Titoistički kult ličnosti u hrvatskoj politici

0

U svojim sam kolumnama u protekle tri godine upozoravao na žalobnu činjenicu da se u Lijepoj našoj četvrt stoljeća nakon uspostave demokracije umjesto demokratskog pluralizma nametnuo novi oblik partitokratskog sustava koji je na parlamentarnim izborima kulminirao u blokovskoj podjeli partija po uzoru na onu iz vremena »hladnoga rata«.

U političkim prepucavanjima za protivnika iz drugoga tabora kontinuirano se koristi metafora hulje. Orkestrirani napadi u hrvatskim medijima nisu iznimka nego uobičajena praksa demokratskog centralizma. Osobno smatram da nekadašnji Titov kult ličnosti i danas caruje u hrvatskoj politici kao nova politička ideologija demokratskog centralizma. Nije tu samo riječ o bezazlenom prisjećanju na Dan mladosti kada se socijalistička omladina ushićenjem klanjala Zlatnom teletu socijalizma, božanstvu Druga Tita.

Dan mladosti očito je zadobio status neobične obljetnice. Obljetnicama se na primjeren način prisjećamo prošlosti i pokušavamo je nekako integrirati u vlastitu sadašnjost. Spomen na rođendan i smrt Josipa Broza Tita ni ove godine nije prošao nezapaženo. Diljem Titove propale socijalističke federacije po običaju su se vezale “crvene marame” i plave kape s petokrakom te se sa sjetom prisjećalo zlatnih vremena kada su ovim prostorima navodno protjecali med i mlijeko, a zapravo se čekalo u redovima za benzin i kavu.

Politički proces stigmatiziranja danas dominira u stranačkoj partitokraciji koju smo baštinili iz Titovih vremena. Totalitaristička praksa pronalaženja žrtvenih jaraca još uvijek ima svoju političku praksu u tranzicijskoj demokraciji. I dalje se u plitici pronalaze simbolički žrtveni jarci na koje će se svaliti sva krivnja određenoga razdoblja da bi se nakon okajanih grijeha moglo nastaviti istom praksom. Model proglašenja Stipe Šuvara glavnim krivcem za sve grijehe komunizma, imat će uspješnu primjenu u kasnijoj praksi tranzicijske demokracije gdje su markantne ličnosti preko noći postajale hulje nad huljama, a njihovi protivnici moralne vertikale društva do prvoga ispadanja iz političkih tračnica.

Sjetimo se samo kako je na čelo HDZ-a krađom glasova došao ljubitelj Picassovih umjetnina i skupocjenih urica A. Lange & Söhne. Ne treba zaboraviti niti da su hrvatski mediji dizali Ivu Sanadera u zvijezde jer je iz partije izbacio svoje političke protivnike. Feral ga je proglasio osobom godine, a novinari objavljivali s njime čak i izmišljene intervjue. Austrijski su mediji pisali nakon pobjede Kukuriku-koalicije da Zoran Milanović vodi svoju partiju »na autoritaran način«, gdje se »svaka kritika kažnjava degradacijom čak i u najužem krugu«. Danas vidimo da su Austrijanci bili u pravu kada su kritički pisali o Milanoviću u vremenu kada su ga naši mediji dizali u zvijezde. Za većinu je naših novina i portala u duhu kulta ličnosti po sebi razumljivo da šef partije mijenja kandidata kojeg je demokratski izabrala njegova izborna baza. Sjetimo se samo hvalospjeva mladeži HDZ-a u noći kada je oporba do nogu potukla njihovu šeficu Jadranku Kosor, koja je danas zvijezda medija korumpiranog mogula ocvalog imperija EPH. Nietzscheovo “Vječno vraćanje istoga” iz vremena Titove »Štafete mladosti« ponovno je na djelu u Lijepoj našoj.

Svibanj je mjesec u kojem se osim rođenja i smrti Druga Tita prisjećamo masovnih partizanskih ubojstva na Bleiburškom polju 1945. godine. Bleiburški maskar je najveći zločin neposredno nakon Drugo svjetskog rata, a počinili su ga Titovi partizani. Naredbu za likvidaciju protivnika komunizma osobno je zapovjedio Drug Tito, što baca ružnu sliku na hrvatski antifašizam. Kolone smrti, poznatije po nazivu “Križni put”, nisu bile neka bezazlena procesija u kojoj se stradavalo zbog iscrpljenosti, nego potvrda brutalnosti i primitivizma osloboditelja. Danas je Križni put prilika da se prisjetimo svih zločina u komunističkom totalitarizmu, počinjenih u ime petokrake. Svi hrvatski dužnosnici, koji s pravom polažu vijence na mjesto ustaškoga zločina u Jasenovcu, trebali bi biti svjesni činjenice koja se desetljećima prešućivala, da su, naime, i osloboditelji po završetku rata počinili strašne zločine ne samo nad kvislinškom vojskom, nego i nad nedužnim građanima, koji su u strahu pred partizanima iz šume, u dvojbi ostati ili otići, odabrali drugu opciju. Komunistički je antifašizam u pogledu nijekanja demokracije i građanskih vrijednosti bio gotovo istovjetan s totalitarizmom fašističke provenijencije pa kao takav ne zaslužuje nikakvu pohvalu niti afirmativni sud.

Ako je današnjim hrvatskim političarima doista stalo do pomirbe u pogledu vrednovanja nedužnih stradalnika tijekom rata i poraća, onda se trebamo s jednakim pijetetom prisjećati svih žrtava totalitarnih režima, fašističkih i antifašističkih. To poglavito vrijedi za nedužne žrtve Križnoga puta čija se stradanja nakon dolaska na vlast Kukuriku-koalicije pokušavaju ponovno minorizirati. Tome u prilog ide i sporna odluka Hrvatskog sabora da «ne će» više biti pokrovitelj komemoraciji bleiburških žrtava jer će tamo neki od sudionika obući crnu majicu s natpisom «Za dom spremi». Činjenica da proteklih godina gotovo nijedan političar iz Vlade i Sabora nije nazočio u Bleiburgu samo potvrđuje da se u pogledu prisjećanja žrtava koje su počinili uspostavljatelji totalitarizma ponovno krenulo jednosmjernom ulicom u pogledu vrednovanja hrvatske prošlosti. Oslobađanje od jednog totalitarnog režima da bi se uspostavio drugi, ne predstavlja nikakav napredak u pogledu Hegelove svijesti o slobodi građana. Demokracija i temeljne građanske vrijednosti uspostavljene su u Hrvatskoj tek nakon sloma komunizma, nakon što se dogodila Mirovna revolucija u Europi.

U protekle tri godine bio sam jedan od rijetkih kolumnista u Hrvatskoj koji je društveno-političku situaciju u zemlji okaraktizirao kao moral socijalističkog stada. Insipiraciju sam našao u Nietzscheovom genijalnom promišljanju morala fukara, socijalističkoga stada (“Herdenmoral”). Partijsko stado na hrvatskoj političkoj sceni štiti i promiče nesposobnoga pojedinca koji ima važnost i značenje samo u sklopu stada. Nedodirljivi Pastir stada, šef partije, ravna i upravlja stadom poslušnika i političkih ovisnika. Članovi stada, sirota “stoka sitnoga zuba”, crpe svoju snagu iz masovnosti stada. Snaga stada očituje se u discipliniranosti biračkoga tijela. Povremeni istupi pojedinaca u javnosti dokazuju svu bijedu intelekta članova stada i svu raskoš njihove nesposobnosti, jer su primarno fokusirani na hvalospjeve šefa partije.

Kolektivni moral stada odraz je zabrinjavajuće dekadentnosti suvremenoga društva koje po diktatu medija zlorabi principe demokracije i omogućava da se udruženi nesposobnjakovići izmjenjuju na vlasti. Tranzicijska demokracija u Hrvatskoj to nabolje potvrđuje. Kolektivni duh totalitarnoga socijalizma pronašao je novi modusvivendi u tranzicijskoj partitokraciji stada gdje pojedinac predstavlja samo obični broj u nizu mediokriteta. Nietzscheova definicija socijalizma kao paradoksalna “volja za negacijom života”, odnosno kao “do kraja smišljena tiranija priprostih, glupih, površnih i zavidnih” predstavlja proročansku dijagnozu stanja stvari na učmaloj hrvatskoj političkoj sceni. Od izbora do izbora imamo priliku vidjeti “vječno vraćanje istoga”, partitokratsku vladavinu stada, diktaturu mediokretizma i poslušnosti u kojoj dominira kult velikog, nedodirljivoga vođe.

Čitajući impresivne tekstove popularnog pruskog brkalije sjetim se svih tih socijalističko-komunističkih fukara koji su dominirali u totalitarizmu, a njihovi nasljedinici i danas vedre i oblače u vremenu tranzicijske demokracije, prosipajući po medijima svoje stupidnosti. Analizirajući današnju vladajuću vrhušku na vlasti u Hrvatskoj sjetio sam se čuvenog govora Moše Pijade na prvom zasjedanju Antifašističkog vijeća nove Jugoslavije (AVNOJ) održanom u studenom 1942 godine u Bihaću. Druga Mošu spominjem ne zato da bih ga ismijao, nego da bih dokazao kako su političari na vlasti u Hrvatskoj njegovi vjerni sljedbenici, ostvarivatelji njegovih ideja. A drug Moše Pijade je govorio: «Potrebno je zato stvoriti tako mnogo beskućnika da ovi beskućnici budu većina u državi. Stoga mi moramo da palimo. Pripucaćemo pa ćemo se povući. Nemci nas neće naći, ali će iz osvete da pale sela. Onda će nam seljaci, koji tamo ostanu bez krova, sami doći i mi ćemo imati narod uza se pa ćemo na taj način postati gospodari situacije. Oni koji nemaju ni kuće ni zemlje ni stoke, brzo će se i sami priključiti nama, jer ćemo im obećati veliku pljačku. Teže će biti s onima koji imaju neki posed. Njih ćemo povezati uza se predavanjima, pozorišnim predstavama i drugom propagandom. Tako ćemo postepeno proći kroz sve pokrajine. Seljak koji poseduje kuću, zemlju i stoku, radnik koji prima platu i ima hleba, za nas ništa ne vredi. Mi od njih moramo načiniti beskućnike, proletere. Samo nesrećnici postaju komunisti, zato mi moramo nesreću stvoriti, mase u očajanje baciti, mi smo smrtni neprijatelji svakog blagostanja reda i mira».

Tako je govorio drug Moše Pijade na prvom zasjedanju AVNOJ-a. Rijeka beskućnika, nezaposlenih i prezaduženih u Republici Hrvatskoj samo potvrđuje da su drugovi na vlasti ostvarili nekoć zacrtani naum Titovog bliskog suradnika i partijskog ideologa.

P. S.

Teško je dati objektivan sud o rezultatima izbora za europski parlament u Hrvatskoj s obzirom na činjenicu da je odaziv birača bio veoma malen, tek četvrtina biračkoga tijela. Konzervativna koalicija, predvođena HDZ-om, dokazala je da povratak političkim idejama Franje Tuđmana otvara mogućnost postignuća rezultata koje je HDZ imao u najsvjetlijim trenucima svoje prošlosti. Stječe se dojam da je Karamarko uspio vratiti povjerenje birača koji nisu prihvatili Sanaderovu politiku detuđmanizacije. Koalicija Kukuriku, predvođena Socijaldemokratskom partijom, još je i dobro prošla s obzirom na katastrofalnu politiku koju je provodila u protekle dvije i pol godine, pa je zahvaljujući D’Hondtovoj metodi podjele mandata dobila četiri zastupnika. Milanović je čestitkom ORaHu i Mireli Holy pokušao težak poraz pretvoriti u pobjedu. Ostaje otvoreno pitanje hoće li ORaH u Hrvatskoj afirmirati europoske ideje stranke Zelenih? Gorak okus šefu hrvatskih socijaldemokrata daje izbor preferencijalnim glasovima odmjerenog i kompetentnog političara Tonina Picule. Dobro je da je hrvatska javnost konačno stavila veto na angažman liječnika u politici.

Jure Zovko/dnevno.hr

facebook komentari