Pratite nas

Komentar

TKO JE RIDIKUL: SUNIĆ ILI BANAC?

Objavljeno

na

(ODGOVOR DR. SC. TOMU SUNIĆU)

Očekujem večerašnju Bujici jer znam da će tema biti Trumpova pobjeda. Kažem to Ankici i potom pronađem kako je Bujanec već čestitao Trumpu na pobjedi i najavio je to za večeras:

http://kamenjar.com/velimir-bujanec-cestitamo-gospodine-predsjednice/

Međutim, kada sam vidio tko je gost otišao sam u šetnju. Emisija je još trajala kad sam se vratio i šokiran čuo riječi koje je njegov gost izgovorio o dr. sc. Tomislavu Suniću. PROGLASIO GA JE RIDIKULOM! Često sam znao napisati kako davatelji takovih izjava ponajbolje opisuju sami sebe.

I doista, po Wikipediji Tomislav je rođen u Zagrebu. Njegov otac Mirko Sunić, odvjetnik, bio je politički zatvorenik u komunističkoj Jugoslaviji. Studirao je francuski i engleski jezik i književnost na Sveučilištu u Zagrebu na Filozofskom fakultetu, a studij je završio 1977. godine,

Na Kalifornijskom državnom sveučilištu u Sacramentu je magistrirao političke znanosti 1985., a doktorirao u Santa Barbari 1988. godine. Do 1993. radi kao profesor političkih znanosti u Americi. Podučavao je na Kalifornijskom državnom sveučilištu, Sveučilištu Kalifornije i Juanita Collegeu u Pennsylvaniji. Nakon toga vratio se u Hrvatsku. Aktivno sudjeluje u promicanju hrvatskog pitanja u inozemstvu, a također je bivši suradnik emigrantskih časopisa Nove Hrvatske i Hrvatske revije. Autor je više knjiga na engleskom i francuskom jeziku, kao i brojnih eseja na hrvatskom, njemačkom, francuskom i engleskom jeziku iz područja politologije, filozofije, književnosti i jezikoslovlja. Nestranački je kandidat je za Europski parlament na listi Hrvatske čiste stranke prava.

Radio je u hrvatskim veleposlanstvima u Kopenhagenu, Londonu, Bruxellesu i Alžiru.

Već to pokazuje koliko sam u pravu kada ljude koji nekoga s takovom biografijom proglašavaju ridikulima, zapravo sami sebe tako definiraju.

Međutim, ono što dr. Banca mnogo više definira takovim dano je u onome što je napisao sam dr. Sunić:

“Ridikul” — kako mene zove Ivo Banac u TV Bujici, večeras 11.9. .. kojeg poznajem davno iz USA. Promijenio je 5 kaputa i stranaka u zadnjih 10 godina. Do 1991.g. , u hrvatskom iseljeništvu, nitko od nas emigranata za njega nije niti čuo. Niti se ikada do 1991. kod USA vlasti angažirao za hrvatske zatvorenike u YU . Onda, 1991., 1992. kada mu Pred. Tuđman nije ponudio visoko ministarsko mjesto.. naljutio se i počeo surađivati sa Pusićima i „Erasmusom“ i Co. na rušenju Tuđmana. I to u jeku rata. I. Račan mu početkom 2000. daje mjesto ministra i saborskog zastupnika. Odnedavno je postao simpatizer HDZ-a.. Retoričko pitanje: ako osoba- intelektualac- ne drži do svojih prvobitnih moralnih i političkih načela – kako mu vjerovati da sada on vjeruje u ove svoje nove stavove? “Sete bandijere“ u hrvatskom stilu.

Napisao sam više tekstova o takovom dr. Bancu. Vjerojatno bih mogao napisati cijelu malu knjižicu sa samo tim tekstovima. Istina većina ih je iz vremena kada nije bio simpatizer HDZ-a, pa ću ovdje dati samo jedan iz ovog najnovijeg vremena, a govori o njegovom napadu na Peticiju ZDS i mene:

TKO SU ĆOSIĆEVI SLJEDBENICI U HRVATSKOJ?


Naslov: Re: TKO SU ĆOSIĆEVI SLJEDBENICI U HRVATSKOJ?, Molim javite mi kada će te tiskati
Datum: Wed, 09 Sep 2015 22:14:01 +0200
Šalje: Josip Pecaric <[email protected]>
Prima: [email protected]

Poštovani,
Šaljući vam svoje reagiranje na tekst dr. Banca zamolio sam vas da mi javite kada će tekst biti tiskan. Nisam dobio nikakvu informaciju od od vas. Međutim, upravo čitam tekst na portalu dnevno.hr;

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/mediji-iznenadujuce-bojkotirali-necastive-s-filozofskog-koji-su-zestoko-osudili-sve-potpisnike-peticije-zds-828695

U tekstu se konstatira:

„Zanimljivo, Izjavu društva s Filozofskog nije prenio nijedan važniji medij u Hrvatskoj, tek nekoliko portala civilnih udruga. Taj svojevrsni medijski bojkot čak i lijevih medija prilično je iznenadio potpisnike izjave koji najavljuju nastavak borbe protiv ustašizacije Hrvatske.“

Nadam se da to nije povezano s činjenicom da ste u rukama imali moj tekst iz koga je razvidan i odgovor na moje pitanje iz naslova. Doista je nevjerojatno da Jutarnji koji je objavio tekst dr. Banca i imao odmah moj odgovor nije zabilježo Izjavu „nečastivih s Filozofskog“, niti je mene uopće obavijestio o tiskanju mog teksta. Zar se i vi takvim ponašanjem ne svrstavate u Ćosićeve sljedbenike u RH?

Akademik Josip Pečarić

TKO SU ĆOSIĆEVI SLJEDBENICI U HRVATSKOJ?

Prof. dr. sc. Zdravko Tomac u tekstu ZDS i Statut grada Vukovara izbezumili petu kolonu u Hrvatskoj!, 7Dnevno, 04. 09. 2015. kaže:

Umjesto suočavanja s istinom na djelu je u Hrvatskoj izmišljanje hrvatskog fašizma i ustaštva. Najbolji primjer je sve ono što se događa vezano za uporabu slogana „Za dom spremni“, za vrijeme Domovinskog rata.

Zato je u pravu nadbiskup Puljić kada predlaže da bi o toj tabu temi trebalo otvoriti kompetentne, stručne i znanstvene rasprave, kako bi se dali odgovori na slijedeća bitna pitanja oko  kojih se vode velike ideološke političke borbe.

Prvo i najvažnije pitanje je utvrditi što je značio pozdrav „Za dom spremni“ u Domovinskom ratu.

Postoje različita mišljenja.

Prvo je mišljenje da je to bio i ostao ustaški pozdrav i da je i u Domovinskom ratu značio isto što i za vrijeme NDH. Na bazi takvog pojednostavljivanja logično je da se tvrdi da je vrijeme Domovinskog rata, a i danas, svi oni koji koriste izraz „Za dom spremni“, obnavljaju ustašku politiku i zalažu se da se rehabilitira ustašks politika u domoljubnu, kao što se rehabilitirala i četnička politika.  

Drugo mišljenje je da je slogan „Za dom spremni“u Domovinskom ratu potpuno odvojen od NDH, Pavelića i ustaške politike, da je on spontano nastao u borbi protiv četničko fašističke agresije kao odgovor branitelja da su spremni obraniti svoj dom i svoju domovinu. Dakle, to mišljenje, koje i osobno zastupam, jer sam kao potpredsjednik Ratne vlade se svakodnevno suočavao s tim problemom, potpuno je odvojeno od ustaškog pozdrava „Za Pavelića i dom spremni“ i nema nikakve veze s ustaštvom.

Politički ciljevi Tuđmana i Ratne vlade jasno su definirani stvaranjem demokratske antifašističke Hrvatske nasuprot NDH. Umjesto totalitarne NDH Tuđman i Vlada u novom Ustavu utvrdili su Hrvatsku kao demokratsku višestranačku državu sa najvišim ljudskim pravima. Donijeli smo i ustavni Zakon o pravima manjina, koji je na najvišoj razini jamčio manjinska prava, a posebno srpske manjine.

Pozdrav „Za dom spremni“ je nastao u borbi protiv novog srpskog fašizma, koji je osporavao i dom i domovinu. I zato je bio tako masovno prihvaćen. Dakle, nisu u pravu oni koji tvrde da u Domovinskom ratu nije dan novi sadržaj pozdravu „Za dom spremni“. Zato ima osnove i prijedlog da se taj pozdrav u Domovinskom ratu rehabilitira kao izvoran i potpuno različit od ustaškog pozdrava jer su se branitelji borili za potpuno drukčiju Hrvatsku od ustaške Hrvatske.

Vjerujem da su svi potpisnici Pisma uvjereni da mnogi od onih koji zastupaju prvom mišljenje, zapravo sprovode u RH velikosrpski Memorandum SANU 2. Više puta sam upozorio da će sljedeći izbori proteći u znaku borbe između onih kojima je Domovinski rat svetinja i onih kojima je to tzv. antifašizam. Zato se moja posljednja knjiga i zove „Živjela nam antifašistička, tj. braniteljska Hrvatska“, jer su istinski antifašisti hrvatski branitelji koji su pobijedili četničko fašističku agresiju. Sjetimo se da su četničko-fašističke horde nazivale naše branitelje ustašama, a i naša domovina im je bila ustaška zemlja. Prirodno je, zato, da je njima i ZDS ustaški pozdrav, Crkva u Hrvata im je Ustaška crkva itd. itd.

Pri tome se koriste lažima, jer znamo kako je laž Srbima najviše pomogla u povijesti. Dakle, uporno se u svim glavnim medijima tvrdi da je u pismu rečeno da se predlaže uvođenje ZDS u Hrvatsku vojsku zato što je to stari hrvatski pozdrav. A to je spomenuto samo u sklopu navođenja prijedloga Mladog Jastreba.

Dakle, prešućuje se da je Pismo pisano zato što je napadnut Marko Perković Thompson i Bojna Čavoglave. Izbjegava se da ljudi uopće pomisle da se radi o Domovinskom ratu, i da je napadnut Domovinski rat, da je posrijedi najava izbora u kojima će se pokušati marginalizirati branitelje, a veličati „hrvatske“ partizane. Izgleda da to na desnici nije jasno, pa da odmah počnu braniti i hrvatskog branitelja Marka Perkovića Thompsona i njegovu kultnu pjesmu iz Domovinskog rata „Bojna Čavoglave“ ili podležu pritiscima i odbijaju peticiju u kojoj se brane i Thompson i „Bojna“.

Bio sam iznenađen kada sam vidio podnaslov članka Iva Banca Smisao ustaševanja danas, Jutarnji list, 05. 09. 2015.:

Ako znate da je izborna strategija SDP-a – uz malo populizma – plašenje opozicijskim ustaštvom i Karamarkom, zašto onda pomagati SDP-ovu morbidnu kampanju?

Naime, pomislio sam da je konačno Ivo Banac nešto i razumio. Na žalost, ima malo napretka kod njega, ali je daleko od razumijevanja onoga o čemu govorim. Ili se samo pravi lud? Podsjetio me je na jednog našeg povjesničara koji je predstavljajući jednu moju knjigu postavio sam sebi pitanje: „Što radi Pečarić u povijesnoj znanosti?“ Odgovorio je: „Uvodi red u nju!“

Poslije je s tugom konstatirao kako je malo povjesničara u RH koji znaju logički misliti. Zato i Banac u većem dijelu teksta ne raspravlja o onome što, kao što rekoh potpisnici nisu ni tvrdili, negira da se radi o starom hrvatskom pozdravu. I onda tupavo kaže:

Čovjek bi pomislio da Josip Pečarić, koji godinama zabija nos tamo gdje mu nije mjesto, u neprobrano društvo naših povjesničara, kao matematičar od glasa poznaje najelementarnije zakone logike. Ali ne, idemo od lošeg na gore.

I danas se smijem kada se sjetim kako je Banac, braneći Goldsteine, napao prof. dr. sc. Miroslava Tuđmana, koji na Filozofskom fakultetu predaje o teoriji znanja, zato što je Tuđman govorio o jednoj mojoj knjizi upravo s aspekta teorije koju predaje. (U Tuđmanovoj knjizi, koja se koristi na FF-u, dan je i taj tekst o mojoj knjizi.)

Iole pametniji čovjek bi od nekoga tko sigurno zna logički razmišljati, pokušao nešto o tome i naučiti. Ali ne. To ne vrijedi za Banca, zar ne?

Da je Banac ugled povjesničara založio za utemeljenje i razvoj istinske povjesne znanosti na svome fakultetu, umjesto za svoje političke i karijerne ambicije u Hrvatskoj, zbog kojih je počevši od djelovanja u HHO tijekom rata, zatim promoviranja antihrvatskih stavova u BH, do ovoga i sličnih pamfleta, ostavio veliku mrlju na svojoj znanstvenoj karijeri, vjerojatno danas ne bi bilo potrebe da se Hrvatska iscrpljuje pričama o ustašluku. Upravo je Banac svojim nedjelima dao dodatno gorivo razvoju suvremenih memorandumskih planova i ciljeva. Zbog toga ne samo matematičari, već svaki živi Hrvat, mora danas „zabadati nos“ u obrani svoga identiteta. A braniti Bojnu Čavoglave je prije svega prag na kojem se brani Domovinski rat i hrvatski naciinalni identitet, a ne „ustaševanje“.

Drugim riječima, Banca možemo i razumjeti, jer je ne tako davno pripadao skupini koja je bila protiv branitelja, protiv Marka Perkovića Thompsona, protiv „Bojne Čavoglave“. Zato u njegovoj raščlambi njih nema. Da se čitatelji ne dosjete što je bit našeg pisma, zar ne? Možda će se čitateljima učiniti da je to malo otrovno s moje strane, ali ako je neki sveučilišni profesor pročitao Pismo, može jedino biti  ili nesposoban ili zlonamjeran ako ne spomene Thompsona i „Bojnu“!

Recimo da nije pročitao, onda bi čak i njegova raščlamba o „ustaševanju“, mogla biti pristojna, tj. mogao bi biti pristojan prikaz onoga što rade oni koji sprovode Memorandum SANU 2 (naravno Banac ga ne spominje).

Ovako nam ostaje samo konstatirati kako teško možemo dočekati da netko kao Banac razumije ono o čemu govori profesor Tomac. Možda se čovjek i trudi, ali dokle god bude pisao ovako ostat će na njemu sjena kako je u vrijeme Domovinskog rata bio na strani onih koji i danas tvrde da se radilo o građanskom ratu i slično, onih koji su priželjkivali, kao i Josipović, osude generala Gotovine i Markača. Zato Banac i ne može „zabadati nos“ u tako nešto kao što je Domovinski rat i „Bojna Čavoglave“, zar ne? Možda je već i zaboravio za njih, pa misli da je Bojna Čavoglave, doista pjesma iz NDH, kada kaže: „Zakašnjelo “Za dom spremni”, posve nerazumljivo Vinku Nikoliću 1969. u Barceloni, samo je jeka ovog stanja. Hrvatska je zemlja bez stvarne elite.“ Da, doista bi Bancu trebalo postaviti pitanje: jesu li za njega “Bojna Čavoglave” iz 1991, te HOS, te 2. Gardijska brigada, koja je takodjer bila za dom spremna, “ustašluk”?

Ako je Banac pročitao Pismo i nije zlonamjerno „previdio“ Thompsona i „Bojnu Čavoglave“, pitanje se može preformulirati:

Koje je najvažnije razdoblje u hrvatskoj povijesti za Banca, a koje za potpisnike?

Za potpisnike je to jasno i dominantno Domovinski rat, a za Banca očito Drugi svjetski rat.

Ali, ipak je dobro što je Banac ovako završio svoj tekst:

P.S.: Prije par dana stigla je na potpis peticija dviju povjesničarskih strukovnih udruga, u kojoj se negira teza da je pozdrav “Za dom spremni” ikada u Hrvatskoj postojao izvan ustaškog pokreta. Također se osuđuju “znanstvenici, sveučilišni nastavnici, akademici i (bivši) ravnatelji javnih znanstvenih instituta” koji su tvrdili suprotno, bez dokaza da je ovaj pozdrav korišten prije ustaša, jer su time doveli u pitanje ne samo svoj ljudski, nego i znanstveni kredibilitet. Predlaže se isključenje dotičnih iz “svih strukovnih udruga hrvatskih povjesničara” (ovo je dosta smjela odluka, posebno ako se zna da je malo tko izbačen iz ovih udruga za mnogo gore stvari, a mogao bih se dosjetiti jednakih, ako ne i gorih, prijestupa u hagiografskom pojanju niza cijenjenih historičara kad je riječ o povijesti titoizma) i pozivaju se nadležne institucije (sveučilišta, HAZU, itd.) da ocijene postupke svojih profesora, odnosno članova.

Završava se homilijom o tomu kakva je važnost “kvalitetnog i odgovornog obrazovanja i javnog zalaganja za demokratskog (sic) i tolerantnog (sic) društva kakvo zavređuje zemlja članica Europske Unije”. Slažem se da moramo povesti računa o tomu tko i kako predstavlja hrvatsku povijest u javnim ustanovama. Krajnje je vrijeme za takvo što. No, ovako formulirana peticija to neće postići. Stvar je otišla predaleko. I ovdje je riječ o odsutnosti elite

Dakle, slažu pa skupljaju potpise vjerujući da će tako njihova laž postati istina!

A što drugo reći nego citirati Dobricu Ćosića koji za one kojima služe dvije povjesničarske strukovne udruge kaže:

„Mi Srbi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utješimo drugog; lažemo iz samilosti, da nas nije strah, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju i tuđu bijedu… Laž je vid našeg patriotizma… Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno.“

Bit će zanimljivo vidjeti tko su Ćosićevi sljedbenici u Hrvatskoj, zar ne?

*

Tekst je tiskan u mojoj knjizi „Dva Pisma koja su skinula maske /  Na hrvatsku šutnju nismo spremni, Zagreb, 2015. str. 269-275.

Zapravo, dragi kolega Sunić, meni se čini da je kolega Banac samo reklamirao tribinu na kojoj će biti predstavljena i ta knjiga. Kao da je znao da je za naziv tribine uzet podnaslov te knjige:

POZIVAMO VAS NA TRIBINU POD NAZIVOM

NA HRVATSKU ŠUTNJU NISMO SPREMNI

VJERONAUČNA DVORANA U KRAPINI

Trg sv. Nikole biskupa 1

UTORAK, 15. STUDENOG 20016. U 19 SATI

 

Gosti:

akademik JOSIP PEČARIĆ

novinar MARKO LJUBIĆ

moderator KRSTE RADAK

Nakon izlaganja i predstavljanja knjiga gosti će odgovarati na pitanja prisutnih.

Predstavljene knjige možete i nabaviti:

  1. Pečarić, „Živjela nam antifašistička, tj braniteljska Hrvatska“
  2. Pečarić, „Dva pisma koja su skinula maske: Na hrvatsku šutnju nismo spremni!“
  3. Pečarić, Oba su pala”

A kada se već dr. Banac potrudio najaviti tu našu tribinu u Prilogu dajem još jedan „odgovor“ dr. Bancu iz knjige, onaj dr. sc. Josipa Stjepandića (str. 196.-200.)

Akademik Josip Pečarić

PRILOG:

Dr.sc. Josip Stjepandić,

“SMISAO USTAŠEVANJA DANAS”

Štovani gospodine Banac,

s nevjericom sam pročitao otrovno štivo “Smisao ustaševanja danas” u „Jutarnjem listu“ od 4.9.15 potpisano Vašim imenom. Nakon što sam tekst prošao više puta, došao sam do zaključka, da bi takav uradak više priličio kakvom partijskom medijskom batinašu ili pak supruzi vodećeg velikosrbina. Budući se  očito ne radi o krivotvorini kao u slučaju izmišljenoga intervjua Davora Butkovića sa Sanaderom, jer biste već reagirali, moram prihvatiti tu vrlo neugodnu činjenicu da je to Vaša umotvorina, u kojoj napadate stanovitu peticiju kao “peticijsko ustaševanje”, ponižavajući na taj način i čitatelje koji su o tome zahtjevu mogli sami donijeti svoj sud.

Puno toga ste nadrobili, pa se moram ograničiti na tri teze:

  1. “Kako je moguće da su ustaški veterani u emigraciji imali više pameti i osjećaja odgovornosti (i to još prije pola stoljeća) od pedeset naših suvremenika (među kojima ima i ljudi od ugleda)? Pustimo sada Branka Borkovića, …, ali što ćemo s tim silnim doktorima I akademicima? Čovjek bi pomislio da Josip Pečarić, koji godinama zabija nos tamo gdje mu je nije mjesto, u neprobrano društvo naših povjesničara, kao matematičar od glasa poznaje najelementarnije zakone logike. Ali ne, idemo od lošeg na gore.”
  2. Možda peticionašima, preko daljinskog, upravlja neka nevidljiva sila?
  3. Po svemu sudeći, Nikolić je još prije skoro pola stoljeća o Jasenovcu znao više nego Stjepan Razum danas.

Kao prvo, autori i prvi potpisnici peticije, među njima i ja, sigurno su premladi, da bi bili ustaše, a opet dovoljno stari, da su iskusili što znači biti Hrvat tj. “ustaša” u jugokomunističkom sustavu. Nisam ja „ustaša” bio svojom voljom, nego su tako prema meni postupali, od najranije mladosti! Umjesto da diskvalificirate potpisnike, bilo bi puno znanstveno primjerenije zapitati se što ih je ponukalo na taj korak? Ako ste čitali tekst peticije, a bilo bi očekivano jer je danima već dostupna javnosti, a i zbog toga što odgovoran čovjek kojemu je karijerni biljeg znanost ne komentira niti zauzima stavove o nečemu što ne poznaje, sigurno ste uočili da povijest u njoj počinje najranije 1991. godine. Kao povjesničar morali biste znati da se ZDS kao simbol koristio u više postrojbi Hrvatske vojske u Domovinskom ratu, te da jedna vrlo popularna pjesma započinje tim pokličem:

https://www.youtube.com/watch?v=cUbCp2WgkYw

Ova snimka preuzeta je 1.490.061 puta u posljednje 2 godine s komentarom: “Famous war song from Croatia about a pissant village which was supposedly defended by these guys.” Isto tako biste morali znati, kao suvremenik usprkos tome što ste založili karijeru ozbiljnoga povjesničara za bijedne sinekure još od besramne kampanje ondašnjega HHO, čiji ste visokorangirani član bili, o zločinima tijekom i nakon Oluje, da od godine 2000. naovamo traje nesmiljeni progon hrvatskih branitelja s očiglednim ciljem da se kriminalizira Domovinski rat. Kome to nije jasno, neka pogleda originalno izdanje “Jutarnjeg lista” te HTV1 na dan oslobađajuće presude generalima u Den Haagu. Mislite da bi oko 2000 branitelja počinilo samoubojstvo, da se prema njima postupalo s više poštovanja? Ako se ne varam, u toj drugoj najgoroj vladi u povijesti Hrvatske Vi ste bili ministar, pa ste se mogli pobrinuti za razjašnjenje pojma ZDS na najvišoj državnoj razini, ali niste? Zašto niste zabadali svoj istančani nos tamo gdje je trebalo? Onda se ne smijete čuditi da to pokušavaju neki tamo akademici, biskupi, doktori, inženjeri, te ostali ognjištarski i klerofašistički nakot, njih 4.200 na broju!? Kad smo već kod logike, tu ne trebaju silne titule, dovoljna je zdrava pamet: oni koji su devedesetih bili protiv predsjednika Tuđmana, danas su protiv branitelja i za svoj orjunaški regiyun, a svi skupa protiv hrvatske države, zar ne?

Kao drugo, na temelju bogatog iskustva s jugokomunističkim sustavom mogu Vam sa sigurnošću reći: ako se neka negativna pojava ne može objasniti, onda sigurno Crkva stoji iza toga, na čelu s “ustaškim vikarom” Stepincem i Papom Poljakom, klerofašistima mrskim! Zato nemojte se snebivati o “nekoj nevidljivoj sili preko daljinskog…” nego ožežite po sredini kao Vaša uvijek budna i oštroumna kolegica Slavica Lukić: “Maštruko, međutim, ističe da je prilično siguran da su upravo spomenuti biskupi Vlado Košić i Valentin Pozaić duhovni inicijatori peticije o povratku pozdrava “Za dom spremni” u službenu upotrebu. On smatra da nije riječ o izoliranoj i usamljenoj inicijativi, već o događaju koji je odraz općeg rasta nacionalizma u Hrvatskoj.”

http://www.jutarnji.hr/vrstan-matematicar-i-amaterski-povjesnicar-ridikuloznih-stavova/1405637/

Zato pitajte Maštruka za ono što sami ne znate! On je provjereni kadar najvišega ranga iz Partije “OZNA-sve-dozna”, pa po definiciji mora sve znati! Ili mislite da je Partija slala za veleposlanika u Vatikan prijatelje Katoličke crkve ili hrvatskoga naroda?

Kao treće, da ste Vi vjerni svome znanstvenom pozivu, da ste antikomunist kakvim se predstavljate, da Vam želja za političkom karijerom u Hrvatskoj nije toliko zaslijepila um zbog čega ste od prvih dana dolaska u Hrvatsku odustali od univerzalnih znanstvenih principa u korist banalne društvene moći, Vi biste se već davno bili pozabavili pitanjem mogućih krivotvorenja broja i identiteta žrtava u Jasenovcu (npr. dok ste bili ministar), pa dr.sc. Razum ne bi imao razloga “zabijati svoj nos…” On je to u međuvremenu učinio, jer povijest razumije kao znanost, a ne kao dogmu, pa ćemo vidjeti što će se izleći. Ja iz svoje skromne perspektive mogu samo reći da sam se u školi naslušao toliko povijesnih laži da hrvatskom narodu od sveg srca želim reviziju (propitivanje) povijesti. Zato sam se učlanio u Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac. Vi ste svoju priliku, da postanete “revizor novije hrvatske povijesti”  lakomisleno prokockali, pa zašto se onda bunite?

Umjesto zaključka:

Vaš je uradak u glavnim tezama i udarnim pojmovima vrlo sličan članku “Ustašluk akademika Pečarića šokirao javnost”, objavljen u “Večernjem listu” 29.8.15.  Pogledajmo što o znakovitoj podudarnosti tekstova u “Jutarnjem” i “Večernjem list” u jednom drugom razdoblju piše Vaš kolega prof. dr. Josip Jurčević na 224. stranici njegove knjige “Spašavanje zločinačke budućnosti”:

“Nobilo je strategiju obrane Perkovića i cijele strukture od EU predstavio javno u hrvatskim medijima u nekoliko veoma opsežnih tekstova u dva najtiražnija dnevna lista u Hrvatskoj (Jutarnji i Večernji list), s kojima je poslovno i drugačije povezan. U njima je Nobilo u samo dva dana (29. I 30. lipnja 2013) objavio ukupno nešto više od 25 kartica teksta. Ponajprije je zanimljivo što su tekstovi objavljeni u suboti i nedjelju, tj. odmah nakon što je Sabor u petak izglasao Lex Perković, a već u ponedjeljak (1. srpnja) RH je službeno postala članica EU.

Jedino što se može logično zaključiti da su ovi tekstovi Ante Nobila unaprijed pripremljeni i precizno tempirani. S jedne strane, predstavljali su prvu i golemu javnu potporu strukturi vlasti koja je donijela skandalozne zakonske izmjene, a da nije bilo protuteže u drugačijem mišljenju. S druge je strane to bila jasna poruka EU i hrvatskoj javnosti o moći, rasprostranjenosti, čvrstini i odlučnosti upravljačke strukture RH u obrani Perkovića te još više u obrani svojih položaja, interesa i svojeg radikalno nedemokratskog upravljačkog modela.“

Znakovito, zar ne? Je li sve to djelo onog „dirigenta medijskog prostora“, o kome je prije nekoliko dana u svojoj izjavi progovorio nadbiskup Puljić?

http://narod.hr/kultura/nadbiskup-puljic-manipulatori-su-izvrnuli-cinjenice-podmetnuli-kukavicje-jaje-i-pripisali-mi-ono-sto-potpisnici-peticije-traze

Čemu Vama trebaju takvi članci? Zar niste tijekom dugog boravka u SAD naučili pravila uljuđene komunikacije? Hoćete li zbilja isprovocirati sudski proces zbog sramoćenja? Zašto se nekoć ugledni profesor i znanstvenik spušta na razinu partijskog medijskog batinaša i zar bilo koja funkcija u Hrvatskoj ili u svijetu, vrijedi odustajanja od realno značajne karijere, digniteta i prepoznatljivosti koju ste stvarali tijekom života? Zar ste tako brzo i lako odustali od načela svijeta u kojemu ste ostvarili karijeru zarad agitpropovskih litanija kojima se služio komunistički režim, a koji i danas upravo preko Vas i Vaših kolega razara Hrvatsku?

Ako doista hoćete hrvatske birače motivirati da ne biraju aktualnu vlast, onda je dovoljan jedan redak, a ne cijeli članak: “Nemojte birati njih, jer su čak gori i od Račanove vlade, u kojoj sam bio ministar, pa znam o čemu govorim!” Za onih 100.000 (sto tisuća) posjetitelja Thompsonova koncerta u Kninu ne trebate brinuti. Oni su svoju dugoročnu odluku već donijeli. Možda je u tome temeljni problem!?

U Njemačkoj, odakle Vam pišem, Ustav određuje u članku 17 da se bilo tko, sam ili s bilo kim drugim, smije obratiti zamolbom ili žalbom nadležnom organu ili predstavničkom tijelu. Za vrijeme Domovinskog rata napisao sam više stotina pisama i peticija njemačkim primateljima, koje su sigurno odražavale (i) uzrujanost njihova autora, a da nikad nisam dobio nepristojan odgovor, da ovom nabacivanju blatom, koje i od Vas doživljavamo, ne govorim.

Sa štovanjem

Dr.sc. Josip Stjepandić

  1. rujna 2015.

Kamenjar.com, 8.9.2015

Dragovoljac.com, 8.9.2015

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Komentar

REFERENDUM: Promjena Izbornog zakona jest ultimatuum za spas države Hrvatske

Objavljeno

na

Objavio

Udruga U ime obitelji smatra da treba mijenjati hrvatski Izborni zakon. On je nedemokratski i potrebno ga je na svim razinama uskladiti s demokratskim zakonima u Europskoj uniji. Dakle, Hrvatska ima najsuženiji prostor odlučivanja birača o svojm političkim predstavnicima na način da šefovi političkih stranaka de facto imaju potpuno moć u odlučivanju, o tome tko će predstavljati birače, a zbog toga su političari i zastupnici često više odgovorni šefu svoje stranke nego biraču kojega trebaju predstavljati. Prema tome, mi smatramo da treba mijenjati zakon, mi smo već imali inicijativu prije tri godine “Birajmo zastupnike imenom i prezimenom”. Kao što znate, skupili smo više od 380 tisuća potpisa i tada je dogovorom između vodstava HDZ-a i SDP-a referendum zaustavljen, tvrdnjom ministra Bauka da u Hrvatskoj ima 4,1 milijun birača, iako je u Hrvatkoj u tom trenutku živjelo 3,5 milijuna punoljetnih osoba – izjavila je prije nekoliko dana Željka Markić.

Retorična kao i obično, dr. Markić propustila je kazati (a medij za koji je govorila, teško da bi joj i dopustio širu eksplikaciju) – dakle, govorila je o tome da šefovi hrvatskih stranaka postavljaju svoje favorite na izborne liste na temelju vlastitih ideoloških ili sličnih koruptivno-klijentelističkih simpatija, što u krajnjem učinku rezultira iznevjerivanjem – vlastitog, ali i općega biračkog tijela, koje je prisiljeno manje-više glasovati za STRANAČKE LISTE, a ne za stvarne kandidate, pa se onda i participacipacija u saborskoj i izvršnoj vlasti svodi na stranačke preraspodjele i nagodbe, nikako demokratske-predstavničke naravi – kako bi to NAČELNO trebalo biti.

No, neovisno o tome, Željka Markić kazala je nešto od krucijalna značaja uopće za pomak aktualne Hrvatske iz bjelodano nedemokratske kaljuže u kojoj grca, a gdje se – s koje god se analitičke strane pogledalo!  – sadašnji Izborni zakon, i trenutna njegova primjena u praksi zajedno s “naputcima”, nameće kao žilet-žica razapeta voljom onih društvenih struktura koje se vole igrati skrivača, čak se predstavljati kao “nepostojeće”,  u smislu “vidim te, ne vidiš me”.

– Smatram da je potrebno jednako iste kriterije primijenjivati na sve. Dakle, potrebno je reći da u RH trebamo imati tri preferencijalna glasa bez praga. Mi u ovom trenutku, upravo zahvaljujući našoj inicijativi od prije tri godine, imamo samo jedan preferencijalni glas s pragom, i već ta mogućnost je u Sabor dovela ljude koji su potpuno politički neovisni i djeluju u skladu s očekivanjima svojih birača. Druga stvar, ako govorima o manjinama, prema manjinama se trebamo odnositi kao prema svim drugim građanima. Dakle, osigurati zaštitu manjinskih prava, ali istodobno držati europski standard. Niti u jednoj zemlji ne mogu oni zastupnici koji su privilegijama, dakle oni koji su posebnim statusom, ušli u parlament, odlučivati o sastavu vlade ili o proračunu. Moramo se uskladiti sa standardima kakvi postoje u EU – kazala je dr. Markić.

xxx

Trenutni Zakon o izborima zastupnika u Hrvatski sabor, u Općim i temeljnim odredbama, u članku 3. Zakona, propisuje da se “jamči sloboda opredjeljenja birača i tajnost njihova glasovanja”, da “birač na istim izborima može glasovati samo jedanput”, da “nitko ne može glasovati u ime druge osobe”, da “nitko ne može zahtijevati izjašnjavanje birača o njegovu glasačkom opredjeljenju”, da je “birač slobodan objaviti svoje glasačko opredjeljenje” te da “nitko ne može biti pozvan na odgovornost zbog glasovanja ili zbog toga što nije glasovao”.

U članku 4. stoji da “zastupnike u Sabor biraju, na temelju općeg i jednakog biračkog prava, svi hrvatski državljani s navršenih 18 godina života (u daljnjem tekstu: birači), te da “za zastupnika može biti biran hrvatski državljanin s navršenih 18 godina života”.

Članak 16. toga zakona kaže da “pripadnici nacionalnih manjina u republici Hrvatskoj imaju pravo birati osam zastupnika u Sabor koji se biraju u posebnoj izbornoj jedinici koju čini područje Republike Hrvatske”, te da se “odredbe ovoga zakona o preferencijskom glasovanju ne odnose na glasovanje za izbor zastupnika nacionalnih manjina”, dok se u članku 17. precizira da “pripadnici srpske nacionalne manjine biraju tri zastupnika u Sabor u skladu s Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina” (dok pripadnici ostalih manjina, njih 21, dakle, biraju još pet zastupnika).

Zakon o izbornim jedinicama pak u svojemu članku 12. navodi da je XI. izborna jedinica “zasebna izborna jedinica za izbor zastupnika u Zastupnički dom Hrvatskoga državnog sabora koje biraju hrvatski državljani koji nemaju prebivalište u Republici Hrvatskoj”, a u članku 13. specificira se pod “XII. izborna jedinica” da “pripadnici autohtonih nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj, biraju svoje zastupnike u Zastupnički dom Hrvatskoga državnoga sabora u jednoj izbornoj jedinici koju čini cjelokupno područje Republike Hrvatske”.

xxx

No, pogledajmo kakav se nesklad razvijao u pogledu izbornih pravila od 2000. do danas, kako na razini usporedbe glavnih 10 izbornih jedinica sa XI., zatim na razini usporedbe XI. i XII., potom na razini usporedbe glavnih 10 i XII. izborne jedinice?

Na izborima u siječnju 2000., kada je u ukupnom rezultatu pobijedila postizborna SDP-ova šesterokraka Račanova koalicija, u XI. izbornoj jedinici (tzv. dijaspora, tj. inozemstvo, plus Hrvati iz BiH) , bilo je upisano 360.110 birača, a glasovalo je njih 127.046 (17,35 posto). SDP je tada imao svoju “listu za diasporu”, ali je u Zastupnički dom Hrvatskoga državnoga sabora ušlo šestero NEZAJAMČENIH HDZ-ovih zastupnika. U XII. izbornoj jedinici (nacionalne manjine), izabrano je NEZAJAMČENIH pet zastupnika (samo jedan Srbin) u Zastupnički dom. Ali, gle!, potom je ukinut Županijski dom Sabora, a s uskorim izborom Stjepana Mesića na mjesto predsjednika države, pokrenute su još neke tekstonske izmjene u cjelokupnom političko sustavu, uvedene su izborne kvote, i koješta još.

Na izborima u prosincu 2003., kada je ukupnu pobjedu odnio Sanaderov HDZ, upisana su bila 4.371.432 birača, a glasovalo je njih 2.604.889 (59,59 posto) na 6795 izbornih mjesta. Tada je XI. izborna jedinica imala 396.617 birača, a glasovalo je njih 70.527, odnosno 17,78 posto, u čak 50 zemalja (BiH je imala 30 izbornih mjesta, Australija 17, Njemačka 22, tadašnja prijelazna tvorevina zvana SiCG 6, SAD 5, Kanada 4, itd…), pa su u Sabor ušla četiri NEZAJAMČENA zastupnika iz te jedinice. U XII. manjinskoj izbornoj jedinici, na izborima su 26.273 birača, od upisanih 283.879, “uspješno” izabrala svih svojih osam – od sada ZAJAMČENIH – zastupnika (pa i ona tri srpska među njima).

Na izborima 2007. godine, kada je ukupnu pobjedu ponovo odnio Sanaderov HDZ (a kada je SDP posljednji put istaknuo svoju listu za dijasporu), na 265 izbornih mjesta u XI. izbornoj jedinici, od upisanih 404.950 birača, glasovalo je njih 90.402 (22,32 posto), i tada je u Sabor ušlo NEZAJAMČENIH pet zastupnika. Tada su izbori održani na 6550 izbornih mjesta, a u XII. manjinskoj izbornoj jedinici bilo je upisano 190.510 birača, od čega je izborima pristupilo njih 25.888 (13.59 posto), koji su – naravno, “uspješno”! – osvojili svih osam ionako ZAJAMČENIH saborskih mjesta (od čega su ona poslovično ZAJAMČENA tri pripala Srbima).

Na parlamentarnim izborima 2011. godine, koju možemo uzeti kao svojevrsnu prekretnicu u manipulacijama s izbornim zakonom i očevidnim inženjeringom koji daje “poželjne” (?!) rezultate, ukupnu je izbornu većinu u svih 12 izbornih jedinica, na 6572 biračka mjesta, osvojila tzv. Kukuriku koalicija, na čelu s Milanovićevim SDP-om, koja se u XI. izbornoj jedinici nije uopće natjecala tj. nije istaknula listu (jer to, očito, više nije bilo ni potrebno). U toj XI. izbornoj jedinici bilo je tada upisano 411.758 birača, a glasovanju je na 124 biračka mjesta pristupilo njih 21.114 (5,13 posto). Istodobno, u XII. izbornoj jedinici (tzv. manjine, njih 22), ukupno je upisan 250.131 birač, a glasovalo je njih svega 45.471:

– srpska nacionalna manjina: upisanih 183.992, glasovalo 23.267 (12,65 posto);

– mađarska nacionalna manjina: upisanih 9.731, glasovalo 4.823 (49,56 posto);

– talijanska nacionalna manjina: upisanih 10.005, glasovalo 3.159 (31,57 posto);

– češka i slovačka nacionalna manjina: upisanih 6.927, glasovalo 3.327 (99,02 posto);

– austrijska, bugarska, njemačka, poljska, romska, rumunjska, rusinska, ruska, turska, ukrajinska, vlaška i židovska nacionalna manjina: upisanih 13.163, glasovalo 4.638 (35,24 posto);

– albanska, bošnjačka, crnogorska, makedonska i slovenska nacionalna manjina: upisanih 26.312, glasovalo 6.257 (23,78 posto).

Razvidno, 21.114 pripadnika tzv. dijaspore i Hrvata u BiH 2011. “uspješno” – nego kako! – izabrali su tri (restriktivno!) ZAJAMČENA zastupnika, a 45.471 pripadnik 22 nacionalne manjine “još uspješnije” izabrao je osam svojih ZAJAMČENIH zastupnika, od čega je 23.267 Srba “uspješno izabralo” sva tri svoja ionako ZAJAMČENA zastupnika. Kako je takav nesrazmjer uopće bilo moguće postignuti?

Pa, administracijski, birokratski, vrlo jednostavno: svim pripadnicima nacionalnih “manjina” omogućeno je da glasuju “u jednoj izbornoj jedinici”, eufemistički rečeno, “na području cijele Republike Hrvatske” tj. na 6572 biračka mjesta (XII. izborna jedinica), a pripadnici “dijaspore i Hrvata autohtonih u BiH” prisiljeni su glasovati na svega 124 biračka mjesta (XI. izborna jedinica). Na taj – nedvojbeno nasilan nači, makar on bio SAMO administracijski nasilan! – pokazalo se da su na izborima 2011. apstinirala 390.644 glasača iz dijaspore i BiH, ali je apstiniralo i 214.660 glasača manjina, makar su oni bili “stimulirani” 6448 puta više, naime, toliko im je biračkih mjesta više ponuđeno!

Na parlamentarnim izborima 2015., taj je nesklad, kako u svojoj zakonskoj regulativi, tako i po odredbama Državnoga izbornog povjerenstva, a posebno po NAPUTCIMA koje je izdalo Ministarstvo uprave Arsena Bauka (i druga neka ministarstva koja su u toj raboti sudjelovala, prvenstveno Ministarstvo unutarnjih poslova Ranka Ostojića), igre s izbornim listama i s izbornim mjestima u XI. izbornoj jedinici poprimile su gotovo oblik – savršene manipulacije.

Nažalost, ni zakonska regulativa, a ni naputci nisu se promijenili ni u slučaju izvanrednih parlamentarnih izbora 2016. godine, na temelju kojih imamo današnji sastav Sabora, Vlade i raspodjele mjesta u državnoj upravi (kasnija personalna preslagivanja spadaju u drugu temu, pa o njima ovdje začas nećemo govoriti).

xxx

Zašto je sve tome tako? Kako je konkretno izborni inženjering uspostavljen kao “demokratska zakonska regulativa”?  Evo nekih glavnih primjera.

Nakon famoznih ustavnih promjena iz 2010. (predsjednik RH bio je Ivo Josipović, na vlasti je bila HDZ-ova hrvatsko-srpska koalicija s oktroiranom premijerkom Jadrankom Kosor na čelu, a predsjednik Hrvatskoga Sabora, HDZ-ovac Luka Bebić), zahvaljujući famoznim “naputcima”, u BiH se može glasovati SAMO u diplomatsko-konzularnih predstavništvima (u Sarajevu, Mostaru, Tuzli i Banjoj Luci), a koliki god da odaziv bude, u Sabor RH idu fiksna tri zastupnika (za usporedbu, 1995. godine u najvišem zakonodavnom tijelu u Hrvatskoj sjedilo je čak 12 zastupnika iz dijaspore i Hrvata iz BiH, a do 2010., Hrvati u BiH su mogli glasovati u 43 grada). Uz to, u svim drugim zemljama u svijetu gdje žive veće skupine hrvatskih građana/državljana, također se od 2010. može glasovati ISKLJUČIVO u diplomatsko-konzularnim predstavništvima. Također, novim Zakonom o popisu birača uveden je i novi institut tzv. prethodne registracije birača za glasovanje u inozemstvu. Tamo se kaže da se tzv. prethodna registracija provodi za:

– birače bez prebivališta u Republici Hrvatskoj (promjena boravišta u istoj državi i promjena države boravišta)

– birače s prebivalištem u Republici Hrvatskoj koji trajnije borave u inozemstvu

– birače bez prebivališta u Republici Hrvatskoj koji borave ili će se na dan izbora zateći u Republici Hrvatskoj.

Naravno, te su fantastične ustavne promjene već na slijedećim parlamentarnim izborima 2011., a zatim na referendumu o ulasku u EU, te na zadnjim predsjedničkim izborima, dovele do “očekivanih” rezultata (vidi ranije), naprosto, jer je usmjerenom akcijom:

1.) drastično smanjen broj izbornih mjesta izvan RH (sveli ih na svega 92 u 50 zemalja),

2.) cinično se surovo poigrali s lokacijom izbornih mjesta, što je posebno pogodilo BiH, te sve teritorijalno velike zemlje s brojnim hrvatskim iseljeništvom (dakle, s državljanima RH, a NE samo s onim iseljeništvom koje se odreklo hrvatskoga državljanstva ili ga nikada nije ni imalo), poput Njemačke, Australije, Kanade, SAD-a, pa i Francuske, itd.

3.) broj država u kojima se uopće moglo glasovati ograničili na 50 (rekli smo, s ukupno 92 izborna mjesta), i to po nepronicljivom ad hoc načelu, zbog kojega je na toj svetkovini demokracije s popisa otpao, primjerice, Novi Zeland, ali su se zato, recimo, na popis plasirale zemlje koje su na zadnjim predsjedničkim izborima zabilježile samo diplomatske glasove: Albanija i Indija po 6, Brazil i Japan po 7, Ukrajina 8, Maroko 9 i Iran “visokih” 10 glasova,

4.) uveli striktna pravila za prethodnu registraciju,

5.) vremenski ograničili izbore (ranije se, primjerice u Australiji, glasovalo dva dana, a na zadnjim izborima samo jedan, i to isključivo u prostorijama DKP-a),

6.) Državno izborno povjerenstvo (predsjednik Branko Hrvatin) odbilo je bilo kakav razgovor o mogućnosti dopisnoga ili elektronskog glasovanja.

O čudnovatim kljunaškim anomalijama Izbornoga zakona u praksi, po okončanju drugoga kruga predsjedničkih izbora u siječnju 2015. godine (uključivši i do danas u RH konzekventno prešućivani podatak: da je na hrvatskim predsjedničkim izborima, u Republici Srbiji početkom 2015. glasovalo svega 477 hrvatsko-srpskih birača, i to zajedno s Hrvatima koji, makar kao nekonstitutivna manjina, žive u Srbiji, te zajedno s činovnicima iz DKP-a), pisao sam na Maxportalu pod naslovom “Administrativni genocid nad dijasporom, hrvatskim Srbima i Hrvatima iz BiH”, bacite pogled tamo ako vam je usput, a o dijelu drugih anomalija izbornoga zakona povezanoga s parlamentarnim izborima 2015., pisao sam na portalu Direktno.hr  pod naslovom “Anomalije Izbornog zakona u praksi na primjeru glasovanja u dijaspori”. Uz tamo navedene katastrofalne podatke, svakako valja razmotriti i tadašnji navod HDZ-ova saborskog zastupnika Davorina Mlakara da je s izbornih lista 2015. “izbrisano oko 250 tisuća ljudi” koji su TOBOŽE otišli “na privremeni rad u inozemstvo”: vrijedilo je to, pretpostavimo, i za izvanredne izbore 2016., a koliki bi taj potencijalni broj mogao biti na izborima koji nas svakako čekaju, može se saznati eventualno iz staklenih vračarskih kugli, kladionice su otvorene.

No, zahtijeva to i dodatno objašnjenje. Kako su, naime, izbrisani? Odnosno, što to uopće znači?

Navodno, Ostojićeva je policija 2015., a Orepićeva 2016., po uputama Baukova Ministarstva uprave (koje se ni kasnije nisu mijenjale), u suglasju s Hrvatinovim Državnim izbornim povjerenstvom, tragom prethodnih izlazaka na izbore, provjeravala jednu za drugom adrese prebivališta hrvatskih birača, kucajući im na vrata doma (možda ih nazivajući telefonom, nikad ne znaš). Ukoliko bi se takvom primitivnom policijskom provjerom, utvrdilo da dotične osobe nema na adresi prebivališta, a sumnja se da se nalazi negdje u inozemstvu, njegovo je ime s biračkoga popisa u jednoj od glavnih 10 izbornih jedinica, automatski prebačeno – u XI. izbornu jedinicu, podložnu prethodnoj registraciji. Na taj način, ako je to istina, osmišljena je VELIČANSTVENA PREVARA – 250.000 BIRAČA prebačeno je u izbornu jedinicu koja, bila brojčano kolika god bila, pridodat će se onomu dijelu izbornog tijela koje ne može glasovati za više od tri (3) zastupnika. Ali im je istodobno oduzeto (eto što znači riječ – neotuđivo!) pravo da glasuju za nekoga kandidata u matičnoj izbornoj jedinici!

Ukupan, dakle, zbroj birača koji su izmanipulirani, izbrisani, ili na druge načine zakinuti za neotuđivo, ustavno, ljudsko pravo na izbore – jer, bilo da im se “sugerira” apstinencija po načelu “ionako izbori nemaju smisla”, bilo da se njihov glas svodi na razinu blizu statističke nule – zapravo je nemoguće izračunati!

xxx

Stoga, tijekom protekle dvije sam godine – možda malo previše s mišlju na nepoznati broj Hrvata i hrvatskih državljana koji žive izvan granica RH – kontemplirao ovako:

1.) XI. i XII. izbornu jedinicu treba ukinuti jer:  a.) predstavljaju manipulativne političke “osigurače”,  b) neusklađene su kako s obzirom na pravila za ostalih 10 izbornih jedinica, tako i međusobno, a posebno s obzirom na zdrav razum (da se ne bih sad i ja pozivao na demokratske tradicije zapadnog svijeta).

2.) Izborne jedinice treba uskladiti prema Censusu (Popisu stanovništva), ali nipošto – kako često tvrde medijski jataci zlomislećih hrvatskih političkih manipulatora – prema poreznoj osnovici. Štoviše, ovo drugo rješenje – to, s obzirom na porez! – unaprijed je isključeno, civilizacijski i zdravorazumski, jer je nonsens, tj. povratak u prvobitni kapitalizam, odnosno feudalizam.

3.) Izborno pravo proizilazi iz Zakona o državljanstvu, i treba ga tretirati isključivo tako, te nije i ne smije biti, OGRANIČENO nijednim drugim zakonom (osim Kaznenoga, a i to sasvim određenim slučajevima).  Jer, glasovanje tj. izlazak na izbore u Hrvatskoj, nažalost, nije zakonska OBVEZA (kao što ja mislim da bi trebalo biti!), ali jest PRAVO. I to NEOTUĐIVO (pravo da biraš i da budeš biran).

Hrvatsko pak državljanstvo može prestati samo otpustom, odricanjem ili po međunarodnim ugovorima, a ispravci podataka u evidenciji o hrvatskom državljanstvu mogu se izvršiti samo na temelju rješenja nadležnog tijela koje je odredila upis u Knjigu državljana (a takvo rješenje, za one koji su državljanstvo stekli rođenjem ili podrijetlom, može se izdati ISKLJUČIVO na osobni zahtjev državljanina, nipošto na temelju slobodne volje nekoga državnog činovnika, pa bio on i sam premijer osobno).

4.) Glasovanje u inozemstvu IONAKO vrijedi samo za građane/državljane RH, što označuje kategoriju “onih koji privremeno žive na strani”. Zakon o prebivalištu, u koji je ugrađena distinkcija između prebivališta i boravišta, NE SMIJE SE tumačiti kao nekovrsna “uvodna odredba” u IZBORNI zakon, niti se POREZNI zakoni SMIJU ili MOGU tumačiti kao takva “uvodna odredba”.

5.) Naime, koliko se može provjeriti, SVE VRSTE POREZA koje se primjenjuju na građane RH u TUZEMSTVU ionako se primjenjuju i na građane RH u INOZEMSTVU, zavisno u mjeri u kojoj su aplikabilni. Hrvatski porezni sustav je jasan, on podrazumijeva: porez na dobit, porez na dohodak, porez na dodanu vrijednost, posebne poreze – akcize (za naftu i naftne derivate, duhanske prerađevine, alkohol, bezalkoholna pića, pivo, kavu, osobne automobile i ostala motorna vozila, plovila i zrakoplove, luksuzne proizvode), porez na premije osiguranja od automobilske odgovornosti, porez na promet nekretnina, porez na igre na sreću, određene vrste poreza koji su prihod jedinica lokalne uprave i samouprave, a kažu, uskoro i na porez na nekretnine.

U skladu s time, ako u RH npr. nemaš vlastito poduzeće, auto, dohodak, pokretnu ili nepokretnu imovinu, itd., na njega u RH nećeš ni plaćati porez, a ukoliko ih imaš, morat ćeš ga platiti, kao što ćeš ga morati platiti ukoliko ti na račun Zagrebačke banke sjedne milijun dolara iz inozemstva, bez obzira ko si, što si i čemu stremiš. Ukoliko pak posjeduješ vikendicu na Ognjenoj zemlji, ili se na Aljasci baviš proizvodnjom alkohola, ili ako pak dobiješ na lutriji u Christchurchu na Novom Zelandu ili u Mostaru u BiH, naravno da nećeš zbog toga plaćati porez u Hrvatskoj, bez obzira je li s dotičnim zemljama sklopljen Ugovor o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja ili nije. Dakle, više je nego vidljivo kako zakoni o porezima ne samo da nisu povezani s Izbornim zakonom, nego to nikako NE SMIJU biti.

6.) Gerrymandering je sjajan izraz na engleskom, kakvoga nema u hrvatskom jeziku, a nema ga, čini mi se, i stoga da bi se prikrilo kako je on u Hrvatskoj gotovo OZAKONJEN (tj. nije ozakonjen doslovno, nego je “ozakonjen” podzemnom političkom praksom i političkim naputcima, prvenstveno iz Ministarstva uprave). Objašnjava se kao: manipuliranje, pomicanje granica (izbornih pravila) kako bi se pogodovalo nekoj stranci ili društvenoj klasi.

7.) Sve u svemu, Ministarstvo uprave, ili Ministarstvo unutarnjih poslova, ili bilo koje drugo “ministarstvo za istraživanje ruda i gubljenje vremena”  nema niti teoretsko pravo samoinicijativno i samovoljno ukidati BILO ČIJE izborno pravo, niti manipulirati s njime na bilo koji način, pa niti prebacivanjem iz jedne izborne jedinice u drugu, tj. nema pravo da ijednoga birača, protivno njegovoj slobodnoj volji, umjesto u nekoj od temeljnih 10, kao žrtva SDP-ova i HDZ-ova gerrymanderinga, prisiljavati da glasuje u (više nego spornima) XI. i XII. izbornoj jedinici.

xxx

Dakle, tako sam proteklih godina kontemplirao ja osobno. Ne sjećam se više koliko sam tekstova objavio po različitim web-portalima o tome, a još se manje sjećam u koliko sam diskusija na istu temu sudjelovao na društvenim mrežama, prije svega na Facebooku, a ponešto i govorio, javno ili manje javno. Uostalom, moje je mišljenje samo moje, tj. privatno je.  Ili je makar bilo privatno, prije nego što je uobličeno – uz korektive osnivača Udruge PROJEKT VELEBIT – u Nacrt programski načela, gdje jasno u točki 23. stoji zapisano da:

– PROJEKT VELEBIT posebno drži kako valja izmijeniti hrvatski Izborni zakon, koji je glavnim uzrokom i sredstvom manipulacije demokratskim procesima u Hrvatskoj:

  1. uvesti OBVEZNO glasovanje za sve punoljetne državljane Republike Hrvatske.
  2. uvesti mogućnost prijevremenog poštanskog/elektronskog glasovanja za stare i nemoćne, za one koji se nalaze izvan domovine i za sve one kojima je iz bilo kojeg razloga nemoguće putovati do glasačkog mjesta
  3. ukinuti ograničavajući broj izbornih mjesta u dijaspori
  4. ukinuti pravilo po kojemu se Hrvati u BiH smatraju “dijasporom”.
  5. ukinuti XI i XII izbornu jedninicu u smislu već navedenih članaka.

xxx

– Mi smatramo da trebaju svi hrvatski birači imati jednaku mogućnost utjecanja na političku situaciju u Hrvatskoj. Također, smatramo da birači moraju imati pravo dopisnog ili elektroničničkog glasovanja (Čak i BiH ima tu mogućnost, a Hrvatska nema.) Što se tiče pripadnika manjina, oni – dakle hrvatski građani srpske nacionalnosti u Hrvatskoj – sigurno da nam je važno da se oni ovdje osjećaju kao kod kuće, ali isto tako nam je jako važno da se na njih primijenjuju isti oni demokratski kriteriji koji se primijenjuju na sve druge građane – kazala je Željka Markić.

– To bi u praksi značilo da ćemo mi pripremiti prijedlog koji će biti ujednačen i koji će se prema svim građanima odnositi na isti način.  Nas jako puno ljudi traži da ponovimo prikupljanje potpisa za referendumsko izjašnjavanje o promjeni izbornog sustava, pogotovo jer ljudi vide da je korupcija u Hrvatskoj usko povezana s političkim kastama koje nisu nikome odgovorne. Cilj nam je prije početka referenduma imati volontera u svakom gradu, općini i selu! Potrebno je prikupiti 10 posto potpisa svih birača u Hrvatskoj i to je veliki posao, mi smo ga dva puta odradili, jednom na refrendumu o braku a drugi put o promjeni izbornog sustava. Ako nam se javi dovoljan broj građana koji žele referendum, mi ćemo ga rado organizirati – zaključila je dr. Markić, pozivajući:

Ako smatrate da je Hrvatskoj potreban cjelovit i suvremen izborni sustav prema kojemu:

1) saborske zastupnike biramo imenom i prezimenom,

2) svi hrvatski državljani, koji žive u Hrvatskoj i izvan nje, mogu glasovati i dopisnim i elektroničkim putem,

3) sve stranke imaju jednake uvjete natjecanja za Sabor,

4) svaki glas birača vrijedi podjednako u svim izbornim jedinicama

pošaljite nam na [email protected] svoje ime, prezime, adresu i grad u kojem živite i broj telefona.

xxx

Ne poklapa se to u potpunosti s idejama PROJEKTA VELEBIT, još manje s mojima (što vidite, možda i iz teksta, naime, necjelovitim se to meni čini), ali vjerujte, to treba podržati. U ime budućnosti, jednostavno, zbog naše djece: svaka buduća izmjena Izbornoga zakona mora biti pozitivna, inače smo nastradali: i mi, i manjine, i dijaspora, i Hrvati iz BiH.

Piše: Mate Bašić

facebook komentari

Nastavi čitati

Komentar

Spašavaj se tko može

Objavljeno

na

Objavio

Sama najava referenduma o izmjenama izbornog zakona, izazvala je paniku ne samo među manjinskim zastupnicima već znatno više među velikim strankama poput SDP-a i HDZ-a.

Sama izmjena zakona da se manjinci više ne biraju na „roza“ listićima niti je u suprotnosti s Ustavom niti je u suprotnosti sa zaštitom manjinskih prava po bilo kojoj međunarodnoj konvenciji, upravo suprotno takav oblik izbora podržava i Vijeće Europe putem Venecijanske komisije.

Kad sve sagledamo i proučimo ono što se želi dobiti referendumskim pitanjem, doći ćemo do saznanja da trenutnim političkim elitama ne odgovara niti jedan cilj referenduma. Tri preferencijalna glasa problem su za svaku stranku jer moraju jako dobro miksati na izbornim listama između kadrova koje želi vodstvo stranaka, znači poslušnika i između kadrova koje želi baza. Sagledavajući zadnje parlamentarne izbore jasno se vidi da oni koji su bili odabir baze imaju znatno više preferencijalnih glasova od onih koje su na liste instalirali predsjednici stranaka, a kod tri preferencijalna glasa, sasvim je izvjesno da će neki“ rukopoloženi“ kandidati ispasti s ulaznih mjesta.

Zabrana predizbornog koaliranja izbrisat će s političke scene stranke ili bolje rečeno strančice, političke priljepke poput HSU s lijevog političkog spektra ili HSLS i HKDS s centra i desnog centra. Ništa bolje ne bi prošli novoosnovana stranka GLAS, a HNS je i onako bivša stranka, dok bi HSS prestao biti parlamentarna stranka. Neke stranke bi mogućnost političkog preživljavanja dobile smanjenjem predizbornog praga na 3 %. Ako se referendumom želi postići eliminacija takvih stranaka onda je smanjenje predizbornog praga besmisleno te se predlagatelj mora odlučiti želi li zabraniti predizborno koaliranje ili smanjivati izborni prag. Osim što bi prag od 3 % bio u suprotnosti s predizbornim koaliranjem, donio bi i neočekivani efekt u omogućavanju ulaska u parlament populističkim strankama, koje nitko ne treba kao dio većine već je njima isključivi cilj pretvaranje parlamenta u cirkus i samopromidžba po uzoru na neke članove Živog zida. Pravo pitanje na to je – kome to treba.

Onemogućavanje biranja manjinskih zastupnika s manjinskih lista izazvat će najveći problem, ne samo kod manjinaca već i kod nacionalnih stranaka. Neke stranke su dugo vremena stvarale svoje manjinske kadrove, radili su to prije svega zahvaljujući svojoj dobroj analitici. Najveću štetu pretrpio bi SDSS i njihov čelnik Miodrag Pupovac jer to bi i za njega i za njegovu stranku, značilo političku eutanaziju.Bio bi to kraj njegovoj politici ucjena ali i drugačijoj preraspodjeli sredstava iz proračuna, ne u smanjenu koje bi dobile nacionalne manjine već u drugačijoj raspodjeli tih sredstava, i zasigurno većoj transparentnosti.

Sigurno je da niti stranke niti predstavnici nacionalnih manjina neće sjediti skrštenih ruku u onemogućavanju referenduma jer to ugrožava njihove privatne i stranačke interese i bi ti će spremni na sve, a ono što će im biti zadnja linija obrane, bi ti će hitni izlazak na izbore da se spriječi primjena izmjena zakona o izborima na sljedeći saziv.

Ante Rašić

facebook komentari

Nastavi čitati