Tko je od Gaze napravio ‘Varšavski geto’ – Hamas ili Izrael?

0

Čije su žrtve svi civili za kojima svaki dan putem TV-ekrana nariču žene ponavljajući jedne te iste rečenice? Jesu li ti civili žrtve Izraela ili Hamasove “džihadističke filozofije”?

Smoke and fire from an Israeli bomb rises into the air ove Gaza CityDok pišem ovaj tekst Izrael i Hamas su dogovorili još jedno primirje, uz posredstvo Egipta, u trajanju od 72 sata. Posljednje primirje je propalo, ali čini se kako obje strane nastavkom pregovora u Kairu planiraju uspostaviti prekid vatre. Hoće li, kako navode neki zapadni mediji, taj prekid biti trajan? Sumnjam. Od 8. srpnja, otkad je započela izraelska invazija na Gazu, ubijeno je nešto manje od 2000 Palestinaca, uglavnom civila. Snimke koje su dolazile iz Gaze užasavale su svijet, osobito slike ubijene djece. Izvješćivanje svih medija bilo je fokusirano na taj užas, i konflikt se odmaknuo od biti. Nigdje nije jasno pojašnjen ni uzrok ni posljedica. Sve je tumačeno po onom poznatom Orwellovom obrascu “četiri noge dobre, dvije noge zle”. Čak i neki naši diplomati kapsulirani u geopolitici iz vremena hladnoga rata, poput Ivana Maštruka, javno su prozivali RH da mora “osuditi izraelski državni terorizam”.

Izrael je država, Hamas teroristička organizacija

israel-gazaIzrael je jedina konsolidirana demokratska država u tom dijelu svijeta. Izrael je, u potpunom nestanku sekularnosti i bujajućem islamizmu na Bliskom istoku, prva crta obrane Europe. Hamas je 2006. pobijedio na palestinskim parlamentarnim izborima, osvojivši apsolutnu većinu i zbacivši do tada vladajući Fatah. Odmah je započeo krvave borbe s Fatahom i preuzeo jenadzor nad pojasom Gaze, dok je Fatah ostao na Zapadnoj obali. Posebno omiljen među Palestincima u Gazi, Hamas kao islamistički pokret jača i u drugim dijelovima Bliskogaistoka. Naziv je akronim od Harakat al-muqawama al-islamiyya, što bi otprilike značilo “Islamski pokret otpora”. Osnovan je 1987. iz militantnog krila Muslimanskog bratstva. Hamasov proklamirani cilj je “uništenje cionistiČke i umjetne tvorevine države Izraela i uspostavljnje palestinske države na tom području, kao i na području Gaze i Zapadne obale”. Ideološki cilj Hamasa je definiran u povelji organizacije iz 1988. kao “dizanje božje zastave iznad svakog palestinskog pograničnog kamena”. Vođe Hamasa negiraju postojanje Holokausta. Izraelske službe sigurnost svojedobno su likvidirale vođu organizacije Abd el-Aziz ar-Rantisia, koji je tvrdio da Holokaust nije postojao već da su Židovi financirali naciste. Ove gole činjenice gotovo nitko nije navodio govoreći ili pišući o izraelsko-palestinskom sukobu, ili prosvjedujući protiv krvave vojne operacije u Gazi. Te činjenice, dakako, ne znače i amnestiju za smrt civila, među kojima je i mnogo djece, već služe za shvaćanje temeljne razdjelnice – da je Izrael država, a Hamas teroristička organizacija koja je nakon povlačenja Izraela iz Gaze 2005. (presudu o tome da Židovi nemaju pravo biti u Gazi, te da se trebaju povući,je donio upravo Židov – sudac Theodor Meron koji je kao dijete preživio strahotu Holokausta i koji je 2012. oslobodio Gotovinu i Markača, op.a.), Palestincima jednostavno uništila svaku priliku da u svojoj enklavi, sada etnički čistoj, organiziraju sebi pristojan život. Dolazak Hamasa na vlast sljedeće godine za stanovništvo Gaze, koje je Hamas zdušno podržalo, je označio život u izolaciji. Svijet govori da su gladni, goloruki, bez struje, itd.. Dolaskom na vlast Hamas je sve svoje snage u Gazi uložio u oružje, kojim su odmah počeli raketirati Izrael, te u gradnju podzemnih tunela kojima je premreženo sve i nalaze se svuda – ispod civilnih objekata poput kuća, škola, bolnica, džamija. Zbog gradnje tih tunela iz sigurnosnih je razloga u Gazu zabranjen čak i izvoz betona. O doista lošem životu tamošnjeg palestinskog stanovništva se u medijima i politici nije govorilo do sada. Nitko, pa ni palestinska dijaspora, nije dosad prosvjedovao zbog toga izlazeći na ulice i – bit ću pomalo ironičan – noseći transparente s natpisom npr. “Dolje Hamas,bolji život ljudima u Gazi”.

Tuneli u kojima Hamas proizvodi i oružje su glavni cilj izraelske ofenzive koja je započela početkom srpnja. Hrpa mrtvih civila, od kojih nas najviše, naravno, pogađaju djeca, se izvlače upravo iz tih tunela. Zašto je Hamas uoči operacije odbio evakuaciju civila? Sasvim je stoga legitimno pitanje,tko je od Gaze napravio “Varšavski geto”

– Hamas ili Izrael? Čije su žrtve svi civili za kojima svaki dan putem tv ekrana nariču žene ponavljajući jedne te iste rečenice? Jesu li ti civili žrve Izraela ili Hamasove “džihadističke filozofije” koja žrtvu za “božju zastavu”, pa i žrtvu djece, što nas užasava, tretira na način koji judeo-kršćanski svijet ne može razumjeti. Točnije, razumije ga na svoj način,način osude, tuge, užasa i apelima pomoći za Gazu.

Kasherova kritika pravila “čistoće oružja”

PALESTINIAN-ISRAELI-CONFLICT-GAZA-STADIUM

Izrael pak neće odustati od nakane da osujeti prijetnju sigurnosti izraelske države i građana, pritom se služeći novom strategijom i doktrinom upotrebe svojih oružanih snaga u borbi protiv terorizma. Naime, 2005. godine Asa Kasher, izraelski filozof, lingvist i publicist te profesor na Sveučilištu u Tel Avivu, napisao je stručni esej o pravilima ponašanja u borbi koji je na snazi u izraelskim oružanim snagama (IDF). On je s aspekta sociološkog utjecaja terorizma na život u Izraelu dao etičku kritiku pravila ponašanja izraelske vojske u borbi. U tom eseju ugledni profesor kritizira tradicionalno utemeljene visoke etičke i moralne vojne standarde sadržane u vojnom zborniku pravila ponašanja u borbi (heb. Ruah Tzazal) koji se temelje na judaizmu kao religiji.

Njegova kritika posebno se odnosi na pravilo „čistoće oružja” koje propisuje humano postupanje u borbi prema kojem se izraelski vojnik u skladu s običajnim pravom i judeističkom religijom mora odgovorno odnositi prema upotrebi oružja srazmjerno prijetnji na način da se ratni zarobljenici i civili obavezno poštede posljedica upotrebe oružja. Profesor Kasher se, međutim, u svom eseju založio da se ovo pravilo ne primjenjuje u provedbi borbenih zadataka protiv terorista. Njegov esej supotpisuje kao koautor general-major Amosa Yadlina, tadašnji šef obavještajne službe izraelske vojske i bivši vojni ataše Izraela u Washingtonu. Esej je objavljen u Magazinu vojne etike IDF-a 2005. godine.

Esej je pisan nepunu godinu prije dolaska Hamasa na vlast, kako bi prerastao u doktrinu postupanja izraelske vojske u sukobima niskog intenziteta s teroristima i palestinskim terorističkim organizacijama. Bit ove doktrine je da se kolateralne žrtve koje se dogode prilikom izvođenja borbenih operacija protiv terorista mogu smatrati opravdanima s aspekta vođenja pravednog rata protiv terora usmjerenog prema nestanku države Izrael. Analitičari i pravnici su podijeljeni oko “opravdanosti” kolateralnih žrtava, točnije civila, i uklopljenosti Kasher-Yadlinove teze u definiciju pravednog rata.

A s druge strane pod “izlikom” izraelske vojne premoći Hamas, uz ostalo, permanentno koristi i uvježbava bombaše-samoubojice koji se raznose po Jeruzalemu. Iako ne volim izraz “politička korektnost”, jer me podsjeća na cenzuru i orwelovski “novogovor”,zbog bazičnog poštenja prema islamu kao plemenitoj religiji koju slijede milijuni ljudi u zapadnom svijetu,kad se govori o ovom sukobu treba jasno naglasiti razliku između islama i islamizma. Islamizam o kojem ovdje govorimo je politička instrumentalizacija islama koja često vodi u terorizam. Ojačan je početkom 70-ih slomom ideološkog modela arapskog nacionalizma. Dr. Pavle Kalinić o tome piše: “Ključni aspekti koji definiraju suvremeno značenje i razvoj islamizma odnose se na složeni kompleks arapsko-izraelskih odnosa, pitanje iranske islamske revolucije i na ukupnost geopolitičkih i drugih zbivanja u Afganistanu. Događaji i procesi koji su se odvijali i traju na širem području Izraela, Irana i Afganistana impliciraju i snažnu islamističku komponentu. Uključuju također i ulogu utjecajnih europskih zapadnih zemalja (prvenstveno Velike Britanije, ali i Francuske, Italije, Rusije i dr.) te Sjedinjenih Američkih Država. Na početku 21. stoljeća upravo se islamizam pokazuje kao snažan politički pokret u nizu zemalja Bliskoga i Srednjeg istoka”.

A da bi se razumjela složenost i kompleksnost arapsko-izraelskih odnosa,osim poznavanja religija kao glavne civilizacijske odrednice,potrebno je poznavati i barem noviju povijest tih odnosa i njezine glavne uporišne točke.

Balfourova ideja

Gaza djecaBritanski ministar vanjskih poslova Arthur Balfourpočetkom studenog 1917. šalje pismo lordu Walteru Rotschildu, predstavniku Engleske federacije cionista. U dopisu argumentira kako britanska vlada povoljno gleda na mogućnost uspostave nacionalne domovine židovskog naroda na prostoru Palestine, naglašavajući pritom da se ne smije činiti ništa što bi narušilo status ostalih nežidovskih zajednica u tom području. Balfourova ideja, dakako, nije posljedica britanske brige za židovski narod, već sebični imperijalni pokušaj da se njihovim iseljavanjem u Palestinu osiguraju britanski interesi u tom prostoru. Jeruzalem britanska diplomacija vidi kao strateški smješten grad na raskrižju puteva između sjevera i juga, Europe i Indije. Tada, u prosincu 1917. Velika Britanija de facto počinje upravljati Palestinom kao okupacijska snaga. Već 1918. Turci su izbačeni iz Palestine zajedničkim snagama Britanaca, Francuza i Arapa. Na mirovnoj konferenciji u Versaillesu 1919. donesena je odluka o budućnosti tog prostora. Od mandata utvrđenog ugovorom Lige naroda, Palestina prelazi pod izravno britansko tutorstvo. Tijekom dvadesetih i tridesetih godina i paralelno s useljavanjem Židova i Arapa u mandatnu Palestinu, izbijaju sukobi i pobune palestinskih Arapa,najprije 1922. pa 1929. Tada je uništeno i povijesno židovsko naselje u Hebronu, u koji se Židovi vraćaju tek 1967. Britanci uglavnom ne reagiraju, usprkos mandatu nad Palestinom kojeg su dobili od Lige naroda i to zato da bi na tom teritoriju uspostavili židovski nacionalni dom. Britanija, sasvim suprotno, počinje ograničavati židovsko, ali ne i arapsko useljavanje.

Gansov plač u Gazi – Britanci i Hamas

Kako je britanska politika prema svemu, od Balkana pa nadalje, vrlo konzistentna zadnjih sto i više godina, nakon što smo nedavno vidjeli Chrisa Gansa kako plače u Gazi, ne možemo se ne upitati je li cijela ova situacija u Gazi “poduprta” i britanskim obavještajnim menadžmentom, koji “menadžira” s Hamasom. Gans je kao britanski obavještajac bio u sustavu UNPROFOR-a za vrijeme rata u Hrvatskoj i pokušao je dezavuirati operaciju “Bljesak” te je učiniti predmetom sudovanja pred Haaškim sudom. Sad je “humanitarac” u Gazi. Britanci su jednako tako bili “humanitarci” i u ratu u BIH, od famoznih “pokretnih ambulanta” za koje je trebalo cijelo desetljeće da se razumije čemu su one služile, pa sve do dolaska u Lašvansku dolinu i plana kojim su novačenim mudžahedinima razbili hrvatsko-bošnjački savez. Uglavnom,1947. britanska vlada objavljuje da namjerava odustati od mandata i prepustiti palestinsko pitanje UN-u. Posebna komisija usvaja rezoluciju 181 i predlaže sljedeći plan podjele:

britanski mandat Palestina dijeli se na dvije države, arapsku i židovsku, povezane ekonomskom unijom, te područje Jeruzalema pod međunarodnim nadzorom;

židovska država bi obuhvaćala 55 posto zemlje (uključujući pustinju Negev) s 498.000 Židova i navodno samo 497.000 ne-Židova. Određeni demografski podaci pokazuju još gori odnos po Židove i UN – pošto su Arapi po njima trebali činiti 51 posto stanovništva Izraela;

arapska država bi obuhvaćala 45 posto zemlje s 807.000 ne-Židova i 10.000 Židova;

jeruzalemsko područje imalo bi 105.000 ne-Židova i 100.000 Židova.

Dok su Židovi u Palestini prihvatili Plan, palestinski Arapi su ga potpuno odbacili, jer su smatrali da cijeli teritorij pripada njima. Pozivali su se na činjenicu da su Židovi činili većinu samo na području grada Jaffe, dok su u svih drugih 15 teritorijalnih područja Arapi bili većina. Tako je i bilo, ali prema popisu stanovništva iz 1945. godine. Prije toga, 1945., predsjednik SAD-a je pozvao Britaniju da otvori palestinska vrata za 100.000 Židova, koji su preživjeli tragediju Holokausta, ali i poslijeratne progone po Europi. Država Izrael utemeljena je odmah na dan prestanka britanskog mandata 1948. godine.

Izraelski ratovi s arapskim državama

Odmah je izbio rat između Izraela i arapskih zemalja: Libanona, Sirije, Egipta, Transjordanije, Saudijske Arabije i Jemena. Izraelska vojska u sedmomjesečnom je ratu porazila arapske vojske i preuzela nadzor nad 78 posto ostatka mandatne Palestine. Judeja i Samarija su došle pod transjordansku kontrolu, koji ove teritorije i anektira pod imenom Zapadna obala, dok sam Transjordan, nakon prelaska rijeke, svoje ime mijenja u Jordan. Gazu zauzima i anektira Egipat. S područja pod izraelskim nadzorom izbjeglo je ili protjerano između 520.000 ljudi (prema izraelskim procjenama), 900.000 (prema arapskim procjenama) i oko 720.000 po podacima UN-a. Istovremeno iz arapskih zemalja je protjerano oko milijun Židova, od kojih oko 600.000 nalazi utočište u Izraelu. Sukobi se nastavljaju, u Suezu 1956., kada Izrael napada Egipat kako bi priveo kraju terorističke akcije na granici i gdje se nakon američkog pritiska Izrael pristao povući sa Sinaja uz obećanje o neometanoj plovidbi izraelskih brodova u Akabskom zaljevu. Naser to obećanje krši 1967. i počinje novi sukob Izraela i arapskih susjeda,tzv. šestodnevni rat.

Egipatska je vojska u iznenadnom napadu prešla Sueski kanal u listopadu 1973., čime je počeo Jonkipurski rat, ali ubrzo je poražena u pokušaju iznenadnog povrata Sinaja. Ipak, povijesni posjet egipatskog predsjednika Anwara el-Sadata Izraelu dogodio se 1977. i omogućio je mirovne pregovore, koji su kulminirali sporazumom u Camp Davidu, u kojem se Izrael, Egipat i SAD slažu da će se Izrael povući sa Sinaja, Izrael i Egipat će normalizirati odnose, a sporazum će biti povezan s pregovorima o autonomiji Palestinaca na Zapadnoj obali i u pojasu Gaze. Uslijedilo je pripojenje Golanske visoravni Izraelu, pa pokušaj neuspjelog puča PLO-a u Jordanu i njihova bijega u Libanon kojeg koriste kao bazu za napad na Izrael, pa 1987. prva intifada, pobuna Palestinaca.Na sastanku u Alžiru 15. studenoga Palestinsko nacionalno vijeće objavilo je Deklaraciju o neovisnosti, uspostavljajući time državu Palestinu na okupiranim područjima. Istoga dana Jordan se odrekao Zapadne obale u korist Palestinaca, jer je na tom prostoru još uvijek većina stanovnika bila palestinske nacinalnosti. Proglašenje Palestine značilo je priznavanje UN-ove rezolucije 181 odnosno podjele prostora iz 1947., prihvaćanje načela odijeljenosti, priznavanje rješenja obiju država i napuštanje terorizma. Ubrzo je 55 zemalja priznalo palestinsku državu. Izraelska je vlada reagirala u travnju 1989. s prijedlogom o slobodnim izborima na Zapadnoj obali i u pojasu Gaze koji bi vodili prijelaznoj samoupravi. Proces je unazadila palestinska potpora Iraku u ratu s Kuvajtom. U tome su vidjeli ujedinjenje svih Arapa u borbi protiv Izraela.Palestinci su u Saddamu Husseinu vidjeli snažnog vođu koji ima moć i hrabrost da se suprotstavi Izraelu i SAD-u. Izraelsko-arapske odnose obilježilo je i nekoliko mirovnih procesa u Madridu i Oslu.U rujnu 1995. godine potpisan je sporazum Oslo II koji je zamijenio sve dotadašnje sporazume. Zapadna obala je podijeljena na četiri zone, a prijedlog je bio neprihvatljiv i Palestincima i Izraelcima. Rezultat sporazuma je bilo ubojstvo Yitzaka Rabina, ubio ga je izraelski ekstremist Yigal Amir dva mjeseca poslije.

Camp David i nastavak spirale nasilja

U ljeto 2000. američki predsjednik Bill Clinton primio je izraelskog premijera Ehuda Baracka i predsjedavajućeg Palestinske samouprave Jassera Arafata u Camp Davidu kako bi postigli konačno rješenje problema. Izraelsko tumačenje je da su Palestinci odbili velikodušne ustupke, a palestinsko tumačenje je da Izrael nije ponudio dovoljno. Tijekom predizborne kampanje za izraelski parlament, Knesset, Ariel Šaron, vođa Likuda posjetio je ostatke židovskog Drugog hrama na Hramskom brežuljku u Jeruzalemu i to nepuna dva mjeseca nakon susreta u Camp Davidu, a pratilo ga je tisuću policajaca. Kazao je da Izrael nikada neće odustati od prava na Hramski brežuljak. Palestinci su to iskoristili kako bi pokrenuli unaprijed pripremljenu tzv. drugu intifadu ili Al Aksa intifadu, koja traje i danas. U njoj su Palestinci izašli na ulice u prosvjedu koji je postao sve nasilniji, s nastavkom bombaških samoubojstava, započetih 1994. godine, koja su prouzročila smrt mnogih izraelskih civila. Pripadnici Hamasa uključeni su u napade na židovske naseljenike, a Izraelci su izvršili pritisak na Palestince ograničavajući im kretanje i zatvarajući granice.

Ovaj kratak osvrt pokušaj je najjednostavnije mogućeg objašnjenja kompleksnih arapsko-izraelskih odnosa,te pokušaj prikaza kako ova krvava priča u Gazi nije medijski virtualni konstrukt, niti je, u smislu tog konstrukta, toliko jednostrana. Od 1947. do danas struktura bliskoistočnog svijeta se posve promijenila. Njime ne vladaju više sekularni predsjednici, već Hamas, Hezbollah,Ishil,al-Qaida i ostale bujajuće islamističko-terorističke organizacije. Turska,zemlja NATO saveza, okrenuta je protiv Izraela jer želi biti lider islamskog svijeta. Velika Britanija ima svoje davno zacrtane interese, pa sad njihova vlada preispituje sporazum o izvozu oružja Izraelu. SAD, čija je politika uvelike dovela do kompletnog kaosa na Bliskom istoku, potpuno je izgubljen u svojim “take money and run” pretenzijama, pa je, pošto svome puku nije ništa rastumačio, u pokušaju zaustavljanja negativnog imagea izazvanog histerijom svjetskih medija, čije vlade također svojim narodima nisu ništa rastumačile, požurivao Izrael da proglasi primirje koje je prouzročilo gubitak ljudi na terenu, na što je Netanyahu “poludio”, reagirao je onako kako se ne bi usudio niti jedan drugi američki saveznik. Prema pisanju agencije Associated Press, na temelju izvora, u razgovoru u kojem su sudjelovali Benyamin Netanyahu, američki državni tajnik John Kerry i drugi američki visoki dužnosnici, izraelski premijer je Obaminoj administraciji poručio: “Da se više nikad niste usudili proturječiti mi”.

Rusija ostaje po strani u ovom sukobu

Obamina administracija odmah je žestoko osudila Hamas za kršenje izraelskog primirja, ističući kako se radi o “nečuvenom kršenju” međunarodno ispregovaranog primirja. Rusija je pod sankcijama, očito je da se Putin sprema na udar u Ukrajini i u ovaj sukob, za razliku od onoga u Siriji, se neće miješati. Ruska emigracija u Izraelu podržava politiku Benyamina Netanyahua,a s druge strane Putin se neće zamjerati Arapima jer mu u ovome trenutku trebaju. Zapravo je Izrael, jedini čuvar sigurnosti Europe, u očima te iste Europe proklamiran kao “ratni zločinac” koji ubija goloruke civile koji nemaju kamo poći, a kako kažu, ne mogu ni preplivati more. Uz sav užas koji u našim emocijama proizvode slike tih nesretnih ljudi, to je ipak odraz okolnosti koje nisu toliko crno-bijele. Svjetski političari svode se na tipove kojima je najbitnije dopasti se medijima i uklopiti se u “pravila spektakla”, mljeti isprazno o ljudskim pravima, čuvati sebe i svoje pozicije,i sve zadržati u okvirima političke korektnosti – čisti Orwell. A u tom svijetu u kojem ginu i palestinska djeca, džihadisti svakoga dana, osobito u Siriji, ubijaju kršćansku djecu, doslovno tamane kršćane. Ocrnjuju ih i ti ljudi umiru pod torturom i mukama. O njima nitko ništa ne piše, nema ih na tv ekranima CNN-a, BBC-ja, Al Jazeere i ostalih. Nad njima Chris Gans ne plače, za njih se ne prosvjeduje diljem Europe i svijeta. O njima se ništa ne zna. Oni umiru u tišini.

Nikica Gović/7Dnevno

facebook komentari