Tiresija u Modroj lasti

12

U kasno se proljeće othodilo na Otok. Danima je ustreptalost rasla, a noć bi prije konačnoga pokretanja obično bila nesana. Ranim bismo jutrom kretali prema Makarskoj koju zavoljeh jer bijaše posljednjom postajom Križnoga puta koji bi otpočeo s napuštanjem vartla edenskoga negdje u rujnu.

mlastaDolazilo bi se katkad i u međuvremenu, no doživljaj nikad ne bijaše potpun jer ti dolasci bijahu kratki te se ne bi uspio raspiriti ćuh bezvremenosti i vječnosti bez kojega ni Dante nije mogao zamisliti raj. Iako sam znao da je odlazak neizbježan, beskonačni sutoni u kojima me obuzimala tajanstvena obamrlost koju Grci nazivahu letargijom, beskonačna plavet obrubljena bjelinom hridi te zelenilom makije i borovine, dubine podmorja kojih se nikad nisam bojao jer u njima ne bijaše nemani (nisam tada znao ni za Hada, ni za Perzefonu), zelenilo dolaca i visova u kojima si se mogao izgubiti u trenu i nepredvidivost bure čiji bi refuli i usred ljeta razgonili gužvu istkali bi sladostrasnu ugodu zbog koje se i danas teško od Otoka odiljam i koja me sve više upustinjačuje, koja me tjera da se sklanjam od pogleda i u prirodi ištem ono što sam negda tražio u drugima.

Jedino je isto ono širenje zjenica kad se sjedne na veleplavcu, krijes u oku i znatiželja kad se stupi na tlo raja zemaljskoga i bubanje srca kad se otvori pogled na Misto. „Bože, zašto me izgoniš iz raja zemaljskoga u kojemu mi je tako lijepo i toplo, u kojemu sam okružen onima koje volim?“ toliko sam se puta pitao kao mali. „E, muoj Domogoj, to ti je da vidiš di smo ti nuono i jo sal i da duojdeš i ti meju obloke, da budeš s nami i da gledoš nega s velon bilon broduon koji barba Stipi doje somo lišine!“, kanda mi se nona i nono smiju s neba.

I uistinu možda sam bio darovan slikom raja kakvu je malo tko imao prigodu vidjeti i koja se u bljeskovima vraća tijekom svakoga boravka na Otoku. Bljeskovi danas jesu kraći jer su mi ostala gotovo samo mjesta, malo je dobrih ljudi koji su me nekoć okruživali, a sraz je toga raja zemaljskoga i zemlje u koju sam kao sin Evin zasluženo prognan sve snažniji i bolniji. U novim se zemljama često ćutim poput slijepca kojemu su od vida ostali tek bljeskovi. Bože, hoćeš li mi ostaviti barem bljeskove?

Prijeđimo sad na bljeskove Novosadskoga dogovora koji su zaiskrili u iseljeništvu. Petar Tutavac, jezikoslovac prognan u Argentinu, u prosincu 1966. u časopisu Svitlenik objavljuje tekst „Jezični rat u domovini“ u kojemu već u podslovu stoji kako se „prof. Jonke i dr. Hraste brane od plodova Novosadskih Zaključaka koje su i sami podpisali kao i drugi hrvatski rodoljubi (…)“ Tutavac se u tekstu čudi čuđenju Ljudevita Jonkea koji je dobio podatke da se u BiH čak i u krajevima u kojima su Hrvati izrazita većina jezik u školama ne naziva ni hrvatskosrpskim, ni srpskohrvatskim nego srpskim, zgranutosti Mate Hraste činjenicom da je u BiH željezničko, upravno i školsko nazivlje isključivo beogradsko te zaprepaštenosti Siniše Resteka podatkom da se nitko ni ne trudi prevoditi naslove srpskih filmova poput „Pomeri se, draga“. (Hrvati su prevođenju srpskoga očito težili čak i u razdoblju jugoslovenske idile.) Ističe na koncu i slučaj Andrije Borilovića koji je zbog protivljenja novosadcu osuđen na tri godine uzništva s obrazloženjem da je izazivao nacionalnu mržnju.

Nizu jezikoslovnih proturječja u poslijeratnoj Jugoslaviji dodajmo podatak kako je na naslovnici časopisa Jezik od prvoga broja objavljenoga 1952. stajalo „časopis za kulturu hrvatskoga književnog jezika“. Navedeni je dodatak uz ime časopisa stajao i 1954. kad mu je glavni urednik potpisao Novosadski dogovor (kad se počelo govoriti o potrebi za zajedničkom nadgradnjom dviju varijanata istoga jezika), i 1967. kad je potpisana Deklaracija, i 1971. kad se teorija o varijantama prometnula u ideju o dijasistemu istodobno s odustajanjem od novosadštine, i 2009. kad je objavljen rad Snježane Kordić Policentrični standardni jezik, a stoji i danas. Sve su to vrijeme Hrvati govorili jezikom koji su nazivali hrvatskim, a koji su jezikoslovci nazivali kako su smjeli (doduše, neki i kako su htjeli). Međutim, čak su i nakon uspostave hrvatske države mnogi ustrajali u vlastitim zabludama, a neki nisu htjeli okajati grijehe iz prošlosti te u svojim biohagiografijama redovito prešućuju neke neugodne epizode. Ne nameće li vam gore navedeni slijed događanja pitanja?

Kako si danas za zajednički jezik, a sutra hrvatski domoljub? Otkud posve oprječna mišljenja istih osoba u istim razdobljima? Tutavac još 1966. veli: „Dok god prof. Jonke ne shvati (a i svi drugi, koji s time nisu na čistu), da Hrvatski Jezik nije nikakva varijanta ni srpsko-hrvatskog ni jugoslavenskog, t. zv. književnog jezika, jako malo će moć koristit borbi Hrvatskog Naroda (…)“ Ljudevit Jonke za svoju je borbu za pridjev hrvatski umirovljen iako se, po mišljenju Snježane Kordić, jedini „znanstveni“ naziv srpskohrvatski nije nametao. Vlastitu pak ideju o policentričnim jezicima Snježana Kordić nije primjenjivala na torlački dijalekt kojim bi mogla ujediniti južne srpske govore, makedonski i bugarski. Zašto se u tome slučaju povodi za politikom i ne osvijesti stanovnike Vranja, Kumanova i Sofije da govore dubinski istim jezikom?

Reći će ona da su standardni jezici na tome području nastali iz različite dijalektne osnovice. No zašto govoriti samo o standardu? Zar ne postoji jezici koji nisu standardizirani i otkad je jezik samo standard? Bilo je i ima jezika bez pisma, zašto oni ne bi mogli imati povlasticu da postanu policentričnima? Eto, to je ta znanost koju uzdižu u nebesa hrvatski intelektualci koji drže do sebe. Ma dajte, teorija Snježane Kordić o policentričnim jezicima ne bi prošla ni u Polineziji!

A otkud Tiresija i Modra lasta? Umberto Eco u napomenama uz Ime ruže doslovno kaže: „Bolje je recitirati Dantea kao da je riječ o pjesmicama iz Modre laste nego po svaku cijenu juriti za smislom.“ U usta mu je Modru lastu ubacila prevoditeljica Morana Čale u staroj hrvatskoj prepjevnoj maniri, a u potrazi za smislom mojih štiva vjerojatno se i sami osjećate poput slijepoga Tiresije. Ecovu pak tvrdnju da pisca treba ubiti kad napiše štivo ne iskušavajte na meni. Barem ne prije zime.

 

Domagoj Vidović, Hrvatsko slovo, 12. lipnja 2014.

facebook komentari

  • peppermintt

    Vlastitu pak ideju o
    policentričnim jezicima Snježana Kordić nije primjenjivala na torlački
    dijalekt kojim bi mogla ujediniti južne srpske govore, makedonski i
    bugarski. Zašto se u tome slučaju povodi za politikom i ne osvijesti
    stanovnike Vranja, Kumanova i Sofije da govore dubinski istim jezikom?”

    🙂

  • peppermintt

    Vlastitu pak ideju o
    policentričnim jezicima Snježana Kordić nije primjenjivala na torlački
    dijalekt kojim bi mogla ujediniti južne srpske govore, makedonski i
    bugarski. Zašto se u tome slučaju povodi za politikom i ne osvijesti
    stanovnike Vranja, Kumanova i Sofije da govore dubinski istim jezikom?”

    🙂

  • peppermintt

    Ma dajte, teorija Snježane Kordić o policentričnim jezicima ne bi prošla ni u Polineziji!”

    i ja velim 🙂

    • Moš mislit nje i njenog epohalnog lingvističkog otkrića da su hrvatski i srpski jezik ustvari jedan jezik koji se zbog jednostavnosti naziva “srpski”… prd-mahovina :)) tz tz

      • peppermintt

        a čuj “kvaziznanstvenika” nikad nije nedostajalo

        • Nije nedostajalo dapače, nego mene brine to što im se daje prostor u javnim medijima, tko im omogućava udarne termine na javnoj tv!?

          • peppermintt

            čuj tko pa znaš tko, Kordićka kako je od milja zovu Jugo-narikača ostala je bez posla, pa sad traži nove sponze, al ne pije joj vode
            Gotova stvar hrvatski jezik je službeni jezik u EU
            sve ostalo je medijsko naprdivanje.

  • peppermintt

    Ma dajte, teorija Snježane Kordić o policentričnim jezicima ne bi prošla ni u Polineziji!”

    i ja velim 🙂

    • Moš mislit nje i njenog epohalnog lingvističkog otkrića da su hrvatski i srpski jezik ustvari jedan jezik koji se zbog jednostavnosti naziva “srpski”… prd-mahovina :)) tz tz

      • peppermintt

        a čuj “kvaziznanstvenika” nikad nije nedostajalo

        • Nije nedostajalo dapače, nego mene brine to što im se daje prostor u javnim medijima, tko im omogućava udarne termine na javnoj tv!?

          • peppermintt

            čuj tko pa znaš tko, Kordićka kako je od milja zovu Jugo-narikača ostala je bez posla, pa sad traži nove sponze, al ne pije joj vode
            Gotova stvar hrvatski jezik je službeni jezik u EU
            sve ostalo je medijsko naprdivanje.