Pratite nas

Kolumne

Tjedna lustracija

Objavljeno

na

Srbijanski državni vrh neće doći na inauguraciju nove hrvatske predsjednice. Predsjednik Republike Srbije Tomislav Nikolić nezadovoljan je, kaže, odnosom hrvatske predsjednice prema srpskoj manjinskoj zajednici u Hrvatskoj i izjavama o takozvanoj državnosti Autonomne pokrajine Vojvodine.

Niti je hrvatska predsjednica zanijekala postojanje pripadnika srpske manjine u Hrvatskoj niti je Vojvodinu proglasila državom. Ali jedno je sigurno. Tomislavu Nikoliću sigurno nije ugodno doći u Hrvatsku. Proganjaju ga još neka sjećanja s početka 90-tih kada je kao dobrovoljac došao pomicati granice Velike Srbije na zapad. Očito su sjećanja još toliko bolna, da se Nikolić jednostavno ne usudi prijeći granicu već kod Iloka. Radije bi da ju može prijeći negdje u okolici Virovitice. Kad već to ne može, ne će ni doći.

Presuda pruža niz mogućnosti

Nikolić bi se vjerojatno složio da su Srbija i JNA po Vukovaru i Škabrnji sadili cvijeće. Sukus je to presude Međunarodnog suda pravde u predmetu međusobnih tužbi za genocid Hrvatske i Srbije. Iako je nedvojbeno dokazano, kako je Sud utvrdio, da je na Hrvatsku počinjena agresija i kako su zločini počinjeni na teritoriju međunarodno priznate Republike Hrvatske, a ne u Požarevcu ili Šapcu, ostaje gorak okus u ustima.

Međutim, u presudi doslovno stoji kako je na Hrvatsku izvršena agresija s ciljem stvaranja Velike Srbije. Time je hrvatskim Srbima i petokolonašima izbijen iz ruku argument kako se radilo samo o „konglomeratu lošim politikama“ i nekakvom građanskom ratu. Ali, težina sudske odluke ne leži samo u tome. Ona može biti i izvanredan pravni okvir za procesuiranje svih onih koji su početkom 90-tih djelovali kao agenti UDB-e i KOS-a ili oficiri JNA protiv vlastite države a takvih je, vjerovali ili ne, bilo jako puno u hrvatskim redovima.

Trag te zločinačke hobotnice neminovno vodi do cijelog niza i danas aktivnih političara koji se nikada nisu pomirili s postojanjem nacionalne hrvatske Države. Uz suđenje preostalim krajinskim Srbima, lustracija temeljena na ovoj presudi treba zahvatiti i sve one iz hrvatskih redova koji su zajedno sa Srbima šurovali na razgradnji države. Tek tada ćemo ponosno moći reći kako smo Hrvati i kako smo svoje dvorište sami sposobni očistiti. Dekomunizacija društva postaje tako preduvjet svakog društvenog i gospodarskog napretka. I imperativ budućoj HDZ-ovoj Vladi koja poljuljanim državnim temeljima mora vratiti toliko potrebnu stabilnost.

Detonator u ruci Drage Prgometa

No koliko god se HDZ trudio povratiti povjerenje naroda i pokazati da se vraća na temelje svojih iskonskih odrednica, toliko se i protivnici takvih nakana trude pokazati da oni to neće dozvoliti. Dežurni HDZ-ov, ili čiji već, šeširdžija Drago Prgomet uvijek se odnekud pojavi i unese novu dozu nemira u stranku čiji je dopredsjednik i njezine simpatizere. Banjalučanin Drago ili ne razumije političke procese ili je od određenih krugova dobio “detonator” koji svako malo aktivira kako bi minirao HDZ-ovu politiku vraćanja korijenima.

Kao ranije i njegov politički kolega Kujundžić, Prgomet u takvim “miniranjima” otvoreno djeluje protivno stavovima vlastite stranke te tako članove i simpatizere dodatno zbunjuje. Iako je poziv braniteljima da prekinu prosvjed došao s njegovog bloga kojeg piše kao Drago Prgomet, ipak bi se o ovako vrućim pitanjima trebao konzultirati sa svojim stranačkim kolegama kao zamjenik predsjednika stranke. Rezultat takvih Draginih aktivnosti i p(r)ozivanja branitelja za posljedicu ima ne samo još strastvenije medijsko pljuvanje po braniteljima i njihovoj žrtvi, nego je i snažan vjetar u leđe Josipovićevim porazom uzdrmanom SDP-u.

Stoga ostaje nejasno je li se Dragi uistinu slučajno omaklo, ili mu je bubicu u uho stavio SDP. Lijevi dio medija odmah je Dragu, kao nekoć Sanadera, uzeo kao primjer modernog političara HDZ-a, nasuprot Karamarku koji je za njih tek mračni relikt stranke koju je još 1990. Račan ocijenio strankom opasnih namjera. Ukoliko je ozbiljan političar, Drago bi se doista trebao pripaziti. Isti ti mediji, pod dirigentskom palicom čudnog dvojca čije je prijateljstvo nastalo na služenju vojnog roka u JNA, svojedobno su Sanaderu klicali kao europskom tipu pučkog političara. Na kraju se, zbog osobnih sklonosti ili čega već, toliko slizao s istima da je brzo izgubio tlo pod nogama i postao glavno oruđe za rušenje stranke pod čijim je vodstvom obnovljena moderna hrvatska državnost.

Jer kad Dragu toliko hvale Aleksandra Kolarić i Gordan Maras, ili mu toliko prostora otvara Josipovićev don Ivan Tolj, onda s takvim HDZ-ovcem svakako nešto nije u redu. Oni koji hvale Prgometa Tuđmanov HDZ bi pohvalili tek onda ako bi se odlučio samoukinuti. Tko zna, možda je upravo to misija rezervirana za Dragu Prgometa.

Jugoslavenski ciklonalni vrtlozi

U SDP-u nema HDZ-ovih zečeva iz šešira. Milanović s time nema problema. Pa kako i bi kad Partiju vodi po uzoru na Sjevernu Koreju. No ima problema s koalicijskim partnerima, vrtnim patuljcima iz nepostojeće Pusičkine organizacije HNS-a. Ne daju HNS-ovci da u Saboru prođe zakon koji bi omogućio da druga stranka s liste predloži zamjenika zastupnika u Saboru. Još od vremena Savke Dabčević Kučar ta se stranka, koja nikada nije bila stranka naroda, već partija političkih elita jugoslavenskog boljševičkog predznaka, provlačila u različitim koalicijama. Potpora HNS-u nikada nije prelazila 3 postotna poena, no HNS-ovci su se ipak znali prodati kao građanska i uljuđena stranka, liberalne provenijencije. Ispod te fasade, skriva se stranka opasnih namjera koja s nikakvom potporom u narodu, upravlja s milijardama proračunskog novca preko javnih poduzeća u vlasništvu države.

HNS-ovcima ne smeta kada njihovi članovi budu osuđeni za korupciju (pravomoćno presuđeni Srećko Ferenčak, inače izdašni sponzor u Josipovićevoj kampanji) ali ih sustavno žulja takozvana korupcija u HDZ-u. No ne trebaju se HNS-ovci bojati novog zakona. Na sljedećim izborima, ako uopće i uđu u Sabor, neće biti potrebno imenovati zamjenike zastupnika, jer će aktualni ministri, pomoćnici i dužnosnici iz HNS-ove kvote lagano prošetati do posljednjih redova u sabornici. Problem je jedino u tome što dotični ništa drugo ne znaju raditi osim pelješiti državni proračun. Srećom, pa će i ciklona zvana HNS polako ali sigurno otploviti s hrvatskog političkog neba.

Još jedan projugoslavenski ciklonalni vrtlog zvan Milorad Pupovac ne da nam disati. Vjerojatno nesretan zbog konstatacije Suda u Hagu kako je na Hrvatsku izvršena agresija, jeftinim performansom u Saboru novinarima je podijelio selotejp, uz napomenu kako mu je akumulator bio pretežak. Aludirajući na pojavljivanje Glavaša u Saboru, Pupovac je po tko zna koji put prešao granicu dobrog ukusa. Predlažem Miloradu Pupovcu da sljedeći put kada sazove konferenciju za tisak dođe s motornom pilom kakvom su Pupovčevi zemljaci Vjekoslava Vukovića, šumara iz Poljanka živog sjekli 1991. godine. Gotovo je nevjerojatno kako se javnost uvijek uzbuni na takozvane hrvatske zločine, a svirepost i sadizam Pupovčevih štićenika nitko ni ne spominje. Nažalost, Pupovac nije usamljen u sotoniziranju hrvatskih branitelja. Cijela bulumenta bivših SAO krajišnika podiže glave jer im izmiče tlo pod nogama. Otišao je Josipović, uskoro će i Vlada, Zoran Pusić i Vesna Teršelič duboko su uzdrmani činjenicom kako Domovinski rat više nikada neće moći biti građanski, a i birači SDSS-a se polako udaljavaju od etnobiznisa. Izgleda da su i pripadnici srpske nacionalne manjine shvatili da im je oportuno biti politički Hrvati, jer od Pupovca i njegovog saborskog mandata ionako nitko nema koristi. Osim njega samog.

Krah Saveza za Hrvatsku

Kad već spomenusmo Glavaša, njegovim povratkom tektonski poremećaji događaju se u HDSSB-u i Savezu za Hrvatsku. Izlaskom iz umjetno stvorenog Saveza za Hrvatsku, HDSSB je samo potvrdio kako je takozvano predizborno okupljanje desnice bila samo patka koja je trebala otuđiti dio glasova HDZ-u.

Na euroizborima, Savez za Hrvatsku je pokušao minirati HDZ, a na predsjedničkim Kolindu Grabar Kitarović. Zbog vlastitog prenapuhanog ega jedino je naivni Milan Kujundžić vjerovao kako ga HDDSB podupire zato što je on idealni kandidat. Stvarnost je bila potpuno drugačija, jer HDSSB-u je cilj bio samo jedan, pobjeda Josipovića. To su uostalom otvoreno pokazali suptilnim podržavanjem Josipovića u drugom krugu predsjedničkih izbora. Sad im je očito jasno kako preko Saveza više ne mogu ugroziti HDZ, pa će sve učiniti da u dvije slavonske izborne jedinice učine uslugu lijevoj koaliciji ili mogućem trećem putu.

No, osip njihovih birača, koji se najviše pokazao pobjedom Kolinde Grabar Kitarović u svih pet slavonskih županija, ne garantira im uspjeh. Tradicionalni birači HDSSB-a izgubili su kompas i sada se prirodno vraćaju tamo odakle su potekli.

Istodobno, čelništvo HDSSB-a borit će se, bez koalicije s narodom, za saborski mandat više. Tako je to kad se u maloj bari nakoti veći broj krokodila. U tom slučaju ne preostaje ništa osim krvožedne unutarstranačke borbe. Ovog puta do istrebljenja.

[ad id=”40551″]

Tomislav Stipić

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Hrstić: Todorić vjerojatno nikad neće u zatvor

Objavljeno

na

Objavio

Od prvog nastavka bloga jasno je – Ivica Todorić ne namjerava na sudu dokazivati niti jednu od svojih tvrdnji.

Cilj mu je pošto-poto braniti se sa slobode, čak i ako ga čeka desetljetni sudski maraton, izgraditi oko sebe kulisu ugroženog čovjeka, izloženog političkoj zavjeri, progonu i linču.

Priča uopće nije morala biti uvjerljiva za domaću publiku (i naravno da nije bila), jer još kad smo zaključili da mali Ivica blogira iz druge vremenske zone mogli smo naslutiti da je cijela ta konstrukcija treba poslužiti ne samo za rušenje eventualne presude, već i za moguću bitku protiv izručenja, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Muški članovi obitelji Todorić u Londonu tako su formirali svoju K-vladu u egzilu. Premda je sin Ante najavio da će biti na raspolaganju hrvatskom pravosuđu, jasno je da su tamo otišli upravo kako – ne bi bili na raspolaganju.

Jesu li samo htjeli kupiti još malo vremena i izbjeći očekivano spektakularno uhićenje u cik zore u velebnom dvorcu iznad Zagreba, saznat ćemo do kraja tjedna. Podatak da su Todorići unajmili ergelu punokrvnih hrvatskih odvjetnika, te navod da su nadodali i londonskog eksperta za odugovlačenje izručenja govori da Ivici baš i nije trebalo vjerovati da mu je na računu ostalo svega 20 tisuća kuna te da je ipak nešto sklonio za crne dane.

Dakle, malo je vjerojatno da će siroti Ivica morati moljakati azil u veleposlanstvu Ekvadora i prehranjivati se pisanjem bloga u urotničkom društvu Juliana Assangea. A i pitanje je koliko bi razumijevanje za njegov status prizemljenog Kralja Sunca imao predsjednik te države, kojemu je “krsno” ime Lenin. “Sretna” okolnost za Todorića jest da nitko ni ne može odlučno poreći da nikakve zavjere nije bilo. Dapače, prije će biti da zavjere jest bilo, nego da je nije bilo! Rušili su ga sa svih strana.

Potkopavali ga poslovni konkurenti i saveznici, opsjedali dužnici i vjerovnici, izdavali dojučerašnji prijatelji, nož u leđa zabijali konfidenti koje je osobno birao u upravu, komplote iznutra pleli Hrvati i Rusi, oko vruće kaše kružili Slovenci i Srbi, zavjere kovali Vlada i oporba, pa i oporba unutar same vladajuće koalicije.

Materijala i za špijunski triler s potpisom le Carrea, a kamoli ne za odvjetničku ajkulu iz Cityja! A kad se tome nadoda zaplet kako je Ivica doživio sudbinu svojeg oca Ante, kojega je komunistička vlast nakon Hrvatskog proljeća strpala u zatvor i pokopala njegov uspješni Agrokombinat (ah, Déjà vu, taj kobni Agro-kombinat-komerc-kor…), jasno je da će, ako (ikad) uhite najvećeg hrvatskog blogera, Hrvatska vjerojatno samo još jednom potonuti na indeksu medijskih sloboda.

U nastavku bloga Todorić će napisati da ga, kao i njegovog oca, progone neprijatelji Hrvatske zbog njegovog dosljednog hrvatstva, oni koji žele Domovinu predati u ruke strancima i spriječiti otkrivanje istine. Sam Todorić nudi dva kontradiktorna scenarija.

Prvo otvara paljbu iz svih oružja na svojeg direktora financija, Ivana Crnjca, kao čovjeka s pedigreom CAIB-a, tvrtke koju proziva da je još 2016. krenula u akciju njegovog rušenja. No, nakon što je Crnjac šalje poruku da neće biti nikakav svjedok pokajnik, Todorić sad više ne spominje njega kao “domaćeg izdajnika”, već Damira Kuštraka, jedinog od njegovih ljudi kojega je zadržao vladin povjerenik.

Ako se odluči na bitku protiv izručenja, nametnut će se pitanje – a zašto mu je DORH omogućio takav bijeg? Pružili su mu prostora kao nikom do sad. Zašto su izvidi morali trajati 6 mjeseci? Ako se Todorić ipak odluči vratiti, kako će opravdati uobičajene razloge za pritvor, od utjecaja na svjedoke pa do ponavljanja (ne)djela?

Ta je li itko ikad dobio ovakvu raskošnu priliku za utjecaj na svjedoke?!? Osnovana sumnja trebala je i morala biti temelj za mnogo ranije djelovanje. Uhićeni su svi iz uprave – osim zakonski odgovornih članova obitelji Todorić! Zašto nisu uhićeni i bivši članovi uprave iz razdoblja obuhvaćenog istragom?

Odvjetnici – kao i oporba – vjerojatno neće propustiti pitati: a zašto onda nije uhićen i aktualni ministar financija? Izbjegne li istražni zatvor, Todorić vjerojatno neće ni dana proboraviti iza rešetaka. Što veći razmjeri poslovnog kraha, to će uz ovakav odvjetnički tim tužiteljima biti teže dokazati izvlačenje novca.

Ako na koncu bude i osuđen, nakon nekoliko ponovljenih suđenja izvući će se na starosnu dob i loše zdravlje.Pritvor je u mnogim slučajevima tužiteljima jedina zadovoljština. Ako već one u čiju krivicu smo uvjereni ne možemo poslati na zasluženu kaznu, znamo se tješiti se da su neko vrijeme ipak proveli iza rešetaka.

No, mogućnost da se na takav način ne presudom već diskrecijskom prosudbom raznoraznih kadija kažnjavaju i nevini ljudi – zacijelo nije nešto što bi nam trebalo osiguravati miran san.

Ivan Hrstić / Večernji list

Ante Todorić stigao u Hrvatsku

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Pad dvorca Todorovih i prvi poučci

Objavljeno

na

Objavio

U ponedjeljak, malo prije šest ujutro, policija je ušla u Kulmerove dvore. Istog dana uhićeno je dvanaest ljudi iz vodstva Agrokora, dok su Ivica, Ante i Ivan Todorić bili nedostupni. Dok pišem ovaj tekst novinari čuče na zagrebačkom aerodromu i motre letova iz Londona očekujući hoće li se netko od muških Todorića pojaviti ili će i dalje u Domovini na braniku imanja ostati samo žene, starci i zet.

Oktobarska revolucija 1917. kulminirala je zauzimanjem carskog Zimskog dvorca. Je li ovog listopada u Hrvatskoj, ulaskom policije u donedavno nedodirljiv Todorićev dvorac, simbolički započela naša “revolucija” u smislu korjenite preobrazbe hrvatske politike, pravosuđa, gospodarstva i medija, ostaje vidjeti. Kao i uvijek u prijelomnim danima, tako je i u ponedjeljak vrijedilo pozorno pratiti medije i sve izjave aktera, jer dok je još sve vruće nešto istine uvijek izađe na površinu. Već sljedeći dan se priče ispeglaju i usklade, pozicije zauzmu, interpretacije ustale.

Što nam ovotjedna fenomenologija događanja oko Agrokora govori o našem društvu? Prije svega, opet potvrđuje kako ono ima vrlo malo senzibiliteta za zakon i institucije pravne države, a puno sklonosti demagogiji i trenutnom iskaljivanju strasti, pa makar se sutra, s novim igračima, sve nastavilo po starom. Todorić ne treba pasti zato što je bogat i bahat, zato što ima dvorac i helikoptere, već zato što je, ako mu se to dokaže, kršio zakone. A oni koji su mu omogućavali da time oštećuje javni interes i riskira državni novac, bilo da su to premijeri i ministri, HBOR, HNB, Hanfa, Porezna uprava ili bilo tko drugi, moraju biti pozvani na odgovornost i ne smiju biti zaboravljeni u sjeni ritualnog iskaljivanja na najvećem, ali ne i jedinom krivcu.

Saborsko povjerenstvo, kakvo god da jest, moralo bi nastaviti svoj rad u onim segmentima koji neće biti obuhvaćeni istragom, a koji su dugoročno za državu još važniji, a to je prije svega loše postavljen sustav koji se, u problematičnim dijelovima, mora razmontirati i presložiti. Možda bi ga trebalo nanovo formirati pod drugim imenom, poput “Saborsko povjerenstvo za istraživanje i sanaciju manjkavosti sustava koje su se pokazale u slučaju Agrokor”. Pa onda češljati u javnom ispitivanju sve one koji su činili propuste. Isti mediji koju su do jučer titrali Gazdi kao dobrotvoru i genijalcu bez kojeg u Hrvatskoj nitko ništa ne bi znao posijati i posaditi, sada pumpaju raju na linč prikazujući raskoš Agrokorova plemstva. Izazivaju time najniže porive zavisti i mržnje, ali ne i želje za pravdom i poštivanjem sustava i zakona, uz neumoljivo sankcioniranje onih koji ih krše. Puno je ljudi koji danas u Hrvatskoj žive u egzistencijalnoj tjeskobi, ovršeni, blokirani, u kroničnom minusu do grla i stalnom strahu od otvaranja kaslića s računima.

Teško je od njih očekivati empatiju za trenutne traume osoba uhićenih pa puštenih na slobodu u aferi Agrokor. Oni koji su prošli to iskustvo svjedoče da jedna noć u zatvoru zauvijek promijeni čovjeka. Spoznaja da si zatvoren, da ne možeš ići gdje hoćeš, odraslom čovjeku teško pada i to utoliko teže što je bio moćniji (u praksi znači i slobodniji) prije “ćorke”. Vjerujem im i da je teško gledati kako ti sve ono što si godinama dijelom stvorio, dijelom nagrabio, sada razvlače. No još je tjeskobniji i teži svakodnevni život stotinama tisuća ljudi u Hrvatskoj, koji pale pripadnike oligarhije, s pravom ili ne, smatraju sukrivcima za svoj položaj. Nema sumnje da bi se, da je kojim slučajem krenulo nasilno osvajanje dvorca, pojavio i puk s vilama, kukama i motikama, i počeo razvlačiti pokućstvo i hranu. Nakon upada policije pred dvorcem se ukazao i uvaženi saborski zastupnik Pernar, koji takve situacije nanjuši nepogrešivo kao Šimleša žensku nevolju. Nije jasno što je tu mogao pripomoći, osim što se naslikavao i njuškao oko najpoznatije ograde u Hrvatskoj.

Dok su se muške glave strateški povukle u Londonu, jedina osoba koja je imala petlju izaći pred javnost bila je Jadranka Todorić, Gazdina sestra. Svaki dan ispred dvorca raspravlja s novinarima, brani brata, drži im lekcije. Ne radi se o licemjerju ili bahatosti, već tu ima nešto od etičkog stava koji je iznad svih zakona i razuma, a to je ljubav sestre prema bratu, o kojoj piše i Hegel u Fenomenologiji duha kao o najčišćoj i etičkih najutemeljenijoj. Svatko tko ima sestru zna o kojem bogatstvu i blagodati govorim. Sestra će te uvijek stajati, i protiv zakona i protiv države, to je tako oduvijek, od Antigone o kojoj piše i Hegel pa do Nevenke Kerum i Jadranke Todorić kao dvije najeksponiranije jake sestre u Hrvatskoj.

Možemo misliti sve najgore o Ivici Todoriću i o Jadranki Todorić kao pojedincima, ali u relaciji sestra-brat uvijek svjedočimo najčišćoj ljubavi, iskonski čistom porivu i kada najgora sestra brani najgoreg brata. Nije slučajno to da je najrjeđe ubojstvo među srodnicima, gotovo nečuven događaj, da sestra ubije brata. Od svih u Famigli za sada je Jadranka Todorić pokazala najviše muda. Izlazi hrabro pred čopor novinara u busiji pred ogradom dvorca, iz istih onih medija koji su Todorićima do jučer titrali, i poklapa ih, iako nema nikakvih suvislih argumenata, snagom koju izvlači iz sestrinske ljubavi. U vrijeme prevrata i kod nas se fura skromnost i minimalizam. Todorićeva sestra vozi neugledan sivi Seat, a glavna zvijezda među odvjetnicima, Čedo Prodanović dolazi u dvorac u Smartu, koji mu, kad stane pored njega, više izgleda kao kaciga nego kao osobni automobil.

Osiromašenu raju iritira luksuz pa mediji koji su se okrenuli protiv Gazde snažno igraju na tu kartu. Jutarnji vladin bilten u rubrici “impozantne nekretnine bivših vodećih ljudi Agrokora” donosi i perjanicu od foto-reportaže pod naslovom: “Policija u grandioznoj vili moćne Todorićeve suradnice: pogledajte kako izgleda impozantni dom Piruške Canjuge u elitnom dijelu Zagreba”, u kojoj se vidi tamna ograda, malo travnjaka i nekakav trijem. Zanimljivo je kako su jednako impozantne domove stekli i pojedini novinari sa završenom srednjom školom koji su se napajali na istom koritu u zlatna vremena. Čitani portal vječno nabrijanog gazdice, pravomoćno osuđenog za utaju poreza, koji najviše propagira lažni moralizam i pumpa najniže strasti intelektualno i duhovno opustošene publike, kao glavnu vijest donosi fotografiju kućne pomoćnice obitelji Canjuga. Iz “impozantnog doma” izvirila je starija žena odjevena kao ropska kućna posluga na američkom Jugu ili kao ona čistačica u crtiću o Tomu i Jerryju. Dežurni pumpači i administratori narodnoga gnjeva povezuju to s Canjuginim trabunjanjem o “stališima”.

Meni je, pak, u svemu tome zanimljiva potreba da se, unatoč ostvarenom materijalnom i društvenom statusu, trebaš dodatno uvjeriti da si visoki “stališ” i time da ti posluga nosi takvu stereotipnu odoru. Ne zna se tko je tu žalosniji. Oni koji to čine ili oni koji ih zbog toga mrze i zavide im, umjesto da ih žale. Mediji se upliću u slučaj puštajući u javnost nepotvrđene “informacije” o pokajništvu. Pa samo tako imali priliku čuti i čitati da je “Mislav Galić predao dokumente kojima tereti Todorića”, kako je Ivan Crnjac prvi pokajnik i slično. Javnost se lako lovi na te nepotvrđene vijesti jer u njih žele vjerovati, što je razumljivo.

Nakon što su imali šest mjeseci da počiste sve tragove teško je povjerovati da je itko od njih držao bilo kakvu spornu dokumentaciju u “impozantnom domu” u Zagrebu ili “grandioznoj” vikendici na Rabu. Financijska forenzika traje predugo i pitanje je imaju li naši istražni organi kapaciteta obaviti je kako spada. Dakle, kao najbrži i najsigurniji put za privođenje procesa kraju ostaje pokajništvo i međusobno terećenje. Ako je u slučaju Agrokorove vrhuške bilo zajedničkog protuzakonitog djelovanja, teško je vjerovati da će do kraja ostati jedni uz druge. U takvim skupinama ljude veže samo interes oko plijena, a ne zajednički ideali, međusobna ljubav i solidarnost.

Zašto bi relativno mlad čovjek odgulio dugogodišnju robiju za glavu koji je u Londonu? Nadalje, ako se i vrati i preda, zašto bi Gazda bio žrtveni jarac za sve, a oni koji su, od politike preko nadležnih institucija do medija, od njega cijelo vrijeme imali koristi, prošli lišo? Spektakl oko upada u dvorac i druge “impozantne domove” samo je početak. Ako priča ostane na iskaljivanju najnižih strasti na jednoj žrtvenoj jarčini ili nekoliko jaraca, jarčića, koza i kozlića, a ostane netaknut sistem koji je omogućio nastanak i dugogodišnje prikrivanje financijske rupe o kojoj i Putin razgovara s Predsjednicom u Moskvi, ništa se nije napravilo.

No ako se priča krene rasplitati dalje i dublje, a tu su Gazdina famozna bilježnica i eventualno pokajništvo najdragocjeniji, afera Agrokor bit će izraz Božje providnosti, nešto najbolje što se za ozdravljenje Hrvatske moglo dogoditi u novijoj povijesti. Čekajući rješenje te dileme, ostaje nam samo pratiti letove iz Londona i svjedočiti još jednom koliko je sestrinska ljubav jaka, a partnerska labava.

Nino Raspudić / Večernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati