Pratite nas

Kolumne

Titina ‘goveda’ i Tuđmanove ‘ustaše’

Objavljeno

na

tiito bista

Ljevičari koji se danas tako uporno i egzstencijalno grozničavo drže Tita, za pet minuta bi mu okrenuli leđa kada bi imali drugi integrativni simbol, hrvatsku alternativu za ostvarivanje zacrtanog međunarodnog poretka u famoznoj regiji. Jednako tako, tisuće najglasnijih zagovornika Tuđmana i povratka Tuđmanu, zapravo su uz te povike, još za njegova života, jako slabili i osporavali njegovo povijesno djelo, piše Marko Ljubić u novoj kolumni za dnevno.hr

Polemike oko mjesta Titovoj bisti ne vode se samo između ljevičara i desničara, bljesnu i na desnici. Doduše, na desnici se vode prije svega oko pravovjernosti Tuđmanu, preko njegovog odnosa prema Titu.

Novo je to što je jedan dio deklariranog desnog miljea, dio portala, medija, autora, ali i publike na nedavnoj promociji knjige sjajnog autora Josipa Jovića, što mi je povod za ovaj tekst – držao i drži bitnim odrediti se, ili zauzeti stav o tome, je li Milan Ivkošić hrvatski nacionalist ili jugoslovenski fašist? Točno takvo je pitanje sjevnulo.

Kao da desnica i njezino postajanje ovisi o svojevrsnoj kategorizaciji Milana Ivkošića!?
Ivkošić je smjesta odgovorio protupitanjem – bi li Tuđman bio to što jest bez lijeve ruke?

Nikome nije potrebno objašnjavati tko je Ivkošić, jer toliko je dugo u novinarstvu i javnosti da svatko tko drži do sebe može argumentirano zauzeti stav. I biti u pravu. To nije sudbina samo Milana Ivkošića, već svakog autora, koji iza sebe ima dugogodišnju autorsku karijeru. Objavljena je riječ vlasništvo čitatelja. Arapi bi rekli, “odapeta strijela se ne može vratiti” i svatko, kako i spada u normalnom svijetu, sa svojim vlasništvom može raspolagati kako hoće.

Ja bih Ivkošiću odgovorio da je moguće odsjeći Tuđmanu lijevu ruku, pa i lijevu nogu ako treba. Ni malo manje ne bi bio Tuđman, ni malo manje ga ne bi trebalo poštovati.

Mene polemika o tome što bi Tuđman danas, po bilo kojemu pitanju, jako podsjeća na ranodemokratske polemike – tko je veći, a tko manji Hrvat? Je li važnije odrediti se o tome tko je to arbitar “desnice”, što ćemo sa Ivkošićem, da bismo zadržali dio svojih pašnjaka, koje su nam ostavila “Titina goveda” ili svu intelektualnu energiju usmjeriti u nešto što nećemo sami mi pojedinačno ili u uskim krugovima cariniti. To sam u jednom svome tekstu nazvao “emigrantskim sindromom”, uz napomenu da je taj sindrom hrvatske emigracije bilo normalno razumjeti, a danas se u Hrvatskoj svodi na – kokošarenje.

Isto ono koje u sjećanje vraća godine stvaranja nacionalnoga pokreta, vrijeme pred i nakon demokratskih izbora, te prve ratne godine, što me je i asociralo na figuru o “Titinim govedima”.

Međunarodno priznanje Hrvatske – samo psihološkog značenja

U to vrijeme, uistinu Tuđman nije imao izbora, prvenstveno kao mudar čovjek i ozbiljan državnik. Posve je nebitno za ovu raspravu je li on osobno Tita gledao ovakvim ili onakvim, jer Tuđman ni tada ni danas nije bio ni svetac ni Bog. I ne smije nikada biti. Prvo, Tito je i tada i danas simbol jednog poretka i jedne države te sustava vrijednosti, baš kao što je Tuđman danas simbol jednog drugog poretka i jedne druge države i sasvim drugih vrijednosti. Zbog toga, zbog te simbolike, Tita treba poslati u muzej, ili kako bi Ivkošić figurativno rekao – odsjeći Tuđmanu lijevu ruku, jer je to pristojno, o čemu je najbolji osvrt napisao Marcel Holjevac. A egzstencijalna je nužnost štovati danas simboliku Franje Tuđmana. Upravo oko te simbolike, koja se svodi na pitanje hrvatske suverenosti i državnosti vode se stvarne polemike i sukobi, a ne oko toga jesu li Tito ili Tuđman bili ovakvi ili onakvi. Ne treba imati iluzija. Ljevičari koji se danas tako uporno i egzstencijalno grozničavo drže Tita, za pet minuta bi mu okrenuli leđa kada bi imali drugi integrativni simbol za ostvarivanje zacrtanog međunarodnog poretka u famoznoj regiji, koji se bez izuzetka pokušava osmisliti, realizirati i finalizirati još od 1992. godine, kada je britanski ministar vanjskih poslova Douglas Hurd prokomentirao međunarodno priznanje Hrvatske riječima, kako to ima samo psihološko značenje, te da u stvari ne znači ništa. (pogledati knjigu Carole Hodge, “Velika Britanija i Balkan od 1991. godine do danas”)

Nužnost integracije oko Tita, proizlazi iz činjenice da današnja ljevica jednostavno nema – hrvatske alternative. Jednako tako, tisuće najglasnijih zagovornika Tuđmana i povratka Tuđmanu, zapravo su uz te povike, još za njegova života, jako slabili i osporavali njegovo povijesno djelo, najčešće i u pravilu, izigravajući u svojim mikrosredinama neprikosnovene vladare, suce, vizionare, autoritete, ukratko “male Tuđmane” pogotovo u provinciji, redovito odlazeći u Zagreb, gdje su se okupljali po pečenjarnicama oko tipova, koji mogu “doći” do – “važnog našeg”. Tako se prenosilo što “Zagreb misli”, pri čemu se pod “Zagreb” podrazumjevao Tuđman, ni manje ni više.

Tko su “goveda” a tko komunjare?

Jedan od težih grijeha današnjih ultimativnih zagovornika povratka Tuđmanu i čuvara hrvatske nacionalne revolucije je i to što su zauzeli eksluzivitet do isključivosti u tumačenju nacionalne ispravnosti, pri čemu su svoju impresioniranost komunističkim državnim, političkim i javnim facama, pokazivali preuzimajući brigu o njima, dok su im ovi uzvraćali umjesto dojučerašnjim hapšenjem, prisilnim poštovanjem, tepajući im kao “Titinim govedima” u svojim krugovima, a istovremeno bjesomučno eliminirajući tisuće i tisuće intelektualaca, razumnih i sposobnih ljudi, koji nisu bili dostigli razinu “Titinih goveda”, pa su postali komunjare. Naime, komunjare su postali posve neutjecajni članovi tadašnje partije, vrlo često oponenti tadašnjeg poretka i režima, jer mu se drugačije i nije imalo gdje oponirati, a status “goveda” dobili su u pravilu visoko rangirani uglednici tadašnjeg režima. Iznad statusa “goveda” bio je najuži krug prebjega iz komunističkoga poretka, koji su izravno pomagali Tuđmanu i ljudi koji su imali već tada zaštitu snažnih međunarodnih čimbenika. Takvi su bili nedostupni novim hrvatskim “junacima”.

Bilo je samo pitanje dana kada će junake tog doba, čuvare mlade hrvatske revolucije, njihova “Titina goveda”, dajući im i omogućujući im vezama, koje su ostale vrlo žive ispod javne ratne površine, stanove, dobra auta, bogovska odjela, kavane Interkontija i saune Sheratona, umjesto čevabdžinica na tržnicama i u provinciji, nabosti na rogove. Što su im više davali, što su se umiljatije smijali na svoj račun, bili do bola snishodljivi i ponižavali se, a to im nije bilo teško, jer je ključni model napredovanja i postizanja utjecaja u bivšem režimu bio – poniznost i naukovanje ponižavanju, sve su bliže bili definciji “normalan čovjek”, “naš čovjek”, “moj čovjek”, iz čega se postajalo “profesionalcem”. To je bio prag s kojega se zauzimalo vrhunske financijske, gospodarske, javne, diplomatske i pogotovo medijske pozicije. Prototip tzv. profesionalca je bio notorni Mirko Galić, a posljedice “profesionalizma” vidimo danas na HTV. Svaki viđeniji pozadinski “junak”, “dokazani Hrvat” i “žrtva” komunizma morao je pod rukom imati svoje “Titino govedo” kao neku vrstu hodajućeg i živog trofeja.

Goveda postala uškopljeni bikovi

Pod njihovom zaštitom dovedene su desetine “mačaka”, mesara, tokara, poštara na državne medije, a oni su se opet svojim zaštitnicima revanširali dajući im prostora do iznemoglosti kako bi javnost mogla uživati u novim ili “najnovijim” nacionalnim veličinama, promovirajući posve nekritički i snishodljivo njihove budalaštine kao vrhunac – hrvatstva.

Većina tih novih “autoriteta” vjerojatno nije namjerno sudjelovala u toj prvoj fazi diskreditacije hrvatskih autentičnih vrednota, ali bili su realno ubitačniji od svih srpskih topova.

Tim čuvarima nacionalne revolucije, koji su bili u pravilu daleko od ratišta, ali najčešće u vojnim odorama, koji su se viđali redovito u pristojnoj blizini Tuđmanovih najbližih suradnika, kako bi s vremena na vrijeme potvrdili svoju moć onima koji sumnjaju u njihove prosudbe, dotadašnji štićenici svojim su naslijeđenim vezama osiguravali diplome na hrvatskim sveučilištima, redovito pojavljivanje u medijima, na proslavama, domjencima, u vip ložama nogometnih stadiona, u upravama nogometnih klubova. I sve to revnosno bilježili za neko buduće vrijeme, kao omče oko vrata. Ukratko, upravo ono što su oni mogli svojim intelektualnim sposobnostima prihvatiti kao obilježje nove, moćne i kako su govorili – “narodne” klase i vlasti. To je za dotadašnje voajere nesputane državne moći u komunizmu, bilo više od bilo kakvoga sna. “Goveda” su u međuvremenu sve manje mukala, sve više uspostavljala poredak u kojemu je sve manje bilo mjesta za dotadašnje – zaštitnike.

Kada su dotadašnja “goveda” postali moćni bikovi, istina trajno uškopljeni činjenicom postojanja hrvatske Države, na njihovim isukanim rogovima prvo su završili dojučerašnji zaštitnici ( pogledajte današnju HTV, EPH, javne i državne institucije, primjera radi Ured za upravljanje državnom imovinom), a rogovi su se nakon svega usmjerili na Tuđmana. Sa medijske pozornice nestali su naprasno dojučerašnji junaci, vitezovi, mudraci, preimenovani su u čobane i seljačine. Mikrofone i kamere su im poturali jedino kako bi ih se iskoristilo za ismijavanje temeljnih vrednota hrvatskoga naroda. Ili, ako su bili spremni, kao Matić i nekolicina sličnih, pljunuti na dio svoga života.

Je li Tuđman mogao to izbjeći, predvidjeti, je li kriv i povjesno odgovoran za takav rasplet stvari i je li njegova politika u korijenu današnje – neokomunističke izopačenosti?
Vrlo, vrlo malo.

Kolona iz drugih partijskih redova

Uzdizanje Tuđmana na oltar nepogrešivosti ili svetosti, zapravo bi značilo samo nastavak – detuđmanizacije i stvaranja još snažnijeg alata za uništavanje državnika Franje Tuđmana i njegovog povijesnog djela. U to vrijeme, Tuđman je morao u susret vojnoj agresiji, otvorenom neprijateljstvu najvažnijih svjetskih sila, pod okrilje nacionalnog pokreta primiti svakog tko je htio stati pod hrvatski barjak, čak i one za koje je bilo realno pretpostaviti da mogu biti podmetnute mine pod mladu hrvatsku Državu. Jednostavno, nije bilo vremena za formiranje nove upravljačke i političke klase. Bilo je nužno poslužiti se postojećom. Tada su ih nazivali – kolonom iz drugih partijskih redova, koja je nestrpljivo čekala svoj trenutak moći. Tuđman se morao na određen način kockati, nastojeći dobiti na vremenu uspostavom, obranom i održanjem države i vjerom kako se nužne društvene i političke promjene mogu naknadno provesti. Izgubio je puno utakmica u tom prvenstvu, ali prvenstvo je dobio.

Tuđman je imao puno realnih, danas vidljivih pogrešaka. Međutim, njega danas nitko ne osporava zbog njegovih pogrešaka. Njega se osporava, a Hrvatsku detuđmanizira, upravo zbog njegovih najvažnijih uspjeha. Prije svega zbog stvaranja države. To na žalost često rade i oni koji to nikako ne žele, pa čak i oni koji nikako ne bi smjeli. Kada Đuro Glogoški govori o pravima hrvatskih branitelja, kada mu se iz dana u dan podmeću mikrofoni i kamere za ponavljanje priče o zaštiti hrvatskih branitelja, on zapravo sve više nasjeda na ciljanu matricu dojučerašnjih “goveda”, a današnjih rabijatnih “bikova”, koji su nekadašnje zaštitnike ili čobane, zamijenili novim gospodarima, jer drugačije ne znaju. Ne može se govoriti o trajnoj zaštiti zajedničkih interesa hrvatskih branitelja, a istovremeno ne zahtjevati jasno srž toga zajedništva – vrhunsku državnu i nacionalnu zaštitu Domovinskog rata kao temelja hrvatske države.

Povratak Tuđmanu

Ne može netko u ovoj zemlji poštovati Đuru Glogoškog, a istovremeno ocrnjivati Tuđmana kao simbol državnosti, a još manje bi to Đuro Glogoški smio – previdjeti. Jasno je svakome, kolika je god žrtva Đure Glogoškog i tisuća sličnih mladića, koji su se dali za hrvatsku nezavisnost, ta žrtva bi bila besmislena da ispred nje nije bilo – jasnog državnog i nacionalnog cilja. Tu žrtvu je nepristojno pokušavati platiti, jednako kao i prodati, zbog toga se ne razumiju Matić i ljevčari s jedne strane i brantelji s druge strane. Nacija nema razloga na nacionalnoj razini štovati nekoga, makar kako veliki čin i ljudsko djelo uradio, ako to istovremeno nema zajednički nacionalni značaj. Žrtva Đure Glogoškog i tisuća hrvatskih junaka dobila je nacionalni predznak politikom Franje Tuđmana. Bez politike Franje Tuđmana oni su mogli biti obiteljski heroji, lokalni junaci iz tisuća prigoda i na koncu – samo invalidi. Ovako su hrvatski branitelji, što je golema razlika. Zbog toga oni moraju prvenstveno inzistirati na državnoj zaštiti tada postignutih ciljeva i vrijednosti, odmah prestati zagovarati Ustavni zakon o pravima branitelja a inzistirati na Ustavnom zakonu o Domovinskom ratu. Jedino zbog toga se isplati založiti svoju žrtvu, jedino zbog toga je realno očekivati potpunu potporu najvećeg djela hrvatskog naroda.

Zbog toga je nužno odvesti Tita u muzej, jer taj odlazak u muzej simbolizira pravac kretanja moćne “bikovske” strukture, simbolizira prvi korak jednog snažnijeg nacionalnog, ali i društvenog vala, što je istinski povratak Tuđmanu.

Pogrešno je nagađati što bi Tuđman danas, i što bi mislio danas o konkretnim pitanjima. Koliko god Ivkošić bio osobno svjedok njegove ljudske veličine, upravo poštujući tu veličinu – ne smije se nagađati danas o tim stvarima. Time se načelno daje blagoslov Bojanu Glavaševiću i sličnima za lešinarenje nacionalnim simbolima, a najtipičnije je redovito pozivanje bivših progonitelja na pokojnoga Vladu Gotovca u obračunu sa Tuđmanom i suverenističkom Hrvatskom. Stvarni povratak Tuđmanu je rješevanje nagomilanih problema koji osporavaju hrvatsku državnost i nacionalnu slobodu. Tuđmana će povjesničari i znanstvenici stručno i detaljno izučavati, ali će ga sve generacije Hrvata pamtiti kao jedan od ključnih simbola hrvatske nacionalne slobode i suverenosti. U toj percepciji Franjo Tuđman nema lijevu ruku, iako je Milan Ivkošić jedan od rijetkih hrvatskih autora, koji ima potpuno pravo inzistirati na njoj.

[ad id=”40551″]

Autor: Marko Ljubić/Dnevno.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Tko dovodi Ruse u BiH?

Objavljeno

na

Objavio

Tko dovodi Ruse u BiH?

Optužnicom protiv Hrvata u “Foreign Affairsu” bošnjački je aktivist  pokušao prikriti već uznapredovalu zloćudnu bolest koja prostor Federacije pod muslimanskim nadzorom pretvara u isilovsku postojbinu, koja bi u novoj džihadističkoj taktici mogla imati vrlo opasnu ulogu u ratu protiv Zapada

Nedavno je u sklopu sve agresivnije politike bošnjačkoga vođe Bakira Izetbegovića prema hrvatskom narodu u BiH, ali i Republici Hrvatskoj jedan bošnjački aktivist američkom časopisu “Foreign Affairs” prodao, u sklopu sad već jasno prepoznatljive islamističke politike nepriznavanja Hrvata i Srba u BiH staru priču o hrvatskoj i srpskoj odgovornosti za nevolje koje su tu zemlju pogodile tijekom devedesetih godina prošloga stoljeća.

Odbijajući prihvatiti tadašnje međunarodne planove o unutarnjem ustrojstvu zemlje Alija Izetbegović je odveo zemlju u ratni kaos, koji je na kraju završio etničkim čišćenjem Hrvata iz područja pod muslimanskom i srpskom vlašću, a za diplomatskim stolom i praktično srpsko-bošnjačkom podjelom zemlje na dva entiteta.

Aktualna priča odjevena je u novo ruho o navodno zajedničkoj hrvatskoj i srpskoj  operaciji pozicioniranja ruskih interesa u BiH kako bi se danas iz te zemlje širio kaos na Europsku uniju i druge dijelove zapadnoga svijeta.

Ključni igrači u tom navodnom Putinovu pothvati su hrvatski član Predsjedništva BiH Dragan Čović i predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik. Nasuprot njima bošnjački aktivist sugerira kako bošnjačka strana eto  brani interese NATO saveza i Europske unije.  Ključni argument za takvu tezu  navodno su dugotrajna savezništva i veze Dodika i Čovića te HDZ-a i SNSD-a

Sličan, ako ne i istovjetan model raspodjele krivnje na srpsku i hrvatsku stranu izrastao je i tijekom rata u BiH, a kao glavni argumenat slovila je danas već raskrinkana lažna optužba Miloševića i Tuđmana o podjeli BiH u Karađorđevu. Nema dvojbe kako je ratna propagandna umotvorina tada omogućila bošnjačkoj Armiji BiH da potpuno očisti starosjedilačko stanovništvo, odnosno katoličke Hrvate iz središnje Bosne kako bi taj komad zemlje pretvorili u poligon za kasnije džihadističke operacije protiv Zapada.

Naime u sastavu Armije BiH posebno su krvoločni bili pripadnici odreda El Mudžahid, koji su počinili niz ratnih zločina s ritualnim smaknućima, a koja su kasnije poput dekapitacija prakticirali pripadnici ISIL-a na području Iraka i Sirije. Bošnjački analitičar Dževad Galijašević tvrdi kako su, između ostaloga čak šesterica napadača na Svjetski trgovinski centar 11. rujna 2001. u New Yorku bili pripadnici odreda El Mudžahid ili su pak nakon rata uvježbavani u kampovima na području BiH, odakle su bošnjačke snage etnički počistile Hrvate.

Čak i pojedini mediji iz BiH navode Izvješće  zajedničke Komisije američkoga Senata i Kongresa neposredno nakon terorističkih napadaja o tomu kako su vlasnici bosanskohercegovačkih putovnica Halid Al Midhar, pilot koji se zrakoplovom zabio u WTC u New Yorku i Muhamed Ata, koji poginuo tijekom terorističkoga napadaja, bili pripadnici odreda El Mudžahid.

Kasnije je utvrđeno da je i drugi pilot, Navak Elhamzi kao pripadnik odreda El Mudžahid sudjelovao u ratu u BiH, a kao napadači, utvrđeno je da su sudjelovali i Zijad Jarahašević, Halid šeik Muhamed i Remzi Bin Elsibiha, koji su također imali izravne ili neizravne veze s BiH. S druge pak strane, kako bi teritorijalno učvrstio islamistički poligon u središnjoj Bosni Alija Izetbegović je tijekom rata Srebrenicu prepustio na milost i nemilost Srbima, a s tog područja 7.500 pripadnika Armije BiH prebacio u središnju Bosnu, kako bi je očistio od Hrvata.

U sadašnju pak kampanju protiv Hrvata, a riječ o pokušaju da se hrvatskom narodu u BiH ospori pravo da kao konstitutivni narod sam bira vlastite političke predstavnike, Bakir Izetbegović je uključio predstavnice srebreničkih ratnih žrtava, poput udruge  Majke Srebrenice, ali i sam vrh Islamske zajednice na čelu s reisom Huseinom Kavazovićem.

Oni, unatoč brojnim islamističkim kampovima uz granicu s Republikom Hrvatskom, na području od Tuzle do Kladuše, jurišaju na hrvatske dužnosnike koji činjenično upozoravaju na moguće terorističke prijetnje iz susjedstva. Kako je pak Dragan Čović, jedini od tri člana Predsjedništva BiH predan politici euroatlantskih integracija, on zbog svog zauzimanja postaje glavna meta islamističkih ekstremista, koje u političkom smislu predstavlja Bakir Izetbegović i njegova stranka SDA.

Uostalom, prema tvrdnjama oporbenoga bošnjačkog političara Fahrudina Radončića, iza svojedobnoga ubojstva federalnoga ministra policije, Hrvata Joze Leutara, stajao je upravo Bakir Izetbegović!

Kako, prema pisanju medija, u Izetbegovićevu specijalnom ratu protiv hrvatskoga naroda sudjeluje i bosanskohercegovačka Obavještakno-sigurnosna agencija – OSA ključni predstavnici hrvatskoga naroda u BiH trebali bi biti posebno oprezni kako im se ne bi opet ponovio slučaj Leutar, a time propalo i njihovo zauzimanje za promjenu nametnutoga izbornoga zakona.

Tezu na početku spomenutoga bošnjačkog (islamističkog?) aktivista o združenom pothvatu Hrvata i Srba da u BiH dovedu Ruse jednostavno otklanjaju aktualne činjenice o političkoj povezanosti, s jedne strane srpskoga vodstva s Moskvom, a s druge bošnjačkoga s Turskom. Dok je rusko gospodarstvo,a onda i politički paternalizam duboko ušao Republiku Srpsku, bošnjačka je politika Alijin “amanetom” neraskidivo povezana s Erdoganovom Turskom.

Te dvije države – Rusija i Turska – u mnogočemu zajednički nastupaju protiv Zapada, a Turska je sklapanjem ugovora o kupnji ruskoga raketnog sustava S-400 praktično odbacila savezništvo sa SAD-om, dok istodobno verbalno-diplomatski ratuje s Njemačkom i Europskom unijom.

Koliko se Erdoganova Turska okrenula Putinovoj Rusiji i koliko su daleko u područje potpunoga nepovjerenja otišli sadašnji tursko-američki odnosi pokazuje i raščlamba turskoga provladinog lista “Sabah“ koji konstatira završetak jedne epohe i predviđa kaos u svim državama koje se nalaze na trasi “Puta svile”, koji zahvaća i balkansko područje s BiH.

Tako saveznici iz Sirije postaju i saveznici u BiH, koja tek u tom sklopu postaje poligon za vođenje budućih operacija protiv Zapada, a kad su u pitanju one islamističkoga karaktera, nije pretjerana tvrdnja kako upravo bošnjački prostor u Federaciji postaje glavni poligon. Nu da bi on mogao biti i funkcionalan potreban mu je otvoreni izlazak na more s jedne strane te na sjeveru luka na rijeci Savi oko koje su već načičkani islamistički kampovi.

Optužnicom protiv Hrvata u “Foreign Affairsu” bošnjački je aktivist samo pokušao prikriti već uznapredovalu zloćudnu bolest koja prostor Federacije pod muslimanskim nadzorom pretvara u isilovsku postojbinu, koja bi u novoj džihadističkoj taktici mogla imati vrlo opasnu ulogu u ratu protiv Zapada.

Ivan Svićušić

Miroslav Tuđman: Ulazak BiH u EU se ne može i neće dogoditi ako Hrvati ne dobiju punu ravnopravnost u BiH

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Barbara Jonjić: U Splitu relikvije su tila svetoga Leopolda Mandića. U njegovoj i mojoj Domovini

Objavljeno

na

Objavio

U Splitu kiša pada drugovačije
Pada u boji
Najlišpe na svitu pada
I posiplje
Ukoso
Uvik nekako su vitron
Natiska lipo oblak na oblak
Podno Marjana
Pa se isplače nada
Rivon
I onin trajektin na linome odlasku za Supetar
Unda pobigne uza
Marmontovu
Gorikar priko Lovreta i Poljuda
Pa
Nestane

K’o malo di na svitu
Pada i uvik svon silon puše
Pa kad iđeš strmo od Općine prema Kazalištu
Iskene ti lumbrelu
Sto i jedan put

Unda za svaku kišu
Imaš
Novu lumbrelu
I mokre
Promrzle noge

U Splitu, gradu moga školanja ovi’ dana
Relikvije su tila svetoga
Leopolda Mandića
U njegovoj i mojoj Domovini

E
A naš narod
Mu leti
Raskriljeni ruku
I raskriljeni srca
Iđu mu
U kolonan poredani k’o utvrdo ušiveni botuni
Na biloj, onoj misnoj košulji

Poredani letu
Po zagovor
Su sto i jednon brigon na pameti i duši
Utvrdo ušiveni k’o botuni u viru
Kristovu

Letu tomu malešnomu
A jopet velikomu čoviku
Po zagovor
Utjehu
Nadu
Blagoslov
Letu po mir

Ne mogu lagat
I neću
Ja mu se nikad za zagovor molila nisan
E
Nisan
Tako mi se valjda samo trevilo

Neka mi je moja teta časna, kad bi me gladnu najila
Puno puta tiskala u šake
Onin svojin mirlušnin, čistin rukan
Njegove slike, medaljice
I molitve

Ja san u taj vakat već imala svoga zagovornika
Svoga suborca su neba
Doša do mene nekin čudnin, tisnin putin
Su jednon
Splickon kišon
Naša me
Baš mene
Moj svetac čudna imena
Naša’ me
Unda kad san nigdi i ničija bila
I vratijo me momu
Kristu

Diga me sa tlea
Noge ukočene mi pomaka

Diga me sa tlea
One
Splicke
Gospe od zdravlja
One crkve moga školanja
Koja ima najlišpi
I najčudniji prikaz
Moga Krista
Širon rašireni ruku

Pomoga mi zagovoron
On
Moj svetac zaštitnik
Zagovornik svi’ izgubljeni’ slučajeva

Zagovara me
Onako kako to more
Samo svetac
Zamoljen od velikoga diteta koje leži razasuto po tleu
I moli mu se mokri obraza
Očiju uprti u ništa
Moli mu se
Da mu pomogne
Sastavit razasuto tilo
I dignit se
U život
U ljubav

Ne razumin
Nikako ne razumin
Ovi’ dana
Čega idu svi oni ljudi koji se rugaju jednome
Svecu
Svi oni ljudi koji relikvije zovu
Lešon
Oni ljudi kojima smeta molitva zagovorniku

Čega idu ili je bolje reć’
Šta nji’ ide

Oklen potriba rugat se nečijoj viri
Oklen
Je li za rugat se i to što virujemo kako se raspeti Bog diga’ treći dan od mrtvi
Je li i to smišno?
I u to viruju samo
Neuki
I ludi?

Zašto t’liko provocira na reakciju nečija, tuđa vira?
Provocira i smeta
Iste one kojima smeta i vjeronauk u školi

E
Vjeronauk školski nji’ isto vrlo bode u oči
Izborni predmet u školi vrlo njima smeta
Smeta one iste ljude široki vidika
Pa nigdi ni zere tolerancije kad su želje katolika
U pitanju
Kad katolik svojin potpison bira
Samo za svoje dite

Ja baš ‘oću vjeronauk u školi
‘Oću
To nije protivno zakonu
Ni Ustavu
Ne kreće u sekularnu državu
Ne kreće nikoga

‘Oću i župni
I školski vjeronauk
Kad mi more bit
‘Oću jedan i drugi
Nije mi ga puno
Ni meni
A ni mojoj dici
Nami srce k’o bukara
Kad pratar u školi blagosliva i kad viroučiteljica su dičicon
Veselo piva
Za dane kruva
I kad o Božiću
Ukrase za bora su dicon sprema
I govori o rođenju
Našega Krista

A oni što se rugaju neka lipo u one moderne kurikulume
Gledaju ugurat
I jednu stvar koju oni nikako da nauču
Svi oni koji se smiju pobožnu svitu

Dajte in jedan ganjci gal novi predmet
Samo za nji’
Neka se zove
Pravo na javno prakticiranje vire
E
I neka iđe rećemo tri put nediljno
Možda nauču napokon

Pa ji lipo učite
I naučite
Sve redon
Šta to zaprave znači
Pravo na javno prakticiranje vire
Jerbo je to pravo vrlo važno
Uziđano je u
Ustav naše Države
Pa unda lipo u tome predmetu
Naučite sve podrugljivce
Kako to ustavno pravo niti zere ne kreće u njijovu sekularnu državu

Jerbo ja neću tor slobodu moje vire
Koja mi kaže
Moli u crkvi i u svoja čet’ri zida
Neću to
Nisan ovca da bi u toru bila
Moj Bog su menon neće bit’ samo u
Crkvi i u moja čet’ri zida
Krit ga neću

To sakrivanje van nije sekularna država
Sekularna država je nešto drugo
A ustavno pravo
Kaže
Kako se ne triban i ne moran krit

Prošla su van ta doba

Zabranit mi viru više ne mogu
Pa udaraju drugovačije

Mogu mi se rugat
Mogu mi relikvije moga
Katoličkoga sveca
Zvat i lešon
I smijat se
Onako kako se rulja brez srca uvik smije
U svome bisu

Uvik se smije oni izgubljeni
Razmetni sin
Dok obisno troši
I zlatnike i dane

Oni sin što je nigdi
Na pola puta od ničega
I nikoga
Ni livi a ni desni razbojnik
Ni Veronika
Ni Josip
Ni Ivan
Ni Petar što zataji
Ni Vranjo pokajnik

Taki se smije
Uvik

Jerbo niti ne zna
K’liko je zaprave izgubljen

Nema mu ‘ko reć’
Kako i Juda
More bit’ ime za izdajnika
Ali i za zagovornika
More
Sam biraš svoga Judu
Onoga za kojin ćeš ić’

Pa gledaš izabrat Judu
Koji nije izdajnik
Izabereš
Drugovačije
Izabereš razumit i ne smijat se

Izabereš onoga Judu
Kojemu se za zagovor moli veliko izgubljeno dite
Mokri obraza i
Izokrenuta života

Života
U kojemu zavoliš
Sve
Baš sve što je od Boga
I
Privrnute lumbrele
I svoje mokre,
Promrzle noge

I zavoliš baš svaki svoj
Od Boga dani
Kišni dan
I
Kišni Split

Barbara Jonjić / Narod.hr

facebook komentari

Nastavi čitati