Tko koga, još jedanput

0

Još mi se vrte glavom one Milanovićeve riječi: »Ili mi, ili oni«. Čovječe! O čemu ti to pričaš? Propustio si Domovinski rat, pa bi sad malo, čega, adrenalina? Ipak se tu radi o nečemu drugom. U dotičnome proradio jugokomunistički poratni politički komesar, podrazumijeva se, ono kad su oni došli.

Drukčije jednostavno ne zna, jer mu je to u genima. Potpuno mu sliči Slavko Goldstein, ili on njemu, svejedno. Razlika je jedino u tome što je Goldstein s njima bio »po šumama i gorama«, pa mu otišlo na to. Ovih dana dade opsežan interview Jutarnjem listu. Iako obično ne čitam takve stvari, ovo sam ipak pročitao. Jugokomunisti nastavljaju svojim putem. I njemu se, kao i bivšem Josipoviću, počele priviđati neke ustaške zmije. A Hrvati samo žele živjeti sebe kao narod i ništa više. S jedne strane nije mu ni zamjeriti. Malo je Židov, malo Jugoslaven, malo Hrvat, na kraju ni sam ne zna što je, kako sam kaže. I onda s toga motrišta želi presuđivati. Ne ide to tako, Slavko. Mora se drugome dopustiti potpuna sloboda, a ne samo tražiti je za sebe i za svoje. Kad se tako postupa, onda nikakve zasluge ne mogu izbrisati 10. mjesto Josipa Broza Tita na ljestvici suvremenih zločinaca. Međutim, Goldstein je mišljenja da se to može time izbrisati. Nije stoga čudno da ne razumije suvremena gibanja u hrvatskom narodu.

     Kolinda Grabar Kitarović, hrvatska predsjednica, sasvim je druga priča. Ona, barem do sada, dobro razumije svoj hrvatski narod. Pa je onda svi odlično prihvaćaju, osim jugokomunista i njihovih. Na srcu joj je hrvatska država, hrvatsko blagostanje. Dok se to vidljivo ne pokaže, trebala bi iz svoga predsjedničkog ureda maknuti bistu zločinca Josipa Broza Tita. Rekosmo, nikakve zasluge, ako ih ima, ne mogu prebrisati njegove zločine. Najavila je da će tako učiniti, ali još ništa. Hrvatski puk čeka, da nakon toga s pravom mogne uskliknuti: Imamo predsjednicu. Odnosi se to na nas s obje strane granice. Mudro je za svoj prvi posjet izabrala BiH, bez obzira što bismo mi više voljeli da je to Herceg Bosna. Ali državnički poslovi su jedno, naše želje drugo. Bit će i toga, samo neka je ona tu.

     Bili su se malo raspisali da će nešto učiniti s nesretnom Elizabet Gojan koja je kao novinarka HRT-a vodila i uređivala prijenos ustoličenja naše predsjednice. Ona joj se očito nešto gadno zamjerila svojim natjecanjem za predsjednicu, pa joj je uzvratila zlobom tijekom prijenosa. Gledatelji, oni svjesni, morali su reagirati. Neko Hrvatsko novinarsko društvo, sa Zdenkom Dukom na čelu, pohvalilo ju je. Tako je to kad ti jugoslavenske magle titraju pred očima. Ipak, puno toga još nije gotovo. Spoznao je to Vedran Kukavica, zaposlenik HRT-a. Umro Vlada Divljan, kažu legendarni glazbenik, za kojega ni ja nisam do sada čuo. Upravo čitam, to je neki beogradski rock svirač. Raspisaše se o njemu, kao da je neki naš, tu iz susjedstva, sa spomenicom Domovinskog rata u džepu. Kukavica se upita, bez bilo kakvog vrijeđanja, tko je taj čovjek, zar nisu umirali glazbenici i u Mađarskoj, i u Italiji, i u Austriji, i u… pa nikom ništa. Zbog toga mu se zadrma radno mjesto. Kako će sve završiti, vidjet ćemo. Kukavica očito nije bio dovoljno oprezan. Pomislio da su kukurikavci otpjevali svoje pa da je došla sloboda. Nije, još su oni tu, još razmišljaju o tome tko će koga, kao da nije bilo dosta svega ovoga do sada.

     S onima uvrnute logike muku muče i naši branitelji, ratni vojni invalidi, pod svojim šatorom u Savskoj 66. Uz hladnoću čitavu dugu zimu sad im u njihov dom počeše dolaziti i protivnici. Najprije se s Trga Josipa bana Jelačić uputiše k njima s ne baš dobrim namjerama. Ispred njih ispriječi se nedostatna policija i hrvatski branitelji te stoga promijeniše taktiku. Dođoše ih izazivati, pod plaštem demokracije. Hvala Bogu, naši branitelji su ostali dostojanstveni. Čvrsto vjerujem da im je u tome pomogla krunica koju sam vidio na ramenu novog predsjednika zbora udruga veterana hrvatskih gardijskih brigada, ratnog vojnog invalida, Dražimira Jukića. To me je razvedrilo, jer muka mi je od tih nepozvanih posjetitelja. Usput su još, kako bi zabilježeno u nekim medijima, divljački napali braniteljicu, ratnog vojnog invalida, u tramvaju. Opet mi poraće onoga rata u sjećanju. Ovako su tada tukli preživjele, članove obitelji hrvatskih vojnika, crkvene dostojanstvenike. Utjerivali su im u glavu bratstvo i jedinstvo. Čekam što će još javiti o Zoranu Ercegu, čovjeku koji reče da je branitelj, ali s druge strane, one Matićeve, Glavaševe, Nađ i sličnih. Pronađoše da mu je mutna ratna prošlost, da je dolazio s Ratkom Mladićem na pregovore… Očito čovjek radio svoj posao kao što ga i sada radi. Naše je prepoznati takve stvari i primijeniti protumjere, onako profesionalno.

     Neke nove mjere izgleda da će primijeniti i Katolička Crkva. Ponovno pokreće Svetu ligu, Sveti savez za spas katoličanstva po uzoru na Sv. papu Pija V. On njome 1571. porazi Otomansko carstvo kod Lepanta i tako spasi ne samo katoličanstvo, nego i zapadni svijet koji se trenutno odmetnuo od Boga. Čitam da će se boriti protiv relativizma, sekularizma, iskrivljavanja katoličkog učenja. Uistinu borba koja je trebala davno početi. Međutim, bolje ikad nego nikad. Ne će se neki s ovim složiti. Ovakve misli zacijelo će biti ismijane u jednom od sljedećih brojeva Charlia Hebdoa. Zacijelo ne zajedno uz bok islamizmu. Okanili su se, barem za sada, Alaha, ostao je samo papa. To je ta njihova bajna borba za slobodu izražavanja. Valjda ne treba ni spominjati da se ne ismijavaju raznorazne goleme svjetske organizacije, njihovi čelnici i oni koji iza svega stoje. Njima su oni u redu. Nema veze što su razbuktali rat u Iraku, Siriji. Neki nas uvjeravaju da je to zbog biljnog sjemena. Ne čini se daleko od istine. Priča ukratko ide ovako. Saddam Hussein nije htio prihvatiti GMO i sve što s tim ide, nego je nagomilao zdravo, prirodne sjemenje. Opominjali su ga, ali uzalud. Prozreo ih je pa je prije nego što su ga napali zalihe sjemenja prebacio u Siriji ne računajući da će se tamo zbog toga također rat razbuktati. Je li to tako? Nažalost moramo čekati na prave odgovore. Dotle kršćana na tim područjima ima sve manje i manje. Oni iz ISIL-a tamane ih kao štakore. Naizgled su se pojavili niotkuda. Trenutno trpe određene poraze, ali to ne znači da im je kraj blizu. Čekamo što će reći njihovi gospodari i činimo što je u našoj moći da ih se zauzda. Jedan od načina u Iraku je i osnivanje kršćanske vojske. Pridolaze im i dobrovoljci iz Europe. Vodi li to dobru? Kad bi čovjek znao tko stoji iza svega, mogao bi jamačno odgovoriti. Međutim, puno je upitnika pa se nemojmo zanositi da će nam sve tako brzo postati jasno. Ali da moramo misliti na kršćane u tim krajevima, moramo. Oni su naša braća i sestre, naša krv. Dužnost nam je braniti ih i pomagati. Pronađimo što prije način. Amnesty international to ne zanima, barem sudeći po izvješću za prošlu godinu. Puno toga su vidjeli, samo ne i progon kršćana. Nije valjda da za njih to tako treba biti? Tko zna, možda im je turski primjer pred očima. ISIL napao kršćanska sela u Siriji. Oni pokušali izbjeći preko turske granice. Turci je brže bolje zatvorili i završili su kršćani kod ISIL-a. Znamo što rade s takvima, ne treba objašnjavati. Mediji u hrvatskom narodu o svemu tome šute.

     I dok ovako progone braću nam i sestre po svijetu, nama nastoje pisati povijest. Neki Centar za demokraciju i pomirenje jugoistočne Europe navijestio da će napisati knjigu povijesti regije 1944. – 1989. Ne haju oni što je hrvatska predsjednica rekla potpuno jasno da nismo nikakva regija, oni idu dalje, baš kao i mediji u našem narodu. Regija vrišti sa svih strana. Pojavio se i regionalni natječaj za priču o pomirenju u bivšoj Jugoslaviji. Nagrada je novčana, dobar mamac u ovoj krizi. S treće strane jedan nam doviknu da smo još uvijek taoci rovova iz 1993. Valjda zbog toga što želimo, između ostaloga, medije na svom hrvatskom jeziku. Neka pogleda malo što ima njemačka manjina u Belgiji i vjerojatno će mu se barem nešto rasvijetliti pred očima i u duši.

     U zalasku sunca dok ovo pišem vidim anđele što će, izgleda, biti postavljeni s obje strane Pelješkog mosta. Ako nas oni ne budu čuvali, promotori GMO-a, droga, nemorala, hedonizma… zacijelo ne će. Oni sanjaju o samoobogotvorenju pomoću svojih krhkih ljudskih ruku. Mi, pak, sanjamo o anđelima koji će nas jednoga dana dovesti pred lice Božje. Samo, treba biti dobar, u punom smislu te riječi.

 [ad id=”40551″]

Miljenko Stojić

facebook komentari