Pratite nas

Kolumne

Tihomir Dujmović: Vlast provocira nemire, razumije li to Vlada?

Objavljeno

na

Paralelno s batinom stiže i mrkva pa nam odjednom Milanović na sred sjednice Vlade obećava da Srbija bez promjene zakona po kojem hapsi Veljka Marića ne može dobiti Hrvatsku potporu za ulazak u Uniju!

Faktički deportirati novu hrvatsku predsjednicu u policijski neosiguranu rezidenciju, u prostor koji traži znatna ulaganja u svakom smislu riječi, u prostor u koji realno neće doći iz sigurnosnih razloga niti jedna ozbiljnija državna delegacija, (kao što Papa ne bi nikad došao u Mariju Bisricu da se hitno nije napravila nova cesta, jer u slijepu ulicu niti jedna služba neće pustiti štićenu osobu!), sve se to izvodi očito samo sa jednim mogućim ciljem: da bi se provociralo! I da bi se paralelno s tim medijski sugerirala da Kolinda Grabar Kitarović tobože ni sama ne zna kamo bi išla, te da kad se pokaže da su potrebna ogromna sredstva za uređenje te lokacije, da se tada narodu kaže da nova rezidencija prelazi troškovnički sve relacije stare rezidencije! U konačnici se želi destruirati na samom početku novu hrvatsku predsjednicu što je zapravo tek jedan od kamenčića sa kojima vlast želi nacrtati nestabilnost i nezadovoljstvo koje se u konačnici treba preliti na ulicu.

kolinda1_762789S1Da bi se potaknula to nezadovoljstvo do kraja, da bi ga se usmjerilo protiv oporbe, ministar Bauk je ovih dana dok su hrvatsko auto ceste stavljale u Donjem Lapcu ćiriličnu ploču poručio da u slučaju ekscesa sa čiriličnim pločama očekuje od svih pa tako i od hrvatske predsjednice da tako nešto osudi. Mora se priznati da nikad i nigdje tako očito nije iskazano i nije pokazano da se želi izazvati incidente kao u ovom slučaju. Jer, ovdje se već faktički zaziva nekoga da uništi tu ploču kao što se provocira i samu Predsjednicu! Cilj priče je u tome da se pojavi netko tko će nasilno rušiti tu ploču, da se ta snimka pokaže urbi et torbi i da se javnosti poruči: možda mi i nismo sjajni, ali ne želite valjda ovakve divljake na vlasti? Naime, sad se pokazuje faktički kao predizborna strategija, da se namjerno hoće izazvati što više uličnih reakcija, pa čovjek ima dojam da vlast ne bi začudilo ni zasmetalo čak i da se potroši poneka kapljica krvi samo da bi mogli narodu poručiti: ovo su vam čistokrvni divljaci, pogledajte što rade! Mi? Mi nismo sjajni, ali mi kako vidite ne pribjegavamo nasilju i ne pokazujemo neobuzdani bijes? Zar doista želite takve osvetničke luđake na vlasti? To je poruka i to je ambicija strategije vladajuće ljevice uoči izbora!

Paralelno s batinom stiže i mrkva pa nam odjednom Milanović na sred sjednice Vlade obećava da Srbija bez promjene zakona po kojem hapsi Veljka Marića ne može dobiti Hrvatsku potporu za ulazak u Uniju! Odjednom! Čovjek se u izbornoj godini prometnuo u pravog hrvatskog viteza! Što radi strah od izbornog poraza, ha? „Zdravorazumski je odmah reći Srbiji da s tim zakonom ne može ući u Uniju” reći će tako ovih dana Milanović. „Odmah treba reći”? Pa Veljko Marić je u zatvoru cijeli Milanovićev dosadašnji mandat a Milanoviću je trebalo tri i pol godine da bi „odmah rekao Srbiji da s tim zakonom ne može u Uniju”! I pogledajte tu prokletu moć medija koji šute na ovu blasfemiju Zorana Milanovića! Koliko puta je najprije HSP, kasnije i HDZ, sada i Petirka iz HSS-a otvoreno prijetila Srbiji da moraju povući zakon po kojem oni mogu hapsiti širom bivše Jugoslavije koga god požele, a da pri tom Milanović nije progovorio niti slova? Koliko puta je ministrica vanjskih poslova nota bene u njegovoj Vladi, na ovu temu rekla da Hrvatska neće povući nikakve posebne poteze, da de facto neće tražiti ništa izvan onoga što će Bruxelles tražiti? I nikada je Milanović nije demantirao! Sada je i ona u izbornoj godini odjednom pomirljiva pa tobože tvrdi da je takav zahtjev Milanovića zapravo u okvirima evropskih zahtjeva pa obzirom da je tako, da se eto i ona s tim slaže.

Zar oni stvarno misle da je hrvatski narod tako glup da neće shvatiti da jedva par mjeseci prije izborne kampanje Vlada dobiva nekontrolirane napade hrvatstva? Zar oni stvarno misle da narod ne razumije da se radi o klasičnim predizbornim trikovima? Jer, da je to Milanovićev dio programa i svjetonazora on je mogao prije tri godine i tražiti da Veljko Marić ovdje služi kaznu i da se taj zakon povuće i da se prestane sa kidnapiranjima hrvatskih državljana temeljem tog zakona. No, on nikada u tri i pol godine na tu temu slova nije progovorio da bi sada kad se već tiskaju propagandne brošure za nove izbore, odjednom postao naprasni politički Hrvat. Uostalom Milanović je i glede izgubljene tužbe za genocid tobože ronio krokodilske suze, a da pri tom nikada nije Josipoviću postavio par pitanja na tu temu.

Naime, Ivo Josipović je bio član tima koji je sastavljao tu tužbu i morao bi naciji odgovoriti na pitanja: zbog čega tužba nije elaborirala ulogu Uprave bezbjednosti JNA u strukturi i u zapovjednoj liniji JNA što je kapitalno važno? Zbog čega nije istražena i apostrofirana uloga KOS-a u najvećim ratnim pokoljima domovinskog rata, uključujući Ovčaru kad se zna ( a briljantno o tome govori film Višnje Starešiće o Glavaševiću) da su zločinci iz KOS-a bili mozak egzekucija? Zbog čega nisu istraženi logori po Srbiji i opet uloga KOS-a i u tim događanjima? Sakrivanjem uloge KOS-a u ratnim zbivanjima de facto se sakriva prava uloga i JNA i njihove sigurnosne službe koja je bila centar svih zločina. Na sva ta pitanja bi Josipović morao odgovoriti ovoj naciji naročito nakon dokazane činjenice da se upravo u doba sastavljanja tužbe, on kao član hrvatskog tima za pisanje te tužbe sastajao sa srbijanskim veleposlanikom što je skandal nad skandalima. Dakle, da je Milanović dobio istinske napada hrvatstva on bi i o svim ovim relacijama nešto morao progovoriti, a on kako vidimo o svemu ovome šuti. Baš tom šutnjom o ovim kapitalnim pitanjima pokazuje se kao loš glumac koji minutu prije dvanaest želi nadoknaditi sve što je propustio u tri i pol godine mandata.

No pasaran, Zorane Milanoviću, prejeftino je i pretrivijalno, čak i za nerijetko naivnu hrvatsku publiku!

[ad id=”40553″]

Autor: Tihomir Dujmović

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Nekad je bio Goli otok

Objavljeno

na

Objavio

Jedna ljudska sudbina bolje objašnjava prilike i klimu nekog vremena od suhoparnih, brojkama nabijenim povijesnih analiza.

Jedna od takvih sudbina zapisana je u upravo na Pravnom fakultetu u Splitu, pred prepunom velikom dvoranom, promoviranoj knjizi Jakoslava Davida Rojnice “Ja sam 6387”, u kojoj on u trećem licu piše o svom suđenju i zatvaranju na zloglasnom Golom otoku.

Ne, nije, ako ste pomislili, Rojnica informbiroovac. On je rođen 1956., iste godine kad je progon “staljinista” Staljinovim metodama bio završen, a Tito otoplio odnose sa SSSR-om. No, osuđenici su tamo i dalje pristizali sve do 1988. godine. Neki zbog kriminala, a neki zbog delikta mišljenja, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Rojnica je optužen i osuđen (zajedno s Mirkom Rajčićem, Markom Juranovićem i Fabijanom Dumančićem) na tri godine zatvora zbog navodnog podrivanja sistema, rušenja Jugoslavije i odvajanja Hrvatske, a jedini dokazi za tu urotničku djelatnost bilo je posjedovanje lista “Nova Hrvatska” i još neke nezgodne literature.

Imao je samo dvadeset dvije godine, u istrazi je proveo šest mjeseci, podvrgavali su ga elektrošokovima, doveli ga na rub smrti kad mu je postalo svejedno hoće li živjeti ili umrijeti. Trajno mu je uništen dio života, one možda najbolje godine. Prekinuo je studij prava, koji nikada neće nastaviti.

U zatvoru se našao u društvu okorjelih kriminalaca, koji ga nisu maltretirali kao što oni znaju raditi, i to samo zato što je bio pismen pa im je pisao molbe i žalbe.

Kaže kako su mu molitva, vjera u Boga, majčini i sestrini posjeti bili jedina pomoć, utjeha i nada. Danas je pun opraštanja i razumijevanja, miran i bez imalo osvetničkoga u sebi. Pod inicijalima je čak sakrio i imena onih koji su ga teretili da bi spasili sebe.

“Ja sam 6387”, kao i brojne druge knjige, zapisi, sjećanja itd., snažan je odgovor učestaloj tezi kako smo živjeli u socijalizmu s ljudskim likom i u pravednoj državi, kako je čak nekada bilo bolje, kako su priče o progonima samo propagandne nacionalističke bajke.

Nekad je, međutim, bio Goli otok. Na promociji je povjesničar Josip Jurčević temeljem vlastitih istraživanja iznio podatak kako je od 1945. do 1950. bilo trideset tisuća političkih procesa te kako je sto tisuća ljudi osuđeno iz političkih razloga. Sve je bilo po zakonu, samo što su zakoni bili u službi režima, u službi ideologije i jedine partije.

Posljednji politički zatvorenik na Golom otoku, spomenuo je Rojnica, došao je tamo 1983. i ostao sve do 1988. godine, a njegov krimen bila je parola “Živjela Hrvatska”, koju je napisao na nekom zidu. Takva kazna, ako je vjerovati nekim najavama novog kaznenog zakona, čeka onoga tko napiše ili uzvikne “Za dom spremni”!

Moderni tzv. antifašisti priznat će eufemistički kako je Goli otok bio “greška”, ali im Bleiburg nije bio niti greška. Jer, valjda, na otoku su stradali njihovi.

Foto Vojko Bašić / HANZA MEDIA, Reuters

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Mutikaša J. Pavičić vrijeđa sve i svakoga, a Stepinca naziva politički insuficijentnim jadnikom

Objavljeno

na

Objavio

Magle, dugotrajne magle sve do podne. Lako se u njima izgubiti, ne samo guskama. I priča o Agrokoru zamagljuje se s mnogih strana, premda su Kulmerovi dvori na uzvišenom položaju gdje sunce dopire puno ranije nego u prigorskim nizinama. Ondje su s prvim tracima zore, praktički još po mraku, ušli policajci i novinari koje je DORH prve obavijestio, po već ustaljenom običaju da se velike predstave uhićenja odvijaju pred okom kamere i očima televizijskih gledatelja. Kulmerovce nisu pronašli, ali su negdje blizu u Šestinama zgrabili oberšefa svih Todorićevih novčanih vragolija, koji ima dragocjene podatke i s njima u džepu može se lahko nagoditi, jer sloboda nema cijenu.

Odluka je očito donesena u suradnji duboke i plitke države, jer obje imaju prste u pekmezu i sada bi vrlo rado da proces bude vođen tako da se ne otkriju ključni igrači koji su godinama žmirili ili pogodovali maestralnom carstvu usred Republike, velikom gospodarskom feudalcu koji je imao u džepu hrvatske političare i utjecajne javne djelatnike, pri čemu je zapošljavanje njihove djece samo manji, izvanjski i poznati način humanoga korumpiranja elite, gdje svjetonazori i ine pripadnosti nisu imale bitnu ulogu.

Todorić uvijek može reći, i istina je, da je zapošljavao i obične, tzv. male ljude, njih stotinu tisuća ako se računaju i obitelji, i da je unatoč bijednim plaćama koje im je davao, taj posao bio za ljude spas u krizi koja je drmala Hrvatsku, i ne samo Hrvatsku. No, krčag ide na vodu dok se ne razbije, pa je na kraju veliki latifundist ugrozio ionako krhko hrvatsko gospodarstvo, pretvorio se u blogera, a državne institucije koje su trebale nadzirati odmetnutu paradržavu vrište jedna na drugu i prave se blesavima.

Ivica Todorić

A kako velikim magnatima služe revizorske kuće, valjda je i vrapcima poznato. U jednom zagrebačkom kazalištu upravo se priprema, dok ovo pišem, predstava Gogoljeva „Revizora“ koja, ne samo po naslovu nego i atmosferi iz ruske provincije Gogoljeva doba sjajno odgovara današnjem hrvatskom trenutku, to jest trenutku europske provincije Hrvatske koja je izložena unutarnjim rastakanjima i vanjskim smicalicama na koje ne zna odgovore ili se panično dovija s vjerom u naš talent za improvizaciju.

Uhićenja agrokorovaca vjerojatno su dar koji državni odvjetnik Cvitan nosi u Rusiju, u sastavu ili nezavisno od sastava delegacije predsjednice RH koja ima vrlo tešku zadaću da šarmira Putina i rusku vrhušku, u okolnostima koje nadilaze gospodarsku i financijsku temu, to jest već su odavno poprimile golu i nimalo bezopasnu političku dimenziju. Štošta je tu na stolu i ispod stola od trenutka kada se veleposlanik Azimov navukao svečanu vojnu odoru i progovorio o Agrokoru, dok hrvatski veleposlanik u Moskvi nije rekao ni riječi, a nije ni mogao jer ga nije bilo. Dvije godine nismo imali veleposlanika u Rusiji, što je gotovo nevjerojatno, a mnogo, mnogo više godina odnose s Rusijom temeljito smo zanemarivali – baš u vrijeme kada je definitivno opet postala supersilom.

Kako izgleda sada taj koloplet nesretnoga zaborava i što je sve u loncu? Je li Todorićevo zaduživanje kod ruske Putin2državne banke samo neoprezan potez ili je povučen uz savjetnike koji su imali zlu namjeru – znajući stanje u Agrokoru – učiniti Hrvatsku barem (za početak) malo zavisnom od Rusije i otvoriti ruskom medvjedu prostor u koji još nije ušao, za razliku od „regiona“ gdje se dobro plasirao i praktički ima pod nadzorom lijep dio teritorija. Izjava da je hrvatska država dužna ruskoj državi, jer je navodno Hrvatska nacionalizirala Agrokor, bjelodano govori o razini na koju je podignuta afera i svakako je ruski as iz rukava kojemu će biti teško doskočiti, premda je riječ o smicalici. Usporedno, u Poljsku je otišao hrvatski kontingent pod vodstvom SAD, noseći sa sobom bitnicu višecijevnih lansera raketa, a ni hrvatska potpora (podržavam) mirnoj reintegraciji okupiranih područja u Ukrajini ili barem potpora sporazumu iz Minska (nije šija nego vrat) svakako nije laka točka u posjetu predsjednice Rusiji – posjetu koji je Putin tako demonstrativno osobno najavio, u čemu pozorni analitičar prepoznaje nervozno kuckanje prstima po stolu i želju za cjenkanjem. Kako god bilo, dobro je da su s Rusijom opet uspostavljeni diplomatski odnosi, makar u složenom trenutku, kao što je dobro da se opet uspostavljaju kulturne veze koje ne bi trebale ostati na razini gostovanja zbora Crvene armije u Zagrebu, to jest trebale bi biti posve drukčije. U Rusiju (staru) treba poslati Ivicu Buljana, šefa drame u zgb. HNK koji je u trenutku skidanja Titove ploče divljao pod sovjetskim i jugoslavenskim zastavama.

Tito – konačni pad

Kad smo već kod Tita: u subotu je u zagrebačkom Studentskom centru pred krcatom dvoranom prikazan pedesetminutni dokumentarni film o konačnom padu i Tita i njegove ploče, koja je na užas i sramotu samostalne hrvatske države nježno održavana dvadeset i šest godina, nakon što je u komunističkoj Jugoslaviji stajala ondje od 1946. Premda i sam imam prste u nastajanju toga filma, ili baš zato, moram posve subjektivno i objektivno reći da je Sedlarov film odličan, sveobuhvatan i odgovoran prema povijesti: naime, trebalo je poradi potomaka zabilježiti kamerom tko je sve sudjelovao u prekidu dugogodišnje farse, pa je snimljena i sjednica povjerenstva za imenovanje trgova i ulica pod predsjedanjem Zlatka Hasanbegovića, i sjednica Gradske skupštine koja je donijela odluku, podsjetilo se na one koji su još u devedesetima nastojali maknuti tu blasfemiju, kao i na jedanaest godina duge napore Kruga za trg (Maja Runje, Zdravka Bušić, Ante Beljo…), u kameru su govorili Čičak, Budiša, Banac itd., utkane su snimke protuprosvjeda crvenih u režiji Pusića i sličnih, ali je dan i povijesni prikaz Titovih monstruoznih zločina koji su ga uvrstili na visoko mjesto masovnih zločinaca u dvadesetolm stoljeću (i šire).

Koliko znam, film će biti prikazan na Bujici, a trebao bi biti, da nije kako jest, i na svim televizijama, ali i u srednjim školama. Doista, tek skidanjem ploče maršala završena je jedna epoha. Što ne znači da ostatci ostataka titoljubaca nisu ostali i izviruju ispod kamena, u što sam se i sam uvjerio nakon projekcije filma kada su mi prišla tri inicijativna mlada čovjeka, vrlo srdita, i govorili u smislu „da su tada , u Titovo doba, radile tvornice“ i slično. Bilo mi ih je žao, tko zna gdje su i kako indoktrinirani, a barem su u filmu mogli vidjeti one druge tvornice, tvornice smrti u kojima je zaglavilo pola milijuna ljudi, uglavnom Hrvata… Nego, tri su bila, kako rekoh. Eto se opet formiraju trojke po starim komunističkom receptu.

Povijesna istina

Ima podosta rezona u onome što je napisala skupina intelektualaca, to jest da je cenzura mišljenja o (nedavnoj) povijesti štetna i neprihvatljiva. No, crveni kolumnisti odmah su pokušali okrenuti na svoju stranu, vrlo lukavo plasirajući da se slažu s potpisnicima, pa se odmah bacili na Deklaraciju o domovinskom ratu koja je valjda samo jedno „mišljenje“ o bliskoj povijesti, što nije drugo do pokušaj negiranja istine o agresoru (agresorima) na Hrvatsku. I to u dnevne svrhe, budući da su Vučić i Pupovac svaki iz svojega rova, odnosno zajedničkog, udarili po prijedlogu Zakona o braniteljima koji se uvodno poziva upravo na spomenutu Deklaraciju, naravno. Tako crveni „analitičari“ – osim toga u strahu da i njihovi voljeni simboli budu zabranjeni kao i ostali totalitarni-naoko pristajući uz spomenuti tekst intelektualaca – mute vodu i odvode ju u svoju septičku jamu. Zato treba biti posve jasan: postoji povijesna istina i ona se zasniva na dokumentima koji se ne mogu drukčije tumačiti. Nedavna povijest posve sigurno nema više istina, a ako u dalekoj povijesti zbog nedostatka dokumenata može ponegdje biti spora – o ovoj bliskoj nema sumnje. Nije tu riječ o „propisivanju istine“, nego je (kao u pitanju Deklaracije o domovinskom ratu) riječ o zapisivanju istine kako klatež ne bi protokom vremena krivotvorila povijest, što i danas čini i što joj je zadaća.

Jurica Pavcic

Elem, jedan od tih mutikaša je svakako Jurica Pavičić koji (iz rečenih razloga) poziva da se poništi Deklaracija jer je valjda „stranačko“ ili kakvo drugo mišljenje. Možda braniteljsko. Zatim vrijeđajući sve i svakoga, kao što je običaj, prelazi na Stepinca i proziva medije da previše podržavaju kanonizaciju čovjeka koji je osuđen na komunističkom prijekom sudu iste 1946. godine kada je na zagrebački trg prikucana ploča s imenom maršala. U ime prosvjeda protiv „propisivanja istine“ poziva na pobunu protiv „ izvještavanja na javnoj TV u kojem se beatifikacija (?) tog politički insuficijentnog jadnika pretvara u glavnu temu državničkog posjeta Vatikanu.“ Tako se i nadalje u novinama koje izlaze u Hrvatskoj, bez obzira na promjenu vlasnika, velik prostor daje onima koji, cementirani u boljševičkom bolesnom paklu pljuju po svim vrijednostima i njihovim nositeljima. Podsjećam da je isti „autor“ ne tako davno nazvao književnika Slobodana Novaka kretenom. Veliki je pisac u međuvremenu umro, a u HAZU su prije nekoliko dana na (ponešto zakašnjeloj) komemoraciji govorili ugledni ljudi o neupitnim vrlinama Novakova književnog opusa.

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati