Pratite nas

Kolumne

TITOVA PALIJATIVA

Objavljeno

na

Dani su hrvatskog žrtvoslovlja, 7. kongres „Hrvatskog žrtvoslovnog društva“ od 30. rujna do 2. listopada, a svečanom sjednicom  kongres je započeo  s radom u zagrebačkoj Mimari, u zgradi hrvatske kulture. HŽD, ova neprofitna, nevladina udruga, dala je do sada svojim radom nemjerljiv doprinos rasvjetljavanju istine o žrtvama komunističkog, diktatorskog i totalitarnog režima JBT-a. Osnovni cilj je otkriti istinu i podariti dostojanstvo u smrti svakoj nevinoj žrtvi, a nevine su sve one žrtve kojima je oduzet život bez pravednog suđenja u ime komunističke ili bilo koje druge  ideologija.

„Sedmi kongres Hrvatskog žrtvoslovnog društva“ u Hrvatskoj nije vijest za utjecajne medije! Naprotiv, to je tabu tema, to je tema koju zbog neke imaginarne budućnosti treba ostaviti netaknutom u prošlosti, a tu prošlost treba još dublje zazidati u „Hude jame“ na prostorima bivše Titove Jugoslavije!? Jer ako se dozna istina, titoljupci, Titovi antifašisti, oni kojima je i danas Titov antifašizam u temelju svih političkih platformi, a na temelju tih platformi upravo biraju novog vođu, ostali bi na vjetrometini povijesti kao čuvari smrti, čuvari zločina podjednako odgovorni  kao što su odgovorni ideolozi, zapovjednici i počinitelji masovnih, genocidnih zločina.

Hrvatice, Hrvati i Hrvatska, morali su umrijeti da bi živjela njihova Jugoslavija!

U moru masmedijskog cenzorskog žutila, u moru spinova, ipak se probija tračak svjetlosti i sa „naše“ najutjecajnije dalekovidnice, „Hrvatske radio televizije“. Gospodin Branimir Bilić, jedan od naših najboljih novinara, hvaljen i progonjen, veličan i marginaliziran došao je do daha i ponovo briljantno vodi  jednu TV emisiju nakon dugog progonstva iz javnosti. Doista je bilo dirljivo gledati njegovu emisiju „Hrvatska za pet“ o palijativnoj skrbi za umiruće u Hrvatskoj, o ustanovama i ljudima velikog srca. Bilo je dirljivo gledati i slušati iskustva mladih žena i muškaraca zaposlenika u palijativnim ustanovama, iskustva u susretu sa posljednjim danima života svojih pacijenata, tu pažnju, ljubav, empatiju i nadasve, neizostavnu duhovnu dimenziju njihove misije, dimenziju koja daje nadu života i poslije ovog zemaljskog života. Svaki čovjek na  odlasku zaslužuje dostojanstven odlazak, bio on pravednik ili griješnik, bio on vjernik ili nevjernik bez obzira na nacionalnost ili pripadnost bilo kojoj ideologiji. Nadasve, svaki čovjek zaslužuje biti dostojanstveno pokopan, zaslužuje molitve i cvijeće najbližih. Posljednje počivalište nije dokaz da postoji smrt, posljednje počivalište je dokaz da je postojao i postoji život koji vječno živi u onima kojima su pokojni podarili živote.

„Titova palijativa“ imala je sasvim drugu logiku. Prvo je 500 000 živih i zdravih ljudi proglasio smrtno bolesnim, a dijagnoza bolesti se zvala „Čežnja za svojom domovinom Hrvatskom“! Tito  ih je zatim  „palijativno“ po kratkom postupku zatukao maljevima, sjekirama, čekićima, metcima, a kada je nedostajalo „palijativnih alata“ zazidao ih je žive u Hudoj jami i inim jamama gdje su danima živi umirali u najgorim mogućim mukama. Oduzeo im je pravo na dostojanstvenu smrt, oduzeo im je pravo na dostojanstven pokop samo zato što su bili „smrtno bolesni“, jer su željeli slobodnu i nezavisnu državu Hrvatsku. Tito je znao da postoji vječni život, znao je da postoji besmrtna ideja o slobodi hrvatskog naroda i znajući to oduzeo je i nama dostojanstvo života, zabranio nam je položiti cvijetak na grobove naših najmilijih, zabranio nam je svaku mogućnost da besmrtna  ideja mrtvih živi u nama živima. Razbacao je naše najmilije u tisuće neznanih jama od „Bleiburga do Dunava“, a kroz cijelu svoju diktatorsku vladavinu „palijativno“ se pobrinuo za sve najbolje hrvatske sinove diljem Svijeta šaljući ih na drugi svijet u monstruozno organiziranim udbaškim ubojstvima.

Suvremeni Titovi antifašisti, (kojeg li licemjerja u tom nazivu „antifašisti“), nastavili su istom „palijativom“ ukinuvši Saborsko pokroviteljstvo nad komemoracijom u Bleiburgu, ne dozvolivši da istina o mrtvima postane presuda njima samima, njima kao sljedbenicima diktatorske i zločinačke Titove ideologije.

Istina o zločincu Titu srušila bi sve njihove ideološke temelje i srušila bi sve mitove na kojima su gradili svoju partijsku doktrinu. Ukinuće  saborskog pokroviteljstva nad Bleiburgom i donošenje zakona „Lex Perković“ eklatantan su primjer političkog donošenja  anti lustracijskih odluka i zakona. Monstruozno, gebelsovsko cipelarenje Tomislava Karamarka, bez ikakve sumnje dogodilo se iz istih razloga, a još žešći udari na ministra Hasanbegovića samo su nastavak iste anti lustracijske politike.

Posmrtni ostaci iz Hude jame, u ponedjeljak 03. listopada, krenut će na svoje posljednje putovanje prema posljednjem počivalištu u Mariboru. Udruge „Huda jama“, „HŽD“, „HNES“,„Hrvatski križni put“, „Blajburški vod“, suvremeni povjesničari prof. Josip Jurčević, dr. Zlatko Hasanbegović, neumorni povijesni istražitelji Roman Leljak, Bruna Esih, Bože Vukušić, dr. Andrija Hebrang, prof. Zvonimir Šeparović i brojni drugi znanstvenici, ljudi koji su stavljali svoju glavu na panj radi istine, priskrbili su nam neumoljive, forenzičke dokaze o zločinačkoj „Titovoj palijativi“. Posjedujemo dokaze tko je zapovijedao, tko je izvršio, kako je izvršio i zbog čega je izvršio genocid nad hrvatskim narodom i pripadnicima ostalih naroda ubijenih u poslije ratnom razdoblju u Titovoj Jugoslaviji. Taj hod prema istini je nezaustavljiv, a gromoglasna šutnja najutjecajnijih medija u Hrvatskoj o toj temi, zapravo je dokaz tko su vlasnici i gospodari medijskog prostora.

Antifašističkoj ekstremnoj, Titovoj ljevici u Hrvatskoj, ovaj putu ne će biti dovoljan „agiornamento“, presvlačenje odijela, umivanje lica i postavljanje nekog novog prihvatljivog vođe. Bez katarze, bez priznavanja zločina koji su počinjeni u ime antifašizma nad nevinim ljudima, bez lustracije ne će biti ni uljuđene socijaldemokracije.

Kazimir Mikašek-Kazo/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Novinarske trice i kučine

Objavljeno

na

Objavio

Poznato je kako tiskani mediji u nas i u svijetu proživljavaju svojevrsnu krizu koja se ponajviše ogleda u padu naklada.

Glavni je tome razlog pojava inernetskog novinstva, ali, barem kad je riječ o domaćoj medijskoj sceni, nije samo to u pitanju.

Dnevni, središnji, tzv. ozbiljni politički listovi trivijalizacijom tema i događaja kao da oponašaju baš te portale te time sebi oduzimaju specifični prostor djelovanja.

Evo jedne male antologije urnebesnih naslova: Milijan Brkić napušta politiku zbog Ane Rucner, Ella Dvornik ima novu frizuru, Renata u Splićaninu našla sve što joj treba, gola žena čisti stanove muškaraca, Ava Karabatić se seksala u zatvoru, Nives Celzijus objavila razgolićenu fotografiju, preseksi Milica zapalila Split, Pažanin vikao na Špičeka i otrkio gdje će provesti vikend, Ivana Plehinger otkrila zašto nema migrenu, Melania Trump očajna i nesretna, Suzana Mančić mami seksipilom i u šezdesetoj, Borna Rajić umišlja da je plemkinja, Soraja pokazala previše, Ž. je očajna jer ju je muž prevario s prijateljicom, Severina zapjevala s novim svekrom koji zna svirati harmoniku, a s Igorom šalje poljupce iz Venecije, Ecija Ojdanić nikad bolje nije izgledala, Jelena Rozga istakla prebujni dekolte, a fanovi oduševljeni njezinim šeširom, Danijela Martinović drastično promijenila izgled, Neven Ciganović se podvrgao estetskoj kirurgiji, Monika tulumari dok joj se muž priprema za novi brak,Aca L. brutalno pretukao bivšu ženu, Madonina kći obrijala dlake pod pazuhom, Lana Jurčević u donjem rublju raspametila obožavatelje…

Ovakva trivijalizacija sigurno neće pomoći uspješnosti medija koji žele biti ozbiljni i koji žele imati ozbiljne čitatelje. Neki teoretičari komunikacija drže kako je trivijalizacija u funkciji zaglupljivanja masa i odvlačenja pažnje od stvarnih problema društva, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Objektivno, ona je u funkciji promocije posve beznačajnih osoba i njihovih zanimanja. No, uz opći pad elementarne pismenosti, pretjeranu uporabu anglizama i vulgarnosti u izrazima, koje se poput crnih filmova nameću kao moderan stil, kakve pristojni ljudi ne koriste niti u krugu prijatelja kamoli pred tisućama čitatelja, postoji još jedan veliki problem, a zove se kolumnisti.

Umjesto objektivnih komentara i analiza, kakvih srećom još uvijek ima, dominiraju otvorena politička pristranost, vrijeđanje neistomišljenika pa i publike, egocentrična „ja pa ja“ forma, brkanje vlastitih opsesija, uvjerenja, vjerovanja i želja sa stvarnošću.

Na primjer, ne vidi se izvor terorizma ako to narušava ideju multikulturalnosti. Brojnim je komentatorima tako važnije ono što se događa u njihovoj glavi, nego u svijetu oko njih.

Selektivno, od slučaja do slučaja, tretiranje događaja i ljudi, diskreditiranje nepoćudnih, ili otvorena laž dio su svakodnevnice. To je sve možda u interesu nekih moćnih stranaka, skupina i pojedinaca, ali zacijelo nije u interesu medija.

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Suočavanje s Todorićem

Objavljeno

na

Objavio

Kada je Ivica Todorić prije nešto više od pola godine prihvatio Plenkovićev „Zakon o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku“ te svoju tvrtku predao na upravljanje i restrukturiranje Vladinu izvanrednom povjereniku Anti Ramljaku, bilo je jasno da se Agrokoru crno piše.

Samo se nije znalo koliki su dugovi. Todorić je u toj prigodi uznosito priopćio naciji: „Četrdeset godina sebe uložio sam u izgradnju cijele Hrvatske i regije, stoga sam danas ponosan čovjek jer sve što sam izgradio danas sam svojim potpisom predao hrvatskoj državi.“ Kako je odjeknuo taj priopćaj?

Odjeknuo je kao opća uvrjeda.

Danas znamo i približnu dubinu te uvrjede: dvadesetak milijarda kuna!

Policija je u skladu s tim znanjem krenula u potragu za dokazima o mogućim nezakonitostima u Agrokorovu poslovanju. Krenula je silovito. Drugi vele: spektakularno! Dobro, ali moglo je biti i spektakularnije da policija nije svoju akciju najavila samo probranim medijima. Što točno radi policija? Kako: što?! Pa „provodi izvide“! Dakle, „izviđa“. Pola godine nakon predaje? I to – gdje i kako? Istodobno na mnogo mjesta, po dvorima, kućama, stanovima. Pretresa, uhićuje, privodi, ispituje.

Najmršaviji nalaz bio je u Kulmerovim dvorima. U dvorcu ponad Zagreba policija nije našla nikoga i ništa. Ivica Todorić i njegovi sinovi Ante i Ivan odavno nisu u Hrvatskoj. Nagađalo se da su u Nizozemskoj, u Srbiji, u Rusiji. Najobavješteniji od njihovih odvjetnika, Čedo Prodanović, veli da je Ivica već druže vrijeme poslovno u Londonu te da su mu i djeca tamo zaposlena. Todorićevu izvanobiteljsku upravljačku elitu policija je zatekla na logu. Pretresla je kuće i stanove dvanaestero ljudi, ništa nije našla, ali je ljude pouhićivala i privela u istražne urede i podnijela kaznene prijave. Akcija je izazvala silan dojam u javnosti.

S pravom, tvrde znalci. Razvoj događaja, koji je Plenkovićeva Vlada spriječila u zadnji čas, bio je neusporedivo gori od „bujanja ustaštva i fašizma“. Kako to? Jednostavno, tobožnje ustaštvo i tobožnji fašizam ne ugrožavaju nikoga, ni najzadrtije jugane. Te su floskule u stanovitom smislu blagotvorne. One svakodnevno služe gubitnicima hrvatskoga Domovinskog rata za razbijanje frustracije, a nerijetko i za izbijanje kakve-takve kunske utjehe iz državnoga proračuna.

A stečaj Agrokora? To bi bilo nešto nalik na smak svijeta.  Stečaj bi ugrozio opstanak 40-ak tisuća Agrokorovih zaposlenika i njihovih obitelji. Stoga je mudra Plenkovićeva Vlada, da spasi Agrokor, izradila onaj zakon kojim je privremeno suspendirala liberalni fetiš nepovrjedivosti privatnoga vlasništva i uvela prisilnu upravu svoga povjerenika Ante Ramljaka u Todorićevu tvrtku. A kako je Agrokor u proizvodnji, preradi i distribuciji poljoprivrednina alfa i omega u Hrvatskoj i „regiji“, Plenković je tim potezom stekao naslov spasitelja hrvatske poljoprivrede.

Uostalom, da je Agrokorov kašalj za hrvatsko društvo pogibeljniji od tobožnjega ustaštva i fašizma, pokazuju i reakcije vlasti na te pojave. Zbog bujanja „ustaštva i fašizma“ Plenković je osnovao doduše elitnu, ali ipak izvanparlamentarnu (savjetodavnu) ideološku komisiju pod umiljatim imenom „Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima“. Vijeću predsjeda predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti akad. Zvonko Kusić. A na drugoj strani HDZ-ovi su i SDP-ovi [narodni] zastupnici u Hrvatskomu [državnom] saboru osnovali parlamentarno „Istražno povjerenstvo za Agrokor“, koje predvodi bivši ministar pravosuđa Orsat Miljenić. Na prvi je pogled jasno da su ta dva tijela po zakonskoj snazi i ugledu u društvu nesumjerljiva.

Izneseni su argumenti pozitivno šuškavi. Ništa manje nego Plenkovićevo obećanje da spašavanje Agrokora ne će i zahtjev Predsjednice Republike da spašavanje Agrokora ne smije hrvatske državljane stajati ni jednu kunu. Zar smo zaboravili da nas je to spašavanje već stajalo barem 5.000.000 puta više, koliko je Vlada dala istražnim tijelima za osnaženje istrage?

Na što će sve to izaći? U ovom času nitko to ne zna. Ne znamo ni što će istraživati Miljenićevo „Povjerenstvo“ ni hoće li uopće išta istraživati ako uskoro počne sudbeni postupak. Kusićevo je „Vijeće“ malo preširoko fokusirano na „posljedice vladavine nedemokratskih režima“. Hrvatskom su naime od njezina postanka do uspostave Republike Hrvatske vladali nedemokratski režimi. Zato su i tu rezultati neizvjesni. U tomu je mraku jedina vedra stvar hrvatska pravosudna praksa. Iz predmeta Ive Sanadera i Tomislava Horvatinčića može se gotovo sa sigurnošću zaključiti:  ima nade za Ivicu Todorića.

Benjamin Tolić/Hrsvijet

facebook komentari

Nastavi čitati