Tko je lud, a tko se ludim pravi?

0

Vojislav Šešelj sam po sebi ne bi bio zanimljiv kad bi se radilo tek o jednoj poremećenoj, živopisnoj, herostratskoj osobi, koja bi pod teretom vlastite, najprije psihičke a sada i tjelesne bolesti, bila u stanju zapaliti cijeli svijet, da svojim teatrom ne otkriva neke političke pozicije koje nužno izazivaju oprez i sumnju.

Apsolutnom zvijezdom mjeseca studenog 2014. godine postao je haaški optuženih Vojislav Šešelj, pušten na slobodu nakon deset godina suđenja i bez presude, pod uvjetom da ne utječe na svjedoke i na žrtve. No, onako pomalo tragičan, pomalo komičan, pomalo zabavan, pomalo zloguk i prije nego što je izašao iz zatvora najavio je svoju žestoku političku kampanju. Stigavši u Beograd najprije je zaprijetio svojim stranačkim drugovima, sada na visokom pozicijama, Tomislavu Nikoliću i Aleksandru Vučiću, a onda, pred nekoliko tisuća oduševljenih simpatizera, uz pjesmu “Sprem’te se sprem’ te, četnici” i susjednim zemljama, oživljavajući ideju velike Srbije i čestitajući “osloboditeljima” Vukovara, čije je, međutim, plodove prokockala srbijanska vlast, vrativši ovaj grad u hrvatske ruke.

Šešelj sam po sebi ne bi bio zanimljiv kad bi se radilo tek o jednoj poremećenoj, živopisnoj, herostratskoj osobi, koja bi pod teretom vlastite, najprije psihičke, a sada i tjelesne bolesti bila u stanju zapaliti cijeli svijet, da svojim teatrom ne otkriva neke političke pozicije koje nužno izazivaju oprez i sumnju.

Prvo pitanje koje se ovim slučajem nameće je pitanje za Haaški sud. Zašto je, naime, uopće pustio Šešelja iz zatvora, očito nespreman da ikada donese presudu? Jer, da je htio, s obzirom da je dokazni postupak praktički završen, to bi bio već učinio. Objašnjenje treba tražiti u nekim Šešeljevim izjavama pred Sudom. U jednoj od tih izjava jasno je objasnio kako je cijelom vukovarskom operacijom ravnao JNA. A upravo je to ona točka svih procesa koje Haag brižljivo izbjegava, a u presudi bi to morao spomenuti. Kao što je poznato, iz vrha ove armije nitko nije optužen ni procesuiran. Osuđen je, točnije, samo onaj iz drugog ili trećeg ešalona, samo Veselin Šljivančanin, ponosni gospodar života i smrti u danima nakon zauzimanja Vukovara, i to na dvadeset godina, da bi nakon polovice kazne bio pušten. Za usporedbu: Dario Kordić koji nije bio ni vojnik odležao je čak 25 godina. Osuđeni su, doduše, Martić i Babić, sudi se još Karadžiću, Mladiću i Hadžiću (tko zna kako će i to završiti?), ali samo kao pripadnicima paravojnih lokalnih postrojbi. Logičan je onda zaključak kako je JNA za svoje akcije imala odobrenje i prešutnu suglasnost sponzora Haaškoga suda, odnosno zapadnih sila, koje su se sustavno oglušivale o vapaje šefova svojih misija dok su trajalu opsada i neviđeni zločini u porušenom gradu.

I druga strana iste medalje, za agresiju na Hrvatsku, uključujući i Vukovar, JNA i Srbija su također lišeni svake odgovornosti. Ratko Mladić je u funkciji oficira JNA zapovijedao napadima na Škabrnju i još neka mjesta u Hrvatskoj, ali je odgovarao samo kao vođa bosanskih Srba za zločine u BiH. Slobodan Milošević je optužen zbog Kosova, a ne zbog Hrvatske. Da apsurd bude potpun, vodeće osobe nametnutog, obrambenog rata u Hrvatskoj osuđene su pred domaćim pravosuđem (Norac, Merčep, Glavaš, Brodarac…), a teškim kaznama izmakli su Gotovina i Markač, koji su unaprijed bili proglašeni egzekutorima “zločinačkog poduhvata” i etničkog čišćenja. Spasila ih je američka uloga u Oluji. Zato su teško kažnjeni s malim izgledima na sretan epilog zapovjednici HVO-a u BiH. Ni tamo za zločine nad Hrvatima nitko nije kažnjen ni optužen.

I nakon Šešeljevih performansa u Beograd stiže glavni tužitelj Serge Brammertz da bi se pohvalio svojim domaćinima kako se neće žaliti na Šešeljevo puštanje na slobodu, iako za to ima razloga, što će Beograd svakako znati cijeniti. Konstatirana je ovom prigodom suradnja na visokoj razini te kako između dviju strana, srbijanske vlade i tužiteljstva, nema otvorenih pitanja. O Šešeljevim nastupima i porukama nema ni jedne ograde od strane službene srbijanske politike, kao što nema ni kritičkih komentara u tamošnjoj javnosti. A kako bi i bilo kad je Šešelj samo izraz jedne politike koja nipošto nije mrtva. Iz Beograda su, reagirajući na neke reakcije hrvatskih političara, uzvratili neka se Hrvatska ne miješa u njihova unutarnja pitanja!? I sam Nikolić ponavlja kako je Vukovar srpski grad, prije tri godine Vlada RS je usvojila dokument kojim se navješćuje nova ofenziva prema susjedima preko srpskih manjina, a u Beogradu se održava prijeteća vojna parada uz Putinovu nazočnost, te zajedničke vojne vježbe s Rusima.

Reakcije iz hrvatske politike usmjerene su tek na osobu samog Šešelja ali ne i na politiku koja ga omogućuje i proizvodi. Hrvatski zastupnici u Europskom parlamentu pokreću rezoluciju kojom bi se, kakve li hrabrosti, osudilo ponašanje Vojislava Šešelja, kao da je riječ o kakvom delinkventu ili huliganu iz Milana. Vesna Pusić, ministrica vanjskih poslova najprije se pita, ta zašto bi hrvatska diplomacija uopće reagirala, a onda izražava sućut Srbiji zbog “poludjelog ratnog zločinca”, kao da se radi o poplavi i opet kao da sam Šešelj nema ništa sa Srbijom ni Srbija s njim, umjesto da izrazi prosvjed. Oni u nas, koji su od početka ukazivali na političku ulogu Haaškoga suda proglašavani su nacionalistima, a nekadašnji njegovi brojni apologeti sada i sami to priznaju. Evo i predsjednik Ivo Josipović, koji je pisao deklaraciju Hrvatskog sabora o suradnju s Haagom, s kojim je osobno naveliko surađivao, kojom je priznata nadležnost nad Olujom i Bljeskom i sam je sada, kao, razočaran najnovijim odlukama, te piše pismo Sudu naivno ga upozoravajući kako optuženik krši uvjete puštanja. Pitanje je, naravno, koliko iskreno, a koliko je i to dio njegove izborne kampanje. Uostalom, cijelo vrijeme i Sud i Predsjednik rade na istom političkom projektu koji se zove “zapadni Balkan”, odnosno na obnovi prijateljstva, na povratku povjerenja i zajedništva preko leđa istine i pravde, putem izjednačavanja krivnje. Htio je povlačenje tužbe za genocid, udrugama koje inzistiraju na hrvatskim zločinima daje odlikovanja, isti dan s bivšim srbijanskim kolegom obilazi Vukovar i Paulin Dvor, govori u Sarajevu o “konglomeratu loših politika”, inzistira na partizanskom pokretu u kojemu su sudjelovali svi narodi kao temelju Hrvatske, ali, razumje se, i Jugoslavije, ne libi se pokloniti četničkom spomeniku u Srbu, ni najmanje ga ne zanimaju granični sporovi, jer smo valjda jedno, planira zajednička veleposlanstva, u uredu drži savjetnike srbofilske i jugoslavenske orijentacije, itd. itd.

Hrvatska politička vrhuška je samo zabrinuta da bi sve skupa moglo destabilizirati “region” i otežati europski put Srbiji, na kojem putu Hrvatska neće praviti nikakve zapreke niti bilo što uvjetovati! Slično su osamdesetih prošloga stoljeća neki u Hrvatskoj kritizirali Miloševića, vidjevši u njemu tek razbijača Jugoslavije. Za Hrvatsku bi Šešelj mogao, kao opomena, otriježnjenje i osvješćenje, biti čak koristan, kad bi Hrvatska imala političke pameti. Možemo li zamisliti reakcije hrvatske politike, medija, svijeta i Srbije da neki u Hrvatskoj nepostojeći pandan Šešelju na Trgu bana Jelačića pred pet tisuća ljudi s ustaškim pozdravima najavi osvajanje Zemuna, Boke Kotorske i polovice BiH? Više je zgražanja izazvao jedan nevini pozdrav jednog nogometaša, nego otvoreni četnički dernek na Terazijama.

 Josip Jović/dnevno.hr

facebook komentari