Pratite nas

Kolumne

Tihomir Dujmović: YUdba – liga

Objavljeno

na

I da nije došlo do onoga nogometnog obračuna u Zagrebu kad je Zvonimir Boban ušao u povijest, nogomet i jugoslavenska nogometna liga su bili i ostali puna i prava metafora Jugoslavije i njezina krvavog kraja.

Srbima je na najvažnijoj, onoj populističkoj razini, ta liga bildala ego jer joj je i nogometna liga tvrdila da su oni i njihova Zvezda najbolji.

Hrvatima je pak ta liga bila krunski dokaz da Jugoslavija krade i potkrada i toj hrvatskoj himni nije bilo boljeg refrena od jugoslavenske nogometne lige. Niti prezentnijeg dokaza!

Dinamo je tu bio kraljevski dokaz ne samo zbog sudačkih krađa koliko zbog činjenice da njegovi najbolji igrači nikad u reprezentanciji nisu imali doličan status.

Hajduk je nekako slovio kao dopuštena mjera hrvatstva, pod uvjetom da se izglancana petokraka sjaji sa klupskog grba, a svi drugi su uglavnom bili statisti. Osim Partizana dakako, koji je još onda sugerirao da je JNA snaga „out of low“.

Arkanov desant

Naravno, iskočio bi uvijek neki talent u Sarajevu, Mostaru ili Skoplju, našao bi se neki vrsni Popivoda ili Oblak u Ljubljani, ali jugoslavenska nogometna liga je bila i ostala neka vrsta političke burze, primarno za Hrvate i Srbe.

I naravno da na toj nogometno – političkoj burzi Dinamo 24 godine nije mogao biti prvak Jugoslavije!

Uostalom Vladimir Bakarić je otvoreno rekao da je najbolje kad je Dinamo šesti ili sedmi!

I jer je tome bilo tako, nije nikakvo čudo da su „kad je kucnuo čas“ labradorovci zajedno s Arkanom organizirali onaj desant na Maksimir čim su završili prvi izbori.

I onda je slijedio rat pri čemu je međunarodna zajednica čak i u vrijeme najvećih srpskih pokolja stajala na pozicijama Beograda i Jugoslavije.

Hrvatska je u tom smislu kao država zapravo nastala kao neželjeno dijete, i koje li doslovne metafore, jedino je Vatikan imao srca i ljubavi za to neželjeno dijete. Da i Njemačka kad je shvatila da su dva i dva četiri.

Od tada do danas postoje trajna nastojanja iste te međunarodne zajednice koja je s brojnim planovima od SECI-a, do pakta o stabilnosti, pa nadalje do zapadnog Balkana, imala gotovo fiksaciju obnove stare zajednice.

Dakako s novom matricom, dakako s novim imenom, ali, povezivanje zemalja po uzoru na kartu vremenske prognoze N1 televizije!

Bivša Jugoslavija minus Slovenija. Sada se ova nogometna mantra planira kao bivša Jugoslavija plus Mađarska. Ali, bit ostaje ista. Zapadni Balkan, jugosfera, regija, region, nema kako se nije tepalo novoj Jugoslaviji, ali uvijek je prva ješka tog plana za onu običnu publiku bila: obnova nogometne lige! Bio je to odziv i lozinka kojem nije trebalo objašnjenja.

Probat ćemo, zapinje s Hrvatima, obično bi slijedili odgovori u četvrt stoljeća žestoke borbe za obnovu nogometne lige. Nije išlo jer su Dinamo i Hajduk od početka bili protiv toga!

Od kad je nastala hrvatska država postoje međunarodne inicijative, najčešće britanske, koje su se razlijegale po hrvatskim medijima kao po vlastitima, teoretizirajući kako bi bilo sjajno da se opet povežemo. Pa sjećate se jugosfere!

Pri tom nitko nije htio čuti da su nam Srbi u agresiji ubili petnaest tisuća ljudi, invalidima napravili 30 tisuća ljudi, da nam skrivaju istinu o tisuću nestalih, da su nam oteli vukovarske ade, da nam nikada nisu htjeli dati karte miniranih područja, da su nam u ratu napravili gotovo 400 milijardi dolara ratne štete.

I da je pitanje kad će svaki od ovih argumenata, plus tisuće lokalnih ratnih argumenata dopustiti da se zaliječe te krvave rane.

Znate zašto? Zato jer to nije bio „običan“ rat. Te se krvave rane nikad neće zaboraviti jer je ovdje susjed zaklao susjeda, jer bi iz gradova brojni Srbi vikendima odlazili „preko“ da bi pucali po svojim susjedima!

Jer je nedavno jedan Vukovarac na lokalnoj televiziji pričao kako je u podrumu vlastite kuće u Vukovaru cijelo vrijeme rata kuhao ručak sebi i svojim prvim susjedima Srbima koji su ga idući dan nakon pada grada, kad su obukli uniformu vojske koja je u grad ušla prokazali kao ustašu što je koštalo metka u glavu za pola obitelji i krvave batine za preživjelog svjedoka! Kako to zaboraviti?

Hvala, ne pomažite nam

Takvih masovnih podmuklih zločina i zvjerske dvoličnosti ratovi rijetko pamte. I zato će trebati nova desetljeća da se potisnu sjećanja na ta zvjerstva. Nogometna liga nam stiže zapravo kao sponzorirana sugestija iste one međunarodne zajednice koja je Jugu obnavljala i kad je sve gorjelo.

Naravno da je Jugoslavija nemoguća, to paranoju šire desničari, mi samo držimo da bi bilo dobro zbog vas, naravno, sve zbog vas, da napravite neku carinsku uniju, da recimo imate za početak po Africi i Aziji zajednička veleposlanstva, da štedite, da formirate međudržavne tvrtke zbog zajedničkog izlaska na tržišta, opet sve zbog vas i da tako napredujete, prosperirate, idete naprijed. Mi?

Mi, međunarodna zajednica, mi smo tu samo da pomognemo! To je refren koji slušamo godinama. I svaki put kad se rađala nova inicijativa, uvijek je kao ješka koja će u priprostom puku sigurno proći bila – nogometna liga.
Dakle, osim svega ovoga što predlažemo kako bi vam buknuo standard, držimo da bi bilo sjajno da obnovite i nogometnu ligu.

Sjećate se: Dragan Đajić tamo, a Šuker i Boban ovamo? I oči bi uvijek zablistale u priprostom puku, baš kao širom Afrike kad su tamošnjim domorocima uglavnom isti ti Britanci mijenjali zrcalo za šaku dijamanata. Dok je Tuđman bio živ nitko se nije usudio to izgovoriti na glas, ali sa zadnjim zvonom za njime na Mirogoju, ideja je ponovo bila na stolu.

Onda su stigli Račan i Sanader koji su se racionalno bojali ići s jugo- ligom. Bojažljivi Ivo Josipović je odveo profesora Zakošeka u Beograd da ispred zagrebačkog FPZ-a potpiše ugovor o tijesnoj suradnji s istoimenim beogradskim fakultetom političkih znanosti, ali za taj model u nogometu nije imao snage.

Kod Milanovića su se pojavljivale stanovite probliske, ne toliko nacionalnih koliko racionalnih relacija pa je i njemu bilo jasno da mu ta svinjarija ne treba.

A onda su se po svoj prilici tog posla prihvatili naši i strani menadžeri i sad u sklopu reforme UEFE gdje će za četiri godine liga prvaka okupljati samo najbolje, čini se da se stara balkanska klapa tu ugurala.

Može li nam u zaustavljanju ove sulude ideje pomoći Zvone Boban i njegov autoritet kako piše ovih dana sjajni Tomislav Židak? Boban najbolje zna o čemu se radi!

Za sada smo dobili za početak juniorsku jugoslavensku nogometnu ligu koja kreće od iduće godine. No, prije prve razbijene glave valja upozoriti na cijenu ove akcije.

Da, formirane su jugo-lige u nekoliko športova, od košarke do vaterpola, ali nema godine da nema teških i krvavih incidenata koji samo igrom slučaja nemaju ljudskih žrtava.

Vaterpolo jugo-liga traje godinama, a prije tri mjeseca su usred Zagreba napadnuti vaterpolisti Partizana. Da bi prije mjesec i pol dana u Baru bio kamenovan autobus s nogometašima Jelse! I sad u to grotlo nesnošljivosti dovesti jednu Zvezdu koja se ponosi što su joj najveći navijači četnici!

Tu samo lud i glup ne vidi prostor za manipuliranje. Jer to da će Srbi sami šivati zastave sa slovom „U“ i izvjesiti ih nasred stadiona kad bude igrao Dinamo, pa da će onda uzvraćati s provokacijama u Zagrebu, a sve kako bi se Hrvatska prikazala kao leglo ustaštva, to se već danas može jasno predvidjeti. Jer, sve smo to već naime vidjeli!

Udbaška posla

Prošle godine je jedna naša kazališna družina bila u Vojvodini, nota bene pitomoj Vojvodini, sjeli su u restoran, dolazi konobar i teče konverzacija. „Oprostite je li onaj kombi vani sa zagrebačkim registracijama vaš?“. „Je, je naš je“, „ Pa daj budite tako dobri pa skinite tablice, da ni vi ni ja nemamo problema, je l’ može?“.

I sad u taj milje, i sad u te meandere prošlosti, i sad u tu nerazjašnjenu prošlost gdje sve vrvi od povijesne mržnje, organizirati nogometnu ligu zaraćenih kao da je sve bilo idilično, kao da smo sve probleme riješili, kao da smo taman na novom početku, pa eto kao za nadgradnju nije loše da se lopta ubaci u igru!

Uopće neću govoriti o tome da Zvezda i Partizan nisu sjena njihovim nekadašnjim momčadima, uopće neću govoriti o tome da ti klubovi nisu baš nikakav nogometni magnet, da se ovdje licitira samo i jedino s niskim strastima.

To je realni poziv Srbima i Hrvatima da obnove stare strasti kako bi lešinari koji od toga žive nešto uprihodili i kako bi međunarodna zajednica rekla „vidite kako se može“.

Ako govorimo o nogometu, s obzirom na to da na Balkanu velikog nogometa nema, bilo bi puno pametnije organizrati ligu srednje Europe. Govorimo li o nogometu na tom terenu od Beča do Varšave i Budimpešte se igra bitno kvalitetniji nogomet negoli na Balkanu, o čemu svjedoči statistika.

Na tom prostoru bismo dobili kvalitetniji nogomet od balkanskog, tako bismo dobili nogomet zbog nogometa. Ovako,formiranje nogometne jugo lige realno ne služi nikome osim Srbiji da si da na važnosti, da ukazuju na ustaške incidente od kojih će najveći broj sami izmisliti.

„Ma klasična udbaška posla“ čujem neki dan ozlojeđenog Zagrepčanina kako se žesti na tu temu u jednom zagrebačkom lokalu. Griješi li?

Tihomir Dujmović / Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Analiza

Što Stjepan Mesić i Budimir Lončar znaju o aktivnostima OSA-e BiH u Republici Hrvatskoj?

Objavljeno

na

Objavio

Ljevičari diljem svijeta su cijelo 20. stoljeće uprezali svoje ograničene mentalne i kognitivne snage kako bi pojam “nacionalizam” zadobio nekakvo “negativno” ili politički i društveno neprihvatljivo značenje. Zaista, ne treba posebno objašnjavati što se događalo u Jugoslaviji onomu tko je bio etiketiran kao “nacionalist”, kao ni što se događa kad danas nekoga “liberalni” mediji proglase “nacionalistom”.

Međutim, licemjerje, neobrazovanost i nepismenost ne poznaju samosvijesti ni samokritike.

U nas je jugoslavenski nacionalizam potisnuo i proganjao sve ostale nacionalizme kao što suvremeni liberalizam sve svoje neistomišljenike i protivnike proglašava – fašistima i/ili nacionalistima.

Nažalost, pseudonacionalizmi kao što su sveslavenstvo i jugoslavenstvo preživješe raspad kako SSSR-a tako i SFRJ-a, te se iznova javljaju, ovoga puta u izmijenjenom obliku pod imenima europejstva, balkanizma ili nadnacionalnih regionizama, piše Josip Gajski/Hrsvijet.net

Svaki od tih “izama” je u pravilu najčešće tek zavjesa iza koje se krije interes; nacionalni, geopolitički ili ini, ali uvijek svediv na financijski interes. Ipak, najneutemeljeniji, najviše “veštački”, rekli bi prekodrinci, odnosno najbizarniji pseudonacionalizam suvremenog doba jest onaj islamski, odnosno muslimanski. Koju god vjeroispovijest pogledamo na kugli zemaljskoj, vidimo “razdor”, odnosno podjele među katolicima, pravoslavcima, protestantima, hindusima, budistima. U biti, vidimo “zajedništvo” koje nema nadnacionalne (antinacionalne) pretenzije, za razliku od muslimana (preko 85% sunita) koji se poistovjećuju i povezuju diljem svijeta.

Identitet se u svih muslimana ne nalazi u naciji, nego njegovoj vjeri; bez nje, on (p)ostaje ništa. Promotrimo li stanje na bliskom istoku, vidimo razne arapske (!) države u međunarodnopravnom smislu i njihove državljane, ali ne vidimo narode, odnosno etnos. Ne postoje Sirijci, Libanonci, Iračani, Jordanci; postoje Arapi, odnosno Muslimani, kojima je u širem smislu svejedno kako se njihova država zove i dokle seže, dok se god nalazi unutar granica nekog od povijesnih kalifata.

Ovo je važno znati zbog stanja u susjednoj BiH. U određenom smislu, Bosna i Hercegovina od 1945. godine je jedina jugoslavenska zemlja u kojoj žive, u pravom smislu, Jugoslaveni. S jedne strane imamo Hrvate, s druge Srbe, koji se nikad u potpunosti nisu izjašnjavali Jugoslavenima, no što je s trećim “narodom”? Mi ćemo za Bošnjake tvrditi da su to Hrvati koji su prešli na islam; Srbi će tvrditi da su to, pak, Srbi koji su prihvatili islam, a ovi se treći odbijaju izjasniti kao pripadnici dvaju spomenutih naroda – i zato su u najvećoj mjeri postali Jugoslaveni – mogli su prihvatiti nepostojeću narodnosti jer sami svoju nisu imali.

Popis stanovništva iz 1953. godine u BiH nije dopuštao narodnost Muslimana, stoga imamo brojku 891.800 (31.32%) Jugoslavena. Na sljedećem popisu iz 1961. godine, kad je ta narodnost dopuštena, imamo 842.248. (25.29%) Muslimana. Štovatelji, apologeti i nasljednici Josipa Broza nisu nikad shvatili zašto je u pokretu “Nesvrstanih” bilo toliko arapskih zemalja, kao ni zašto je Jugoslavija imala “dobre” veze s Arapima, zašto su šeici i arapski dužnosnici hodočastili u Beograd i trpili polupismenog Broza. No, brojke govore same za sebe; pokret “Nesvrstanih” je prvu značajnu konferenciju imao 1961. godine. Usporedimo li broj Muslimana iz popisa stanovništva iz 1961. s onim iz 1971. vidimo rast za 640.182. Dakle, u jedno desetljeće je broj Muslimana porastao za više od pola milijuna ljudi! Vidimo da su Arapi već onda počeli sa svojim strateškim prodorom u BiH, a današnja militantna islamizacija Bosne i Hercegovine nije ništa drugo do li realizacija dugo pripremanog plana.

U jugoistočnoj Europi postoji enklava s gotovo 2 milijuna registriranih (!) muslimana koji svoj identitet vežu isključivo uz svoju vjeru, bez koje, zapravo, ne postoje. Hrvati su Hrvati, bili oni katolici, pravoslavci, agnostici, ateisti i t.d., a jesmo li ikada čuli za Muslimana agnostika ili ateista? Nismo i ne ćemo, jer bi to bilo nešto poput okruglog kvadrata.

Danas se diljem Zapada koristi izraz “moderate muslim”, odnosno umjereni ili progresivni musliman, za razliku od muslimanskih fundamentalista (terorista). Međutim, opet u samom pojmu imamo sve rečeno – fundamentalizam – dakle fundament, ono što je u temelju, jezgra, počelo – islam je (u temelju) najopasniji suvremeni pseudonacionalizam.

Upravo na tom tragu treme tumačiti i navode pisma reis-a Kavazovića, upućenog kardinalu Bozaniću, koji nerješena nacionalna pitanja u BiH pokušava staviti u kontekst religijskih.

II.

Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, analizira događanja na Bliskom istoku i Balkanu, izdaje publikacije te vrši nekakvu medijsko-političku (projugoslavensku) ulogu.

Svakom upućenijem je jasno o čemu se radi kad je počasni predsjednik IFIMES-a Stjepan Mesić, a predsjednik savjetodavnog odbora Budimir Lončar. Zanimljivo je, pak, što su predsjednici IFIMES-aZijad Bećirović i Bakhtyar Aljaf (rođen u Iraku). Također, o izvrsnoj međunarodnoj umreženosti govori i činjenica da je predsjednik vijeća IFIMES-a Craig T. Smith, bivši politički ravnatelj Bijele kuće u Clintonovoj administraciji, ali i direktorica za euro-mediteransku diplomaciju i međukulturalne odnose njezino visočanstvo nadvojvotkinja Austrije i toskanska princeza Camilla Habsburg-Lothringen.

Vrlo je zanimljivo što je 16. rujna 2017. godine objavljena opsežna „analiza“ odnosno projugoslavenski, a kako se ispostavlja, promuslimanski pamflet „Grabar-Kitarović i Vučić u zajedničkoj misiji (de)stabilizacije regije“.

Na podmukao se način u tom pamfletu izjednačava djelovanje Predsjednice RH te srbijanskog predsjednika Vučića, pritom insinuirajući politike tih dvaju država spram Hrvata, odnosno Srba u BiH, a protiv muslimana Bakira Izetbegovića: „Analitičari upozoravaju da navedeni procesi kod predsjednice Hrvatske i predsjednika Srbije imaju opasne refleksije i učinke na regionalnu i EU sigurnost i stabilnost. Obje države destabiliziraju BiH na već postavljenoj matrici politika Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića (SPS). Vučić podržavajući separatizam predsjednika entiteta Republika Srpska u Bosni i Hercegovini Milorada Dodika (SNSD) odnosno „novog Radovana Karadžića“, a Grabar-Kitarović podržavajući  Herceg-Bosansku politiku prlićevski (Jadranko Prlić) umivenog Dragana Čovića (HDZBiH), predsjednika HDZBiH i člana Predsjedništva BiH iz redova hrvatskog naroda u BiH.“

Najzanimljiviji je zaključak ovog pamfleta, iz kojeg nedvojbeno proizlazi da su bivše jugoslavenske strukture (Mesić, Lončar) itekako umrežene s islamskim interesima, još od razdoblja „Nesvrstanih“ te neviđene muslimanizacije započete 60-ih godina prošlog stoljeća: „Državnim i osmišljenim fabriciranjem dezinformacija i laži o najezdi navodnih džihadista i terorista iz BiH, a paralelno obnavljajući, Washingtonskim sporazumom, ukinutu paradržavu tzv. HR Herceg-Bosnu, Grabar-Kitarović direktno destabilizira regiju, EU i samu Hrvatsku.“

Istaknut ćemo još jednom, da je ovaj pamflet objavljen 16. rujna, dakle samo dva dana prije no što je „Nacional“ objavio dokumente koji potvrđuju da agenti Obavještajno-sigurnosne agencije BiH (OSA BiH) prisluškuju, prate i tajno nadziru hrvatske političare i poduzetnike. Upravo je glede bošnjačke obavještajne službe napisano: „Analitičari upozoravaju da su upravo obavještajno-sigurnosne agencije iz BiH odigrale i igraju najveću ulogu u prevenciji i sprečavanju bilo kakvih incidenata i na području Republike Hrvatske, posebno  u tijeku turističke sezone, što uključuje i zaustavljanje lažnih dezinformacija o potencijalnim metama terorista na području Hrvatske. Ukoliko bi se  na isti način u javnim nastupima ponašali dužnosnici iz BiH prema Hrvatskoj, kao što se ponaša Grabar-Kitarović prema BiH, a da pritom zloupotrebljavaju vladine sigurnosno-obavještajne agencije, pozicija Hrvatske kao jedne od najsigurnijih svjetskih turističkih destinacija bi bila sasvim sigurno ugrožena.“

Dakle, osim što se (ne)izravno zaprijetilo RH i njezinim građanima, pokušalo se, koliko je moguće, preventivno sanirati štetu koja će nastati nakon objave dokumenata u „Nacionalu“. Kad su već jako zabrinuti za hrvatski turizam, ne treba isključiti ni ulogu bosanskog parasustava, o kome je pisao Nacional, u brojnim požarima kakvima smo svjedočili posljednjih tjedana.

Uzmemo li u obzir da su bivša dva jugoslavenska dužnosnika (Stjepan Mesić i Budimir Lončar) vrlo bliska tom institutu, bilo bi razumno pretpostaviti da i oni imaju neka saznanja o bošnjačkim obavještajcima i prisluškivanju hrvatskih političara i gospodarstvenika, čime bi se trebala pozabaviti i naša SOA.

Zaključno, radikalizacija Muslimana u BiH predstavlja konačni krah i propast ideje jugoslavenstva, zbog čega su možda mnogi toliko skloni unitarnoj BiH, jer je to Jugoslavija nakon Jugoslavije, međutim, kao i svaka Jugoslavija u povijesti – nefunkcionalna i neodrživa. S druge strane, trebalo bi istražiti koliko se na islamizaciji BiH radilo tijekom druge polovice 20. stoljeća, za vrijeme i nakon raspada bivše države. Beograd je do ’90-te godine bio terorističko središte Europe i sjedište PLO-a te svih muslimanskih terorističkih organizacija, a danas je to Sarajevo, što ne može biti slučajnost, budući su ostali isti ljudi i iste strukture. Trebalo bi ih, prije nego odu Bogu na ispovijed, nešto o tomu – priupitati.

Josip Gajski/Hrsvijet.net

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

O onima koji rado mijenjaju ime

Objavljeno

na

Objavio

Kad su se krajem prošlog stoljeća iznova dijelile karte na ovim prostorima, u vrijeme dok je jahač apokalipse još harao samo Hrvatskom, ekipe YUTEL-a, skoro jedine “domaće” televizije koja je mogla pristupiti objema stranama bojišnice, susretale su se sa zahtjevnim profesionalnim zadaćama.

Iznimna je kreativnost bila potrebna kako bi se napravilo uravnotežene priloge pored toliko neuravnoteženog odnosa snaga sukobljenih strana.

Tako su jednom prilikom yutelovci pohodili hrvatske položaje i prikazali vojnika kako se veseli držeći u ruci komad srušenog borbenog zrakoplova JNA. No, ravnoteže radi, trebalo je prikazati i neki trofej u rukama druge strane. Budući da Hrvatska u to vrijeme nije raspolagala vojnim materijalnim sredstvima vrijednim spomena, izbor je pao na zarobljenu bilježnicu u kojoj je bilo nacrtano ušato “U”, a k tome i dopisano “Za dom spremni”.

Četvrt stoljeća potom sa sličnim će problemom razbijati glavu krug bosanskih vlastodržaca koje je zapalo nasljeđe – što genetsko, što političkog stila, sadržaja i vjerodostojnosti – Alije Izetbegovića.

Usporedno dok se svijetom sve manje stidljivo širila priča o trećini tzv. Bosne kao logističkoj i operativnoj bazi neeuropskog terorizma u Europi, rasla je i potreba da se nešto prilijepi i drugoj strani kako bi se percepcija krivnje izravnala. Tijekom mozgovne oluje u organizaciji spomenutog kružoka sijevala su mnoga pitanja… Je l’ netko od tih ćafira ikada malo automatom prošarao kakvu stranu ambasadu? Iransku, saudijsku, tursku,…?

Ima li među tim ustašama netko da je ustrijelio makar 3-4 muslimana povratnika za Bajram? Je l’ tko od tih okorjelih herceg-bosanskih fašista podmetnuo bombu pod auto nekog ministra? Nije valjda da baš nitko od tih zapjenjenih separatista nije aktivirao čak ni običnu auto-bombicu u gusto naseljenom dijelu nekog bosanskog grada? Je l’ moguće da barem jedan od tih zlotvora nije ušetao u policijsku stanicu i izrešetao pokojeg policajca? Ili da se među bojovnicima koje je postrojavao Mate Boban ne nađe makar jedan koji je nekom muslimanu ‘nako malo odsjek’o glavu?

Napokon, nasta opći tajac i nevjerica, jer odgovori na sva ta pitanja bijahu niječni. Ipak, nagon za preživljavanjem i duh predaka u njima tjerali su ih da ne odustanu. Razmišljali su, … razmišljali, … i … dosjetili se! U maniri starih yutelovaca dosjetiše se plakata – ustaških s Pavelićevom slikom u prvom planu, pratećim proglasom i neizbježnim slovom “U”. Presudna prednost odabranog rješenja bila je u tome što materijal nisu trebali tražiti po muzejima, jer ga je dobar dio nazočnih mogao ponijeti od kuće. Dedo sačuv’o! … Ili pradedo, nije sad bitno. Sarajevski kvart u kojem su ga dali izlijepiti pomno je odabran. Dobrinja – jedino tamošnje naselje u kojem se donekle osjeća dašak pomalo već zaboravljene multietničnosti. Naime, jedino je to sarajevsko naselje koje je podijeljeno između federalnog Sarajeva (bošnjačkog) i istočnog mu grada imenjaka (srpskog). Mada u oba dijela Dobrinje, baš kao i u svakom od ta dva grada, koja se u Dobrinji dodiruju, u totalu, udjel većinskog naroda danas premašuje onaj Hrvata u nikad odveć multietničnom Zagrebu. No, organizatori su se ponadali kako će pojava skandaloznih plakata uznemiriti i Srbe u susjednom naselju, posluže li se ovi sofisticiranim optičkim pomagalima kako bi ih uopće detektirali, pa da onda obje zdrave snage zajedno osude onu treću – a kakvu nego fašističku.

Doista je to slovo “U” čudotvorno hrvatsko oružje. Čim ga vide, pa kad još u pratnji čuju “Za dom spremni”, neprijatelji Hrvata premru od straha i samo se prevrnu na pleća, k’o onih dvanaest majmuna koje znanstvenici nedavno nađoše uginule bez vidljivih vanjskih rana. Enigmu neobičnog pomora primata objasniše usklađenim kolektivnim infarktom, jer su u blizini ugledali tigra. Je li tigar imao šare u obliku slova “U”, nije rečeno. Ako nije, nema druge nego da su majmuni njegovo glasanje protumačili kao poklič “Za dom”, na što, očito je, nisu bili spremni. Ma kakve Tesline zrake, glavosjeci, auto-bombe, kamioni, avioni, Kimove H-bombe … Što je sve to prema zloglasnom slovu “U” i još zloglasnijem pokliču kojeg u strahu od nehotičnog samoranjavanja više ne ćemo spominjati kako ovaj tekst ne bi ostao nedovršen.

Ostavimo i naše drage susjede da u miru dostojno obilježavaju manifestaciju “Kaj su lepili naši stari”, u nadi da će ona postati tradicionalna, i svrnimo pogled s avlije na dvorište, na one među nama koji ljubaznim nam komšijama uvijek nesebično stoje na usluzi. Izvor uzajamne simpatije možda leži u tome što takvi među Hrvatima baš i ne drže previše do svoga imena, pa se od prilike do prilike vole poslužiti raznim drugim imenima. Upravo onako kako to čini taj takvima posebno drag i simpatičan narod koji takve navade intenzivno gaji zadnjih, evo već sedamdesetak godina. Toliko im je drag da im je i vrludava istina tog naroda milija od stamene istine svoga.

Ipak, prerano se poveselio onaj tko je pomislio da će nastavak ove priče obilježiti liječeni ustaša, Zvonimir Drago Carlos Pilsel, onaj čudnovati svat koji svako malo prijeti kako će brutalno smaknuti Vjerana Grkovića. Te će ga ubiti, te će ga spaliti, te će … i na kraju ne će! Iz dana u dan Pilsel sve više sliči onome Crnogorcu iz vica koji je ubio ženu nakon 40 godina braka. Pa na sudčevu nevjericu, ma, kud je ubi nakon toliko godina braka, hladno odgovara – lijenost, sudija, lijenost, … te danas ću, te sutra ću … S obzirom na teološku potkovanost, Carlos … … bi morao znati da je lijenost smrtni grijeh. A što drugo onda, nego poželjeti mu da ne griješi više, pogotovo ne smrtno.

Dvojica ili dvoje kolega mu iz nadaleko čuvenog rasadnika fantoma, YUL-a, prethodnih su dana plijenili pozornost dijela javnosti. Iako YUL nije YUTEL, jer izražava se u riječi a ne u slici, sadržajno nije tako daleko od njega. Istina, nešto je manje uravnotežen, reklo bi se čak i podosta nagnut na stranu orijentiranu ka Orijentu. S tih strana potječe i YUL-ova omiljena maksima, posebno dobrodošla u vremenima besparice – oduvijek je bilo jeftinije nekoga izmisliti, nego nekoga, barem prividno autentičnog, podmititi da glumata.

Striktno primijenivši ovu doktrinu YUL nije spiskao ni novčića na Mislava Horvata, izmišljenog hrvatskog novinara. To naravno ne znači da ne postoji onaj koji je tekst napisao i izmišljenim imenom ga potpisao. Tako je mogao posve iskreno izraziti misli, bez zadrške i ono malo skrupula što ih ima kad piše pod uobičajenim imenom – misli koje su izazvale nepodijeljeno oduševljenje beogradskih tabloida. A kako i ne bi, kad se iza suviše napadno hrvatskog imena i prezimena za nekog novinara iz Hrvatske krije spisatelj koji u Miloševiću vidi juj, a u Tuđmanu fuj. Kao da ga je o zbivanjima devedesetih poučavao Emil Vlajki, Miloševićev priručni Hrvat, a potom i, kao podobni pripadnik hrvatskog naroda, uzurpator najvišeg položaja u Republici Srpskoj namijenjenog predstavnicima tog naroda – mali Komšić. No, sama ideja teksta zapravo je prirodna nadogradnja one već viđene u jednom drugom YUL-ovom napisu – onome o trodimenzionalnom Draži Mihajloviću nasuprot svakog prijezira vrijednog Ante Pavelića – koji je potpisan pod imenom i prezimenom inicijala M.J. (a nije Moja Jugoslavija).

Isti se potpis nalazi pod morbidnom pisanijom u kojoj je Tuđman okarakteriziran podgrijanom mirogojskom lešinom čime je čitateljstvo pripremljeno za umovanja “Mislava Horvata”. Ma koliko se trudio, M.J. će ipak ostati u povijesti zapisan pod drugim imenom, pošto je već ovjekovječen kao predložak za glavni lik romana Fukara, velikog hrvatskog književnika, Ivana Aralice. S obzirom da je kao mladić majonezom crtao svastike po sendvičima na zabavama dokone mladunčadi sarajevske crvene buržoazije, nije isključeno da je ovaj “ljubitelj” vođa Hrvata poslužio i kao nadahnuće onima koji će tridesetak godina kasnije ustaškim plakatima oblijepiti sarajevsku Dobrinju. (Uostalom, sličan se sličnome raduje. A teško da je fukari netko više nalik od samog Fukare). Je li u vrijeme dok je vježbao za kanape-majstora imao još poneko ime, nije pouzdano utvrđeno, ali da se u to vrijeme družio s generalom Kontra-obavještajne službe JNA, jest. Stoga, ne bi čudilo da se tada odazivao na još koje ime, a i sada djeluje kao da ih još (možda već i treće, četvrto, peto…) ima.

Osim “Mislavu Horvatu”, YUL je nedavno ustupio zamjetan prostor i njegovoj sestri po nepostojanju – katolkinji Kristini. Izrazi kojim je ta “misleća katolkinja” popratila čašćenje svečeva tijela, poput mumificiranog korpusa, vještičarenja i vudua gotovo daktiloskopskom preciznošću upućuju na adresu prepoznatljivog stila i vokabulara. Zaštitni je znak tog stila raskošan rječnik u kojem se uslijed prekomjerne uporabe katkad i usiljenih tuđica više osjeća nadmenost nego erudicija. Ako u pitanju nije neki umješni imitator s YUL-ova deponija, svi putovi vode prema onome koji članke uobičajeno potpisuje imenom i prezimenom inicijala I.B (nije Inform Biro), a ni druga imena nisu mu strana. Naime, onima za čije je potrebe obavljao neke dodatne informativne poslove pored onih iz sfere javnog priopćavanja poznatiji je kao Oliver. Za nagradu ga je put – u kojeg se klelo da se s njega ne će skrenuti – nanio upravo u onu metropolu u koju vode svi putevi pa tako i ovaj, maločas spomenuti. Stariji i lukaviji od kolege svastičara, u međuvremenu “pilseliziranog” u antifašista, dugo je stajao izložen novim zapadnim vjetrovima. Bit će da je baš to potaklo životne sokove u njemu da provru svom snagom, pa da se okuša u trans-rodnoj inačici – kao katolkinja Kristina.

I tako, dok neki mijenjaju imena iz navike ili zanata, drugi to čine iz ljute potrebe. Jer razmahala se ta brozna kumrovčad kao da devedesetih nije ni bilo. U tuđu kuću useljavaju kao rak u puževu, pa i u tuđu državu. Još nekako podnose ime “ove zemlje”, ali smeta im sve ostalo što veseli narod po kojem je dobila ime. Otimajući sve što im se nađe na putu, po uzoru na totema im, uzet će domaćinu i ime ako zatreba. Stoga, u svom tom metežu tko će ga više znati je l’ im i to ime, što naoko zvuči kao pravo, zaista ime rođeno. Svjestan takvih okolnosti, običan, pristojan svijet, koji od rođenja živi samo pod svojim imenom, nema druge nego kriti ga na kamenjaru kao zmija noge.

Grgur S./Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati