Titovi zločini – bosanske ‘Katynske šume’ oko Tuzle

1

Titovi zločini i zločini partizanskih postrojbi su toliko velikih razmjera da bi istinsko povijesno istraživanje toga šokiralo hrvatsku i svjetsku javnost. U ovom članku donosimo potpuno nepoznate masovne zločine partizana u tuzlanskom kraju koji zbog toga s pravom možemo nazvati Katynske šume oko Tuzle. Tu su ubijeni brojni Hrvati (i muslimani) samo zbog toga što su bili dugačiji. Zločin iz čiste mržnje koji je tu dohvatio i brata Meše Selimovića koji se potaknut tom tragedijom odlučio napisati Derviš i smrt.

Žitelji Orašja, hrvatskog sela iza brda Ilinčice, koja se uzdiže uz rijeku Jalu u Tuzli, mjesecima su bili suočeni po ulasku partizana u Tuzlu sa svakodnevnim zločinima nad zarobljenicima i nepodobnim civilima. Čuli su dobro jauke i rafale, redovito noću. Neki su i vidjeli te jadnike, npr. Pero Stjepić Ćosić, kako partizani tjeraju skupine ljudi na gubilišta. Njegova kći, tada 17-godišnja Tomka, pričala je: “Na blatnjavome putu koji je vodio prema mjestu gdje se nekoć nalazila kapela sv. Ilije, vidjela sam tragove bosonogih ljudi po sredini puta, dok su po rubovima puta bili tragovi osoba u obući. Na granama drveća uz put vidjeli su se komadići platna od košulja”.

Nekolicinu domobrana iz Like stanovnici Orašja su još mjesecima nakon rata skrivali i hranili u svojim podrumima. Partizani su većinu likvidacija vršili strijeljanjem iznad rovova koji su tad bili na Ilinčici a i danas se mogu naći njihovi tragovi, dobar dio tih rovova je napunjen tijelima ljudi koje nitko do dana današnjeg nije ekshumirao i dostojno sahranio. Isto tako ima mnogo pojedinačnih masovnih grobišta na Par Selu gdje su partizani vodili ljude i strijeljali naročito na području oko Rakidžinice.

Partizanske brigade su, po ulasku u Tuzlu, formirale Komandu grada Tuzle i Kreke. Pogubili su od 12. studenog 1943., neutvrđen broj građana i najveći dio zarobljenih vojnika. Taj ni do danas dan točno ne utvrđen broj smaknutih trebaju utvrditi povjesničari na temelju istraživanja i otkrivanja masovnih grobišta na Slanoj banji, Gradovrhu, Trnovcu, Ilinčici, u Južnom lageru, Kicelju, Paša bunaru, Crvenim njivama, Kužićima, Krojčici i Zlokovcu, gdje su bila nočna stratišta zarobljenika, civila, svećenika, hodža, čije duše traže smiraj i istinu koja se mora obznaniti javnosti i da se njihovi ostatci otkopaju i na civiliziran način pokopaju u groblja.

Po ulasku u Tuzlu Vojni je sud XVII. istočnobosanske divizije osudio na smrt, služeći se floskulama “revolucionarna pravda” i “u ime naroda”, poznatog i omiljenog vjeroučitelja tuzlanske gimnazije dr. Dragu Dujmušića, odvjetnika Zvonimira Lukendića, gostioničara Juru Milasa i časnika Muhamedagu Hadžiefendića. Smaknuti su uz grozne muke kod Par Sela, gdje su plitko pokopani u jednoj uvali koja se zove Rakiđinica. Svi su bili pokriveni granjem i ostavljeni da ih psi jedu. Kasnije uz rizik života dr. Dragu Dujmušića su neki hrabri ljudi prenijeli i pokopali na katoličkom groblju u Par Selu.

A Muhamedagu Hadžiefendića su tajno pokopali njegovi suborci u mezarje Jalske džamije u Tuzli. Tom prigodom je ubijen, bez suda, Stjepan Tadić iz Par Sela koji je pošao tajno sahraniti Dragu Dujmušića i druge sa njim ubijene u katoličko groblje u Par Selu. Dva mlada franjevca fra Ljudevita Josića i fra Efrema Ćosića zajedno sa Karlom Vidović 19. travnja 1945. god., partizani su strijeljali na Banji a njihova tijela plitko zakopali kako bi ih psi i ptice pojeli.

U isto su vrijeme na nemilosrdan način partizani likvidirali i ubijali tuzlanske intelektuaklce i uglednike: direktora tuzlanske gimnazije Omera Džudžu, tajnika tuzlanske gimnazije Stipu Vučetića, profesora Nikolu Muravjova, pravnika Blaža Mateljića, ložača na željeznici Grgu Šimunovića, šefa Županijskog redarstva Muftića, muslimanskog časnika Topčića, Antu Đeluma, Magdića, imama u mirovini Husein ef. Jahića, Ivana Terzića, Ivu Miljevića, Franju Klečinu, Radoslava Puticu, Antona Macka, Ivana Borića, Dragutina Cesara, umirovljenika Matu Vidovića, Stefana Osvalda, Nikolu Martinovića, upravitelja poduzeća “Croatia” Emila Varadija, krojačicu Katu Banović, stolara Karla Kubineka, Antu Lubinu, gostioničara Rudolfa Ključevića, Vlahu Pušića, Marijana Pejića, Josipa Bajtala, opčinskog načelnika iz Bukinja Miku Vilušića, radnika iz Kreke Boška Filipovića, kućanicu Žanku Andrašek, Ludvika Rocha, nastavnika Zanatske škole Rudolfa Restovnjuka, težaka Rudolfa Ključevića, Antu Priklesa, Oskara Pudelka i Oršolića, Ivicu Zlovića, Andriju Kruškovića, Stjepana Romića, Faika Durića, Hilmiju Ajdinovića, Ibrahima Kušmića, Muhameda Karavdića, Asima Lihića, kočijaša Muharema Smailovića, Muhameda Latifagića, Ahmeda Kunosića, Idriza Kunosića, trgovca Aliju Carića, pjevačicu Zilhu Alić, Mustafu Jukića, obućara Mašu Altumbabića, radnika Idriza Salihovića, rudara Ibru Bureka, Salku Orubera, težaka iz Gornje Tuzle Mustafu Osmanovića, mualima iz Bukinja Hasana Hadžića, sveučilištarca Slobodana Miloševića, radnika Milana Latinovića, Veselku Bilić i mnoge druge koje su odvodili na stratišta oko Tuzle i likvidirali ih u manjim ili većim skupinama.

Ovo su činili komunistički fanatici u svome ateističkom ludilu, pod izlikom tobožnje “revolucionarne pravednosti”, lomeći optuženima i zarobljenicima kosti i rebra. Ako ne bi priznali “krivicu”, hladnokrvno i mučki bi ih ubijali i narodu priopćili kako su sami svoju krivnju priznali.

Partizani su se u svome zanosu ubijanja znali hvaliti kako “revolucija jede svoju djecu”. Najbolji primjer za to je strijeljanje Šefkije Selimovića, partizana časnika komande tuzlanskoga vojnog područja, brata poznatog profesora, književnika – Meše Selimovića koji je također bio u partizanskim redovima. Ubili su ga zato što je uzeo krevet, ormar i stolicu iz vojnog magazina i odnio ih u svoju kuću prigodom izlaska supruge mu na slobodu iz logora, budući da su njegove stvari iz kuće već prije bile pokradene.. To je razočaralo njegovog brata – Mešu Selimovića i dalo mu povoda da napiše književno remek djelo – Derviš i smrt.

Partizani su u samo par mjeseci u Tuzli po mnogim svjedočenjima pobili više ljudi nego što je stradalo na svim stranama tijekom cijelog rata u Tuzli. Cijela Slana banja je jedna velika grobnica i kad šetate njezinim stazama, gazite po zemnom prahu pogubljenih i često nevinih ljudi.

Komunističkizločini.net

facebook komentari