Pratite nas

Kolumne

Tko koga, još jedanput

Objavljeno

na

Još mi se vrte glavom one Milanovićeve riječi: »Ili mi, ili oni«. Čovječe! O čemu ti to pričaš? Propustio si Domovinski rat, pa bi sad malo, čega, adrenalina? Ipak se tu radi o nečemu drugom. U dotičnome proradio jugokomunistički poratni politički komesar, podrazumijeva se, ono kad su oni došli.

Drukčije jednostavno ne zna, jer mu je to u genima. Potpuno mu sliči Slavko Goldstein, ili on njemu, svejedno. Razlika je jedino u tome što je Goldstein s njima bio »po šumama i gorama«, pa mu otišlo na to. Ovih dana dade opsežan interview Jutarnjem listu. Iako obično ne čitam takve stvari, ovo sam ipak pročitao. Jugokomunisti nastavljaju svojim putem. I njemu se, kao i bivšem Josipoviću, počele priviđati neke ustaške zmije. A Hrvati samo žele živjeti sebe kao narod i ništa više. S jedne strane nije mu ni zamjeriti. Malo je Židov, malo Jugoslaven, malo Hrvat, na kraju ni sam ne zna što je, kako sam kaže. I onda s toga motrišta želi presuđivati. Ne ide to tako, Slavko. Mora se drugome dopustiti potpuna sloboda, a ne samo tražiti je za sebe i za svoje. Kad se tako postupa, onda nikakve zasluge ne mogu izbrisati 10. mjesto Josipa Broza Tita na ljestvici suvremenih zločinaca. Međutim, Goldstein je mišljenja da se to može time izbrisati. Nije stoga čudno da ne razumije suvremena gibanja u hrvatskom narodu.

     Kolinda Grabar Kitarović, hrvatska predsjednica, sasvim je druga priča. Ona, barem do sada, dobro razumije svoj hrvatski narod. Pa je onda svi odlično prihvaćaju, osim jugokomunista i njihovih. Na srcu joj je hrvatska država, hrvatsko blagostanje. Dok se to vidljivo ne pokaže, trebala bi iz svoga predsjedničkog ureda maknuti bistu zločinca Josipa Broza Tita. Rekosmo, nikakve zasluge, ako ih ima, ne mogu prebrisati njegove zločine. Najavila je da će tako učiniti, ali još ništa. Hrvatski puk čeka, da nakon toga s pravom mogne uskliknuti: Imamo predsjednicu. Odnosi se to na nas s obje strane granice. Mudro je za svoj prvi posjet izabrala BiH, bez obzira što bismo mi više voljeli da je to Herceg Bosna. Ali državnički poslovi su jedno, naše želje drugo. Bit će i toga, samo neka je ona tu.

     Bili su se malo raspisali da će nešto učiniti s nesretnom Elizabet Gojan koja je kao novinarka HRT-a vodila i uređivala prijenos ustoličenja naše predsjednice. Ona joj se očito nešto gadno zamjerila svojim natjecanjem za predsjednicu, pa joj je uzvratila zlobom tijekom prijenosa. Gledatelji, oni svjesni, morali su reagirati. Neko Hrvatsko novinarsko društvo, sa Zdenkom Dukom na čelu, pohvalilo ju je. Tako je to kad ti jugoslavenske magle titraju pred očima. Ipak, puno toga još nije gotovo. Spoznao je to Vedran Kukavica, zaposlenik HRT-a. Umro Vlada Divljan, kažu legendarni glazbenik, za kojega ni ja nisam do sada čuo. Upravo čitam, to je neki beogradski rock svirač. Raspisaše se o njemu, kao da je neki naš, tu iz susjedstva, sa spomenicom Domovinskog rata u džepu. Kukavica se upita, bez bilo kakvog vrijeđanja, tko je taj čovjek, zar nisu umirali glazbenici i u Mađarskoj, i u Italiji, i u Austriji, i u… pa nikom ništa. Zbog toga mu se zadrma radno mjesto. Kako će sve završiti, vidjet ćemo. Kukavica očito nije bio dovoljno oprezan. Pomislio da su kukurikavci otpjevali svoje pa da je došla sloboda. Nije, još su oni tu, još razmišljaju o tome tko će koga, kao da nije bilo dosta svega ovoga do sada.

     S onima uvrnute logike muku muče i naši branitelji, ratni vojni invalidi, pod svojim šatorom u Savskoj 66. Uz hladnoću čitavu dugu zimu sad im u njihov dom počeše dolaziti i protivnici. Najprije se s Trga Josipa bana Jelačić uputiše k njima s ne baš dobrim namjerama. Ispred njih ispriječi se nedostatna policija i hrvatski branitelji te stoga promijeniše taktiku. Dođoše ih izazivati, pod plaštem demokracije. Hvala Bogu, naši branitelji su ostali dostojanstveni. Čvrsto vjerujem da im je u tome pomogla krunica koju sam vidio na ramenu novog predsjednika zbora udruga veterana hrvatskih gardijskih brigada, ratnog vojnog invalida, Dražimira Jukića. To me je razvedrilo, jer muka mi je od tih nepozvanih posjetitelja. Usput su još, kako bi zabilježeno u nekim medijima, divljački napali braniteljicu, ratnog vojnog invalida, u tramvaju. Opet mi poraće onoga rata u sjećanju. Ovako su tada tukli preživjele, članove obitelji hrvatskih vojnika, crkvene dostojanstvenike. Utjerivali su im u glavu bratstvo i jedinstvo. Čekam što će još javiti o Zoranu Ercegu, čovjeku koji reče da je branitelj, ali s druge strane, one Matićeve, Glavaševe, Nađ i sličnih. Pronađoše da mu je mutna ratna prošlost, da je dolazio s Ratkom Mladićem na pregovore… Očito čovjek radio svoj posao kao što ga i sada radi. Naše je prepoznati takve stvari i primijeniti protumjere, onako profesionalno.

     Neke nove mjere izgleda da će primijeniti i Katolička Crkva. Ponovno pokreće Svetu ligu, Sveti savez za spas katoličanstva po uzoru na Sv. papu Pija V. On njome 1571. porazi Otomansko carstvo kod Lepanta i tako spasi ne samo katoličanstvo, nego i zapadni svijet koji se trenutno odmetnuo od Boga. Čitam da će se boriti protiv relativizma, sekularizma, iskrivljavanja katoličkog učenja. Uistinu borba koja je trebala davno početi. Međutim, bolje ikad nego nikad. Ne će se neki s ovim složiti. Ovakve misli zacijelo će biti ismijane u jednom od sljedećih brojeva Charlia Hebdoa. Zacijelo ne zajedno uz bok islamizmu. Okanili su se, barem za sada, Alaha, ostao je samo papa. To je ta njihova bajna borba za slobodu izražavanja. Valjda ne treba ni spominjati da se ne ismijavaju raznorazne goleme svjetske organizacije, njihovi čelnici i oni koji iza svega stoje. Njima su oni u redu. Nema veze što su razbuktali rat u Iraku, Siriji. Neki nas uvjeravaju da je to zbog biljnog sjemena. Ne čini se daleko od istine. Priča ukratko ide ovako. Saddam Hussein nije htio prihvatiti GMO i sve što s tim ide, nego je nagomilao zdravo, prirodne sjemenje. Opominjali su ga, ali uzalud. Prozreo ih je pa je prije nego što su ga napali zalihe sjemenja prebacio u Siriji ne računajući da će se tamo zbog toga također rat razbuktati. Je li to tako? Nažalost moramo čekati na prave odgovore. Dotle kršćana na tim područjima ima sve manje i manje. Oni iz ISIL-a tamane ih kao štakore. Naizgled su se pojavili niotkuda. Trenutno trpe određene poraze, ali to ne znači da im je kraj blizu. Čekamo što će reći njihovi gospodari i činimo što je u našoj moći da ih se zauzda. Jedan od načina u Iraku je i osnivanje kršćanske vojske. Pridolaze im i dobrovoljci iz Europe. Vodi li to dobru? Kad bi čovjek znao tko stoji iza svega, mogao bi jamačno odgovoriti. Međutim, puno je upitnika pa se nemojmo zanositi da će nam sve tako brzo postati jasno. Ali da moramo misliti na kršćane u tim krajevima, moramo. Oni su naša braća i sestre, naša krv. Dužnost nam je braniti ih i pomagati. Pronađimo što prije način. Amnesty international to ne zanima, barem sudeći po izvješću za prošlu godinu. Puno toga su vidjeli, samo ne i progon kršćana. Nije valjda da za njih to tako treba biti? Tko zna, možda im je turski primjer pred očima. ISIL napao kršćanska sela u Siriji. Oni pokušali izbjeći preko turske granice. Turci je brže bolje zatvorili i završili su kršćani kod ISIL-a. Znamo što rade s takvima, ne treba objašnjavati. Mediji u hrvatskom narodu o svemu tome šute.

     I dok ovako progone braću nam i sestre po svijetu, nama nastoje pisati povijest. Neki Centar za demokraciju i pomirenje jugoistočne Europe navijestio da će napisati knjigu povijesti regije 1944. – 1989. Ne haju oni što je hrvatska predsjednica rekla potpuno jasno da nismo nikakva regija, oni idu dalje, baš kao i mediji u našem narodu. Regija vrišti sa svih strana. Pojavio se i regionalni natječaj za priču o pomirenju u bivšoj Jugoslaviji. Nagrada je novčana, dobar mamac u ovoj krizi. S treće strane jedan nam doviknu da smo još uvijek taoci rovova iz 1993. Valjda zbog toga što želimo, između ostaloga, medije na svom hrvatskom jeziku. Neka pogleda malo što ima njemačka manjina u Belgiji i vjerojatno će mu se barem nešto rasvijetliti pred očima i u duši.

     U zalasku sunca dok ovo pišem vidim anđele što će, izgleda, biti postavljeni s obje strane Pelješkog mosta. Ako nas oni ne budu čuvali, promotori GMO-a, droga, nemorala, hedonizma… zacijelo ne će. Oni sanjaju o samoobogotvorenju pomoću svojih krhkih ljudskih ruku. Mi, pak, sanjamo o anđelima koji će nas jednoga dana dovesti pred lice Božje. Samo, treba biti dobar, u punom smislu te riječi.

 [ad id=”40551″]

Miljenko Stojić

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Zašto esdepeovci noću vodu piju?

Objavljeno

na

Objavio

Ključa u SDP-u. Počelo je svađom na sastanku Kluba zastupnika i natezanjem oko toga hoće li izbor ustavnih sudaca uvjetovati osnivanjem saborskog povjerenstva za Agrokor, što je tražio SDP-ov predsjednik Bernardić, koji je na kraju nezadovoljnicima poručio:

“Tko se ne osjeća dobro u Klubu, neka ode, ima puno ljudi koji bi došli na vaše mjesto”.

Nakon toga zastupnik Peđa Grbin dao je ostavku na mjesto potpredsjednika saborskog Odbora za Ustav i otvorio karte u intervjuu u kojem je istaknuo kako je to bio samo povod za ostavku, a glavni razlog je “činjenica da mi kontinuirano vrludamo u svojim stavovima i da ne možemo donijeti konkretnu odluku koju ćemo nakon toga provoditi idućih nekoliko dana“. Grbin je dodao uobičajenu bozu kako takvo što nikada ne bi rekao ni Račan ni Milanović jer “SDP je stranka koja uključuje, a ne stranka koja isključuje“, pri čemu je očito zaboravio slučaj Kolarić, ali i brojne druge. Eksplicitno je rekao da Bernardić vodi stranku loše i u uskom krugu ljudi i istaknuo nadu da će ga se riješiti na izvještajnoj konvenciji krajem godine.

Na pitanje novinara o izgledima SDP-a na sljedećim izborima, Grbin tvrdi kako nije izgledan scenarij da SDP s Bernardićem na čelu može pobijediti Plenkovića. Očito ne razumije da to ne ovisi o vođi, jer ni SDP s Plenkovićem na čelu ne bi mogao pobijediti HDZ koji bi predvodio Bernardić, no o tome će biti riječi kasnije. Grbin se u intervjuu poziva na iskusnijeg kolegu: “Mi kao SDP, kao što je moj kolega Orsat Miljenić rekao, ne predstavljamo pravu oporbu vlasti“. I evo u čemu vidi problem: “Nismo dovoljno jasno reagirali kod premještanja ploče iz Jasenovca u Novsku“. Zatim: “Gdje smo danas kad ponovno imamo atak na prava nacionalnih manjina“? I kao šlag na kraju: “Ako usporedimo glasnoću 2013. i 2014. godine kada se napadalo na seksualne manjine i ćirilicu, ovo je kao jedan drugi SDP“. Odmah nakon Grbinova intervjua Ranko Ostojić na Facebooku je objavio status: “Bravo, Pedja! Jasno. Precizno.

Većini Hrvata odbojno je sve što je vezano uz Jugoslaviju i komunizam, koliko god to peglali crno-bijelim svjetovima, sretnom djecom, humorom JNA pitomaca, bajkama kako se moglo zaspati na klupi i kako su svi dobivali stanove.
Odgovorno. I pošteno. A tko se boji članova, vidjet ćemo. I čiji su prstići u nečijem pekmezu!“Kako su se vremena promijenila! Nekad su u frakcijskim borbama u Partiji padale glave, a sada se drugovi kao tinejdžerice sokole Facebook statusima punim slatkih umanjenica. Podršku Grbinu dao je i još jedan perspektivan kadar – Željko Jovanović – koji je ustvrdio: “Bernardić je od dečka koji obećava vrlo brzo postao predsjednik koji zabrinjava, a sa svojim šaptačima Komadinom i Ostojićem vodi SDP nepovratno u političku marginalnost. Sad je svima kojima su SDP i socijaldemokracija na prvom mjestu jasno da SDP treba novo vodstvo u kojem ne vidim ni Bernardića ni Komadinu ni Ostojića.

Po meni nove lidere zajedno predstavljaju Peđa Grbin i Siniša Hajdaš Dončić.“Time je u vatru gurnuo i Hajdaša Dončića. A ovaj, kao junak iz narodne pjesme, pred veliki boj noću vodu pije i tmuran bdije: “Prvi se put stvarno bojim za budućnost SDP-a. Došao sam do trenutka da ne mogu zaspati, nego samo o tome razmišljam. To mi se nikad nije dogodilo”, kaže Hajdaš. A sam se za vođu puno suptilnije kandidirao intervjuom SDP-ov vanjskopolitički stručnjak Joško Klisović zvani Klisindžer. On smatra da stanje u stranci nije dramatično, a vjeruje i da je Milanka Opačić reagirala preemotivno u optužbi na Bernardićev račun da stranku pretvara u “sektu svojih prijatelja“. Opačić pak sa šest godina naknadne pameti proziva Zlatka Komadinu jer je “pobjegao iz Vlade“i dodaje: “On nije potjeran, on je dao ostavku jer se nije mogao nositi s problemima u svojem resoru.“Ukratko, urnebes u, barem do sada, najvećoj oporbenoj stranci. No čini se kako svi oni ne vide stvarni problem i dublji razlog koji ih drži daleko od vlasti, a koji nema veze s tim hoće li na čelu SDP-a biti Bernardić, Grbin, Miljenić ili bilo tko drugi. U rujnu prošle godine, kad je nakon tijesno izgubljenih izbora Zoran Milanović objavio da se više neće kandidirati za predsjednika SDP-a, a dio lijevih komentatora likovao smatrajući da se partija riješila balasta, napisao sam kako ih to neće spasiti u konzervativnoj Hrvatskoj u kojoj “ljevica još desetak godina neće doći ni blizu vlasti“.

Nije se radilo ni o kakvom proročkom nadahnuću ni silno dubokoj analitici, već o jednostavnom uvidu kakvo je naše biračko tijelo i kakva je ljevica koja mu se obraća. Hrvatsko biračko tijelo većinom je konzervativno i sklonije desnoj opciji. Golemom većinom 1990. glasalo je protiv komunista (barem onih eksplicitnih), a 1991. za osamostaljenje Hrvatske. Danas glasaju više-manje isti ljudi, ili njihova djeca i unuci. U takvom stanju, kako što možemo vidjeti u nizu izbora od 1990. do danas, prirodna, normalna situacija je da je HDZ na vlasti, koliko god loš, korumpiran i nevjerodostojan bio. HDZ je gubio vlast samo u iznimnim situacijama. Dva su puta izgubili izbore isključivo zato što su sami sebe pokopali. 2000. su HDZ-ove frakcije izbušile stranku u međusobnoj borbi za Tuđmanovo nasljeđe. Filali su lijeve medije kompromitirajućim materijalom o stranačkim rivalima, što je, uz obilno strano zalijevanje NGO sektora i “nezavisnih“medija, asistiranje stranih ambasada i zamor javnosti nakon deset godina iste vlasti, dovelo do toga da je SDP, uz smokvin list Budiše i Račanovu umjerenost, dobio izbore.

Drugi je put HDZ opet sam sebe ukopao. Nakon neobjašnjenog i neodgovornoj Sanaderova odstupanja s vlasti i svih afera koje su isplivavale na površinu u sljedeće dvije godine, bilo je pravo umijeće ne dobiti izbore 2011. I to je to. Dovoljno je, dakle, da se HDZ minimalno konsolidira, pa i uz nespektakularnog lidera kao Karamarko ili padobranom spuštenog kao Plenković, pa da dođe na vlast. Stoga je ispravnije reći kako u dva iznimna slučaja 2000. i 2011. nije SDP dobio izbore, već ih je HDZ izgubio političkim samoubojstvom. Zaključak svega toga je kako ponosna sljednica Komunističke partije iz Jugoslavije, bez razračunavanja s tom prošlošću ne može dobiti izbore u Hrvatskoj ako je druga opcija imalo na nogama. Za sada je to još uvijek HDZ, sutra može biti i netko drugi, vjerodostojniji i čvršći. Osim toga, lijevo-liberalna kulturna hegemonija koja se proteže još iz doba Jugoslavije u Hrvatskoj se zadnjih godina ubrzano rastače. Lijeve su se intelektualne i medijske perjanice ofucale, a portali i društvene mreže već premašuju stare medije.

Nove generacije više ne otkidaju na, za njih već staračku, feralovsku šegu i preko toga im se ideologija više ne može ucjepljivati. Dominaciju na NGO sceni preuzimaju konzervativne udruge, Soros je “ođuturumio“, presušuju i strane donacije. Hrvatsko biračko tijelo većinom, koja se s novim generacijama dodatno povećava, čine ljudi koji neće glasovati ljevije od centra. Eto kakvo je “tržište“. A da vidimo kakve je politička “roba“, tj. SDP. Što im nudi? Nedavno je predsjednik SDP-a došao na jugonostalgičarski, titoistički skup sa sovjetskim zastavama. Je li to euroazijski koncept umjesto euroatlantskog? Izlazak iz NATO-a? Vezivanje za one koji su se borili za komunističku Jugoslaviju umjesto demokratske Hrvatske? Što SDP nudi na ekonomsko-socijalnom planu? Što mogu obećati radnicima, koji ionako predstavljaju manjinu u biračkom tijelu? Mogu li biti veći socijalisti i etatisti od HDZ-a? Mogu li “brijunaši” u plitikim socijalno-populističkim porukama parirati Živom zidu? Hoće li im građani u borbi za zaštitu javnog dobra vjerovati više nego Mostu?

Onaj tko misli dobiti izbore u Hrvatskoj ne bi trebao ići na skupove pod jugoslavenske i sovjetske zastave, braniti Titov totalitarizam, obilježavati četničke ustanke. Većini Hrvata odbojno je sve što je vezano uz Jugoslaviju i komunizam, koliko god to peglali crno-bijelim svjetovima, sretnom djecom, humorom JNA pitomaca, bajkama kako se moglo zaspati na klupi i kako su svi dobivali stanove. Uz neraščišćen odnos prema totalitarnom nasljeđu i Jugoslaviji, SDP nudi i kulturni elitizam crvene buržoazije, kojoj je vrhunac dometa ruganje krezubom puku koji sluša Thompsona, uz pristajanje na direktive novih centara moći u nasilnom vrijednosnom preodgoju naroda.

Šanse su ovakvog SDP-a da u bliskoj i srednjoj budućnosti dođe na vlast nikakve i ono što su postigli s Milanovićem bio je njihov vrhunac. Umjesto silnog novca kojeg daju Alexu Braunu da im rebrendira stranku, evo im besplatan savjet – neka se eksplicitno odreknu Tita, Jugoslavije i elitizma crvene buržoazije pa možda dohvate dvadeset posto.

Nino Raspudić / Večernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Mladen Pavković: Zbog čega je ubijen Ante Paradžik, a zbog čega se ubio njegov sin?

Objavljeno

na

Objavio

21. rujna 1991. – Ubijen Ante Paradžik

Sjećate li se Ante Paradžika (Ljubuški, 10. veljače 1943.-Zagreb, 21. rujna 1991.), hrvatskog političara, jednog od osnivača HDZ-a, dopredsjednika HSP-a  i načelnika Ratnog stožera Hrvatskih obrambenih snaga (HOS)?

Ubijen je pod još nerazjašnjenim okolnostima nadomak Zagrebu, kad se vraćao sa stranačkog skupa. Ne, nisu ga ubili četnici, ubili su ga na žalost hrvatski policajci, koji su ga navodno „zamijenili“ za hrvatskog neprijatelja!?

Bio je među najprogonjenijim Hrvatima, poglavito u vrijeme „Hrvatskog proljeća“ (1971.). Tada je bio predsjednik Saveza studenata Hrvatske, jedan od vođa studentskog pokreta i organizator poznatog studentskog štrajka.

Zbog toga je 1972. osuđen na tri godine zatvora, koji je u cijelosti izdržao u Lepoglavi. Kasnije je bio još nekoliko puta hapšen. Kad bi Tito dolazio u Zagreb on bi po četiri-pet dana završavao u ćeliji. Inače, kazne je izdržavao u Ljubuškom, Mostaru, Zagrebu i Lepoglavi. Sve do početka devedesetih bio je praćen, proganjan, šikaniran, ne samo on nego i cijela njegova obitelj, prijatelji, poznanici.

Devetnaest godina nije mogao dobiti putovnicu.  Često se i sam pitao- zašto njega toliko progone? Razlog je vidio i u tome što mu je otac bio u vojsci i poginuo u Bleiburgu. U razgovoru s ovim hrvatskim mučenikom, među ostalim smo došli do saznanja da je mislio da su tada komunističke službe i Udba u njemu pronašle osobu kao jednog od simbola.

„Ja sam inače malo tvrdi Hercegovac“ – kazao mi je jednom od niza naših susreta. „Bio sam po zatvorima, bez posla, putovnice, dok su dio mojih kolega imali kuće, vile i dok su materijalno bili dobro situirani, a ja nisam, tako da su mi moja žena i djeca znali govoriti: tata, ti nemaš ništa, daj se malo smiri, možda oni tebe proganjaju što si malo tvrđi, daj nekome pruži ruku i tome slično.

Meni su takvi razgovori teško  padali, nisam ih prihvaćao, jer sam se uvijek nadao da će istina pobijediti, da će doći na vidjelo prava borba, da ćemo dobiti slobodu u onom smislu da će svaki čovjek, bez obzira kojoj pripada struji, dobiti upravo ono što mu pripada, ali po svojim sposobnostima i zaslugama.

Svoju političku borbu smatrao sam ispravnom i produktivnom, a najviše su me kočili oni koji su me najviše voljeli“ – govorio je Paradžik, kojeg su na robiju u Lepoglavu dovezli zajedno sa Ivanom Zvonimirom Čičkom.

Njegov san o Hrvatskoj državi je ostvaren, ali njega više nema. Nema ni njegova sina, jedinca Mislava, koji je također pod nerazjašnjenim okolnosti izgubio život u Kanadi, navodno skočivši iz zgrade u kojoj je stanovao i to na Božić, 2014.. U Kanadu je otišao baš da ne doživi očevu sudbinu.

Tijekom Domovinskog rata Ante je dao  izniman doprinos u oslobođenju hrvatske države. Bio je odličan organizator i iznimno hrabar. Međutim, ono što nisu uspjeli četnici, uspjeli su neki drugi.

Što bi danas ovaj Junak Domovinskog rata rekao o spomen ploči HOS-a, odnosno o uskliku „za dom spremni“ i onima koji ponovno proganjaju ljude koji su bili prvi kad je trebalo, gledajući u njima više „ustaše“ nego osloboditelje ove države?

Mladen Pavković / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati