Pratite nas

Analiza

TITOV GARDIST PROVODI TITOVU OPORUKU

Objavljeno

na

Na nedavnom zasjedanju parlamenta UN-a, Ivo Josipović nasmijao je sve prisutne. Nije znao da je Hrvatska kao članica NATO-a automatski u vojnom savezu protiv ISIL-a. A onda je uslijedio još jedan gaf – Hrvatska se neće vojno angažirati, nego će samo dostaviti oružje. I, onda se veselo vrati doma i obraduje naciju: može on još jedan mandat!

Može on, ali je nama prisjeo i njegov prvi mandat. Josipović slavi petokraku i Jugoslaviju, a mi moramo paziti u kojem kontekstu spominjemo NDH.

Evo je prošlo 25 godina, a hrvatska Javnost ne zna što se sve dogodilo famozne 1990. Tada nam je pod parolom osamostaljenja SRH podvaljena reokupacija Hrvatske. Od nas je skriveno oružje republičke teritorijalne obrane, da bi se ovih dana pojavilo u Iraku, na crnom tržištu, za potrebe političkog inženjeringa u RH. Nikada nismo saznali gdje se to oružje krilo, i tko je sve u tome skrivanju sudjelovao. Partija je cijelo vrijeme bila opako naoružana. Domaći psi komunizma postali su psi rata. Od 1990. na ovamo, u svezi trgovine oružjem, spominju se zlatne poluge, dijamanti i torbe s deviznom klauzulom. Po novome, veliki zaljubljenik u Hrvatsku Andrija Rašeta, kako se prezentira u Večernjaku od nedjelje, potvrđuje da su zlatne poluge zubnog zlata u zagrebačkoj bolnici Dubrava uredno plaćene. Potvrđuje to i Andrija Hebrang. Dobro, a tko je odnio zlato? Hebrang je prozvao Josipa Perkovića i njegove udbaše. Eto kako financirati obranu Josipa Perkovića, kojemu Njemačka sudi za konkretno ubojstvo. Koga će psi rata i psi Jugoslavije financirati na slijedećim predsjedničkim i parlamentarnim izborima?

Titoističko smeće

titov gardistIako Ivo Josipović tvrdi suprotno, danas je bjelodano koliko je zla donio projekt Jugoslavije, u obje svoje aplikacije. Nakon što se prva Jugoslavija raspala kao velikosrpska tamnica naroda, bio je totalni idiotizam formirati još jednu takvu tvorevinu.

Komunistička NDH

Hipotetsku komunističku NDH možemo gledati i kao okvir za razotkrivanje opasnih i opakih protuhrvatskih stavova nekih današnjih političara u RH. Da je u granicama NDH stvorena hrvatska pretežito katoličko-muslimanska komunistička država, partizanski genocid nad Hrvatima najvjerojatnije bi izostao, pa bi današnja zaljubljenost Ive Josipovića u partizansku petokraku i partizansku trorogu kapu izgubila svoj protuhrvatski naboj… Josipović bi slavio Andriju Hebranga starijeg… To je taj trenutak koji razotkriva Ivu Josipovića: zašto ne veliča Andriju Hebranga starijeg, čelnika hrvatskih partizana? S nacistima nije pregovarao Hebrang, nego Tito i titoisti!

Kreatori Jugoslavije zapravo su bili kreatori međunacionalne i vjerske napetosti, odnosno ratova, kako onih na ovome prostoru, tako i onih svjetskih. Hebrangova koncepcija komunističke NDH bila je daleko bolja opcija od Titove komunističke Jugoslavije. Političko hrvatstvo komunističke NDH obuhvatilo bi i bosanske muslimane, pa bi današnji vjerski i civilizacijski sukobi živjeli kao kulturno i civilizacijsko bogatstvo istog prostora.

Živimo u svijetu koji drži za normalno da je fašistička Italija ostala u svojim granicama, da je nacistička Njemačka razdvojena na kapitalistički i komunistički dio, ali kada spomenete da je NDH mogla jednostavno postati komunistička, pa da je mirna Bosna, mnogi skaču na noge, a neki samozvani društveni arbitri, koji ugodno žive na našoj grbači, zbore o nekakvom hrvatskom fašizmu kao jedinom autohtonom. Hipotetsku komunističku NDH možemo gledati i kao okvir za razotkrivanje opasnih i opakih protuhrvatskih stavova nekih današnjih političara u RH. Da je u granicama NDH stvorena hrvatska pretežito katoličko-muslimanska komunistička država, partizanski genocid nad Hrvatima najvjerojatnije bi izostao, pa bi današnja zaljubljenost Ive Josipovića u partizansku petokraku i partizansku trorogu kapu izgubila svoj protuhrvatski naboj. Izostalo bi pozivanje Ive Josipovića na Tita i pozitivne tekovine Jugoslavije. Zapravo bi Josipović slavio Andriju Hebranga starijeg, i vjerojatno obožavao njegovog sina Andriju mlađeg. To je taj trenutak koji razotkriva Ivu Josipovića: zašto ne veliča Andriju Hebranga starijeg, čelnika hrvatskih partizana? S nacistima nije pregovarao Hebrang, nego Tito i titoisti!

Ovako se dogodilo da se RH visoko pozicioniraju otvoreni i prikriveni titoisti, staljinisti, velikosrbi, jugozlotvorci, i slične moralne nakaze, koje doslovce mrze svaku hrvatsku nacionalnu ideju. O Ustaškom pokretu ne dozvoljavaju bilo kakvu pohvalu, čak niti prije uspostave NDH. Odvratna im je sama ideja NDH, čak i ona bez Ustaškog pokreta, bez Hitlerovih rasnih zakona, odvratna im je i NDH kao oaza ljudskih sloboda. Smeta ih sve hrvatsko. S velikom mržnjom odbijaju svaku katoličko-muslimansku konsolidaciju do Drine, pa su nam tako uvaljali Republiku Srpsku sve do Zagreba, kao žarište budućih ratova. Znamo da je svaka država na svoj način zlo, ali histerična povika protiv svake NDH, uključujući komunističku, u svojoj je osnovi fašistička, u većoj mjeri od negiranje svake Njemačke.

Kumulacije smrti

Tog nesretnog 4. svibnja 1990. na predizbornom okupljanju HDZ-a na zagrebačkoj Peščenici, rasni dinarski Hrvat Šime Đodan popeo se na binu, zajedno sa svojom širokom glavom, i održao svoju povijesnu besjedu: “Znamo mi gdje je granica drevne hrvatske države. Neće ona vječno biti na Uni. Poručujemo to, ne komunistima, jer ih nema, nego četnicima … Neće proći ni pet godina, a ovaj će se barjak vijoriti navrh gore Romanije.” Tih je dana Stipe Mesić po Australiji glumatao ustašu. Franjo Tuđman spomenuo je NDH kao povijesnu težnju hrvatskog naroda. Oštra retorika, prividno ustaška, prikrivala je

Oružje za Trst završilo – Alahu iza leđa

Možemo li reći da je i NDH na prilično tragičan način pomogla naoružavanje muslimanske braće? Te famozne četrdeset pete, godine koja se stalno vraća, kod Bleiburga i kod Hude jame, kao i na Križnom putu, partizani su katolike i muslimane koji su podržali NDH, pa i posve nevine civile, koji su se sklanjali pred krvoločnom partizanskom hordom, usmrćivali tupim predmetima, štedeći streljivo za pohod na Trst.

I onda to tako krvavo zašparano streljivo ovih je dana završilo u dalekom Iraku,

Alahu iza leđa!

zastrašujuću veleizdaju. U istom je govoru Đodan objavio da će oružje Teritorijalne obrane spasiti Hrvatsku. Bio je to otvoren mig Partiji da to oružje skloni. U svakom slučaju, trebamo provjeriti što su te noći 4/5. svibnja 1990. radili Ivica Račan i Ivo Josipović. Jer, oružje “naše” Teritorijalne obrane pojavilo se na Bliskom istoku. Tko su današnji psi rata?

U Iraku je završilo više kumulacija oružja sa ovoga prostora. Streljivo skupljano desetljećima za pohod na Trst i obranu od Staljina otišlo je na Bliski istok. Možemo li reći da je i NDH na prilično tragičan način pomogla naoružavanje muslimanske braće? Te famozne četrdeset pete, godine koja se stalno vraća, kod Bleiburga i kod Hude jame, kao i na Križnom putu, partizani su katolike i muslimane koji su podržali NDH, pa i posve nevine civile, koji su se sklanjali pred krvoločnom partizanskom hordom, usmrćivali tupim predmetima, štedeći streljivo za pohod na Trst. I onda to tako krvavo zašparano streljivo ovih je dana završilo u dalekom Iraku, Alahu iza leđa!

Sve je to opaki protuhrvatski dizajn, koji možemo gledati i kao zatiranje katolika i muslimana na ovome prostoru. Moderna hrvatska nacija kreirana je i podržana od strane isusovaca, kao katolička brana protestantizmu i pravoslavlju. U vrijeme sječe na Ovčari i u Srebrenici, kada su se pojavili srpski i srbijanski logori za katolike i muslimane, u vrijeme uspostave “boračke Republike Srpske”, kod hercegovačkih Hrvata kreirano je protuislamsko raspoloženje, dok su se bosanski muslimani više desetljeća privikavali na “ustašku opasnost”, da bi se sve to posljednjih godina i ovih dana obnavljalo i poticalo, da bi se europski islam BiH transformirao u nešto posve drugo. Srbi su ovih dana izuzeti od tog opakog procesa, iako najavljuju odcjepljenje Republike Srpske iz BiH. Islamske osvetničke diverzije, glede srbijanske agresije na BiH, bit će preusmjerene na Hrvatsku. Ne na političku vrhušku, nego na narod! Sve je na svoj način dodatno začinjeno titoizmom. Sam Ivo Josipović bio je Titov gardist i Titov student. Mnogi Arapi i muslimani Mediterana i Bliskog istoka školovali su se u Jugoslaviji. Polovica arapskih diplomata bili su Titovi studenti. Još uvijek obožavaju Tita i Jugoslaviju. Ivo Josipović glatko bi pobijedio na izborima za predsjednika Kalifata.

Kao što reče Milan Kujundžić, “Ivo Josipović prespavao je u Hrvatskoj pet godina”, ali je zato bio snažno angažiran unutar Jugoslavije, koja je prema osobnom priznanju Ive Josipovića bila bolja država od ovakve Hrvatske. I dok se Jugoslavija sadržajno vraća, što je simbolički potvrđeno prije 15 godina, nametanjem posljednjeg predsjednika Jugoslavije za predsjednika Hrvatske, Ivo Josipović to prikriva sa svojim besmislenim izmjenama Ustava i sustava školstva. Što nedostaje? Marksizam? Josipović je bio veliki pobornik bolonjskog sustava u visokom školstvu, da bi nam se danas nudio kao veliki protivnik te promašene aplikacije. On sam živi je dokaz da dugo školovanje ne donosi pozitivan rezultat.

U vrijeme kada posla nema, u mjeri koja je veća od statističke nezaposlenosti, Josipović reče: “Jednak doprinos neuspjehu dali su i gospodarstvo i javni sektor koji nisu odgovarajućim radnim mjestima podržali bolonjski koncept”. Zar bi ovakvo gospodarstvo moglo podržati neki drugi sustav visokog školstva? Jesu li zbog bolonjskog koncepta visokog školstva državna administracija, javna poduzeća i društvene institucije krcati stranačkim članstvom SDP-a i HNS-a? Hoćemo li s prihodima od prodaje oružja otvoriti nova radna mjesta?

Trebamo li žaliti što se NDH nije održala?

Uvijek sam imao osjećaj da će iskvareni titoisti sa svojim podlostima i zločinima afirmirati ideju NDH, izuzimajući Hitlerove rasne zakone. NDH je bila jedna od rijetkih zemalja koje su se zalagale za tolerantan suživot katolika i muslimana. Suživot pravoslavnih kršćana i muslimana podržala je i srednjevjekovna Turska, a suprotnosti Rima i Meke prevladala je samo NDH. Možda je to razlog za odustajanje Saveznika i Zapada od koncepta Andrije Hebranga starijeg, odnosno od komunističke NDH. Jeli nad Hrvatima proveden genocid zato što je NDH bila uz Hitlera, ili zbog tolerancije NDH prema muslimanima? Kako to da su Nijemcima oproštene njihove zablude, a Hrvatima nisu oproštene njemačke? Protiv agresije Izraela na Gazu prosvjedovale su mnoge svjetske asocijacije, ali je prigovor za antisemitizam dobila samo katolička organizacija Pax Christi – pozvala je na bojkot proizvoda iz Izraela.

Posljednjih desetljeća Zapad je kreirao snažan islamski fundamentalizam, stvarajući dojam da sve zlo dolazi od islama i muslimana. Pokazalo se da je Osama bin Laden bio kočnica za totalni islamski fundamentalizam, pa su ga Amerikanci likvidirali. Vjerojatno slijedi redizajn Drugog svjetskog rata, u smislu da je sva zvjerstva počinila Handžar divizija. Znate, Holokaust je lukavo podmetnut Adolfu Hitleru! Ne bi taj ni mrava zgazio. U tom je smislu znakovita izjava Zorana Milanovića da je ubijanje Židova u Drugom svjetskom ratu krenulo iz NDH. U svim tim domaćim i stranim pokušajima da se relativno mala i relativno beznačajna NDH oblati na sve moguće načine, dolazi do fenomenalnog civilizacijskog zaokreta – u pretjeranoj globalnoj povici protiv islamskog fundamentalizma, suživot katolika i muslimana u NDH postaje nova moralna i civilizacijska maksima. Dobro, NDH je danas teško obnoviti. Možemo li uspostaviti komunističku NDH?

Zločinački titoizam je pao, pa se prirodno tome otvaraju neke pozitivne odrednice NDH i prvotnog pravaštva. Još od Ante Starčevića, bosanski muslimani slove kao cvijeće hrvatskog naroda. Ante Pavelić je u središtu Zagreba sagradio predivnu džamiju. Za NDH se postupno provodio hvale vrijedan redizajn hrvatske nacije po uzoru na Albance, u smislu da se pod novom rodoslovnom i političkom nacijom Hrvata u NDH objedine Hrvati katolici i bosanski muslimani, koji su po etničkom podrijetlu uglavnom Hrvati. Za NDH je zaštitu dobila i Hrvatska pravoslavna crkva, koja je suzbijana od Beča, Pešte, Rima i Beograda, pa je tijekom proteklih stoljeća demografski jačala nacije Srba i Crnogoraca, tako da su Hrvati uz sve te genocide koji su nad njima provedeni, i uz različito iseljavanje, iz političkih i/ili ekonomskih razloga, dobili velik demografski gubitak i s tog naslova. Beču, Pešti i Beogradu odgovaralo je svako osipanje hrvatske nacije. Nacisti su prigovorili Anti Paveliću da svojim aneksima na rasne zakone opstruira potiskivanje Židova, kako iz svoje administracije, tako i iz NDH. Gledano iz perspektive obje NDH, one Pavelićeve i one Hebrangove, zlo Zapada je prepoznatljivo, pa su obje NDH doslovce zatrte. Likvidiranje Hrvata istovremeno je uklanjanje neugodnih svjedoka.

Titoisti imaju svoje saveze

Bilo je čupavo ovih dana u New Yorku. Svjetski analitičari pratili su kome će se prikloniti Bijela Hrvatska, koja u paralelnoj Jugoslaviji ne postoji, i koja se u paralelnoj NDH još uvijek vodi kao “sovjetski teritorij”, separatistički okrenut protiv hrvatske matice. Tko normalan može podržavati Tita? Onog istog Tita koji je u siječnju 1943. napustio tifusare i suborce, zametene u snijegu, i sklonio se na toplo, kod Talijana. Napetost je rasla. Josipović je trijumfalno ušao u zgradu UN-a i hladno izašao za govornicu. On, Ivo Josipović, Titov gardist, naoružao je Bliski istok. Prezrivo je promatrao mase, svjestan svoje povijesne misije, svoje vizionarske nadmoći. Jugoslavija živi! NDH je islamska tvorevina! Kome još nije jasno što bi mogla biti ustaška zmija u hrvatskom srcu? Josipović je znakovito govorio na jeziku britanske delegacije pri Glavnom štabu.

To se zove politika, to je političar, to je uskrsnuće Tita. Ivo Josipović izjavio je da se RH pridružila vojnom savezu protiv Kalifata, a zapravo nitko nije tražio njegov pristanak. Hrvatska je ušla u vojni savez protiv ISIL-a, ali se neće vojno angažirati! A u dvorani odobravanje. Treba to znati izvesti. “Vlada RH mora formalno donijeti tu odluku”, prosvjedovala je ljubomorna Vesna Pusić. “Ali, Bijela Hrvatska je članica NATO-a!” Vikao je to general Martin Dempsey u Zagrebu, zaprepašten da državni vrh RH izigrava preuzete obveze. NATO ima problem da se Titov gardist Ivo Josipović još uvijek osjeća kao vojni obveznik JNA. Zamislite taj cirkus – Josipović, Pusićka, Milanović, Kotromanović i ostali ministri mislili su da je NATO obična biblioteka. Vratite knjigu i razdužili ste se!

Imamo jedan zanimljiv regionalni konflikt. Slovenija dulje vrijeme uz pomoć bosanskih muslimana provodi demografsku obnovu. Tako je nesvjesno provedeno kroatiziranje Slovenaca, jer su bosanski muslimani podrijetlom Hrvati. Vidljivo je to i po slabijoj ekonomiji novih Slovenaca. Nezgodno je trpati Sloveniju u NDH, ali je krajnje vrijeme da Slovenija promijeni naziv u Karantanija. Slovenski Hrvati islamske vjeroispovijesti ovih dana siju kaos na Bliskom istoku. Iz aviona vidite da su Crna legija. Po cestama Erbila otvoreno praše “tajne” formacije Izraela, Irana, Turske, Britanije i SAD-a. Svi su toliko dobronamjerni da se dobar čovjek rasplače. I još streljivo za sve moguće islamske postrojbe stiže s teritorija NDH. Neka, Ante Pavelić zasigurno je ponosan na takvu Hrvatsku i takvu Sloveniju.

Tko tu koga?

Koliko smo streljiva preuzeli od JNA, da ga imamo za cijeli Bliski istok? A na našim ratištima branitelji su se naoružavali o svome trošku! Zaseban fenomen su Vesna Pusić i Ivo
Sluđeni američki general Martin Dempsey morao je dojuriti u Hrvatsku i otvoreno iz Zagreba zapovjediti napad na Siriju, čime je potvrdio da pripadamo Savezu protiv Sirije. Usprkos tome, Titov gardist Ivo Josipović i njegov četni evidentičar Ante Kotromanović zaključili su da smo u savezu protiv ISIL-a.

Josipović, za koje nitko ne zna kuda pripadaju. Jesu li katolici ili muslimani, šijiti ili suniti, obrezani ili kastrirani. Koju zemlju zastupaju? Ako ti likovi predstavljaju NDH, dignut ću ruku na sebe. Prije svake izjave za medije, Pusić i Josipović panično zovu američki State Department i britanski Foreign Office, i pitaju za osnovne podatke o državi koju predstavljaju. U kojem je savezu ta država? Koja je to Hrvatska? Ona do Drine, ili ona do Une? Croatia ili Karantanija? Hoće li se obnoviti NDH ili Jugoslavija? Sluđeni američki general Martin Dempsey morao je dojuriti u Hrvatsku i otvoreno iz Zagreba zapovjediti napad na Siriju, čime je potvrdio da pripadamo Savezu protiv Sirije. Usprkos tome, Titov gardist Ivo Josipović i njegov četni evidentičar Ante Kotromanović zaključili su da smo u savezu protiv ISIL-a.

I tako, sredite nekako odnose sa Amerikancima, a Britanci tjeraju svoje. Islamski terorizam financiran je od Zapada, a američka saveznica Saudijska Arabija financira u Iraku obje zaraćene strane. Uglavnom stradaju kršćani i Kurdi, što Tursku puno ne smeta. Britanci zovu svijet protiv ISIL-a, a onda napadnu sirijskog Assada, koji je smetnja ISIL-u. Neobično je da Britanci još uvijek šlepaju Drugi svjetski rat. U dalekom Iraku i dalekoj Siriji zatiru svaki trag NDH. Britanski i američki zrakoplovi razorili su rafineriju Ine i spalili naftna polja Ine. Nedavno je u riječkoj rafineriji izvršena diverzija, vezano za preradu kurdske nafte, koju smo dobili u trampi, za oružje preoteto od JNA. Zatvara se sisačka rafinerija! Što je meta Zapada? Kalifat, NDH, ili RH?

Uvoz i izvoz Oraha

Kujundžić Ga do Zore tri puta zanijekao

General Martin Dempsey je optimist. Ako u RH dođe na vlast Kolinda Grabar Kitarović, NATO će imat jakog igrača na čelu RH, a ako se to ne dogodi, novi premijer će postati Mirela Holy, pa će islamisti odustati od svih ratova u takvom svijetu. Može li dobar musliman završiti u raju, s 40 djevica, ako ratuje protiv Mirele Holy? Toj ženi ne pada na pamet posjetiti Pavelićev grob. Nakon što se pojavila radosna vijest da je Milan Kujundžić posjetio grob Ante Pavelića, obojica su to demantirali. Kujundžić je do Zore tri puta zanijekao Pavelića!

General Martin Dempsey je optimist. Ako u RH dođe na vlast Kolinda Grabar Kitarović, NATO će imat jakog igrača na čelu RH, a ako se to ne dogodi, novi premijer će postati Mirela Holy, pa će islamisti odustati od svih ratova u takvom svijetu. Može li dobar musliman završiti u raju, s 40 djevica, ako ratuje protiv Mirele Holy? Toj ženi ne pada na pamet posjetiti Pavelićev grob. Nakon što se pojavila radosna vijest da je Milan Kujundžić posjetio grob Ante Pavelića, obojica su to demantirali. Kujundžić je do Zore tri puta zanijekao Pavelića! Naravno, od naše slavne NDH distancirala se i Kolinda Grabar Kitarović. Vjerojatno joj ne odgovara niti Hebrangova komunistička NDH. Bilo bi korektno da na slijedećim predsjedničkim izborima u Hrvatskoj ipak imamo svog kandidata, makar i komunističkog svjetonazora.

Dok je Ivo Josipović bio regionalni igrač, šteta je bila regionalna, a od kako je globalni faktor, šteta je globalna. Izvozeći oružje i streljivo JNA, sramoti Hrvatsku i veliča Tita, vraćajući na međunarodnu scenu duh Jugoslavije, odnosno ulogu i smisao Jugoslavije na svjetskoj sceni. Desetljećima davno, prvi brod oružja za Angolu bio je jugoslavenski. Titova Jugoslavija pomagala je staljinističke prevrate diljem svijeta. Oružje je putovalo na sve strane, naoružavale su se i štitile Crvene brigade i svi svjetski teroristi. Ljubakanje s Gaddafijem trajalo je sve do Gaddafijeva smaknuća, a trgovina oružjem nadživjela je Gaddafija. Navodno je predizborne kampanje Stipe Mesića financirao Moammar Gaddafi. Tko financira Ivu Josipovića? Koje će stranke, političare i nevladine udruge financirati stari i novi psi rata?

Nakon ulaska u NATO, kreditni rejting Hrvatske je pao. Ušli smo u NATO u travnju, a NDH nije obnovljena. Čemu onda ulazak u NATO? Nakon što smo se pridružili EU, prebačeni smo u smeće, a smeće je zapravo samo vladajuća elita. Zanimljivo, glavno smeće to je proslavilo kao svoju veliku pobjedu. Nakon sankcija Rusiji, prebačeni smo u toksični otpad. Nakon pridruživanja Savezu protiv ISIL-a, Hrvatska će bankrotirati, a ISIL će koristiti Hrvate za pokazne vježbe. Josipović i Milanović vode mrtvu utrku za poziciju stečajnog upravitelja. Ne znam tko je sve u ovoj zemlji topovsko meso, ali kako odnosi stoje, Josipović i Milanović mogu nam ponuditi samo streljivo.

Tvrtko Dolić

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Analiza

Titova Jugoslavija – kako su verbalni delikt i kultura bili u službi stvaranja „zarobljenog čovjeka“ ?

Objavljeno

na

Objavio

Što se tiče komunizma kao društvenog sustava za njega društveno naslijeđe gotovo uopće ne postoji, jer početak povijesti je onaj dan kada je Revolucija provedena. Komunizam je, stoga,  pokušao izbrisati sva prijašnja znanja, svjetonazore i vrijednosti, kulturne identitete i nametnuti komunizam kao početak i kraj povijesti.

Komunizam je namjeravao, htio i pokušao apsolutno vladati ljudima, čak i njihovim umom i dušama. Za tu svrhu korištene su sve mogućnosti, a osobito nadzor nad kulturom, u čemu je i posebnu ulogu imao i Zakon o verbalnom deliktu koji je branio slobodu govora i mišljenja pod prijetnjom zatvora. Taj zakon nije bio samo paradigma zarobljenog uma, već i zarobljenog čovjeka – jugoslavenskog čovjeka.

„Kultura je mač i štit u rukama Partije i Revolucije u borbi protiv klasnog i svakog drugog neprijatelja koji želi (s)rušiti socijalistički-komunistički poredak i narodnu vlast predvođenu njegovom avangardom: Komunističkom Partijom“.

Što je kultura? Pojednostavljujući, kultura je cjelokupno društveno naslijeđe neke grupe ljudi , to jest naučeni obrasci mišljenja, osjećanja i djelovanja neke grupe, zajednice ili društva, kao i izrazi tih obrazaca u materijalnim objektima.

Što se tiče komunizma kao društvenog sustava za njega društveno naslijeđe gotovo uopće ne postoji, jer početak povijesti je onaj dan kada je Revolucija provedena, a sve ostalo prije njega jest, više ili manje, manje vrijedno ili bezvrijedno. To je bila 1945. godina. Komunizam je, stoga,  pokušao izbrisati sva prijašnja znanja, svjetonazore i vrijednosti i identitete i nametnuti komunizam kao početak i kraj povijesti.

Jugoslavija  – sve počinje, živi i završava s Titom i komunizmom

Upravo takvo stanje počelo je u Hrvatskoj te strašne 1945. i sa raznim varijacijama potrajalo sve od pada komunizma 1990. godine. Bilo kakva kulturna naslijeđa, znanja, spomenici, nazivi ulica, kolektivne memorije, umjetnička djela, kinematografija trebali su nestati ili biti potisnuti do one mjere koju je odredila Partija. A ta mjera je bila ona mjera koju su vrhovi Partije osjećali da na bilo koji način ugrožavaju Revoluciju i diktaturu proleterijata (u  stvarnosti diktaturu svemoćne Partije i njenog Vođe). Zbog toga je sve, ama baš sve, u komunističkoj Jugoslaviji, a osobito kultura, bilo strogo u službi i namjeni jedne isključive ideologije. Svaki pokušaj, a svakako ih je bilo i u Hrvatskoj i svim državama bivše Jugoslavije, otimanja iz „čeličnog zagrljaja“ Partije bio je dozvoljen onoliko koliko je dozvoljavala Partija.

Komunizam je namjeravao, htio i pokušao apsolutno vladati ljudima, čak i njihovim umom i dušama. Partija je cijelo vrijeme postojanja Jugoslavije, od početka do kraja, imala monopol nad:

– istinom,

– informacijama,

– događajima,

– inicijativom,

– stvarnošću.

Zbog toga je komunizam htio imati apsolutan nadzor društva. U tome je jednu od najvažnijih sastavnica imala kultura, uz obrazovanje, znanost, medije, sport….

Takvo stanje, s varijacijama vladalo je i u posljednjim fazama života Titove Jugoslavije. Uspoređujući ih sa životom na tadašnjem „trulom Zapadu“, živjelo se u društvu u kojem bi se iskazane težnje neovisnom kulturom ili mišljenjem kažnjavalo drakonskim kaznama. Partija, a Tito još manje, nije prihvaćala takva, bitno drugačija, mišljenja. Čak ni u obliku viceva. Tito je Jugoslavijom vladao kao apsolutistički monarh, diktator bez skrupula. Podržavao je uporno stvaranje i poticanje „kulta Josipa Broza Tita“, „nepogrješivog, odlučnog, poštenog, iskrenog, heroja nad herojima“.

U provođenju svega toga, kao i mjera s ciljem zaštite monopola Partije, aktivnu su ulogu imale službe kao policija, vojska, pravosuđe, mediji te sve druge ustanove i institucije koje su u svom djelovanju vršile neku od zadaća kojom se utjecalo na oblikovanje javnog znanja (kultura, znanost., sport, obrazovanje….).

Posebna priča mediji su bili pod posebnim i apsolutnim nadzorim Partije koja je vršena kroz djelovanje unutarnjih partijskih organizacija, „političkih komesara“, ali i obavještajnih službi.

Kako su komunisti kroz kulturu nastojali uništiti hrvatski narod i njegov identitet?

Stoga su Tito i komunisti stavljanje ljudi pod nadzor jedne ideologije i jedne Partije ostvarivali, često i istovremeno, na tri načina:

  • eliminacijom, često i fizičkom, „nepodobnih“ intelektualaca
  • sustavnom represijom
  • „braniwashingom“ (ispiranjem mozga) u čemu je posebnu ulogu imala kultura

Prvo što se dogodilo u Jugoslaviji bili su masovni progoni i ubijanja hrvatskih intelektualaca (osobito kulturnih djelatnika): znanstvenika, liječnika, novinara, pisaca, pjesnika, slikara, skladatelja, dirigenata, sudaca i dr. Uz one koji su pobjegli pred komunističkim terorom, kakav do tada u povijesti nije bio poznat, to je značilo pravi društveni potop od kojeg se Hrvati nikada nisu oporavili. Hrvatski narod tako ostaje traumatiziran i obezglavljen gubitkom svojih najboljih i najsposobnijih ljudi koji su bili predvodnici u svim društvenim područjima (osobito kulturi), a na njihovo mjesto dolaze krvnici i njihovi sljedbenici koji bacaju Hrvatsku u blato primitivizma, ispodprosječnosti i vulgarnosti.

Oni koji nisu pobjegli ili bili ubijeni morali su šutjeti i uklopiti se u ideološki teror Partije.

Nakon što su ubijanjima, zatvaranjima i progonima uveli među intelektualce i slobodnomisleće ljude neviđeni strah, došlo je do faze kada se svaka „nepravovjernost“ kažnjavala represivnim mjerama sustava koji je pod apsolutnom kontrolom imao policiju, vojsku, medije, pravosuđe i obavještajne službe.

Politički  život i represije su nakon pada Rankovića donekle umanjene, ali je strogi nadzor nad svim dijelovima društva, pa i kulturom bio sveobuhvatan i u službu kulta Partije i njegovog vođe.

Zbog toga je Jugoslavija obilovala filmovima koji su bili čisti propagandni uradci sa nevjerojatno crno-bijelim likovima i radnjama poput Neretve, Sutjeske, Okupacije u 26 slika, Kozare, Boška Buhe,  serijala poput Otpisani, Nepokoreni grad, Valter brani Sarajevo i dr.

Nije nedostajalo niti da 40 godina nakon rata najpoznatiji yugo glazbenici poput Zdravka Čolića, Lepe Brene ili Đorđa Balaševića skladaju ili pjevaju pangerike komunističkom vođi i njegovoj borbi za komunističko društvo „pravde“.

Ipak, svjesni i slobodnomisleći Hrvati su uvijek kroz kulturu i kulturne institucije tražili mogućnost da održe ili uskrsnu svoj zatirani hrvatski identitet, pa je tako povremeno dolazilo do inicijativa kao Deklaracija o položaju i nazivu hrvatskoga književnog jezika u kojoj se tražilo pravo na imenovanje hrvatskog jezika, što je na kraju represijom i progonima bilo onemogućeno. Tih godina ta potreba za iskazivanjem svog identiteta dolazila i kroz studentsku organizaciju, kulturno društvo Matica hrvatska, Društvo književnika Hrvatske te pojedine medije.

Nakon sloma Proljeća i to nestaje, a sve ostaje pod apsolutnom kontrolom Tita i Partije.

Što je Bijela knjiga nepoćudnih kulturnjaka iz 1984. godine?

Sredinom osamdesetih u čitavoj se Jugoslaviji, u publicistici i historiografiji pokrenula rasprava o nizu pitanja, koja su najčešće bila u službi buđenja velikosrpstva i njegovih aspiracija. Ponovno je otvoreno je pitanje žrtava u Drugome svjetskom ratu i “ulozi” pojedinih jugoslavenskih naroda u njemu. Dolazi do nevjerojatne stigmatizacije hrvatskog naroda kroz teme kao Jasenovac, NDH, Alojzije Stepinac i Katolička Crkva. Kao odgovor na to dolazi poznata „hrvatska šutnja“. Kao odgovor na stigmatizacije, vrijeđanja i prozivke iz Beograda, kada je nakon smrti Tita, pušten „velikosrpski duh“ iz boce dolazi uradak Komisije CK SKH za idejni rad i informiranje. Bila je to 1984. godina kada Parija objavila dosje “neprihvatljivih poruka” u kulturi i stvaralaštvu, imenujući pri tome 186 autora.

Nazvana je “Bijelom knjigom”. “Bijela knjiga ” kolokvijalni je naziv za dokument koji je stvorio Centar za informiranje i propagandu Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske pod vodstvom Stipe Šuvara i zaključen je 21. ožujka 1984. godine.

Originalan naziv dokumenta je “O nekim idejnim i političkim tendencijama u umjetničkom stvaralaštvu, književnoj, kazališnoj i filmskoj kritici, te o javnim istupima jednog broja kulturnih stvaralaca u kojima su sadržane politički neprihvatljive poruke”. Naziv “Bijela knjiga” dobio je, prema Šuvarovim izjavama, po koricama koje su bile bijele boje.

Knjiga je dokument o represiji u tadašnjoj komunističkoj državi. Namjera je bila mobilizacija u borbu protiv idejnog protivnika komunističkog sistema i države Jugoslavije.

Dokument je bio hajka na odabrane intelektualce, umjetnike, književnike i druge neistomišljenike čiji se radovi ili istupi nisu uklapali u ideološke partijske okvire prema zamislima Šuvara i njegovih istomišljenika u Partiji i među intelektualcima.

Šuvar je tada, dakle 1984. godine, upozorio Partiju i javnost na “odbore za zaštitu intelektualaca, potpisivanje peticija u ime slobode, denunciranje Jugoslavije kao zemlje bespravlja, kao tamnice u kojoj je sloboda misli zatrta”. Pojasnio je da “Mile Budak nije izgubio glavu zbog toga što je bio hrvatski pisac, već zbog toga što je bio fašista”. Isto tako, “dva hrvatska pjesnika nisu 70-ih godina išla u zatvor, a jedan od njih (Vlado Gotovac, op.) onda i ponovno pred nekoliko godina, zbog svoje lirike, već zbog svog šovinističkog ponašanja i djelovanja kojima se na ovim našim prostorima nažalost još mogu izazvati ne samo slijepa mržnja i narušavati društveni red već i nova ubijanja i klanja.”

Za kraj – svemoćni malj Partije bio je verbalni delikt

Poseban malj koji je služio za udar na „neprijatelja“, a time i na slobodu kulturnog i svakog drugog izražavanja bio je članak 133. Krivičnog zakona o neprijateljskoj propagandi.

„1. Tko napisom, letkom, crtežom, govorom ili na drugi način poziva ili podstiče na obaranje vlasti radničke klase i radnih ljudi, na protuustavnu promjenu socijalističkog samoupravnog uređenja, na razbijanje bratstva i jedinstva i ravnopravnosti naroda i narodnosti, na svrgavanje organa društvenog samoupravljanja i vlasti ili njihovih izvršnih organa, na otpor prema odlukama nadležnih organa vlasti i samoupravljanja koje su od značaja za zaštitu i razvoj socijalističkih samoupravnih odnosa, sigurnost ili obranu zemlje ili zlonamjerno ili neistinito prikazuje društveno političke prilike u zemlji, kaznit će se zatvorom od jedne do deset godina. 2. Tko djelo iz stava 1. ovog člana učini uz pomoć ili pod utjecajem iz inozemstva, kaznit će se zatvorom najmanje tri godine. 3. Tko vrši upućivanje ili prebacivanje agitatora ili propagandnog materijala na teritorij SFRJ radi vršenja djela iz stava 1. ovog člana, kaznit će se zatvorom najmanje jednu godinu. 4. Tko u namjeri rasturanja izrađuje ili umnožava neprijateljski propagandni materijal ili ovaj materijal drži iako zna da je namijenjen rasturanju, kaznit će se zatvorom od šest mjeseci do pet godina.“

Korijen navedenog članka treba tražiti u sovjetskom kaznenom zakonu, koji ga je, pak, preuzeo iz Lenjinova pisma još iz vremena završne etape građanskog rata u Rusiji. Prisutan je već u prvim sličnim zakonima komunističke Jugoslavije.

U komunističkoj Jugoslaviji se, kako je još 1985. uočio beogradski odvjetnik Srđa Popović, čovjek koji je zbog optužbi protiv počinjenja kaznenog djela „neprijateljske propagande“ iz čl. 133. branio, pored ostalih, Franju Tuđmana i Vladimira Šeksa, tako narodnim i državnim neprijateljem moglo postati: pričanjem ili prepričavanjem nekog vica, pisanjem privatnog pisma, čitanjem sudske presude na javnom mjestu, pisanjem ili pjevanjem neke pjesme, pisanjem dnevnika, nekontroliranim ispadima počinjenim pod utjecajem alkohola i kimanjem glave. Ili, davanjem izjava poput: Jugoslavija ima nazadnu poljoprivredu, Grčka ima bolje putove, inflacija u Jugoslaviji je katastrofalna, jugoslavenska industrija ne može konkurirati na zapadnim tržištima, predsjednik Tito boji kosu, Srbi u Hrvatskoj su politički faktor i nema dovoljno demokracije u Jugoslaviji.

Taj članak Krivičnog zakona je utjecao ne veliko ograničenje slobode izražavanja u kulturi, znanosti, umjetnosti, javnom govoru, povijesti, publicistici, ljudskim pravima i slobodi govora uopće.

Dok su se polovinom 80-ih u Makedoniji i Sloveniji javile tendencije i traženja ukidanja tog zakona, hrvatski komunisti kao i uvijek su se ponašali oportunistički i šutjeli o tome.

Iako njihova upornost nije u konačnici dovela do ukidanja spornog članka, čak je i režimski tisak potkraj 1988. priznao kako je, pored ostalog, njihovim zalaganjem u javnost prodrla svijest.

Svijest prema kojoj je članak 133 paradigma ne samo zarobljenog uma nego zarobljenog čovjeka – jugoslavenskog čovjeka.

Piše: Narod.hr 

facebook komentari

Nastavi čitati

Analiza

Pero Kovačević: Većina država nema predstavnike nacionalnih manjina u parlamentima

Objavljeno

na

Objavio

Koliko nam je nakaradan izborni zakon, odnosno kako Zakon o izboru zastupnika u Hrvatski sabor izigrava i poništava volju birača pokazat ću vam vrlo , zorno na primjeru izbora zastupnika nacionalnih manjina.

Treba odmah reći punu istinu. Zastupnici nacionalnih manjina su posebna priča i dodatno pokazuju kako se i izigrava i poništava volje birača i odstupa od utvrđenog ustavnog načela općeg i jednakog biračkog prava iz članka 72. Ustava RH.

Ova analiza će vam dokazati da zastupnici  nacionalnih manjina nemaju niti  ostvaruju opći politički mandat   da mogu odlučivati u pitanju sastavljanja vlade, glasovanja o vladi i nekim drugim pitanjima koja traže da zastupnik ima opći politički mandat.

Pravo na zastupljenost u Hrvatskom saboru imaju dvadeset i dvije nacionalne manjine. Neke samostalno, neke zajednički, odnosno prema zakonu predstavlja ih ukupno osam zastupnika.

Taj je zakon po mnogočemu jedinstven u Europi kao i u svijetu, stoga i ne čudi da se već godinama lome koplja o tome je li loš i treba li ga mijenjati ili je pak samo napredan.

 

Što kažu propisi o izboru zastupnika nacionalnih manjina u Hrvatski sabor?

U skladu sa odredbama članka 19.  Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina Republika Hrvatska jamči pripadnicima nacionalnih manjina prava na zastupljenost u Hrvatskom saboru. Pripadnici nacionalnih manjina, biraju najmanje pet a najviše osam svojih zastupnika u posebnim izbornim jedinicama, u skladu sa zakonom kojim se uređuje izbor zastupnika u Hrvatski sabor, a čime ne mogu biti umanjena stečena prava nacionalnih manjina.

Pripadnicima nacionalnih manjina koji u ukupnom stanovništvu Republike Hrvatske sudjeluju s više od 1,5% stanovnika jamči se najmanje jedno, a najviše tri zastupnička mjesta pripadnika te nacionalne manjine, u skladu sa zakonom kojim se uređuje izbor zastupnika u Hrvatski sabor.

Pripadnici nacionalnih manjina, koji u ukupnom stanovništvu Republike Hrvatske sudjeluju s manje od 1,5% stanovnika imaju pravo izabrati najmanje četiri zastupnika pripadnika nacionalnih manjina, u skladu sa zakonom kojim se uređuje izbor zastupnika u Hrvatski sabor.

Znači Ustavni zakon jamči pripadnicima nacionalnih manjina pravo na zastupljenost. Zastupljenost  ne znači da predstavnici nacionalnih manjina imaju i ostvaruju opći politički mandat  te da mogu odlučivati u pitanju sastavljanja vlade glasovanja o vladi i nekim drugim pitanjima koja traže da zastupnik ima opći politički mandat.

Zakon o izborima zastupnika u Hrvatski sabor nije definirao pojam zastupljenosti te utvrdio jeli zastupljenost znači da zastupnik nacionalnih manjina ima opći politički mandat i ako da,kad i pod kojim uvjetima zastupnik  nacionalne manjine ostvaruje opći politički mandat,a kad ta zastupljenost znači savjetodavni karakter bez prava općeg političkog mandata.

Političkom trgovinom zastupnici nacionalnih manjina uspjeli  su u Zakonu o izboru zastupnika u Hrvatski sabor ostvariti pravo na izbor 8 zastupnika nacionalnih manjina i to

– pripadnici srpske nacionalne manjine biraju tri zastupnika u Sabor;

– pripadnici mađarske nacionalne manjine biraju jednog zastupnika u Sabor;

– pripadnici talijanske nacionalne manjine biraju jednog zastupnika u Sabor;

– pripadnici češke i slovačke nacionalne manjine biraju zajedno jednog zastupnika u Sabor;

– pripadnici austrijske, bugarske, njemačke, poljske, romske, rumunjske, rusinske, ruske, turske, ukrajinske, vlaške i židovske nacionalne manjine biraju zajedno jednog zastupnika u Sabor i

– pripadnici albanske, bošnjačke, crnogorske, makedonske i slovenske nacionalne manjine biraju zajedno jednog zastupnika u Sabor.

Što nam pokazuje  raščlamba zadnjih održanih parlamentarnih izbora u vezi izbora 8 zastupnika nacionalnih manjina?

Za izbor tri zastupnika srpske nacionalne manjine glasovalo je samo 19 534  ili 14,10% birača od ukupno upisanih 138 539 birača u birački popis.

Nešto bolji odaziv birača je za izbor ostalih 5 zastupnika nacionalnih manjina i to kako slijedi:

  • za izbor zastupnika mađarske nacionalne manjine  glasovalo je 5 212 birača od ukupno upisanih 9 981 birača u birački popis;
  • za izbor zastupnika talijanske nacionalne manjine glasovalo je 2 338 birača od ukupno upisanih 11 440 birača u birački popis;
  • za izbor zastupnika češke i slovačke nacionalne manjine glasovalo je 1 590  birača od ukupno upisanih 6 763 birača u birački popis;
  • za  izbor zastupnika austrijske, bugarske, njemačke, poljske, romske, rumunjske, rusinske, ruske, turske, ukrajinske, vlaške i židovske nacionalne manjine glasovalo je 3 832 birača od ukupno upisanih 14 757 birača u birački popis i
  • za izbor zastupnika albanske, bošnjačke, crnogorske, makedonske i slovenske nacionalne manjine glasovalo je 5 396 birača od ukupno upisanih 29 777 birača u birački popis.

Broj osvojenih glasova izabranih zastupnika nacionalnih manjina dodatno pokazuje da nemaju osvojen legitimni mandat zastupnika sa općim političkim mandatom. Naime , najmanje 5 izabranih  zastupnika  nacionalnih manjina  ne mogu imati legitimitet  koji je u potpunosti legalan legitimitetu zastupnika izabranih na temelju općeg biračkog ,pa je stoga politički, etički, pravno i zdravo razumski u kojoj mjeri oni mogu biti čimbenik ,a poglavito presudan  čimbenik  u proceduri određivanja mandatara za sastavljanje vlade te glasovanju o izboru vlade.

Emina Lekaj Prljaskaj dobila je 1 345 glasova, Furio Radin je dobio 1 676 glasa,Vladimir Bilek je dobio 1 329 glasova, Veljko Kajtazi je dobio 2 010 glasova, Robert Jankovics  je dobio 2 731 glasova.

Isto tako je upitan legitimitet dvojice izabranih zastupnika srpske nacionalne i to Mile Horvata koji je dobio  12. 175 glasa i Borisa Miloševića koji je  dobio 11. 479 glasova.

Nema dvojbe da oni u toj i takvoj proceduri ne bi trebali sudjelovati i izigravati i poništavati volju  većinskog hrvatskog naroda jer tako diskriminiraju volju većine. Milorad Pupovac  je jedini od izabranih zastupnika nacionalnih manjina sa osvojenih 16 166 glasova za kojeg bi se moglo reći da je izborom stekao uvjetan legitimitet zastupnika sa općim političkim mandatom. Zašto uvjetan,zato što je za tri predstavnika srpske nacionalne manjine ukupno glasovalo 19 534 birača,a svaki birač ima pravo glasati za tri predstavnika.

Kako je pitanje zastupljenosti predstavnika nacionalnih manjina riješeno u članicama Europske unije ?

Model sličan Hrvatskoj ima Slovenija, čiji se zastupnici talijanske i mađarske nacionalne manjine biraju također relativnom većinom u posebnim jedinicama.

Slovenija je, dakle, uz Hrvatsku jedina zemlja Europske unije gdje postoje manjinski zastupnici. Međutim, to se odnosi samo na Talijane i Mađare, koji se smatraju autohtonim nacionalnim manjinama. Građani doseljeni iz drugih republika bivše države koji čine 20 posto stanovništva nisu priznati kao manjine jer se smatraju ekonomskim emigrantima.

Prema podacima Europskog centra za parlamentarna istraživanja i dokumentaciju većina  država članica EU nema predstavnika nacionalnih manjina u svojim parlamentima i to: Belgija, Italija, Austrija, Finska, Grčka, Češka, Estonija, Francuska, Irska, Nizozemska, Španjolska, Litva, Luksemburg, Portugal, Švedska, Velika Britanija. Isto tako i Švicarska i Turska nemaju predstavnika nacionalnih manjina u svom parlamentu.

Zanimljivo je da Italija u svom Ustavu (članak 67.Ustava ) naglašava „Svaki zastupnik u parlamentu predstavlja Naciju“. Stoga ne postoje mjesta rezervirana za predstavnike nacionalnih (lingvističkih, u Italiji) manjina ni u jednom domu talijanskog parlamenta. Stoga ne postoje mjesta rezervirana za predstavnike nacionalnih manjina ni u jednom domu talijanskog parlamenta.

Evo kakva su zakonodavna  rješenja u nekim državama  u vezi izbora predstavnika nacionalnih manjina i ostvarivanja prava na opći politički mandat, prema podacima Europskog centra za parlamentarna istraživanja i dokumentaciju.

CIPAR – VOULI TON ANTIPROSÓPON

Tri mjesta uz ukupan broj zastupničkih mjesta (56) ili 5 posto od ukupnih mjesta u Zastupničkom domu Republike Cipar pripada predstavnicima armenske, maronitske i latinske religijske skupine. Te se religijske skupine oslanjaju na grčku zajednicu i imaju pravnu obvezu izbora zastupnika u Zastupnički dom. U skladu s Izbornim zakonom Republike Cipar svi građani Cipra (uključujući pripadnike religijskih skupina) obvezni su glasovati.

Ista procedura ili metoda glasovanja primjenjuje se i na predstavnike religijskih skupina. Sudjelovanje zastupnika, koji su veza između svoje skupine i države, savjetodavne je prirode. Uživaju iste privilegije kao i ostali zastupnici, sudjeluju u radu parlamentarnog Odbora za obrazovanje i prisustvuju plenarnim sjednicama. Iako mogu iznijeti svoja mišljenja vezana za određenu religijsku skupinu, nemaju pravo glasovati. Predstavnici religijskih skupina s pravom glasovanja su oni koje je izabrala čitava grčko-ciparska zajednica kojoj te skupine pripadaju.

MAĐARSKA – ORSZÁGGYÜLÉS

Od 2014. godine nacionalne manjine mogu osvojiti mjesto s lista nacionalnih manjina tijekom općih izbora. Kandidati nacionalnih manjina koji ne prijeđu zadani izborni prag još uvijek mogu djelovati kao nacionalni zagovornici bez prava glasa u parlamentu (drugim riječima, glasnogovornici) s pravom sudjelovanja u raspravi. U skladu s temeljnim mađarskim zakonom – Proglašavamo da nacionalne manjine koje žive zajedno s nama čine dio mađarske političke zajednice i konstitutivni su dio države“ – i Zakon XXXVI iz 2012. o Nacionalnoj skupštini 13 mjesta zagarantirano je za nacionalne manjine u mađarskom parlamentu uz 199 drugih zastupničkih mjesta.

U sadašnjem sazivu parlamenta ukupno ima 198 zastupnika, a zastupljenost nacionalnih manjina je 6,2 posto. Zaključno, 198 zastupnika i 13 nacionalnih zagovornika (koji nisu zastupnici) zajedno rade, a postotak varira ovisno o tome pribrojimo li broj zagovornika zastupnicima ili ne.

RUMUNJSKA – CAMERA DEPUTATILOR

U skladu s rumunjskim ustavom status manjina ovako je ruguliran: “Organizacije građana koji pripadaju nacionalnim manjinama, a ne prikupe dovoljno glasova za zastupanje u parlamentu, imaju pravo na jednog zastupnika svaka prema odredbama izbornog zakona. Građani nacionalnih manjina imaju pravo biti zastupljeni od jedne organizacije.” Dakle, rumunjski ustav i izborni zakon omogućavaju legalno formiranim organizacijama građana koji pripadaju nacionalnim manjinama, u slučaju kada ne uspiju osvojiti ni jedno zastupničko mjesto na izborima za donji dom ili senat, “pravo” na jedan zastupnički mandat ako su diljem zemlje osvojili broj glasova koji čini bar pet posto prosječnog broja glasova važećih diljem zemlje za izbor jednog zastupnika. Mandati dodijeljeni, u skladu s izbornim zakonom, organizacijama građana koji pripadaju nacionalnim manjinama dodaju se zastupničkim mandatima koji su proistekli iz predstavničke norme.

Rumunjski parlament je dvodoman i sastoji se od Zastupničkog doma i Senata. Predstavnici nacionalnih manjina zastupljeni su u oba doma.

NJEMAČKA – BUNDESRAT

Prema zastupničkom konceptu Bundesrata ne postoji izborni postupak biranja zastupnika nacionalnih manjina u parlament. Sve se svodi na to tko je pobijedio na izborima za državni parlament u jednoj od Laender (federalne države), pa stoga može oformiti zemaljsku vladu. U skladu s Člankom 51 njemačkog temeljnog zakona, Bundesrat se sastoji od predstavnika zemaljskih vlada koje ih imenuju i opozivaju.

To znači da je preduvjet članstva u Bundesratu mjesto i pravo glasa u jednom od zemaljskih parlamenata. U Bundesratu ima 69 mjesta. U sadašnjem sazivu postoji jedan zastupnik Bundesrata koji zastupa državu Schleswig-Holstein koji je predstavnik nacionalne manjine, odnosno danske manjine u sjevernom Schleswig-Holstein (predstavnik svoje stranke Sudschleswigscher Wahlerverband SSW). Nisu definirana nikakva ograničenja mandata predstavnika nacionalnih manjina.

NJEMAČKA – BUNDESTAG

Njemačkim Ustavom (Grundgesetz, GG) nije definirana specifična norma o zaštiti nacionalnih i etničkih manjina. Za vrijeme trajanja 12. saziva njemačkog Bundestaga Zajedničko povjerenstvo za Ustav preporučilo je da se zaštita etničkih manjina uvrsti u Ustav u novom članku 20b koji bi glasio: „Država poštuje identitet etničkih, kulturnih i jezičnih manjina“. Međutim, zakonodavac ovu preporuku nije prihvatio. S druge strane, opći savezni zakoni sadrže brojne pravne propise koji služe zaštiti skupina obuhvaćenih Okvirnom konvencijom o zaštiti nacionalnih manjina od 1. veljače 1995.

Priznate manjine u Njemačkoj su Danci s njemačkim državljanstvom, Lužički Srbi, Frizi s njemačkim državljanstvom te Sinti i Romi. Valja istaknuti da Savezni izborni zakon (BWG) sadrži posebne propise za stranke nacionalnih manjina. Oni se odnose samo na stranke koje zastupaju interese nacionalnih manjina. „Povlasticu manjine“ mogu koristiti samo izvorne stranke manjina, ali ne i one koje za cilj imaju zastupanje više postojećih manjina.

Zaključak

Ova analiza i raščlamba sa i zakonodavna rješenja država koje imaju predstavnike nacionalnih manjina pokazuje da je nužno izmijeniti naše izborno zakonodavstvo u vezi izbora zastupnika u Hrvatski sabor i razraditi kad i pod kojim uvjetima zastupnik nacionalne manjine stječu legitiman opći politički mandatima, a kad su savjetodavno zastupljeni u Hrvatskom saboru bez prava glasa.

Pero Kovačević/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati