Tko baca petarde u Baranjskome Petrovu Selu?

1

U javnosti se već godinama govori o potrebi za rječnikom etnika (imena stanovnika naseljenih mjesta i područja) i ktetika (odnosnih pridjeva koja se izvode od etnika te imena naroda i stanovnika država, tj. etnonima) ponajprije stoga što su ljudi prilično osjetljivi na to kako ih se naziva poglavito ako tko upotrebljava likove koje sami mještani ne upotrebljavaju.

U normativnim se priručnicima nastojalo pomiriti dva oprečna gledišta: 1. da se imena pišu kako ih mjesno stanovništvo izgovara i 2. da se pišu onako kako su zabilježena u normativnim priručnicima bez obzira na mjesne govore. Stjepan Babić piše o načelnome dogovoru hrvatskih jezikoslovaca „da u književni jezik ne mogu ući likovi koji narušavaju njegovu strukturu, njegove sustave, ali sloge nestaje kad treba odrediti koje ih konkretne osobine narušavaju”. Babić pritom misli na imena mjesta, ali dakako da se to odnosi i na etnike i ktetike. Slavko Pavešić u Jezičnome savjetniku na sličnome je tragu: „Imena naselja i njihovih stanovnika i pridjevi izvedeni od tih imena u književnome se jeziku upotrebljavaju u onom obliku u kojem ih upotrebljavaju sami oni o čijim se imenima radi.” Domeće ipak kako donosi i likove čija tvorba nije u skladu s normom. U Hrvatskome jezičnom savjetniku navode se pak dvije vrste tvorbe etnika: terenska i općeknjiževna. U stručnim radovima daje se prednost terenskomu liku (primjerice Pelješka, Šibenka, Zagrepčanec ili Dubrovkinja), a u općoj uporabi običniji je općeknjiževni lik (primjerice Pelješčanka, Šibenčanka, Zagrepčanin ili Dubrovčanka).

O tome što je općeknjiževni lik može se raspravljati. Za vukovce je općeknjiževni lik bio danas već zaboravljeni Spljećanin te lik Neretljanin,koji je u uporabu uveo Đuro Daničić gotovo posve istisnuvši najpotvrđeniji hrvatski lik Neretvanin. Može se raspravljati i o tome koji likovi narušavaju „strukturu književnoga jezika”.Sudeći po brojnim člancima o toj temi takvih je likova mnogo, a narušavanje se spomenute „strukture” ogleda na svim jezičnim razinama.

Spomenimo za početak da se nestandardnojezičnim etnicima i kteticima smatraju oni koji su tvoreni inojezičnim nastavcima, poglavito romanskim (primjerice Istrijan < Istra, Janjinarin < Janjina, Murterin < Murter, Puležan Splitska). Nestandardnojezičnim etnicima smatraju se i likovi Agramer ili Zaratin tvoreni prema njemačkome imenu Zagreba odnosno talijanskome Zadra. Većina pak stanovnika gradića Jastrebarskoga svoj rodni grad naziva Jaskom te otuda i mjesni etnici Jaskanac i Jaskanka. Uporaba je tih etnika također obilježena jer se tvore od „nadimka” toga grada, tj. od neslužbenoga imena. Stoga su potrebni i proničniji etnici Jastrebarac i Jastrebarka. Nadalje, nestandarnojezičnim se etnicima i kteticima smatraju i likovi u kojima se ogleda dijalektna pripadnost pojedinoga kraja na fonološkoj (npr. Blajka < Blato, Stivonka < Sutivan, Zamašjanka < Zamaslina) ili tvorbenoj razini (npr. Gospićan < Gospić, Mihaljevčan < Donji Miholjac, Svetomarščan < Sveta Marija). Katkad se iz tradicijskih razloga u standardnojezičnoj uporabi dopuštaju i neki mjesni etnici tvoreni sufiksima koji u hrvatskome standardnom jeziku nisu plodni u tvorbi etnika. Tako se, primjerice, često navodi mjesni lik Dubrovkinja iako je danas sufiks -kinja plodan u tvorbi etnonima (npr. Azerkinja, Uzbekinja), a u tvorbi se etnika smatra zastarjelim ili dijalektnim (npr. Hvarkinja, Viškinja). S druge se strane etnici tvoreni sufiksom -ka iako su potvrđeniji (i to ne samo na čakavskome području, npr. Bračka, Komiška, Viška, nego i na štokavskome području od Bukovice do južne Dalmacije i istočne Hercegovine, npr. Kalađurka < Kalađurđevići ili Stonka < Ston) ni u jednome normativnom priručniku ne navode kao standardnojezični. Postoje i mjesni likovi etnika i ktetika u kojima postoji izrazna povezanost s ojkonimom od kojega su tvoreni, ali su fonološki neprihvatljivi (tako se stanovnica sela Trnčina u Popovu naziva Trmačkom) ili su tvoreni nastavcima kojima se u hrvatskome standardnom jeziku ne tvore etnici i ktetici (tako se stanovnica sela Turkovići naziva Turkušom, a sela Golubinac Golubicom). Povezanost muškoga etnika Sočanin i ženskoga Salačka s ojkonimom Osojnik (selo kod Dubrovnika) pravi je izazov i za etimologe.

Katkad se u etniku kriju i starija imena naselja. Tako se stanovnici sela Stjepan-Krst kod Stoca nazivaju Potkremničarima/Potkrevničarima i Potkremničarkama/Potkrevničarkama prema starijemu imenu sela Potkremnice/Potkrevnice. Mnoga naselja u južnim hrvatskim krajevima nemaju etnike, nego se njihovi stanovnici nazivaju po središtima katoličkih župa (npr. stanovnici se Mliništa i Kose u Zažablju nazivaju Vidonjcima po selu Vidonje, koje je danas napušteno, a po kojemu se prozvala župa). O tome kako stanovnici pojedinih naselja nazivaju svoje susjede, mogla bi se napisati lijepa knjiga. Navodim tek primjer stanovnika paškoga gradića Novalje koje stanovnici susjednih mjesta nazivaju Nevaljcima jer je Novalja za njih Nevalja.

Isti etnik često označuje stanovnike različitih naselja. Tako je Novljanin stanovnik Novigrada kod Zadra, stanovnik Novske, Novoga Vinodolskog i Bokelj iz Herceg-Novoga, a Otočanin stanovnik više naselja koja se nazivaju Otok (od kojih su najpoznatiji Otok kod Vinkovaca i Otok kod Sinja) i najvećega grada u Gackoj dolini Otočca. Hrvatski pravopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovljeomogućio je razlikovanje etnika Gračanin (< Gračac i Graz) i Gradčanin (< Gradac).Kadšto nema nikakve izrazne povezanosti između ojkonima te etnika i ktetika. Tako se stanovnici Staroga Grada na otoku Hvaru nazivaju i Paižanima (romanizmom paiz prvotno se označivalo selo, no romanski se naziv u Hrvata prometnuo u dijalektni naziv za grad). Stanovnici se pak više naselja na jugozapadnome dijelu otoka Hvara (između ostalih i Svete Nedjelje) skupno nazivaju Plažanima. Da takvi likovi nisu svojstveni samo hrvatskomu jugu, svjedoči i mjesni etnik Zasenčar, kako se naziva stanovnik međimurskoga sela Zasadbreg.

  • naselje/područje
  • mjesni etnik
  • standardnojezični etnik
  • Blato
  • Blajka
  • Blaćanka
  • Golubinac
  • Golubica
  • Golubinčanka
  • Gospić
  • Gospićan
  • Gospićanin
  • Istranin
  • Istrijan
  • Istranin
  • Jagodnjak
  • Jagodnjačanka/Kačvolkuša
  • Jagodnjačanka
  • Vis
  • Viška
  • Višanka

Mjesni lik najviše pomaže u tvorbi etnika i ktetika tvorenih od višerječnih toponima. Tako su stanovnici Svetoga Filipa i Jakova Filipjanci, stanovnici Svetoga Petra u Šumi Supetarci, stanovnici Svetoga Juraja na Bregu Jurovčani,a stanovnici Staroga Petrova Polja Petropoljci.

Posebno su pak zanimljivi etnici u Baranji jer ondje većina naselja ima hrvatsko, mađarsko i hrvatskomu jeziku prilagođeno mađarsko ime. Jagodnjak tako nastanjuju Jagodnjačani i Jagodnjačanke, ali i Kačvolci i Kačvolkuše jer se u puku Jagodnjak naziva i Kačvala/Kačvola prema mađarskomu imenu Kácsfalu. Mjesni su etnici za Baranjsko Petrovo Selo samo Petarac i Petarka prema pučkome imenu toga naselja Petarda (< mađ. Petárda), a stanovnici se Kneževih Vinograda nazivaju Suljošanima i Suljošankama prema pučkome imenu Suljoš (mađ. Hercegszőllős).

I iz ovoga je malog uvida u mjesne etnike i ktetika razvidno zašto treba biti oprezan u davanju prednosti mjesnomu liku. Tako će se netko s juga vjerojatno čuditi otkud u Kneževim Vinogradima Suljošani te jamačno neće znati tko u Baranjskome Petrovu Selu baca petarde, a netko bi manje upućen stanovnike Dubrovnika, koji njegovi stanovnici i stanovnici širega okružja zovu Gradom, mogao nazvati Građanima. Temeljna je uloga svakoga jezika (a poglavito standardnoga) sporazumijevanje, stoga su i u tvorbi etnika i ktetika potrebni standardnojezični likovi kako bismo s pomoću njih prepoznavali i imena naselja. U Hrvatskoj, naime, danas ima gotovo 7000 službenih i vjerojatno desetak puta više neslužbenih naselja, svako je od njih s jezičnoga gledišta jednako važno te je nemoguće očekivati da govornici hrvatskoga jezika poznaju sve mjesne likove koji često zahtijevaju poznavanje mjesne i jezične povijesti te široko dijalektološko znanje.

Upravo ih stoga treba zapisati i čuvati, no već je na temelju primjera navedenih u ovome radu razvidno kako bi ustrajanje na tome da se svaki mjesni lik uvede u standardnojezičnu uporabu stvorio mnoge poteškoće već pri njihovu zapisu jer čak i pojedini štokavski govori imaju glasove koje hrvatski standardni jezik nema (npr. Śekose < Sjekose), a o kajkavskim i čakavskim govorima ne treba ni raspravljati. S druge strane, mjesni su etnici veoma korisni u određivanju standardnojezičnoga lika za višerječna imena naselja (npr. Supetarac za Sveti Petar u Šumi) pa čak i za određivanje etimologije i usklađivanje nekih imena s pravopisnim pravilima (npr. Hrvatačanin za Hrvace < Hrvatce).

Domagoj Vidović, Hrvatski jezik, 4/1, studeni 2014

facebook komentari

  • peppermintt

    Domagoj istražuje i donosi nam prebogato blago naše povijesti 🙂