Tko govori što hoće, čut će što neće

0

Po svemu sudeći Jaca je nabila na glavu veliki kožnati kaubojski šešir i, kad se u ogledalu uvjerila da sliči Anti Tomiću, potegla je lijevicom svoj kolt i počela šarati po Hrvatima. K’o Ante mitraljezom!

U Jutarnjem od 4. svibnja o.g., čitam o briljantnom ulasku u svijet progresivnog novinarstva saborske zastupnice i bivše premijerke Jadranke Kosor. Jutarnji bi postupio krajnje neodgovorno prema gledateljima Žikine dinastije kad bi propustio popuniti svoju već legendarnu kolumnističku elitu Jadrankom. Recimo, umjesto raskošno talentiranog Tomislava Židaka, mogla bi uletiti Kosorica koja je po svojim potencijalima i mentalnom ustroju ženski Boris Dežulović ili Ante Tomić. Po svemu sudeći Jaca je nabila na glavu veliki kožnati kaubojski šešir i, kad se u ogledalu uvjerila da sliči Anti Tomiću, potegla je lijevicom svoj kolt i počela šarati po Hrvatima. K’o Ante mitraljezom! Kaže naša Jaca kako je iskreno, do suza, očekivala da će, nakon ulaska u EU, podjele među Hrvatima “splašnjavati” ma što god da to znači. Kaže ona dalje u svojoj novoj kolumni: “Oko ulaska u EU postojao je, naime, zadnji veliki politički konsenzus kad smo se svi dogovorili da ćemo se kao društvo mijenjati… Činilo se da je to iskrena dogovorna demokracija, osobito na kraju pregovora.” Eto ti ga na! Uz naše ekonomiste, koji su školovani na valovima dogovorne ekonomije, sad smo s Jacom (koja je to valjda naučila u Kumrovečkoj školi) dobili i dogovornu demokraciju.

Croatia's Prime Minister Kosor smiles while waiting for President of the European Council Van Rompuy in Zagreb

Svaki puta se slatko nasmijem kad netko piše, govori i uvjerava podijeljene Hrvate o pregovorima o ulasku u rajski vrt zvan EU. Tu od pregovora nije bilo ni “p”. EU birokrati su na svaki sastanak dolazili sa novom listom zahtjeva koje bi naši pregovarači odmah ili nakon tobožnjeg konzultiranja i formalnog protivljenja, bespogovorno prihvaćali. Recimo, izuzetno teški su bili pregovori o predaji generala Gotovine. Pitanje je bilo hoćemo li ga odcinkati mi nepodijeljeni Hrvati ili ćemo zamoliti naše prijatelje Engleze da taj domoljubni čin obave umjesto nas. Jadranka vjerojatno vjeruje kako je Hrvatska nepodijeljeno i dogovorno demokratski stajala iz zanosnog pokliča “locirati, identificirati, uhititi i transferirati!”, valjda uz pomoć HŽ Carga.

Jaca, koja je navodno pravnica dok se još nisu pojavili razni Indeksi, citira nam kao dokaz svoje iznevjerene tvrdnje članak 14. Ustava RH. S druge strane vladajući, izazivajući sve zadnje velike podjele u društvu, citiraju isključivo članak 12. Ustavnog zakona. Bojim se, kako ni Jadranka ni vladajuća elita, a ni lijeva medijska falanga nikada nisu čuli ni pročitali članke 8. i 16. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina. Recimo Englezi nemaju pisani ustav. Kao povijesni prijatelji Engleza, Hrvati su zaboravili na članke 8. i 16. Ustavnog zakona. Ako zaboravimo i ostale članke Ustava RH, osim naravno 12. i 14., približit ćemo se Englezima po tome da više ni mi nećemo imati pisani Ustav! Veliko hrvatsko-englesko prijateljstvo nije, dakle, započelo u svibnju 1945. g., u Bleiburgu, kako to tvrde Tvrtko Jakovina i Hrvoje Klasić već kad smo počeli brisati iz pamćenja dijelove Ustava.

U daljnjem tekstu nas Jaca premudro upozorava kako članak 14. kaže da smo svi jednaki pred zakonom. Slično je mislio i Orwel. Neki su jednaki, a neki jednakiji! Potom nas Jaca ozbiljno upozorava: “Sve to 2008. g., pretočili smo u Zakon o suzbijanju diskriminacije, kao veliku razradu ustavnih vrednota.” Čitajući te izlizane i otrcane političke frazetine, uhvatilo me u kafiću, gdje sam to čitao, zijevanje. Međutim, odmah me razbudila praktična primjena tih velikih ustavnih vrednota o kojima cvrkuće naša Jaca.

Evo prvog primjera: Županijski je sud u Osijeku nepravomoćno oslobodio od optužbe izvjesnog Milana Đekića kojem se stavljalo na teret kako je u studenom 1991. g., neposredno nakon pada Vukovara, ubio dvadesetjednogodišnjeg branitelja Aleksandra Labu. Kao neposredni očevidci zločina, svjedočile su: Željka Jurić i njena majka Jasminka. Željka Jurić je šestogodišnja djevojčica čija slika je obišla svijet kad su je srpski agresori vodili kroz Vukovar, a ona je rasplakana gledala u kameru nekog novinara. No, nediskriminirajuće vijeće Županijskog suda u Osijeku zaključilo je kako je Željka bila premlada da bi mogla objektivno iskazivati, a svjedočenje njene majke bilo je ocijenjeno neistinitim jer je rekla da je ubojica ispalio rafal na pokojnog Laba, a mudri sud je zaključio da je Laba imao prostrijelnu ranu vrata i prepone. Sudjelovao sam u puno slučajeva kad se sudilo Hrvatima za ratne zločine, ali nikada nisam imao sreće naići na ovako suptilan način primjene Zakona o suzbijanju diskriminacije. Sretni Milan Đekić može zapaliti svijeću na Kamenitim vratima vijeću osiječkog Županijskog suda, pa po tom zapaliti preko grane.

Primjer drugi: ovih dana Vukovarac Tomislav Josić dobio je pisamce od Općinskog suda u Vukovaru kojim ga ljubezno obaviještavaju kako mu je izdan kazneni nalog kojim je kažnjen s osam mjeseci zatvora, uvjetno na dvije godine. Razlog njegove presude je poticanje na skidanje ćirilićnih ploča s javnih zgrada u Vukovaru. Nema veze za sud što su te ploče postavljene protivno člancima 8. i 16. Ustavnog zakona. Tko je skidao i razbijao ploče u Vukovaru naše slavne službe su već odavno “identificirale”, a sad se događa “transferiranje”. Opće je poznato da je građanin Tomislav Josić nije bio ni približio čirilićnim pločama kad su razbijane i skidane. Uostalom i lik iz Franz Kafkina romana “Proces” nije imao pojima što je to napravio, ali je ostao bespomoćan pred totalitarnim silama nacizma i komunizma, ali i liberalnog kapitalizma. Ono što je snašlo ovih dana građanina Josića može nam poslužiti kao paradigma ljudske sudbine pojedinaca na ovim prostorima.

Ipak, Jadranka je u pravu kad tvrdi kako je ulazak u EU bio zadnji veliki politički koncenzus. Tada su se političke elite dogovorile da podijeljene Hrvate prevedu žedne preko vode. Umjesto da se referendumom o ulasku u EU izjasni najmanje 50% plus jedan birač u RH, gospoda i drugovi (na čelu sa Šeksom i Jacom) promijenili su Ustav RH tako da to bude tek većina izašlih na referendum. E, tog detalja o dogovornoj demokraciji Jaca se nije sjetila u svom plačljivom medijskom uradku. Ipak, Jaca je u dobrim rukama. Brzo će skužiti tko su njeni, a tko njihovi, učeći uz Jergovića, Tomića, Pavičića i Butkovića.

I da ne bi bilo zabune kod ognjištara Iirigidnih desničara. Tomislav Josić dobio je čestitku od 8 mjeseci i 2 godine uvjetno, i to na latinici. Znači, ostajemo i nadalje podijeljeni!

Jasno je da ni Jaca, Šeks i njihova ekipa nisu čuli za misao Cicerona: “Voluntas populi suprema lex esto!” (Neka volja naroda bude najviši zakon). Makar i bez članaka 8. i 16. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina.

Jedina salveta za koju svi znaju u Lijepoj našoj je ona dobroćudnog diktatora dr. Franje Tuđmana. Diktatora kojeg se nitko nije bojao, kako je to mudro skužila Tanja Torbarina. Mrki diktator je pred Englezom, tradicionalnim hrvatskim prijateljem, zgrabio nož i vilicu te po salveti krenuo u dijeljenje BiH. Nož mu je valjda bio pretup, a salveta plastificirana, tako da su Srbi, kao agresori, na kraju dobili 50 posto Bosne ponosne.

Međutim, ima i drugih salveta o kojima Hrvati ništa ne znaju. Recimo Lafferova salveta. Arthur Laffer, američki ekonomist koji je još 1974. g., na salveti nacrtao nekim američkim ministrima pravilnu krivulju dokazujući kako je porezni prihod jednak i kad porezna stopa iznosi 100 posto kao i kad iznosi 0 posto. Prilično zanimljivo! Kod poreznog opterećenja prihodi rastu, ali samo do određene kritične točke. Kad porezi nadmaše tu točku, prihodi padaju jer ljudi više ne mogu uspješno poslovati plaćajući sve više poreze. Prilično jednostavno i logično, ali nedokučivo za našu Vladu. Ona stalno povećava postojeće i izmišlja nove poreze. Možda bi trebalo one u Vladi, koji su školovani na dogovornoj ekonomiji, uputiti na Laffera kako bi možda ipak napokon skužili zašto se nikako ne možemo izvući iz recesije, a gospodarstvo nam sve više rikava.

Ne mogu vjerovati da ja, kao radnik u Fordu u SAD-u, nisam bio čuo za Lafferovu krivulju. No, dobro! Srećom je za Laffera čuo novinar Večernjeg, Marko Biočina od kojeg sam maznuo ovu temu. Zašto? Zato jer je to tako logično i očigledno čak i svakom laiku, da sam očekivao bar neku reakciju naših političara na objavu članka Biočine. Nedostatak bilo kakve reakcije dokazuje kako je kod naših političara banana već odavno voće broj jedan, ostavivši iza sebe i jabuke, kruške i šljive, bez obzira na naš brend – šljivovic!

Problem današnjeg svijeta je u tome što razvijeni nemaju razvijen osjećaj za nerazvijene.

Dobio sam dvije packe nakon osvrta u prošloj kolumni na ulogu i djelovanje HAZU. Naravno, prihvaćam drugarsku kritiku i fleksibilan, kakav već jesam, ostajem čvrsto kod svojih ranijih stavova. Međutim, prateći preko interneta što se zbiva kod naših komšija u Srbiji još sam se jednom uvjerio u svemirski utjecaj njihovih akademika. Oni ne zovu opskurne političare na namještena predavanja već, kao s Olimpa, šalju jasne političke smjernice svojoj političkoj eliti. To su radili još 1987. g., 1990., 1991., pa su nastavili eto i do danas. “Otac nacije”, književnik i akademik Dobrica Čosić je u beogradskom tjedniku “Nedjeljnik” bio brutalno iskren: “Srbi. Kosovo smo izgubili. Pomirite se s time. I točka.” Kad to kaže poznati akademik, onda je to tema koja se danima vrti po cijeloj srpskoj javnosti. Dobrica naime, smatra kako Srbija više ne smije ratovati jer za to više nema ni biološki, ni patriotski potencijal. Smatra kako je njihova zadnja nada Putin, a ne Merkelica. Sjećam se kraja osamdesetih kad je SANU, na čelu sa Dobricom, bio uvjeren kako će Srbi, nakon Cerske bitke, napokon dobiti i jedan rat. Stoga je razumljiva euforija koja je tamo zavladala nakon pada Vukovara. Linija Virovitica, Karlobag, Zadar i Karlovac činila se tada gotova stvar, samo ako se na brzinu sredi ustašoidne nenaoružane Hrvate. Međutim, kao i obično u povijesti ratovanja, došao je puš-puš dan iliti 5. kolovoza 1995. g. Potom traktorijada, zečevi… ostalo sve znamo. Iako im to tada nije odmah bilo sasvim jasno, ali tog su dana ostali bez Krajine u Hrvatskoj, a nešto kasnije i bez Crne Gore i Kosova. Zanimljivo je kako danas, idejni začetnik cijelog tog osvajačkog plana, rezignirano obaviještava srpsku javnost kako Srbija više nema ni biološki ni patriotski potencijal za rat. Za to vrijeme se naše političke elite idalje naprežu iz petnih žila kako bi komšijama pomogli da ih nekako prošvercuju u EU da se u tom Kosoricinom eldoradu ne osjećamo mentalitetno usamljeni. Što mislite koga će Srbi poslušati: Dobricu Ćosića ili Vesnu Pusić i Josipovića? Ako i uđu u EU, bojim se da to ne bude kao Putinov trojanski konj. Gledajući geostrateški, to i nije tako loše za samu Srbiju. U toj bi trgovini “utržili” Republiku srpsku. Prema tome, dobro ih savjetuje “otac nacije” da nema više ratovanja jer su Srbi bolji trgovci nego ratnici. Čak je i Sloba proglasio hrvatske Srbe u Krajini zečevima. Da Pusićka pred otprilike tri godine nije onako neoprezno uletjela u deal Kosorice i Pupovca, Srbi bi već danas u istočnoj Slavoniji imali mnogo perspektivniju Zajednicu općina negoli je to bila SAO Krajina. Dokaz: nije sve u ratovima, nešto je i u lažima, kako je to napisao svojedobno “otac nacije” u svojim “Deobama”. A laž je uvijek velika napast.

Oscar Wilde je napisao: “Mogu odoljeti svemu osim napasti!”

Dok kritičar Jutarnjeg Tomislav Čadež tvrdi kako su djevojčice sa zečjim ušima u Frljićevoj predstavi “Aleksandra Zec” kič, dotle dramaturg iste predstave Marin Blažević tvrdi kako Čadež nema pojima o dramaturgiji te nije shvatio stvaralački geniji njega i Olija-režisera. Slažem se kako je Frljić genije. Nepatvoreni. Snagom svog antitalenta uspio se probiti do intendanta HNK Rijeka. Koje su mu reference za to? Dvije zabranjene predstave u Krakowu i Splitu. Glumci na pozornici omotani krvavim šniclima. Referendum o braku smatra šovinizmom. Gotovinu i Markača smatra zločincima unatoč oslobađajućoj presudi, a da je hrvatska država stvorena radi pljačke itd.

Terencije je još davno rekao: “Qui quae vult dicit, quae non vult audiet” (tko govori što hoće, čut će što neće).

Zvonimir Hodak

facebook komentari