Titov drek u prirodnoj veličini

6

Događaji u Ukrajini dokazuju da se iza dvojezičnosti valja balvan revolucija. Tamo gdje imamo značajno prisutnu dvojezičnost, iskusili smo najgore fašističke agresije. Sve se pakira u civilizacijske vrijednosti, a zapravo potiče etničko čišćenje. Lako za ćirilicu, značajne pozicije u Vukovaru ponovno su preuzeli velikosrbi, od kojih su neki viđeni na Ovčari, u ono tragično vrijeme. Tekst “Vukovar: Spomenik mrtvom gradu u prirodnoj veličini” Borisa Dežulovića prepoznajem kao pozivanje na novu “antibirokratsku revoluciju”, kroz prividno antiratne poruke. Dežulović se prilično istovario i olakšao – možemo to kolokvijalno nazvati alijenacijom. Koristim njegov rječnik teških riječi je jer unaprijed nazvao nacistima sve one kojima se njegov jugoslavenski pamflet neće svidjeti.

Neki je dan Dežulović dao odgovor na sve kritike koje su mu upućene: “Ne zna svijet kakvo sam ja srpsko đubre”. Sukladno tome, tko kaže nešto protiv njega i njegovog pisanja, nužno je šovinist, srbomrzac. Pozadina nagrade polako se raspetljava. Dežulović je izjavio da bi pobjeda Tomislava Karamarka na slijedećim izborima bila nešto gore od povratka Hrvatske u Tuđmanove 90-te. Zanimljivo, prepoznao je ukrajinske neonaciste i ubojice među demonstrantima na kijevskom Majdanu. “Što ćemo s osjećajem da gledamo nimalo nevinu Tuđmanovu Hrvatsku u nesumnjivo pravednom ratu protiv Miloševićeve Srbije?” Dežuloviću je ruski jezik u Ukrajini posve prihvatljiv.

Slovenski špijunski terenci nikako da prođu dalje

Ako želite pobrati neku nagradu, bitno je da vas kandidira neka dobro umrežena asocijacija, zamaskirana iza mirovnih i antiratnih labela. Takozvani Mirovni institut blisko surađuju s Documentom “Slovenke” Vesne Teršelić. Posao je odradila Brankica Petković, urednica “Medijske preže”, uz prijevod Olge Vuković. Dolaze nam i druge “slovenske humanitarke”. Nadnevka 18. ožujka 2014. u Zagrebu je gostovala Lana Zdravković s predavanjem: “Od državljana k človeku: boj proti o-drek-anju državljanstva kot življenje emancipatorne politike”. U RH djeluje preko 50 tisuća udruga, koje nas godišnje koštaju milijarde kuna.

Vratimo se na činjenicu da je agresija Srbije i posrbljene JNA provedena nad RH i BiH i da hrvatske postrojbe, uključujući autonomni HOS, nisu ušle u Srbiju, niti su Srbiju granatirale i raketirale. Nešto slično vrijedi i na društvenom planu. Hrvatske institucije i društvene asocijacije ne upliću se u društveni život u Srbiji, Sloveniji i BiH, ali nam iz našeg okruženja dolazi nevjerojatna presija na planu zatiranja hrvatske nacionalne ideje, odnosno o-drek-anja hrvatskog identiteta. Dežulović, Pavičić, Jergović, Tomić i ostala visoko plaćena pera Jutarnjeg lista i EPH nametnuta su kroz prozirnu proizvodnju neukusnih “antiratnih” poruka, koje se na kraju razotkrivaju kao anticivilizacijske. Svi su ili Beograđani ili česti “gosti” u Beogradu, gdje se dokazuju kroz sramotne protuhrvatske izjave. Kakve su pogodbe učinjene glede ogromnog poreznog duga Jutarnjeg lista i EPH?

Zašto Dežulović previđa uzvišeni Titov drek?

Da bi europski novinari progutali udicu, već godinu dana vrti se tekst koji Borisa Dežulovića prezentira kao ratnog izvjestitelja iz Vukovara. Tko ne zna o kome se radi, drži da je Dežulović branitelj Vukovara. Kaže da je ušao u grad “na tenku JNA, s flašom rakije u ruci i četničkom zastavom u drugoj”. Srbi nisu skužili da je hrvatsko đubre. “Starica je u tri mjeseca dva puta izašla iz skloništa. Kako, kako ste… Htio bih, u stvari, jednostavno pitati kako su vršili nuždu.” Takve prostačke diverzije trebale bi dati uvjerljivost njegovom tekstu, a normalan čitatelj pita se čemu takvo izrugivanje od strane jednog Beograđanina. Jeli ta “ratna reportaža” obična alijenacija, istovarena u Dežulovićevom stanu u Beogradu?

U “tekstovima” alijena Dežulovića nalazite umotvorine  “Izij govno!”, “Kao da je pojeo govno!”  i slične. Provokativni i neukusni Ante Tomić povremeno se upušta u nedopustivu alijenaciju, pa je neki pravednik vratio kantu dreka natrag, što je zanemarivo u odnosu na sav prosuti Tomićev izmet, ali nitko ne smeta Dežuloviću da napravi jednaku aluziju na sve te nesretnike koji su mjesecima mučeni u srbijanskim logorima, gdje nije dozvoljena bilo kakva alijenacija. Znamo zašto su branitelji Vukovara simbolički zatočeni u Stajićevu.

Nevjerojatno je da se Dežulović nije nikada zapitao gdje su i kako po “šumama i gorama naše zemlje ponosne” srali Josip Broz, Milka Malada, Pepca Maček i Jovanka Budisavljević. Nego, kako, kako je … Htio bih, u stvari, jednostavno pitati kako je sam Glavni štab obavljao nuždu? Kako je Partija prikrivala sva ta Titova govna? Tko je podizao nasip kada su se istovarali Stane Dolanc i Vladimir Bakarić? Kad bi njih dvojica stigla u CK, beogradska kanalizacija znala se zaštopati. Dežulović veli da je o ranjenicima na Neretvi pričao viceve. Kao i Tito, kada je zapalio preko Neretve i ranjenike prepustio neprijatelju. Time smo zapravo došli do naše zdravstvene reforme.

Što je to Ovčara? Jede li se to?

Pita nas to Boris Dežulović. Zašto bi djeca ikad trebala čuti za Ovčaru? Naravno da je objeda da je Siniša Kukić bio na Ovčari, u to zaista ne mogu povjerovati, ali neke “mirotvorce” trebamo ozbiljno provjeriti. Zašto hrvatska država financira školovanje djece aboliranih “pobunjenika” u Srbiji, gdje im naši susjedi usađuju supstancu koja je razarala Vukovar. Kao, trebamo određenu količinu školovanih velikosrba, koji će nas kvalitetno ugrožavati, i tako poticati da sačuvamo svoj hrvatski identitet. To je smiješno za čuti, jer će se uvijek naći dovoljno velikosrba za novu agresiju na Hrvatsku.

Za Dežulovića je njegova “reportaža” o Vukovaru podsjetnik na Neretvu. Znali su udbaši kome je u Splitu dopušteno pričati viceve o ranjenicima. Svoju jugoslavensku poziciju Dežulović je izgradio na degutantnom izjednačavanju Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana, što je bezobrazluk i u slučaju da su se Milošević i Tuđman zaista dogovarali u nekim pitanjima. Dežulović kuka da u ubijenom Vukovaru nema parade ponosa. Zašto živi u Beogradu koji ne dozvoljava parade ponosa? Dežulović u Vukovaru prepoznaje samo nekakav hrvatsko-srpski kontekst, bez da objašnjava kako se takav kontekst obnovio, bez da iskaže ključnu istinu: problemi su se produbili sa ekonomskom krizom.

Martin u Rim, Martin iz Rima

Kao u romanima Slavenke Drakulić, okupatori u Vukovaru ne pripadaju nekoj određenoj naciji. “Ugljenizirani kosturi kuća u potpuno razorenom i napuštenom Tovarniku, vojnici uz vatru, živi mrtvaci koji traktorima spašavaju krevete, ormare, knjige i svinje, babe koje guraju natovarene bicikle, drvoredi spaljenih stabala, uništeni tenk s velikim bijelim natpisom sitno 45, pa opet kolone vojnika, stotine napuštenih pasa, polja tužno obješenih kukuruza, oblaci, kiša, beskonačno veliko sranje.” Takve smo opise čitali i u propagandnim tekstovima beogradske Duge: “Zidovi stoje, plafona nema. Krovovi su se povukli u nebo. Na oronulom zidu visi mrtav Žućko.” Vukovar se srušio sam, zajedno s Jugoslavijom.

Polovica teksta otpada na prijepor iz 90-tih: jeli najuži centar Vukovara trebalo konzervirati u porušenom stanju? Kao da je netko tražio da cijeli grad ostane porušen. Čudi se kako je netko mogao zamisliti ruševine kao spomenik, da bi na kraju konstatirao kako je Vukovar danas “konzervirana ruševina grada iz devedeset prve” koja ima funkciju “utjerivanja domoljublja u kosti”. Dežulović nam natura svoju osobnu neosjetljivost glede tragedije Vukovara.

“Posve je svejedno tko je pobijedio u Domovinskom ratu” – tako glasi glavna Dežulovićeva “antiratna” poruka. Da bi nekako obranio takvu tvrdnju, kaže kako bi Vukovar jednako izgledao da je ostao okupiran. Nešto se mislim, možda je u pravu? Poklana Srebrenica u punini živi svoj novi život, jer je ostala pod okupacijom, u takozvanoj Republici Srpskoj. Dežulović ne može shvatiti, ili se s tim ne miri, da je Vukovar prije agresije bio grad latinice, i da ne smijemo dozvoliti da to agresija promijeni. To bi afirmiralo fašizam.

Drže li Rusi do svog Vukovara?

Danas je jedan od simbola Staljingrada-Volgograda grandiozni panoramski muzej. U Trijumfalnoj dvorani izložene su originalne zastave, ratni trofeji i predmeti iz svakodnevne upotrebe, dokumenti i pisma branitelja grada. Svijet nije pitao za latinicu i prava manjina u SV, nego je donosio poklone, a među njima i Rodinove skulpture “Poljubac” i “Vjernost”. Muzej “Sjećanje” nalazi se na mjestu na kojemu je zarobljen njemački feldmaršal Paulus. Na spomen-kompleks Mamajev kurgan i danas se uspinjete pješice. Idete alejom između topola, dolazite do Trga boraca na život i smrt, porušenih zidova, Jezera suza, Panteona slave, Majke koja oplakuje poginule i Majke Domovine, koja dominira nad gradom i nad Volgom. Na Ratničkom memorijalnom groblju postavljena je spomen-ploča s imenima 17 tisuća branitelja. Dodana je i pravoslavna crkva Svih Svetih. Sve ulične lampe koje su preživjele bitku ostale su spomenici. Jedino drvo koje je preživjelo Staljingradsku bitku ostalo je zaštićeno kao spomenik životu. Na obali Volge uređena je Aleja heroja.

Mir u Staljingradu nisu donijeli zahtjevi da se latinica uvede kao drugo pismo, a nikome u tom višeetničkom gradu ne pada na pamet postaviti pitanje višejezičnih naziva na rodoslovnoj osnovi. Fenomen je što se latinica u svijetu predstavlja kao ravnopravno srpsko pismo i što to teško dopire do malog mozga Borisa Dežulovića i do ušiju britanskih komisija. Kada presija velikosrba popusti, uskaču društveni arbitri, koje smo uglavnom naslijedili iz komunizma, a neke opskurne likove kreirao je strani faktor, dodjeljujući im međunarodne nagrade. Sve u funkcije poništavanja hrvatske prisutnosti i hrvatske suverenosti na ovome prostoru.

Autor: Tvrtko Dolić/dnevno.hr

facebook komentari

  • EMINƎM

    đu’bre pa bilo ono i srbijansko ima samo jednu svrhu, da oplemeni svoju zemlju, upravo to dežulović i radi , oplemenjuje svoju otadžbinu ser’biju, serb’onja

  • EMINƎM

    đu’bre pa bilo ono i srbijansko ima samo jednu svrhu, da oplemeni svoju zemlju, upravo to dežulović i radi , oplemenjuje svoju otadžbinu ser’biju, serb’onja

  • dežuloviću bi se samo mogla kazati ona vaccina: izij govno borise.

  • dežuloviću bi se samo mogla kazati ona vaccina: izij govno borise.

  • peppermintt

    skojevci se ne odriču naučene retorike-pljuj po Hrvatima !
    A političke elite jednoglasno podupiru takav koncept.
    I milosrđe mora imati granice, jer inače sve prijelazi u mazohizam.

  • peppermintt

    skojevci se ne odriču naučene retorike-pljuj po Hrvatima !
    A političke elite jednoglasno podupiru takav koncept.
    I milosrđe mora imati granice, jer inače sve prijelazi u mazohizam.