država uopće nije upisana u cijelosti kao vlasnik cesta! No, Hajdaš Dončić odmahuje na taj argument rukom ističući da “će se ti problemi rješavati neovisno o monetizaciji”, što je notorna glupost jer nitko živ na takvu balkansku opciju neće pristati! Pa, za stotine kilometara hrvatskih autocesta koje bi trebale ići u monetizaciju, uopće nema uporabne dozvole, što znači da formalno nemaju ni status javnih cesta! A 350 kilometara autocesta uopće nije upisano u zemljišne knjige! No, postavlja se pitanje, što bivši krapinsko-zagorski župan koji je svojedobno doktorirao na temi “Zagorski vinski putevi”, a danas se bavi prometom i pomorstvom, uopće zna o tim relacijama?

JEDINA OSOBA KOJA JAVNO BRANI DEJANA JOVIĆA JE STJEPAN MESIĆ! NIJE NI ČUDNO, FAKTIČKI IMAJU IDENTIČNE STAVOVE!

“Dejan Jović je korektan analitičar i znanstvenik, a ne političar i tako se prema njemu treba i odnositi”, rekao je ovih dana Stipe Mesić, još i odbivši komentirati je li ga Josipović trebao smijeniti. Možda je treća dob već dobrano pritisnula bivšeg hrvatskog predsjednika, ali u zadnje vrijeme Mesić je sve kontradiktorniji. Dakle, Dejan Jović je sve svoje analize, pa i ovu zbog koje je maknut, pisao i govorio kao analitičar i znanstvenik. Reći da je on korektan znanstvenik znači da se slažeš s njegovim tezama. Jer, teze o preranom priznavanju Hrvatske, teze o preranom ulasku u Uniju s dodatkom da bi bilo najbolje da su Hrvatska i Srbija zajedno išle, teze o referendumu, teze o ratu u BiH, uopće o podijeljenoj krivnji i faktički nepotrebnosti hrvatske države, teze o Domovinskom ratu kao temelju današnje nacionalne nesnošljivosti, to su teze jednog analitičara i znanstvenika Dejana Jovića. Onaj tko se slaže s tim tezama, realno stoji na drugoj strani! Hrvatski predsjednik je četiri godine za svog savjetnika imao čovjeka koji o postanku, nastanku i opstanku hrvatske države misli sve najgore, a o Jugoslaviji, Srbiji i regiji sve najbolje. Uzeti takvog čovjeka za savjetnika znači da se sasvim načelno slažeš s njegovim stavovima. I zato je tema o Dejanu Joviću krivo postavljena. Nisu važna njegova stajališta, nego činjenica da ga je aktualni predsjednik upravo s takvim stajalištima uzeo za glavnog savjetnika i analitičara. To je problem i sramota Ive Josipovića, a ne Dejana Jovića. Jer, svi znaju što on misli, ali samo ga jedan može uzeti za savjetnika Predsjednika republike! U tome je problem!

Glede, pak, Mesića, valja reći da je Hrvatska jedina zemlja koja ima bivšeg šefa države koji govori protiv Evropske unije i uporno veliča Putina! I ne skriva fascinaciju azijskim diktatorima! Pa on je bio izravno protiv službene hrvatske politike u slučaja pada Gadafija! Takvo Mesićevo držanje ozbiljno aktualizira staru temu, treba li nam uopće na ovaj način tretman bivšeg predsjednika države? Jer, on putujući po svijetu u pravilu govori suprotno od onoga što ističe, recimo Vlada! I Mesić uopće ne bježi od toga, pa tako sam ističe: “Ja se ni s kim ne dogovaram oko nastupa. Pratim politiku i iznosim analize”. Dakle, njega uopće ne zanima ako daje analize koje su suprotne službenoj hrvatskoj politici. Politici koja ga hrani! Je li moguće da Mesić ne razumije da je kao bivši predsjednik temeljem odgovornosti koju nosi ta titula, dužan promicati državne interese, a to znači promicati postulate državne politike? No, Mesićeve teze, napose kad se radi o ratu u Ukrajini, bliže su moskovskom viđenju situacije nego hrvatskom. S takvim stavovima, na Zapadu, naravno, nije omiljen pa je u 2014. godini najčešće bio u Turkmenistanu, Kazahstanu, Azerbejđanu, Kini i Kuvajtu! Obzirom da se s nikim ne konzultira niti kamo ide niti što će tamo govoriti, Mesićevo držanje u konačnici može biti silno kontraproduktivno, jer on de facto vodi svoje privatne ratove, putuje, razgovara i pregovara po tko zna kakvim političkim i poslovnim linijama, ali to ne radi kao 80-godišnji Stipe Mesić, nego kao bivši hrvatski predsjednik. I u tome je problem! Takvo njegovo držanje afirmira pitanje, ne bi li bilo mudro u idućim ustavnim i zakonskim promjenama deregulirati njegovu poziciju, jer ovo stvarno nema smisla?

KOLINDA GRABAR KITAROVIĆ 44 POSTO, IVO JOSIPOVIĆ 41, MILAN KUJUNDŽIĆ 4, OSTALI 11 POSTO! HDZ-ova KOALICIJA 42 POSTO, SDP-ova KOALICIJA 22, ORAH 7,90 POSTO!

Ovo su pak nova istraživanja agencije “2×1 Komunikacije d.o.o.”, jedne od rijetkih koja je pogodila rezultate istraživanja sva tri zadnja izborna ciklusa, za razliku od protežiranih agencija koje koriste nacionalni mediji, a koje su sve redom promašile izborne rezultate. Dubinska analiza ove agencije provedena je na više od 2300 ispitanika, a glede utrke za Predsjednika države, vrlo zanimljive rezultate daje po županijama: Kolinda Grabar Kitarović vodi u brodskoj, dubrovačkoj, karlovačkoj, ličkoj, požeškoj, sisačkoj, splitskoj, virovitičkoj, vukovarskoj, zadarskoj, krapinskoj, zagrebačkoj i šibenskoj županiji, što se poklapa s izvrsnim rezultatima HDZ-a u tim županijama. Josipović po ovom istraživanju vodi u bjelovarskoj, istarskoj, koprivničkoj, međimurskoj, te primorskoj županiji, ali i u gradu Zagrebu. Neizvjesni rezultati u ovom trenutku bilježe se u osječkoj i varaždinskoj županiji. Zanimljivo je da je 86 posto ispitanika, koji su podržali HDZ u ovoj anketi, dalo glas Kolindi, dok je tek 75 posto ispitanika, koji su zaokružili SDP u stranačkom dijelu ankete, podržalo i Ivu Josipovića. Što se pak tiče stranačkog rejtinga, HDZ uvjerljivo vodi sa čak 35 posto, SDP jedva prelazi 15 posto popularnosti, ORaH je treći sa 7,9 posto, a prvi ispod crte je HSS sa 3,3 posto. HDZ-ova koalicija isto tako uvjerljivo vodi i to sa 42 posto glasova, dok SDP-ova koalicija bez ORaH-a dobiva 22,8 posto.

Tihomir Dujmović / Dnevno.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Suočavanje s Todorićem

Objavljeno

na

Objavio

Kada je Ivica Todorić prije nešto više od pola godine prihvatio Plenkovićev „Zakon o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku“ te svoju tvrtku predao na upravljanje i restrukturiranje Vladinu izvanrednom povjereniku Anti Ramljaku, bilo je jasno da se Agrokoru crno piše.

Samo se nije znalo koliki su dugovi. Todorić je u toj prigodi uznosito priopćio naciji: „Četrdeset godina sebe uložio sam u izgradnju cijele Hrvatske i regije, stoga sam danas ponosan čovjek jer sve što sam izgradio danas sam svojim potpisom predao hrvatskoj državi.“ Kako je odjeknuo taj priopćaj?

Odjeknuo je kao opća uvrjeda.

Danas znamo i približnu dubinu te uvrjede: dvadesetak milijarda kuna!

Policija je u skladu s tim znanjem krenula u potragu za dokazima o mogućim nezakonitostima u Agrokorovu poslovanju. Krenula je silovito. Drugi vele: spektakularno! Dobro, ali moglo je biti i spektakularnije da policija nije svoju akciju najavila samo probranim medijima. Što točno radi policija? Kako: što?! Pa „provodi izvide“! Dakle, „izviđa“. Pola godine nakon predaje? I to – gdje i kako? Istodobno na mnogo mjesta, po dvorima, kućama, stanovima. Pretresa, uhićuje, privodi, ispituje.

Najmršaviji nalaz bio je u Kulmerovim dvorima. U dvorcu ponad Zagreba policija nije našla nikoga i ništa. Ivica Todorić i njegovi sinovi Ante i Ivan odavno nisu u Hrvatskoj. Nagađalo se da su u Nizozemskoj, u Srbiji, u Rusiji. Najobavješteniji od njihovih odvjetnika, Čedo Prodanović, veli da je Ivica već druže vrijeme poslovno u Londonu te da su mu i djeca tamo zaposlena. Todorićevu izvanobiteljsku upravljačku elitu policija je zatekla na logu. Pretresla je kuće i stanove dvanaestero ljudi, ništa nije našla, ali je ljude pouhićivala i privela u istražne urede i podnijela kaznene prijave. Akcija je izazvala silan dojam u javnosti.

S pravom, tvrde znalci. Razvoj događaja, koji je Plenkovićeva Vlada spriječila u zadnji čas, bio je neusporedivo gori od „bujanja ustaštva i fašizma“. Kako to? Jednostavno, tobožnje ustaštvo i tobožnji fašizam ne ugrožavaju nikoga, ni najzadrtije jugane. Te su floskule u stanovitom smislu blagotvorne. One svakodnevno služe gubitnicima hrvatskoga Domovinskog rata za razbijanje frustracije, a nerijetko i za izbijanje kakve-takve kunske utjehe iz državnoga proračuna.

A stečaj Agrokora? To bi bilo nešto nalik na smak svijeta.  Stečaj bi ugrozio opstanak 40-ak tisuća Agrokorovih zaposlenika i njihovih obitelji. Stoga je mudra Plenkovićeva Vlada, da spasi Agrokor, izradila onaj zakon kojim je privremeno suspendirala liberalni fetiš nepovrjedivosti privatnoga vlasništva i uvela prisilnu upravu svoga povjerenika Ante Ramljaka u Todorićevu tvrtku. A kako je Agrokor u proizvodnji, preradi i distribuciji poljoprivrednina alfa i omega u Hrvatskoj i „regiji“, Plenković je tim potezom stekao naslov spasitelja hrvatske poljoprivrede.

Uostalom, da je Agrokorov kašalj za hrvatsko društvo pogibeljniji od tobožnjega ustaštva i fašizma, pokazuju i reakcije vlasti na te pojave. Zbog bujanja „ustaštva i fašizma“ Plenković je osnovao doduše elitnu, ali ipak izvanparlamentarnu (savjetodavnu) ideološku komisiju pod umiljatim imenom „Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima“. Vijeću predsjeda predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti akad. Zvonko Kusić. A na drugoj strani HDZ-ovi su i SDP-ovi [narodni] zastupnici u Hrvatskomu [državnom] saboru osnovali parlamentarno „Istražno povjerenstvo za Agrokor“, koje predvodi bivši ministar pravosuđa Orsat Miljenić. Na prvi je pogled jasno da su ta dva tijela po zakonskoj snazi i ugledu u društvu nesumjerljiva.

Izneseni su argumenti pozitivno šuškavi. Ništa manje nego Plenkovićevo obećanje da spašavanje Agrokora ne će i zahtjev Predsjednice Republike da spašavanje Agrokora ne smije hrvatske državljane stajati ni jednu kunu. Zar smo zaboravili da nas je to spašavanje već stajalo barem 5.000.000 puta više, koliko je Vlada dala istražnim tijelima za osnaženje istrage?

Na što će sve to izaći? U ovom času nitko to ne zna. Ne znamo ni što će istraživati Miljenićevo „Povjerenstvo“ ni hoće li uopće išta istraživati ako uskoro počne sudbeni postupak. Kusićevo je „Vijeće“ malo preširoko fokusirano na „posljedice vladavine nedemokratskih režima“. Hrvatskom su naime od njezina postanka do uspostave Republike Hrvatske vladali nedemokratski režimi. Zato su i tu rezultati neizvjesni. U tomu je mraku jedina vedra stvar hrvatska pravosudna praksa. Iz predmeta Ive Sanadera i Tomislava Horvatinčića može se gotovo sa sigurnošću zaključiti:  ima nade za Ivicu Todorića.

Benjamin Tolić/Hrsvijet

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Metastaza velikosrpskoga karcinoma

Objavljeno

na

Objavio

Učinkovit lijek protiv karcinoma velikosrpstva pronađen je 1995. godine u mjesecu kolovozu, a on može i danas liječiti, samo kad se s nezaraženoga tkiva hrvatske vlasti odstrani bolesno velikosrpsko tkivo, čijim bi metastazama mogao biti doveden u pitanje cjelokupni život suverene hrvatske države

Nakon poruke glasnogovornika Srpske pravoslavne crkve Irineja Bulovića kako SPC ne će više podupirati dijalog Beograda i Prištine, jer prostor Kosova smatra dijelom srbijanske države, susjedne će se države ozbiljnije pozabaviti najavljenim donošenjem t. zv. Deklaracija o opstanku srpske nacije i ponovnim buđenjem velikosrpskoga karcinoma.

Tim će budućim dokumentom Srbija i Republika Srpska navodno štititi prava Srba na uporabu srpskog jezika i ćiriličnog pisma, proučavanje i njegovanje srpske kulture, proučavanje srpske povijesti i njegovanje tradicija te očuvanje kulturnog nasljeđa.

Naime, bački episkop Irinej smatra kako je Zapad postao politički neučinkovit te da Srbija glede Kosova stvar treba preuzeti u svoje ruke, a to će joj omogućiti održavanje srbijanskoga referenduma o Kosovu. Kosovo je, naime, samo prva dionica u povratku u povratku pod jurisdikciju srpske države.

Na taj način ne samo da SPC ignorira međunarodne dogovore, nego ona priprema i politički teren za buduće zaposjedanje kosovske države.

U tom smislu i t .zv Deklaracija o opstanku srpske nacije samo je okvir za novu velikosrpsku ekspanziju. Naravno, u međunarodnim okolnostima koje će biti prikladnije novom osvajanju.

Što znači ta zaštita proučavanja srpske povijesti i kulture, najbolje svjedoče srbijanski udžbenici, u kojima se današnji naraštaji školaraca podučavaju kako su, bez obzira na svoja nacionalna imena, zapravo muslimani i katolici u BiH i Hrvatskoj Srbi, samo što toga oni još uvijek nisu svjesni.

Naime, muslimani i katolici, za razliku od pravoslavnih u Hrvatskoj, BiH i Crnoj Gori nisu navodno sačuvali svoju srpsku nacionalnu svijest.

Kao nadopuna školskom programu, SPC već skoro dvadesetak godina poslije srbijanskih ratnih poraza u svim poslanicama svojih patrijarha ne želi priznati hrvatsku državu pa čestitke blagdana pravoslavnim vjernicima upućuje u Dalmaciju, Rijeku, Liku, Banovinu, Kordun, Slavoniju i Hrvatsku.

Tako bi se u kontekstu prihvaćanja Deklaracije politički program mogao odnositi ponajprije na održavanje svijesti već osviještenih Srba kako bi se na temelju usvojenih znanja mogli uspješnije boriti za očuvanje svojih zemalja. U radikalnijem slučaju program iz Deklaracije mogao bi se provoditi i na dijelove još uvijek neosviještenoga srpstva, koje srbijanske prosvjetne vlasti prepoznaju pod t. zv. regionalnim imenima kao što su Hrvati, Bošnjaci i Crnogorci.

U sklopu jezično-političkih projekata, kojima se na tragu velikosrpskoga programa Vuka Karadžića iz 19. stoljeća sve štokavce proglašava Srbima, nastala je i nedavna sarajevska Deklaracija o t. zv. zajedničkom jeziku, koja na političkoj razini, poput srbijanskih udžbenika, niječe hrvatski, crnogorski i bošnjački jezik.

Za razliku od jezikoslovnih projekata, srbijanske vlasti uz pomoć svojih agenata u Hrvatskoj gotovo svakodnevno manifestiraju moć političkim projektima.

Tako je nedavno u Rijeci obilježena navodno 300. godišnjica nazočnost pravoslavlja. U sklopu velikosrpskoga projekta što ga promiče SPC ovaj je put, nakon nedavnoga promicanja odcjepljenja Istre od Hrvatske, odabrana Rijeka, kao posebna regija, u kojoj eto pravoslavlje stoluje tri stoljeća.

Kako bi se pak omalovažilo hrvatsko stradanje tijekom srbijanske agresije u gradu Vukovaru, nedavno je, na dan pogibije zapovjednika vukovarske obrane generala Blage Zadre, bio dogovoren i nogometni susret lokalne srpske momčadi iz Vukovara s beogradskom Crvenom zvijezdom.

Sličan karakter političkoga omalovažavanja ili pak nijekanja hrvatske borbe imaju izmišljene obljetnice t. zv. stradanja Srba, poput nedavno manifestativne komemoracije za navodno stradanje t. zv. kozaračke djece u Sisku.

Sve je to manje-više poznato hrvatskoj javnosti, nu unatoč tomu, ni Državno odvjetništvo, ni redarstvo, a ni političke strukture ne reagiraju na ta širenja lažnih vijesti, kojima je već desetljeće i pol podvrgnuta hrvatska javnost.

Nasuprot tomu i represivni aparat i Državno odvjetništvo još se uvijek trude goniti hrvatske branitelje optužene da su navodno počinili zločine protiv Srba.

Učinkovit lijek protiv karcinoma velikosrpstva pronađen je 1995. godine u mjesecu kolovozu, a on može i danas liječiti, samo kad se s nezaraženoga tkiva hrvatske vlasti odstrani bolesno velikosrpsko tkivo, čijim bi metastazama mogao biti doveden u pitanje cjelokupni život suverene hrvatske države.

Ivan Svićušić/Hrvatsko slovo

facebook komentari

Nastavi čitati