Tko je izdao Darija Kordića?

    0

    Kad su Dariju Kordiću i Tihomiru Blašiću i njihovim obiteljima dodijeljena na korištenje dva stana u Zagrebu, u četvrti Trešnjevka, odmah je na njih u novinama krenuo napad. Među inima u tjedniku Globus, dodjelu stanova Kordiću i Blašiću kritizirao je pokojni Željko Malnar držeći to neopravdanom privilegijom.

    busovacaNisam imao nikakav „visoki izvor” na Pantovčaku ali sam pretpostavljao i Željku Malnaru   prenio svoje uvjerenje da im ne treba zaviditi jer će obojica biti izručeni u Den Haag. Svi smo svjedoci da su i Kordić i Blašić bez protivljenja prihvatili izručenje uvjereni da će u Haagu biti oslobođeni optužbi.

    „Bio sam uvjeren da ću uspjeti dokazati istinu, ali nisam vjerovao u obećanja, uz koja su me ispraćali, da će mi proces trajati 60 dana”, rekao je general Blaškić u jednom intervjuu. I Dario Kordić je vjerovao da će se u Haagu dokazati njegova nevinost.

    Jesu li u to bili uvjereni oni koji su ih sa smiješkom ispratili, ne znam. Možda su svojim smiješkom pokrivali svoju tešku nelagodu zbog dobivene zadaće. Vjerujem da su se i oni nadali njihovom oslobađanju od optužbi ili barem blažim zatvorskim kaznama. Radi toga su Gojko Šušak i Ljubo Ćesić-Rojs za obranu generala Blaškića angažirali Antu Nobila umjesto Hodaka. Nije ga izabrao Blaškić. Vjerovali su da će ljevičar Anto Nobilo biti sudu u Haagu prihvatljiviji od deklariranog  desničara Zvonka Hodaka.

    Kordić i Blaškić su sigurno pretpostavljali da držani interes diktira njihovo izručenje Haagu i zbog toga se ni jedan od njih nije protivio izručenju. Dan-dva nakon njihova izručenju Haagu, Hrvatska je primljena u Vijeće Europe.

    „U ožujku 1996. napisao sam ministru obrane Šušku i vrhovnom zapovjedniku predsjedniku Franji Tuđmanu pismo u kojem sam izrazio stav kako ne želim da me moja domovina izručuje, da se želim dobrovoljno staviti na raspolaganje Haagu. Ali nisam se slagao s terminom. Splet okolnosti bio je takav da je supruga rodila 18. ožujka 1996., a da sam već 1. travnja išao u Haag. Možda je to trebalo biti mjesec dana prije ili poslije… Ali nikad nije bilo dvojbi o odlasku u Haag. Ne bih dopustio da me itko traži i izručuje.”

    „Nisam bio ogorčen”, rekao je Blaškić u istom intervjuu, „Jedino mi je bilo teško vidjeti da su isti pripadnici službe sigurnosti i vojne policije koji su me osiguravali dok sam putovao na bojište odjednom postali čuvari koji paze da ne bih pobjegao, nestao. Nikad nisam razmišljao o bijegu i skrivanju. Nestao sam jedino od 17.30 sati 28. ožujka do podneva 29. ožujka. Kada sam shvatio da su me namjeravali isporučiti u Haag kao poštanski paket.”

    Nisam bio na ispraćaju Kordića i Blaškića u Haag a bio sam na dočeku iz zatvora i Blaškića i Kordića. Jednog i drugog dočekalo je isto mnoštvo Hrvata iz BiH i Hrvatske zajedno s onima koji su svojevremeno dobili zadatak ispratiti ih u Haag. Na dočeku generala Blaškića, nisam čuo da bi netko bio prozvan kao onaj koji ga izdade. Blaškić i nije bio u prvom planu nego Anto Nobilo.

    Ovaj advokat/odvjetnik figurirao je kao osloboditelj generala Blaškića pripisujući sebi zaslugu što je Blaškiću presuda na 45 godina zatvora smanjena na nešto manje od 9 godina. Blaškić nije oslobođen optužbe za ratni zločin nego je pušten nakon odležanih skoro devet godina u Haagu gdje je 6 mjeseci živio s pogrješnom dijagnozom leukemije. U haaškom zatvoru pokušalo ga se uništiti objavom u tisku da mu je supruga postala ljubavnica njegova odvjetnika Nobila. Mom ujaku koji je kao maloljenik preživio Bleiburg te kasnije 16 godina robijao u Zenici, ondašnja „služba” pobrinula se u KPD Zenica doturiti istu priču o njegovoj ženi.

    Na dočeku Darija Kordića, nisam vidio generala Blaškića što me nije iznenadilo jer su već odavno proširene priče da je Blaškić „oslobođen” kako bi umjesto njega robijao Dario Kordić. U svom govoru Dario Kordić je rekao da oprašta svima. Tko je bio potreban njegova oprosta, Dario Kordić nije rekao ali se ranije pronio glas da bi to bio general Blaškić a te glasine potvrdila je poznata kolumnisitica Višnja Starešina koja je na portalu Željke Marić www.narod.hr objavila komentar pod naslovom „Hrvatska mora tražiti međunarodnu ekspertizu Kordićeve presude zbog vlastite i europske sigurnosti”.

    U tom komentaru među ostalim napisala je sljedeće: „Kordić je osuđen na 25 godina zatvora. Njegova je presuda postala osnova za sveobuhvatnu optužnicu za zločinački pothvat protiv hrvatskog vojnog i političkog vodstva u BiH. Pripomogli su Tihomir Blaškić i njegov odvjetnik Anto Nobilo konstrukcijom o dvostrukoj, političkoj liniji zapovjedanja, koja je odgovornost za zločin nad muslimanima u Ahmićima preusmjeravala s Blaškića na Kordića i Tuđmana.”

    Pogrješna Višnjina poruka

    „Dario Kordić se nakon odslužene dvije trećine kazne vraća kući na uvjetnu slobodu. Nikada nije nikome prigovorio što su ga izdali, ostavili samog, što su mu nakon dolaska Račanove vlasti uskratili sredstva za obranu, što su mu ostavili obitelj nezbrinutu. Nije osudio čak niti postupke Tihomira Blaškića. A ja se upravo bojim da ne bude još jednom zloupotrebljen. Da neki u lošoj, a drugi u najboljoj namjeri ne počnu folklorno slaviti njegovo herojstvo umjesto da prisile vlast da napokon zatraži međunarodno relevantnu ekspertizu njegove presude.”

    Ne vjerujem da Višnja Starešina ima nešto osobnoga protiv generala Blaškića ali se čudim što ipak nije pomnije istraživala glasine i nije pokušala vidjeti loše posljedice njenih olako donesenih zaključaka i  za generala Blaškića i za Darija Kordića. U poplavi portala, njezin komentar vjerojatno ne bih ni pročitao da mi ga nije proslijedio prijatelj, dužnosnik Hrvatskoga svjetskog kongresa 8. lipnja 2014. s komentarom: „Predmet: FW: Izvrstan opis, jasni argumenti – opravdani zahtjev.”

    Nisam generala Blaškića nikada imao potrebu braniti. Kočio sam njegov povratak iz Austrije kamo je dezertirao iz Slovenije gdje je u JNA bio kapetan I. klase. U Beču su radili roditelji njegove supruge. Bojao sam se, jer ga nisam dostatno poznavao, da će povratkom u Hrvatsku vojsku, kao svi drugi koji su došli iz JNA imati priznat čin, mirovinski staž i ostala prava te da ne će htjeti poći u Bosnu u kojoj su naši ljudi bili spremni braniti hrvatski narod ali kojima je trebalo školovano vojno osoblje, oružje i drugo nužno za obranu. On se ipak, kad je pozvan, iz Beča vratio u Bosnu. Na putu su ga četnici premlatili i da ga slučajno nije prepoznao neki oficir JNA, bio bi ubijen.

    Tijekom Domovinskog rata u okruženju u Srednjoj Bosni Dario Kordić, general Blaškić, Ivica Rajić i neki drugi dužnosnici, puštali su druge obitelji da prema potrebi izađu iz okruženja ali su oni ostajali sa svojim obiteljima u okruženju. Pod zapovjednišvom generala Blaškića u borbi s muslimanima pognuo je i  njegov otac Ivo.

    Nije Blaškić oslobođen. Zahvaljujući Nobilu odgulio je 9 godina

    Darija Kordića jesam branio radi istine i pravednosti prema njemu. Neki koji su napisali svoje memoare, od mene su tražili da im pomognem u dijelu koji se tiče Hrvata u Srednjoj Bosni tijekom Domovinskog rata. Rado sam se prihvaćao tih poslova ali na kraju sam vidio da neke ključne dokumente nisi htjeli uzeti u obzir. Optužbe da su Hrvati u Srednjoj Bosni u suradnji sa Srbima izvršili agresiju na muslimane, jednostavno nije bilo moguće razotkriti. Već samo iz jednog dokumenta čiji je glavni autor Dario Kordić može se nazrijeti da za tobožnje oslobađanje generala Blaškića (smanjenje kazne od 45 na 9 godina) nije zaslužan Anto Nobilo ni njegova „dvostruka linija zapovijedanja” niti su  za presudu Dariju Kordiću na 25 godina zatvora „zaslužni” Anto Nobilo i general Blaškić.

    Taj dokument pod naslovom „Obrana Hrvatske iz Srednje Bosne” stvoren je na sastanku u Zagrebu 17. 10. 1991. na kojem su bili: Dario Kordić, Ivica Rajić (bivši predsjednik HDZ-a BiH), Ignac Koštroman, Marijan Skopljak. Taj dokumenat, koji je Dario Kordić isti dan uvečer dao u ruke predsjedniku Tuđmanu, otkriva projekt protiv kojeg su bili svi oni koji su podupirali srpsku agresiju kojom se željelo očuvati Jugoslaviju. Ti su, pretpostavljam, od početka vidjeli u Dariju Kordiću čelnika hrvatskog naroda koji im može i koji im jest pomrsio planove.  Meni stoga nije bilo ni najmanje čudno što Dario Kordić osuđen na 25 godina zatvora.

    U podnaslovu stoji: „Izvješće Darija Kordića, predsjednika Regionalne zajednice HDZ-a Srednje Bosne koju čini 12 općina: Zenica, Kakanj, Kreševo, Fojnica, Kiseljak, Busovača, Vitez, Novi Travnik, Jajce, Dobretići (južni dio općine Skender Vakuf naseljen Hrvatima), hrvatski dio općine Mrkonjić Grada – dva hrvatska sela s dvije i pol tisuće Hrvata”. U tih 12 općina živjela je jedna trećina Hrvata u BiH. Dokument ima 5 nepunih stranica a otkriva da su Dario Kordić i drugi vođe Hrvata bili jako dobro informirani i imali jasan cilj: „Naoružati  Hrvate Srednje Bosne da bi se spriječilo prebacivanje vojske (JNA) i naoružanja protiv Republike Hrvatske”.

    „U toj regiji su smješteni najznačajniji centri vojne industrije ne samo u Bosni i Hercegovini nego u cijeloj bivšoj Jugoslaviji. Vitez radi ekspolzive a Novi Travnik radi višecjevne raketne bacače i teška oruđa. Jedini centri koji to proizvode”, piše u dokumentu, i navodi se gdje se još nalazi namjenska (vojna) industrija; pomoć Hrvata stručnjaka u vojnoj proizvodnji u Brodu, Splitu… te spremnost da „Hrvati Srednje Bosne  po svaku cijenu ne će dozvoliti izvoz 9 statičnih i 16 pokretnih lansirnih rampi novog i na jugoslavenskim prostorima još nikad upotrebljenog naoružanja koje ima strahoviti učinak…”

    U tom dokumentu se jedinice JNA nazivaju „jedinice okupatorske vojske koje su vraćene iz Slovenije stacionirane su u Zenici i Travniku”.  U točki 3 prikazuje se „Geostrateški značaj Srednje Bosne”, u točki 4. „Vojska svjesna važnosti ove regije priprema njeno osvajanje”, a u točki 5. u „Stanje naoružanosti Hrvata Srednje Bosne” piše: „Unatoč mnogobrojnim obećanjima čelnih i odgovornih ljudi države Hrvatske i čelnika HDZ-a BiH, ter više desetaka obavljenih putovanja nekolicine ljudi iz ove regionalne zajednice u Zagreb, može se reći da je stupanj naoružanosti hrvatskog naroda u Srednjoj Bosni ravan nuli”.

    „To pokrjepljujemo slijedećim činjenicama:

    – Osam općina: Kreševo, Kiseljak, Fojnica, Busovača, Vitez, Novi Travnik, Jajce i Dobretići dobili su slovom i brojem po deset (10) pušaka M48 sa po 22 naboja i po 10 automatskih pušaka ruske proizvodnje sa dobošem, sa po 30 metaka a od tih je pet do šest neispravnih.

    – Općina Travnik je iste vrste naoružanja dobila 40 komada. Općine: Zenica, Kakanj i Hrvati Mrkonjić Grada nisu dobili ni jednu pušku.”

    U točki 6. su „Naši prijedlozi”. Među inim navode se razlozi za hitno „jačanje hrvatskih snaga u Srednjoj Bosni jer kroz Srednju Bosnu vode putevi kojima se upućuju rezervisti iz Srbije i naoružavanje protiv Hrvatske”, te „Ne idu preko Posušja i Lištice a srušen je i most Derventa – Prnjavor za Banja Luku te most Orašje – Županja a zatvoren je Slavonski Brod – Bosanski Brod”.

    Britanci uvježbavali muslimanske snajperiste

    „Kako sada stoji s opskrbom oružja Hrvata Bosne i Hercegovine, većina oružja završava u Zapadnoj Hercegovini gdje bez sumnje treba upućivati oružje ali budući da je tog oružja malo, radi bolje obrane Hrvatske trebalo bi napraviti bolju raspodjelu… kako bi se moglo stati na kraj prebacivanju okupatorske vojske i naoružanja preko Srednje Bosne protiv Republike Hrvatske”.

    Britanski vojnici u BiH – gospodari života i smrti

    „Naši neprijatelji misle da imamo oružja u izobilju ali kad budu osjetili da nemamo, krenut će uništavati nas”, jedan je od zaključaka i predviđanja Darija Kordića. Na tom sastanku nitko nije predviđao da bi protiv hrvatskog naroda u BiH mogli krenuti muslimani. Kordić ih je tada pozivao da se uključe ali npr. iz Srednje Bosne odlazili su samo Hrvati braniti Jajce. Dario Kordić na to tada nije računao.

    Tek kasnije na jednom sastanku u Kiseljaku Blaškić je zamolio da se posreduje kod Šuška za dostavu snajpera. Dobio je naime informaciju da muslimane u snajperskoj borbi vježbaju Britanci i da će krenuti na Hrvate. Iz jedne knjige o stradanjima Hrvata u Novom Travniku vidljivo je da je najveći dio Hrvata poginuo od muslimanskih snajperskih hitaca. O ulozi Britanaca govorio je u Vjesniku muftija Ševko ef. Omerbašić, poglavar muslimana u Hrvatskoj optužujući Britance da su oni potaknuli sukob Muslimana i Hrvata.

    Ne treba zaboraviti da je lov na generala Antu Gotovinu počeo Ranko Ostojić, sadašnji ministar MUP-a s parapolicijskim timom u akciji pod kodnim nazivima CASH (gotovina) i Magla. Te nazive sugerirao mu je britanski agent što je bila podvala. Tim se nazivom asociralo na Hitlerov  „Nacht und Nebel”, protiv protivnika Trećeg Reicha. Ostojić je „zaslužan” za hvatanje Ivice Rajića i Paška Ljubičića a da se SDP usudio, bio bi Ostojić uhitio i izručio Gotovinu.

    Dario Kordić i Tihomir Blaškić, za obranu hrvatskog naroda napravili su neprocjenjivo mnogo. Jedan drugom, uvjeren sam, nemaju što oprostiti. Nakon svečanog dočeka Tihomira Blaškića, narod se razišao kao i nakon svečanog dočeka Darija Kordića. S još većim slavljem bili su dočekani generali Mladen Markač i Ante Gotovina.

    I Blaškić i Gotovina brzo su se naučili živjeti životom običnih ljudi. Tomu će se brzo naučiti i Dario Kordić. Vjerojatno je i on pročitao „Sve će to narod pozlatiti”. Dariju Kordiću ne bi bila ni od kakve koristi nekakva „pravno održiva pravomoćna presuda, sukladno zapadnim pravnim standardima”.

    Nema potrebe dokazivati svoju nevinost. Ja se samo nadam da na to ne će utjecati pripadnici Münchenske bojne i stradalnici Domovinskog rata koje je pogodio top sa zagrebačke kule Lotrščak.

    HrvatskiFokus

    facebook komentari