Tko je kriv za smrt Mire Barešića?

    4

    Google Hrvatska je u posjedu vjerodostojnih izvješća nastalih nakon akcije u kojoj je, tijekom Domovinskog rata, poginuo hrvatski dragovoljac, jedan od najpoznatijih hrvatskih političkih emigranata Miro Barešić. Okolnosti njegove pogibije do danas nisu rasvijetljene do kraja, postoji osnovana smnja da se zapravo radilo o klasičnom smanuću u režiji bivših djelatnika i visokih oficira jugoslavenskoh tajnih služba. Dokumenti, kojih smo u posjedu, dokazuju takvu mogućnost i otvaraju nova pitanja o cijelom ovom slučaju.

    Izvješće članova Barešićeve skupine, tada podneseno u tajnosti Ministarstvu obrane Republike Hrvatske, i do sada čuvano u najstrožoj tajnosti, opisuje i razloge i način osnivanja vojne skupine kojoj je na čelu bio Miro Barešić, nakon svojeg povratka u Domovinu. “Sa željom da doprinese obrani domovine izvršni odbor HDP-a je odlučio pristupiti formiranju grupe od desetak ljudi koji će se staviti na raspolaganje postojećim hrvatskim obrambenim strukturama. Kao pročelnici odjela društvene samozaštite (Ivan Drviš, Antonio Lekić) u HDP-u izabrali smo desetak istreniranih ljudi koji su već radili na policijskim ili vojnim poslovima i kao takvi imali određena iskustva. Tim povodom pozvan je u domovinu gospodin Miro Barešić koji je stigao 12.7.1991. god. i odmah preuzeo zapovjedništvo nad grupom. Grupu su sačinjavali: Miro Barešić, zapovjednik; Antonio Lekić, bivši pripadnik jedinice za posebne zadatke (Lučko); Ivan Drviš, bivši pripadnik jedinice za posebne zadatke (Lučko); Frano Bokanović, bivši pripadnik jedinice za posebne zadatke (Lučko); Zdeslav Turić, radnik Službe državne sigurnosti; I.B., pripadnik jedinice za posebne zadatke Lučko; N.K., pripadnik jedinice za posebne zadatke Lučko; B.P. vojnik u francuskoj vojsci (Legija stranaca, 5 god.); N.K., vodnik u organizaciji “Sokol”; M.M., vodnik u organizaciji “Sokol”, te tri pridružena člana iz jedinice stacionirane u Kumrovcu”.

    U nastavku ovog Izvješća navode se detalji planiranja akcija posebne grupe nakon dolaska Mire Barešića u Hrvatsku i preuzimanja zapovjedništva nad grupom. “Po dolasku gospodina Mire Barešića ostvarern je prvi kontakt s gospodom Gojkom Šuškom i Vicom Vukojevićem gdje je dogovoren okviran način funkcioniranja grupe. Sve ovlasti oko zaživljavanja jedinice i rješavanja tehničkih zahtjeva prenešene su na gospodina Josipa Perkovića”. Ovdje, zapravo, ovo Izvješće postaje najzanimljivije. Gotovo nevjerojatnom zvuči činjenica da je nadređeni dužnosnik u Ministarstvu obrane za Barešićevu skupinu bio čovjek koji je još do prije godinu dana bio na čelu službe koja je naredila uhićenje i likvidaciju Mire Barešića – Službe državne sigurnosti u Hrvatskoj. Josip Perković bio je jedan od autora “Strogo povjerljivog Operativnog glasnika” SDB-a, kojim su popisani opasni emigranti i oni određeni za uhićenja i likvidacije. Na tom je popisu, kao što se može vidjeti na ovom portalu bio ponovno u veljači 1989. godine, upravo po Perkovićevom nalogu, i Miro Barešić. U povjerljivom SDB-ovom popisu Barešić je bio uveden kao jedan od najtraženijih emigranata pod sljedećim podatcima. “Barešić (Jure) Miroslav, pol M, zvani: Miro, državljanin: SFRJ, rođen: 9.19.1950., Drage, Biograd, SFRJ, prebivalište: Španija, mere OUP: lišenje slobode, obavjestiti: centar SDS Split, podnosilac prijedloga: centar SDS Split, podnosilac zahteva: SSUP-org.jed. za operativnu analitiku i dokumentaciju, evidencijski broj 76018722”.

    Logičnim se postavlja pitanje je li Perković, zapravo, dolaskom Mire Barešića u Domovinu kako bi sudjelovao u obrani zemlje, dobio priliku izvršiti stari naum (dok je bio na čelu komunističke tajne milicije) likvidacije tog hrvatskog političkog emigranta?! Nije li upravo tada u glavi Josipa Perkovića nastao plan za likvidaciju Mire Barešića, a Perkovićeva pozicija nadređenog dužnosnika Barešiću bila je idealna za takvo što. je li moguć scenarij po kojem je u čelništvu nekadašnjeg SDB-a, nakon “demokratskih promjena” 1990. nastao plan kako spriječiti stvarne hrvatske domoljubne snage da se vrate u Domovinu i preuzmu ključne uloge u političkom životu Hrvatske nakon osamostaljivanja. Čini se kako je jedino fizičkom likvidacijom tih ljudi i njihovom neutralizacijom u javnom životu bilo moguće spriječiti da kroz neko vrijeme upravo ti ljudi preuzmu ključne dužnosničke pozicije u novoj vlasti, pogotovo iz razloga jer je mnoge od njih u Hrvatsku pozvao upravo predsjednik Tuđman sa željom i namjerom da mu u procesu stvaranja hrvatske države budu najbliži suradnici i da aktivno sudjeluju u tom procesu. Takav Tuđmanov naum, nije se dakako, svidio nekadašnjoj komunističkoj nomenklaturi i udbaškim strukturama koje su se uz pomoć tada vodećih HDZ-ovaca Manolića i Mesića uspjele uvući u najvažnije institucije države u stvaranju – Republike Hrvatske. Kako bi zadržali pozicije moći koje su im tijekom preuzimanja vlasti omogućili tajnim dogovorima sa SKH-om Mesić i Manolić, pripadnici nekadašnjih SDB-ovih kadrovskih struktura jednostavno su odlučili neutralizirati neposrednu konkurenciju koja je dolazila iz redova hrvatske političke emigracije. Na tom su putu ljudi poput Barešića bili smetnja tim starim udbaškim strukturama i vrlo vjerojatno je odlučeno kako Barešića i njemu slične treba neutralizirati ako nikako drugačije, tada i fizičkom likvidacijom, ukoliko je potrebno. Iz dokumenata o akciji u kojoj je poginuo Barešić može se isčitati puno više nego što to na prvi pogled može izgledati. Ti dokumenti razotkrivaju i dokazuju jedinu mogućnost tko je mogao ugroziti akciju Barešićeve grupe i organizirati njegovo ubojstvo, prokazujući podatke o akciji i kretanju Mirine grupe četnicima, ili čak osobno Milanu Martiću, jednom od terorističkih vođa velikosrbijanskih pobunjenika.

    Kada se pažljivo analizira dokument koji je očito bio upućen Ministarstvu obrane kao izvješće o akcji u kojoj je Barešić poginuo, mogući nalogodavci ubojstva Mire Barešića nameću se sami po sebi. Potrebno je tom prilikom postaviti nekoliko ključnih pitanja. Prvo, tko je bio u Zagrebu koordinator akcije i nadređeni zapovjednik u MORH-u za Mirinu skupinu? Izvješće Lekića i Drviša o tomu nedvojbeno govori. “Prikupljanje opreme i naoružanja potrajalo je nekoliko dana. U tome su sudjelovali osobno gospodin Josip Perković i gospodin Miljenko Filipović. Grupa je bila spremna za polazak 18.7.1991. Osnovna uputstva za djelovanje dobili smo od gospodina Perkovića, a to su: djelovanje prema uniformiranim teroristima tzv. “martićevcima”, kao i svim drugim teroristima u kriznim područjima u koja smo upućeni. Razmatrala se mogućnost upada Knin i likvidacija Mile Martića. Način komunikacie između nas s terena i gospodina Perkovića dogovoren je tako da vezu održavamo preko automatske telefonske sekretarice s brojem u Zagrebu, a koji smo mi odredili.” Iz ovog dijela Izvješća potpuno je razvidno kako je jedino Josip Perković znao za sve detalje akcije u koju je upućena skupina kojom je zapovjedao Miro Barešić. Jedino je Perković operativno izvješćivan o tijeku akcije i djelovanja Mirine grupe te je jedino Perković u svakom trenutku znao za planove grupe kao i za njezino kretanje i napredovanje. Drugim riječima, jedino je Perković u MORH-u bio u mogućnosti smjestiti zamku Barešićevoj jedinici na terenu i dojaviti Martićevim ljudima detalje o kretanju i akciji jedinice Mire Barešića. Nitko drugi osim Josipa Perkovića nije znao dovoljno detalja i podataka koji bi mogli nanijeti štetu akciji ove specijalne skupine.

    Osim toga Josip Perković je najbolje poznavao i ljude koji su okruživali Milu Martića, pa i samog vođu krajiških terorista. Naime i Martić i njegovi bliski suradnici bili su nekada dio sigurnosnog sustava u komunističkoj Jugoslaviji, te je u to vrijeme Perković bio jedan od rijetkih dužnosnika u MORH-u sa dobrim vezama među kninskim pobunjenicima. Perković je mnogima, samo nekoliko mjeseci ranije bio šef u SDB-u. To su neraskidive linije povjerenja i komunikacije. Kada znamo te podatke i imamo uvid u Izvješće Drviša i Lekića, nema nikakve dvojbe kako je u likvidaciji Mire Barešića i njegovih suboraca (koji bi da nisu bili likvidirani bili svjedoci kako je Miro ubijen) ključna osoba i vjerojatni nalogodavac upravo Josip Perković. Bez obzira na tu činjenicu Perković nikada ni u kojem obliku nije ispitan o okolnostima ubojstva Mire Barešića. “Zamisao za drugu akciju potekla je ponovno od istih ljudi tj. Mire Barešića, Ivana Drviša, Antonia Lekića i B.P., a na temelju informacija koje je dobio Miro Barešić od nekih ljudi iz sela Vrane. Radilo se o barikadama s mitraljeskim gnijezdima na križanju ceste iz Vrana prema Benkovcu i ulazu u sela Donje Miranje i Ceranje. Troje ljudi: Antonio Lekić, Ivan Drviš, B.P. upućeni su u selo Vrane ispred gostionice x radi stupanja u kontakt s vodičem. Kontakt s vodičem je ostvaren u večernjim satima i bilo je dogovoreno vrijeme kada će se krenuti u izviđanje terena. Drugi dan oko 13 sati Antonio Lekić, Ivan Drviš, B.P. i vodič otišli su u izviđanje terena. U 17 h i 15 min približili smo se na tridesetak metara od križanja (glavnog mitraljeskog gnijezda) i uočili da se tamo nalaze samo dva uniformirana martićevca. Zalegli smo i osmatrali dalje. Također smo vidjeli da postoje još tri kamene barikade duž ceste razmaknute svakih dvadeset metara i dva mitraljeska gnijezda uvučena kraj ceste u raslinju. Te tri barikade i dva mitraljeska gnijezda bili su tada prazni”. U nastavku ovog dijela Izvješća opisuje se tijek priprema za izvođenje akcije, što dokazuje da akcije i nije bila nepripremljena, nego su pripadnici Barešićeve jedinice dobro promatrali i izviđali na terenu prije kretanja u akciju, utvrdili kretanje “martićevaca” njihove položaje, naoružanje, brojnost, termine smjena i popune pojedinih položaja terorista. Drugim riječima, sa te strane nije smjelo niti moglo biti znenađenja, osim ukoliko netko nakon kretanja u akciju ne dojavi Martićevim ljudima da je Barešićeva skupina krenula u akciju i točne položaje na kojima će ta jedinica napasti pobunjenike i teroriste. Ponovno treba naglasiti – jedina osoba koja je mogla odati takve informacije teroristima bio je Josip Perković. Nastavak Izvješća prilično dramatično opisuje trenutke kretanja u isplaniranu akciju i ubojstvo Mire Barešića. “Stigli smo na rub sela Vrane u noći 30.7.1991. između 22.30 i 23 sata.

    Tamo su nas dočekala četvorica vodiča. Trojicu novih vodiča je organizirao vodič (a). Vodiči su nas sproveli do točke broj 1 gdje smo u šumici prenoćili. Drugi dan 31.7.1991. oko 11 sati krenuli smo prema točci broj 2. U točci broj 2 podijelili smo se u dvije grupe. Grupu koja je išla prema točci broj 3 sačinjavali su Miro Barešić, B.P., Antonio Lekić, Ivan Drviš, I.K., M.M., jedan vodič te dvojica pridruženih iz Rosine jedinice. Grupu koja je išla prema točci broj 4 sačinjavali su I.B., N.K., pridruženi član iz Rosine jedinice i dva vodiča”. Na crtežu među dokumentima točno se može vidjeti raspored ovih položaja o kojima se piše u Izvješću. Sljedeći navodi Izvješća točno opisuju kako je situacija na terenu sada kada je akcija počela bila znatno drugačija od onih uvjeta koje su pripadnici jedinice snimili tijekom izviđanja i planiranja akcije. I sami Lekić i Drvš u ovom izvješću navode činjenicu koja ukazuje na izdaju odnosno kako je netko dojavio teroristima detalje o ovoj akciji – položaji terorista bili su znatno pojačani i popunjeni. Ta činjenica jasno ukazuje kako su četnici, tzv. “martićevci” imali točnu informaciju o akciji Barešićeve jedinice, njezinim položajima, i planu akcije napada na terorističke položaje. “Kod kretanja prema mitraljeskom gnijezdu otkriveno je da su mitraljeska gnijezda već zaposjednuta od strane “martićevaca” i vojske JA i to u pojačanom sastavu. Vratili smo se nazad i obavijestili zapovjednika. Razmatrali smo novonastalu situaciju i u tom trenutku uvidjeli da smo već opkoljeni i da se neprijatelj primiče sa svih strana”.

    Drugim riječima Barešić i njegova jedinica ušli su u dobro pripremljenu zamku četničkih terorista i jugoslavenske vojske, koja ih je očito očekivala i znala točno gdje ih trebaju opkoliti, dočekati i koliko će biti pripadnika Mirine jedinice, te kolike su im snage potrebne za neutralizaciju akcije ove hrvatske skupine. Pobunjenici i teroristi znali su detalje, koje je u tom trenutku osim sudionika ove akcije znao i mogao znati jedino Josip Perković kojega su o akciji izvješćivali pripadnici ove jedinice. I jedino je Perković takve informacije mogao proslijediti neprijateljskoj strani. “Kada je prvi od neprijatelja došao na 5m od našeg položaja otvorili smo paljbu. To se dogodilo u 13.30 sati. Krenuli smo u povlačenje, dok su dvojica držala odstupnicu (Antonio Lekić, B.P.). grupa se razdvojila u dvije manje grupice. Jedna se povlačila unazad, a druga više ulijevo. U grupici koja je išla u lijevo bili su Miro Barešić, M.M. i vodič (a). U toj grupici dok su se povlačili bio je ranjen Miro Barešić u nogu i kuk.

    U jednom trenutku dok mu je vodič (a) pomagao u povlačenju ponovno je bio prostrijeljen negdje ispod pazuha u trup, a također i vodič (a) koji je okrznut metkom o leđa. Ubrzo zatim Miro Barešić je izdahnuo”. Tako je jedan od najpoznatijih hrvatskih političkih emigranata Miro Barešić poginuo niti mjesec dana nakon njegova povratka u Domovinu. Ovi dokumenti koje danas objavljujemo ostali su šesnaest godina najstrože čuvana tajna, a ubojstvo Mire Barešića i njegovih suboraca, nikada nije razriješeno niti je provedena objektivna istraga. Dokazi ukazuju na izdaju. Ali, što je još važnije, ukazuju i na ime onoga tko je izdao Barešićevu jedinicu četnicima – na Josipa Perkovića, poznatog UDB-inog čovjeka za likvidacije hrvatskih političkih emigranata, koji je očito nastavio s tim poslom i nakon uspostave samostalne Hrvatske. Perković je danas živ, zdrav, zaštićen i uživa sve povlastice u “slobodnoj” Hrvatskoj. Mire Barešća nema već šesnaest godina, a politički zaštitnici Josipa Perkovića niti danas ne dopuštaju istragu i objavu istine o ovom slučaju. S druge, pak, strane hrvatsko iseljeništvo ostalo je najzainteresiranije za rješavanje ovog slučaja. Možda objavljivanje ovih dokumenata potakne javnu raspavu i ponovno aktualizira ovaj slučaj.
    Mogo bi se reć da nema osridnji godina Rvata da ne zna ko je bija Miro Barešić. Ja o njemu znan mnogo jer mi je bija kućni prijatelj…
    Ovo donosin za one koji ne znaju ko je Miro Barešić, donosin za one koji povrčno o njemu znaju, donosin za one koji o njemu puno znaju, a ponajviše ovo donisin za ONE KOJI SU KRIVI ZA NJEGOVU SMRT I KOJI SU GA IZDALI.

    Ako neko oće znati malo više o Miri Barešiću, potrebno je samo ovdje odgovoriti, a onda će Otporaš pregledati škrinju moga dida Gabre u kojoj ima svega sačuvano 🙂

    Otporaš/kamenjar.com

    facebook komentari

    • Malo svijetla o osobi Miri Barešić. Poznavao sam ga vrlo dobro. O njemu ću iznositi neke pojedinosti za koje mnogi ne znaju.

      Miro Barešić (Šibenik, 10. rujna 1950. – 31. srpnja 1991.) – hrvatski državotvorni emigrant i revolucionarac. Izvršio je atentat na jugoslavenskog veleposlanika u Švedskoj 1971. godine. Poginuo je u Domovinskom ratu.

      Kratki životopis Mire Barešića.

      Rođen u Šibeniku 10. rujna 1950. Odbio je služiti vojni rok u JNA zbog političkih stavova. Smatrao je da su Hrvatima ugrožena ljudska prava. Prethodno su komunisti ubili nekoliko njegovih rođaka. Osuđen je na 6 mjeseci zatvora na Golom otoku.

      Nakon odsluženja kazne, ilegalno je pobjegao iz Jugoslavije u Švedsku. Povezao se s pripadnicima hrvatske političke emigracije, članovima Hrvatskog Narodnog Odpora. U suradnji s Anđelkom Brajkovićem i Antom Stojanovim organizirao je i izveo akciju kojoj je bio cilj puštanje hrvatskih politički zatvorenika u zamjenu za jugoslavenskog veleposlanika u Švedskoj Vladimira Rolovića 7. travnja 1971. godine, poimenice Miljenka Hrkača od Širokog Brijega. Pružanjem otpora i pokušajem da ubije hrvatske rodoljube Rolović je teško ranjen, umro je nakon 8 dana. Švedska ih je policija uhitila pri čemu nisu pružali otpor. Služili su zatvorsku kaznu u strogo čuvanom zatvoru.

      Nakon godinu dana, grupa hrvatskih emigranata otela je zrakoplov u Malmu i njime su pobjegli u Španjolsku. Tražili su da puste Miru Barešića iz zatvora i pošalju ga zrakoplovom u Španjolsku. Kada je to učinjeno, napustili su oteti zrakoplov. Miro Barešić služio je zatvorsku kaznu u Španjolskoj 18 mjeseci. Nakon toga nije izručen Švedskoj, makar su Španjolska i Švedska imale sporazum o međusobnom izručenju. Dogovorom španjolskih i paragvajskih vlasti, emigrirao je u Paragvaj, jer mu je u Španjolskoj prijetila UDBA.

      U Paragavaju je promijenio identitet i zvao se Toni Šarić. Služio je u paragvajskoj vojsci i napredovao po činu. Bio je karatist i tjelohranitelj paragvajskog veleposlanika u SAD-u. Kada je pobijedio na jednom karate natjecanju, tražio je da se istakne hrvatska zastava tijekom proglašenja pobjednika. S vremenom je otkriven njegov pravi identitet i američke vlasti tragale za njim. Pronašli su ga u Paragvaju te ga, kao svemoćni američki Marshalli, kidnapirali i izručile su ga Švedskoj, gdje je bio u zatvoru sve do 1988. godine, kada se vratio u Paragvaj.

      Početkom Domovinskog rata vratio se u Hrvatsku, nakon što je dobio hrvatsku putovnicu. Susreo se s drugim hrvatskim emigrantima i pridružio ZNG-u. Planirao je vojne akcije. Poginuo je u jednoj takvoj vojnoj akciji u Zadarskoj županiji samo tri tjedna nakon dolaska u Hrvatsku. Za smrt Mire Barešića će za sigurno odgovarati oni Hrvati koji su lojalno radili u službi UDBE i jugoslavenstva. Svakako da je svoje duge prste u ubojstvu Mire Barešića imao i “svemoćni” Josip Perković.

    • Malo svijetla o osobi Miri Barešić. Poznavao sam ga vrlo dobro. O njemu ću iznositi neke pojedinosti za koje mnogi ne znaju.

      Miro Barešić (Šibenik, 10. rujna 1950. – 31. srpnja 1991.) – hrvatski državotvorni emigrant i revolucionarac. Izvršio je atentat na jugoslavenskog veleposlanika u Švedskoj 1971. godine. Poginuo je u Domovinskom ratu.

      Kratki životopis Mire Barešića.

      Rođen u Šibeniku 10. rujna 1950. Odbio je služiti vojni rok u JNA zbog političkih stavova. Smatrao je da su Hrvatima ugrožena ljudska prava. Prethodno su komunisti ubili nekoliko njegovih rođaka. Osuđen je na 6 mjeseci zatvora na Golom otoku.

      Nakon odsluženja kazne, ilegalno je pobjegao iz Jugoslavije u Švedsku. Povezao se s pripadnicima hrvatske političke emigracije, članovima Hrvatskog Narodnog Odpora. U suradnji s Anđelkom Brajkovićem i Antom Stojanovim organizirao je i izveo akciju kojoj je bio cilj puštanje hrvatskih politički zatvorenika u zamjenu za jugoslavenskog veleposlanika u Švedskoj Vladimira Rolovića 7. travnja 1971. godine, poimenice Miljenka Hrkača od Širokog Brijega. Pružanjem otpora i pokušajem da ubije hrvatske rodoljube Rolović je teško ranjen, umro je nakon 8 dana. Švedska ih je policija uhitila pri čemu nisu pružali otpor. Služili su zatvorsku kaznu u strogo čuvanom zatvoru.

      Nakon godinu dana, grupa hrvatskih emigranata otela je zrakoplov u Malmu i njime su pobjegli u Španjolsku. Tražili su da puste Miru Barešića iz zatvora i pošalju ga zrakoplovom u Španjolsku. Kada je to učinjeno, napustili su oteti zrakoplov. Miro Barešić služio je zatvorsku kaznu u Španjolskoj 18 mjeseci. Nakon toga nije izručen Švedskoj, makar su Španjolska i Švedska imale sporazum o međusobnom izručenju. Dogovorom španjolskih i paragvajskih vlasti, emigrirao je u Paragvaj, jer mu je u Španjolskoj prijetila UDBA.

      U Paragavaju je promijenio identitet i zvao se Toni Šarić. Služio je u paragvajskoj vojsci i napredovao po činu. Bio je karatist i tjelohranitelj paragvajskog veleposlanika u SAD-u. Kada je pobijedio na jednom karate natjecanju, tražio je da se istakne hrvatska zastava tijekom proglašenja pobjednika. S vremenom je otkriven njegov pravi identitet i američke vlasti tragale za njim. Pronašli su ga u Paragvaju te ga, kao svemoćni američki Marshalli, kidnapirali i izručile su ga Švedskoj, gdje je bio u zatvoru sve do 1988. godine, kada se vratio u Paragvaj.

      Početkom Domovinskog rata vratio se u Hrvatsku, nakon što je dobio hrvatsku putovnicu. Susreo se s drugim hrvatskim emigrantima i pridružio ZNG-u. Planirao je vojne akcije. Poginuo je u jednoj takvoj vojnoj akciji u Zadarskoj županiji samo tri tjedna nakon dolaska u Hrvatsku. Za smrt Mire Barešića će za sigurno odgovarati oni Hrvati koji su lojalno radili u službi UDBE i jugoslavenstva. Svakako da je svoje duge prste u ubojstvu Mire Barešića imao i “svemoćni” Josip Perković.

    • Kome se poklonio Karamarko u zadarskom zaleđu? Barešić je postao ikona desnice nakon ubojstva ambasadora

      POGINUO POD VELOM TAJNE

      Kome se poklonio Karamarko u zadarskom zaleđu? Barešić je postao ikona desnice nakon ubojstva ambasadora

      Autor: Vlado Vurušić

      Objavljeno: 02.08.2012

      Novi predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko nedavno je u zaseoku Miranjima Donjim pokraj Benkovca položio vijenac na spomen-ploču podignutu u čast četvorici hrvatskih branitelja koji su ondje poginuli u zasjedi “sao-krajinskih” odmetnika na početku Domovinskog rata, 31. srpnja 1991. godine.

      VEZANE VIJESTI

      Vijesti

      CIA: Uz ovakvu emigraciju Tito može mirno spavati

      Vijest bi vjerojatno bila protokolarna u svakodnevici šefa najveće oporbene stranke u osvit proslave Oluje da među nastradalima nije i Miro Barešić, kontroverzni hrvatski emigrant koji je 1971. godine izvršio atentat naVladimira Rolovića, jugoslavenskog ambasadora u Švedskoj. Barešićev slučaj također privlači pozornost i zbog toga što je akcija u kojoj je na samom početku rata poginuo s još trojicom suboraca, do danas obavijena velom tajne.

      Metak u leđa

      Naime, prema nekima je Miro Barešić, navodno, nastradao kao žrtva urote u koju su bili umiješani i neki visoki hrvatski dužnosnici. Tako je, recimo, hrvatski emigrant Nikola Majstorović u svom dokumentarnom filmu o pogibiji Mira Barešića kao krivca prokazao tadašnjeg ministra iseljeništva i poslije drugog čovjeka Tuđmanove vlasti Gojka Šuška, dok su u veljači 2012. godine Mario Barišić, bivši vojni policajac, i Stipe Jukić, bivši zaposlenik SIS-a, podnijeli prijavu Državnom odvjetništvu protiv nekolicine pripadnika te službe koji su kobnog dana bili s Barešićem u akciji – Tvrtka Pašalića, Antonija Lekića, Nikole Krište, Ivana Drviša i nepoznate osobe – zbog sumnje da su skrivili smrt Mire Barešića.

      – Miro je dobio metak u leđa. Jedan od onih koji je bio s njim je ubojica – tvrdi Mario Barišić. Prema njemu, Barešić je smaknut jer je znao mnoge mračne tajne hrvatske emigracije i “udbaše” u njihovim redovima.

      Tako je Tomislav Karamarko opet, vjerojatno nehotice, otvorio još jedno bolno i skrivano pitanje Domovinskog rata.

      Politički potez

      – Ova njegova gesta ne iznenađuje, ali bilo bi bolje da je kao ministar unutarnjih poslova pokrenuo istragu zbog tog spornog slučaja. Ovako se polaganje cvijeća doima tek kao formalan politički potez jer nije moguće da ne zna kako će to ponovno potaknuti mnoga pitanja – rekao nam je kratko povjesničar Tvrtko Jakovina.

      Miro Barešić jedna je od najpoznatijih osoba hrvatske “političke emigracije” iz vremena Jugoslavije. Odležao je šest mjeseci na Golom otoku jer je odbio služiti JNA. Nakon toga, 1969. bježi u Švedsku, gdje se ubrzo uključuje u ekstremne hrvatske emigrantske organizacije da bi postao “slavan” kada je 7. travnja 1971. godine, kao član “Hrvatskog narodnog odpora” u jugoslavenskoj ambasadi u Stockholmu, zajedno s Anđelkom Brajkovićem i Antom Stojanom, ubio ambasadora Vladimira Rolovića.

      Nakon uhićenja je osuđen na dugogodišnju zatvorsku kaznu. Otada u radikalnim emigrantskim krugovima Barešić postaje “ikona”.

      Tako u rujnu 1972. godine skupina hrvatskih emigranata otima zrakoplov švedske kompanije SAS i u zamjenu za puštanje putnika traži Barešićevo oslobađanje. Švedske vlasti popuštaju.

      Smrt u Zagori

      S otetim zrakoplovom Brešić i otmičari lete u tada Francovu Španjolsku, gdje se predaju tamošnjim vlastima. Nakon samo 18 mjesci zatvora španjolske vlasti puštaju Barešića iz zatvora koji nedugo potom bježi u Paragvaj pod imenom Toni Šarić. Potom odlazi u SAD, no Amerikanci ga uhićuju i isporučuju Švedskoj gdje je odležao kaznu do 1988., kad je pušten iz zatvora. Nakon prvih višestranačkih izbora, u srpnju 1991. godine u tajnosti dolazi u Hrvatsku. Odmah se uključio u novoosnovani Zbor narodne garde, a poginuo je pod nerazjašnjenim okolnostima u kamenjaru Dalmatinske zagore ni mjesec nakon povratka u Hrvatsku.

      Tek tjedan dana nakon pogibije njegovo je tijelo razmijenjeno sa srpskom stranom. Da stvar bude intrigantnija, Barešić je kasnije, kako je u jednom intervjuu kazao Gojko Šušak, pokopan na zagrebačkom Miroševcu pod imenom Ante Katić. Šušak je otkrio identitet Barešića tek godinu dana kasnije, a u ljeto 1992. Barešić je pokopan drugi put, pod svojim imenom, na Mirogoju.

      Iako se sve ove godine pogibija Mira Barešića smatrala “sumnjivom”, istraga o okolnostima njegove smrti nikad nije provedena.

      Napadnim desničarenjem Karamarko neće ojačati HDZ

      – Polaganje cvijeća na spomen-obilježje Miri Barešiću uklapa se u ponašanje i politički habitus Tomislava Karamarka koje on demonstrira otkad je odlučio da će preuzeti HDZ. Ovakve njegove geste se mogu očekivati i ubuduće – rekao je politolog Ivica Maštruko koji je bio savjetnik predsjednika Mesića, baš kao i Karamarko.

      – Tim simboličnim gestama Karamarko demonstrira jačanje konzervativne struje u stranci i želi se pokazati kao jedina prava snaga desnice.

      Maštruko ne vjeruje da će takvim gestama ojačati HDZ, ali time, misli on, odgađa konstituiranje stranke kao ozbiljne i moderne konzervativne stranke. Smatra da njegovo napadno desničarenje i određeni radikalizam neće privući stranci dodatne glasače, ali ozbiljno može zabrinuti, pa čak i izgubiti, priličan broj građanske desnice kojoj radikalizacija ne odgovara.

      – Dobar dio članova želi HDZ bliže desnom centru, a ne predstavnicu naglašenih ognjištarskih stavova koji je guraju od centra – kaže Maštruko.

    • Kome se poklonio Karamarko u zadarskom zaleđu? Barešić je postao ikona desnice nakon ubojstva ambasadora

      POGINUO POD VELOM TAJNE

      Kome se poklonio Karamarko u zadarskom zaleđu? Barešić je postao ikona desnice nakon ubojstva ambasadora

      Autor: Vlado Vurušić

      Objavljeno: 02.08.2012

      Novi predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko nedavno je u zaseoku Miranjima Donjim pokraj Benkovca položio vijenac na spomen-ploču podignutu u čast četvorici hrvatskih branitelja koji su ondje poginuli u zasjedi “sao-krajinskih” odmetnika na početku Domovinskog rata, 31. srpnja 1991. godine.

      VEZANE VIJESTI

      Vijesti

      CIA: Uz ovakvu emigraciju Tito može mirno spavati

      Vijest bi vjerojatno bila protokolarna u svakodnevici šefa najveće oporbene stranke u osvit proslave Oluje da među nastradalima nije i Miro Barešić, kontroverzni hrvatski emigrant koji je 1971. godine izvršio atentat naVladimira Rolovića, jugoslavenskog ambasadora u Švedskoj. Barešićev slučaj također privlači pozornost i zbog toga što je akcija u kojoj je na samom početku rata poginuo s još trojicom suboraca, do danas obavijena velom tajne.

      Metak u leđa

      Naime, prema nekima je Miro Barešić, navodno, nastradao kao žrtva urote u koju su bili umiješani i neki visoki hrvatski dužnosnici. Tako je, recimo, hrvatski emigrant Nikola Majstorović u svom dokumentarnom filmu o pogibiji Mira Barešića kao krivca prokazao tadašnjeg ministra iseljeništva i poslije drugog čovjeka Tuđmanove vlasti Gojka Šuška, dok su u veljači 2012. godine Mario Barišić, bivši vojni policajac, i Stipe Jukić, bivši zaposlenik SIS-a, podnijeli prijavu Državnom odvjetništvu protiv nekolicine pripadnika te službe koji su kobnog dana bili s Barešićem u akciji – Tvrtka Pašalića, Antonija Lekića, Nikole Krište, Ivana Drviša i nepoznate osobe – zbog sumnje da su skrivili smrt Mire Barešića.

      – Miro je dobio metak u leđa. Jedan od onih koji je bio s njim je ubojica – tvrdi Mario Barišić. Prema njemu, Barešić je smaknut jer je znao mnoge mračne tajne hrvatske emigracije i “udbaše” u njihovim redovima.

      Tako je Tomislav Karamarko opet, vjerojatno nehotice, otvorio još jedno bolno i skrivano pitanje Domovinskog rata.

      Politički potez

      – Ova njegova gesta ne iznenađuje, ali bilo bi bolje da je kao ministar unutarnjih poslova pokrenuo istragu zbog tog spornog slučaja. Ovako se polaganje cvijeća doima tek kao formalan politički potez jer nije moguće da ne zna kako će to ponovno potaknuti mnoga pitanja – rekao nam je kratko povjesničar Tvrtko Jakovina.

      Miro Barešić jedna je od najpoznatijih osoba hrvatske “političke emigracije” iz vremena Jugoslavije. Odležao je šest mjeseci na Golom otoku jer je odbio služiti JNA. Nakon toga, 1969. bježi u Švedsku, gdje se ubrzo uključuje u ekstremne hrvatske emigrantske organizacije da bi postao “slavan” kada je 7. travnja 1971. godine, kao član “Hrvatskog narodnog odpora” u jugoslavenskoj ambasadi u Stockholmu, zajedno s Anđelkom Brajkovićem i Antom Stojanom, ubio ambasadora Vladimira Rolovića.

      Nakon uhićenja je osuđen na dugogodišnju zatvorsku kaznu. Otada u radikalnim emigrantskim krugovima Barešić postaje “ikona”.

      Tako u rujnu 1972. godine skupina hrvatskih emigranata otima zrakoplov švedske kompanije SAS i u zamjenu za puštanje putnika traži Barešićevo oslobađanje. Švedske vlasti popuštaju.

      Smrt u Zagori

      S otetim zrakoplovom Brešić i otmičari lete u tada Francovu Španjolsku, gdje se predaju tamošnjim vlastima. Nakon samo 18 mjesci zatvora španjolske vlasti puštaju Barešića iz zatvora koji nedugo potom bježi u Paragvaj pod imenom Toni Šarić. Potom odlazi u SAD, no Amerikanci ga uhićuju i isporučuju Švedskoj gdje je odležao kaznu do 1988., kad je pušten iz zatvora. Nakon prvih višestranačkih izbora, u srpnju 1991. godine u tajnosti dolazi u Hrvatsku. Odmah se uključio u novoosnovani Zbor narodne garde, a poginuo je pod nerazjašnjenim okolnostima u kamenjaru Dalmatinske zagore ni mjesec nakon povratka u Hrvatsku.

      Tek tjedan dana nakon pogibije njegovo je tijelo razmijenjeno sa srpskom stranom. Da stvar bude intrigantnija, Barešić je kasnije, kako je u jednom intervjuu kazao Gojko Šušak, pokopan na zagrebačkom Miroševcu pod imenom Ante Katić. Šušak je otkrio identitet Barešića tek godinu dana kasnije, a u ljeto 1992. Barešić je pokopan drugi put, pod svojim imenom, na Mirogoju.

      Iako se sve ove godine pogibija Mira Barešića smatrala “sumnjivom”, istraga o okolnostima njegove smrti nikad nije provedena.

      Napadnim desničarenjem Karamarko neće ojačati HDZ

      – Polaganje cvijeća na spomen-obilježje Miri Barešiću uklapa se u ponašanje i politički habitus Tomislava Karamarka koje on demonstrira otkad je odlučio da će preuzeti HDZ. Ovakve njegove geste se mogu očekivati i ubuduće – rekao je politolog Ivica Maštruko koji je bio savjetnik predsjednika Mesića, baš kao i Karamarko.

      – Tim simboličnim gestama Karamarko demonstrira jačanje konzervativne struje u stranci i želi se pokazati kao jedina prava snaga desnice.

      Maštruko ne vjeruje da će takvim gestama ojačati HDZ, ali time, misli on, odgađa konstituiranje stranke kao ozbiljne i moderne konzervativne stranke. Smatra da njegovo napadno desničarenje i određeni radikalizam neće privući stranci dodatne glasače, ali ozbiljno može zabrinuti, pa čak i izgubiti, priličan broj građanske desnice kojoj radikalizacija ne odgovara.

      – Dobar dio članova želi HDZ bliže desnom centru, a ne predstavnicu naglašenih ognjištarskih stavova koji je guraju od centra – kaže Maštruko.