Pratite nas

Komentar

Tko nas može izvesti na pravi put?

Objavljeno

na

Borim se već nekoliko dana, sam sa samim sobom. Kao da su u meni tisuće nekakvih mrava koji me nagrizaju iznutra, jer žele izaći van.

Sumnjam da će ostaviti traga, da će svojim izlaskom učiniti bilo kakvu promjenu osim one da će meni biti lakše, jer ću se osloboditi tog neugodnog osjećaja kad ti ispod kože laze tisuće riječi nezadovoljstva.

Koje su tu, bez nekog smisla, svrhe, ali sa jednom neodoljivom željom da se istresu u jednom dahu. Imam tako neodoljivu želju da te svoje mrave koji me golicaju, jer svaki od njih nosi barem jednu riječ onog nezadovoljstva kojeg nosim u sebi, istresem u jednom velikom luku po svim tim ljudima. Tim ljudima koji tako poslušno i melanholično slušaju govornike koji najavljuju dolazak „novog doba“, nekog boljeg vremena, kako kažu „mora doći, ono uvijek dolazi“.

Govorim vam o ovom, sad već prošlom predizbornom ludilu u kojem sam se našao igrom slučaja. Najbolje je to nazvati „Dnevnikom jednog ludaka“ (neka mi oprosti čiko Gogolj). Bolje je to nazvati sa čitavom lepezom monodrama od isto toliko ludaka. Sve se to svelo na puko uvjeravanje da treba glasat Hrvat za Hrvata, Srbin za Srbina, Musliman za Muslimana. Jer ako tako ne bude, ovaj drugi samo to čeka, da ponovo kolje, pali, siluje.

Više nije bitno koliko je govornik dobar, nego koliko dobro može onog drugog prikazati u lošem izdanju, ne znajući da su na kraju svi loši. A narod ko narod, poslušno sjedi, klima glavom, čeka ono svoje već hladno pečenje i napinje se iz petnih žila da ne uvrijedi rodbinu, prijatelje na čiji je nagovor i došao. Redaju se govornici, spominje se odlučujuća borba, zadnji čas, jer sad treba biti uz svoga, ako treba ginuti, kao da je fronta i ljuti neprijatelj viri iza svake glasačke kutije.

A ja sam osjetljiv na samo spominjanje rata, prve linije fronte. Mada nisam osjetio niti jedne prve crte bilo koje bojišnice, uvijek sam imao ogroman respekt i divljenje herojskom junaštvu pojedinaca. Valjda je to ostalo od onog prekomjernog konzumiranja partizanskih filmova u mojoj mladosti, gdje su uvijek na prvoj liniji fronta bili pošteni, časni momci koji su ne rijetko ostavljali junački svoje živote za tu stvar za koju su se borili.

Zaslijepljen šarenilom platna ili nedostatkom mudrosti u tim godinama, nisam ni primjećivao da se sav korumpirani, nečasni život odvijao u pozadini. A rat je uvijek rat, zvao se on Prvi, Drugi, Domovinski ili Oslobodilački.

Niko nije primjećivao taj raskol između junaštva, časti koja je ginula i onih koji su uživali kroz pobjedu koju časni nisu ni doživjeli. U pozadini su nepoštenje i nečast imali svoju cijenu, kao krijumčarene cigarete ili sva druga nelegalna roba. Tako je cijena onog političkog zagovornika „boljih vremena“ najnižeg ranga bila oko 180 KM. Mnogi će reći, malo da se proda obraz, čast, jest ako se tome dodaju sjednice, topli obrok.

Bilo kako bilo, taj iznos popne se na nekakvih 400-500 KM, što je priznajem prosječna plata u BiH. Ako podignemo ljestvicu pa pogledamo pozadinu u Županiji, cijena korumpiranog života u toj pozadini je od 1200 KM do 1500 KM, a ovo već prelazi okvire malog korumpiranog činovničića.

Ova vrsta humanoida (čitaj političara) u korumpiranoj pozadini sebe naziva stvaraocima, naravno tog „boljeg vremena“ koje će ionako doći. Kako se naša korumpirana pozadina širi ka centru tog sveopćeg ludila, hoću reći Sarajevu tu dobijamo sasvim treću vrstu humanoida koji naravno imaju i najskuplji život u pozadini po cijeni od 3000 KM do 4000 KM. Ta vrsta humanoida je sama sebe nazvala kreatorima, jer bez obzira u kakvoj su stvaralačkoj krizi „stvaraoci“ i „korumpirani činovničići“ oni nalaze genijalna rješenja za stvaranje novog poretka kao jedinog rješenja u toj našoj korumpiranoj pozadini.

I dalje se sjedi poslušno, melanholično preletiš pogledom po glavama ljudi koji su izvukli svoje vratove samo sa jednim ciljem, da prvi vide konobare sa platama pečenja. Niko ne pita o programu, o ciljevima, poslušno se sjedi i šuti. Tu i tamo netko pita za rezultat, valjda zbog kladionice i ponovo uvuče ramena u sebe kao da na njima nosi teret od sto kila. Nitko ne želi da kritikuje jer je tu zbog rodbine, a oni opet imaju svoje rodbine, vjerovatno zato i ostaje sve u krugu familije.

Star sam, pa dajem sebi za pravo da kažem da sam mudriji, neću reći da sam pametniji, nego samo malo mudriji i iskusniji. Promatram taj korumpirani život u pozadini, promatram ljude kojima su uši prevelike da se uvuku u debele guzice ovih novopečenih guzonja sa još debelijim novčenikom sumnjivog porijekla. Volovi koji su trebali biti upregnuti u „bolje sutra“ eto ne mogu se uvući u tu sigurnost, koje su zračile te debele guzice, sigurnost radnog mjesta. Vjerovatno su čuli tim svojim ušima nešto što će im smetati čitavog života, umjesto da se glatko uvuku u jednu od tih velikih guzica, oni će i dalje melanholično sjedeti i poslušno čekati konobare sa pečenjem.

Promatram i mnogo toga ne želim da vidim, a onda ona mudrost koja se skuplja godinama, udara me iznutra kako bi vidio baš ono što ne želim da vidim. Promatram i mislim, kako se nekad u moje vrijeme kad smo se igrali rata, svađali smo se ko će da bude „Švabo“, ta uloga negativca koja je uvijek pripadala slabijima. Svi smo htjeli biti na prvoj liniji, na fronti, junački odigrati svoju ulogu. Danas se klinci igraju sa debelim sunčanicama, pištoljima i glume kako voze neka brza kola. Danas klinci sanjaju o tome kako da postanu „Švabe“, znaju svi koliko razreda i koje škole je uslov da „postaneš Švabo“, da dobije posao u Njemačkoj.

Promatram ovaj napaćeni, poslušni narod, ni sam ne sluti da će mu biti sve teže nahraniti te debele guzonje, jer naroda je sve manje. A teško je velike guzice nahraniti sa manje hrane, teško je sići sa konja na magarca. Promatram i mislim kako probuditi ovaj narod iz ovog posebnog patološkog stanja, sličnog tugovanju, žalosti, ali mnogo dramatičnijeg i tajanstvenijeg. Kao da sav narod boluje od bolesti „poremećaja samopoštovanja“ a to se naravno najviše ističe u društvenoj i moralnoj inferiornosti. Što će reći u etičkom pogledu „jebe mi se za sve“, cilj je da se domognem onog puta u korumpiranoj pozadini koji vodi ka centru, Sarajevu.

O moralu, općoj korupciji koja vlada u korumpiranoj pozadini i političkoj prostituciji, neka se brine neko drugi, sve dok nam država ne postane ogromna javna kuća.

Promatram i dalje, al tu me mudrost napušta, ne vidim izlaz iz ove traume, ne mogu reći da li će ikada nestati tog raskola među ljudima, među narodima. Hoće li doći do ravnoteže u razumijevanju među narodima? Hoćemo li se ikada dijeliti po kriterijumu dobar-loš-zao, ili će nam uvijek gurati u glavu Hrvat-Srbin-Musliman?

Narode tu vam ne može pomoći ni mudrost, ni glava, ni srce. Jedini organ koji vas može uputiti na pravi put, a to je ŽELUDAC, pa vi razmislite.

Boris B. Iko | e-Posavina.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Komentar

Tko to ‘pakira’ Andreju Plenkoviću!?

Objavljeno

na

Objavio

Mali Ivica bio je predmet napada u cijelom razredu sve dok se jednog dana nije pojavio sa svojim velikim starijim bratom. Do tada su svi iz razreda udarali malom Ivici čvoke, pa i učiteljica ali od kada se pojavio stariji brat, malog Ivicu nitko ne dira, a sada stariji brat udara čvoke njegovoj učiteljici.

Kolika je sličnost između Hrvatske i njenog položaja u EU i ove priče – velika, podudara se u ‘svim segmentima’.

Hrvatska, isto kao i mali Ivica, treba starijeg brata, a stariji brat u ovoj priči je Uncle Sam. Taj stariji brat, spriječiti će ponižavanje i ucijene Hrvatske od pojedenih interesno povezanih zemalja iz EU, ali i njoj najbližeg susjedstva, a sama učiteljica u liku Angele Merkel, podviti će rep u strahu da i ona ne dobije radi Hrvatske čvoke od njenog starijeg brata. Svjesna je Angela da Ivičin stariji brat ne ovisi o njoj već ona o njemu. Svjesna je da njena Njemačka sa SAD ima veliki suficit u trgovinskoj razmjeni sa SAD, daleko veći nego što ima s Rusijom da bi se tek tako mogla upetljati u geopolitičku igru pokera, a poker je ipak igra koju daleko bolje igraju Amerikanci.

Sad dolazimo do pitanja – Gdje je tu Hrvatska i koliko su sva ta događanja povezana sa Hrvatskom i koju igru igraju pojedine strukturu u Hrvatskoj.  Izbrišimo iz mainstream medija sve priče o pločama, referendumima , sve to služi u svrhu skrivanja istine o stvarima koji su puno bitniji za Hrvatsku i njenu opstojnost.

Problemi za Hrvatsku, kreću od onog trenutka kada je Rusija odlučila da svoje interesne pipke pruži i prema Hrvatskoj, a taj trenutak ili bolje rečeno način, pronašli su u Agrokoru i njegovim financijskim problemima. Ulazak Sberbanke u Agrokor, odnosno njihova odluka da kreditira posrnuli koncern nema nikakve veze s bankarskim interesima, u pitanju su geopolitički interesi.

Jesu li Rusi u toj priči imali i saveznika u Hrvatskoj ali i u EU – naravno da jesu. Posebna priča je miniranje inicijative Tri mora, ne to ne minira vlada i premijer Plenković, to miniraju oni koji formalno nisu na vlasti ali jesu uz vlast, kao krpelj, priljepak koji skriven u mekom tkivu vlasti hrani svoje privatne interese zanemarujući nacionalne.

Nova američka administracija vratila se, ako ništa drugo pokušava se vratiti svojim geopolitičkim interesima u Europi. Hrvatska je u toj podjeli interesnih zona na ključnom mjestu i Uncle Sam tu neće ništa prepustiti slučaju. Inicijativa Tri mora nije opasnost za Europu, ona je opasnost za Njemačku i Rusiju odnosno njihove interese, a pojedini hrvatski krpelji uplašeni za svoje privatne interese, rade sve da prvo sebe namire no i za njih ima protumjera, zubar da ih kao bolesni zub izvadi i baci ali u drugačijem kontekstu u odnosu na izjavu Ante Đapića.

Ovih dana potpisan je desetogodišnji ugovor o isporuci plina za hrvatsko tržište između Gasproma i PPD. Na izgled ništa čudno niti neuobičajeno, vijest za naslovnice svih medija, top vijest, osiguranje energetske sigurnosti- no jeli baš tako ? Tko se to gura u energetsku politiku, tko su ti koji to rade u tajnosti? U medijima se ova vijest marginalizira.

Tko bira timing da se to odradi i objavi. U vrijeme objave te vijesti, premijer Plenković leti u NY, leti vjerojatno bez saznanja o njoj. Ta vijest za Velikog brata nije novost, oni za nju znaju i čekaju našeg premijera da im objasni neke stvari, nadam se bez klečanja na kukuruzu. Zašto se neke stvari užurbano rade prije dolaska novog američkog veleposlanika, ne radi to vlada, to rade krpelji skriveni ispod pazuha nekoga iz vladajućih struktura. Tko to pakira Andreju Plenkoviću.

Ako je netko mislio da se dolaskom novog veleposlanika SAD, Roberta Kohorsta neće ništa promijeniti u odnosu na dosadašnju veleposlanicu- grdno se vara. Robert Kohorst ne dolazi da roštilja i zabavlja se s nevladinim udrugama, tračati Hrvatsku i pisati neobjektivna izvješća, on dolazi raditi u interesu SAD ali i Hrvatske. Robert Kohorst dolazi da bude Veliki brat koji će odmah zatražiti od mlađeg brata da ga odvede na Krk, otok Krk- jesam li dobro napisao, da vidi kako napreduju radovi na izgradnji LNG terminala. Kod Amerikanaca ne postoji uzrečica – Obećanje ludom radovanje.

Ante Rašić

facebook komentari

Nastavi čitati

Komentar

J. Novak: 9500 službenih vozila…

Objavljeno

na

Objavio

Hina je jučer objavila jedan po svemu strašan podatak za 2015. godinu, za rujan, znači važeći za dvije godine unazad: po Revizijskom izvješću, RH je imala 9.500 službenih vozila plaćanih iz proračuna.

Drugi strašan podatak je da su ta vozila u 2014. za gorivo, registraciju, osiguranje i najam, ali BEZ troškova nabave vozila, porezne obveznike stajala dodatnih 366 milijuna kuna.

Naravno da je u Republici Hrvatskoj s prenapuhanom prosječnom plaćom od oko 5.000 kn to strahovito velik broj službenih vozila. U tu nazovi prosječnu plaću naime ulaze i direktori banaka, upravnih odbora, menađeri na posebnim ugovorima, stotine saborskih zastupnika i vladinih zaposlenika, koji su u ovih 27 godina otišli u povlaštene mirovine ili su još aktivni poput nekih za koje niti važe godine staža niti starosne godine pa protiv svih logika i dalje rade u državnoj službi na visokoj poziciji. Prvi koje sam naveo u ovoj skupini osim osnovne plaće od više stotina tisuća kuna mjesečno, dobivaju i znatne godišnje bonuse te provizije po sklopljenim poslićima pa se njihova godišnja plaća ne rijetko iskazuje u milijunima kuna. Kakva dakle prosječna plaća od 5.000mjesečno odnosno 60.000 kn godišnje? Gdje je u tom pogledu realnost mizernih mirovina od 2.000 i manje kuna (pod stalnom prijetnjom pucanja mirovinskog sustava)?

U toj i takvoj situaciji hranjenja iz kontejnera, naravno da je za Republiku Hrvatsku, koja broji 200.356 nezaposlenih (podatak HZZ za 2017.) ogromna brojka od 9.500 službenih vozila. Računajući više od 60.000 iseljenih, Hrvatska broji jedva 4.200 000 stanovnika pa sadašnja genijalno najmanja nezaposlenost prelazi 21% od ukupna stanovništva. Ako uzmemo samo radno sposobno stanovništvo – taj je postotak kud i kamo viši… i veća tragedija. Na sve to dolazi strašan broj od devet i po tisuća proračunom hranjenih službenih vozila bez kojih jednostavno ne možemo.

Pogledajmo sada kako stoji stvar s najčešćim, ali ne i najskupljim službenim vozilima. Ako od tvornice Škoda izuzmemo dvije kategorije Octavije: najjeftiniji i najskuplji model (Active i RS model) osnovna dakle gola cijena tog vozila kreće se od 148.000 do 190.000 kuna. Bez dodatne opreme, bez posebnih narudžbi, bez osiguranja i kaska te bez registracije. Znači, kao radni prosjek trebali bi uzeti 169.000 kn ali… Drugu grupu prometala, koja svakodnevno gledamo su službena vozila WV i Audi. Političari ne vole automobile slabije od 2.000 kubika pa tako omiljeni WV Passati 2.0 TDI BMT imaju raspon od 283.600 do 316.000 kn. I opet prosječna je cijena 299.800 kn, ali je za vjerovati kako političari u RH na tu cijenu zatravljeno nadodaju još nekoliko desetaka tisuća kuna za dodatnu i luksuznuopremu (ovisnu o stupnju puberteta).

Na kraju pogledajmo toliko česte Audije gdje najjeftinija limuzina stoji 252.000, a najskuplji A7 čak 748.600 kn. No to nije sve, za A8 nije ni iskazana cijena… Imate dakle približnu sličicu koliko nas ta kolica koštaju kad se udrobi još ponešto dodatne opreme bez koje političari u Hrvatskoj ne mogu ni do Novog Zagreba. Jesam li spomenuo još i sve troškove do kaska i registracije?

Jeziv podatak

U jednoj maloj zemlji s hudim nasljeđem polu-stoljetnog komunizma, zemlje koja je sustavno pola stoljeća pljačkana, kojoj su ostali jugoslavenski dugovi, koja je pretrpjela pljačku svog svojeg oružja za koje je velike iznose izdvajala pola stoljeća, za zemlju koja je pretrpjela ilegalno naoružavanje po švercerskim cijenama zatim preživjela razorni rat i sve ratne štete, uništenje gospodarstva, koja je zbrinula desetine i desetine tisuća ranjenih što iz BiH što iz RH te stotine tisuća izbjeglica iz obje države, za zemlju koja je platila ogromnu cijenu obnove kuća, mostova, prometnica, škola, famoznih povratnika i njihovih mirovina, sakralnih objekata, elektro-postrojenja i odašiljača, za zemlju kojoj je Tito pobio najvitalniji i najsposobniji dio građanstva i seljaštva, kojoj je upravo on stvorio jednu od svjetski najbrojnijih dijaspora, zemlju koja je depopulirana i opljačkana ponovno i po treći puta kroz privatizaciju… za tu i takvu malu Hrvatsku koja stenje pod vanjskim dugom, pod logikama svih Vlada o prezaduživanju po lihvarskim kamatama, za tu iscijeđenu Hrvatsku, koja nema čak ni svoju auto-industriju – 9.500 stranih službenih automobila – upravo je jeziv podatak.

Uzmemo li te Škode, Passate i Audije pa ih ugrubo po njihovim prosjecima zbrojimo dobit ćemo prosječni iznos službenog vozila u RH veći od 320.000 kn. No, uzmimo manji iznos, recimo „samo“ 250.000 po vozilu. I sad ponovimo što je iskazalo Revizijsko izviješće: s onih 366 milijuna kuna i 9 i po tisuća vozila riječ je o iznosima godišnjeg održavanja i broju službenih vozila u rujnu 2015. Prije pune dvije godine. Možete samo pogađati koliko su u ove dvije godine narasli troškovi održavanja velikih vozila i uvjeti njihova kreditiranja. No, već se i od iznosa iz tog prošlog vremena čovjeku zavrti u glavi: 9.500 vozila pomnoženo s 250.000 kn. To je dvije milijarde i 375 tisuća kuna. Samo za nabavu vozila, a onda su tu još i oko 360 milijuna kuna za održavanjeali puta 4 godine. I tako svake četiri godine! Ukupno, to je više od tri milijarde iosamsto milijuna i to po cijenama koje sam sastavljao u prosjeku pa umanjio jer dobili smo sigurno i popust i proviziju i rabat. Ukratko zabadava. I sve to uz ovaj naglasak iz Revizijskog izvješća: „četiri korisnika iz sigurnosnog sustava, pozivajući se na mjerodavni im zakon, nisu dostavili podatke o broju službenih vozila.“ Znači više od tri milijarde po nepotpunim a starim podacima. Posebna je priča zašto se uvijek objavljuju stari podaci i zašto Izvješće revizije toliko kasni…

Kažem baratao sam s umanjenim prosjecima, ali političari u hrvatskoj (još uvijek ne i hrvatski političari) tj. brojni od njih, još nisu izašli iz puberteta, neki ratuju s kompleksima, a gotovo svi su uvjereni u svoj izniman značaj. Oni daleko premašuju navedene prosjeke izračuna. Oni su moćni po automobilima, ne po svome radu i postignućima. Evo primjera: Sanader i Kalmeta vozili su se u BMW-ima koji su čak bili i dorađivani i/ili blindirani. Da su ovi moji izračuni za neke hrvatske političare običan sitniš dokazuje cijena Sanaderova BMW-a od (kako mediji pišu) nevjerojatnih 575.000 ali ne kuna nego eura! No, ovo su dva najčešće rabljena podatka iz ere nastavka detuđmanizacije i hajke i harange na HDZ. Primjerice ne tako davno, u novom povelikom automobilu pred Vladom je osvanuo u privatnoj (što je još gore!) srebrnoj mercedesovoj limuzini vrli tadašnji ministar poljoprivrede Pankretić. Još donedavno ministrica Mrak Taritaš vozila se u vjerojatno najvećem mercedesu… i tako dalje.Gdje je kraj pokvarenoj bahatosti i rasipnosti političara u hrvatskoj kada je u pitanju državna blagajna i novac poreznih obveznika?

Blago nama

Čini mi se bio je to jedan velikogorički mudrac, koji nas sve drži budalama i nepismenima, pa je prije koju godinu, kad su ga novinari zaskočili s pitanjima o razbacivanju novca poreznih obveznika, nasmijavši se samouvjereno povikao i sve do kraja obrazložio nama neukima: „Ali pa nije to gotov novac! Što je vama! To je leasing! Pa to je na kredit!“ Onda dobro. Jer čuo sam… zato banke i auto kuće tako obilato i rado daju i jedno i drugo… da bi gubile upravo na leasingu, na kreditima, ne? One sve te stare aute uzmu pod (masivni) račun natrag, tako da za nove još dobijemo i povrat novca…Zgodno je i ono njihovo obrazloženje kako tu ne bi bilo velikih ušteda. Valjda po onoj (jedino njima svojstvenoj) logici: mi trebamo ili veliku ili nikakvu uštedu. Blago nama s takvim financijašima, ekonomskim analitičarima i vodećim političarima…

Naravno, zamislite da je samo trećina tog novca svake četiri godine potrošena za poticaje kupnje stanova za mlade obitelji. Zamislite da je ta trećina potrošena kao polog kreditu za nabavu vatrogasnih vozila i opreme. Zamislite… ali to možete i sami bolje od mene…

Taj ogroman spiskan novac maligan je još po nečemu. Nije tu samo u pitanju bahatost političkih krezova u hrvatskoj ni jednokratna potrošnja niti visoke cifre niti bacanje novca u vjetar svake četvrte godine – riječ je o modelu, o oglednu primjeru svima drugima koji su blizu bilo koje državne blagajne: od direktora i menađera do rukovoditelja svih razina. Svima njima, godinama se nesmetano šalje poruka: ako mi možemo spaliti 3 milijarde kuna vi slobodno možete 300 milijuna. Već stupnjevito i prema hijerarhiji a da nikome ne padne vlas s glave. To je model i primjer za ovu malu opljačkanu hrvatsku koja gospodarski grca. A kako i ne bipod ovakvim kočijašima.

I sve bi to bilo još i malo kad bi tu bio početak i kraj političkim bahaćenjima i uništavanju sredstava poreznih obveznika… ali tu je još cijeli niz drugih, trećih i petih privilegija kojima kraja nema. Koje javnost (još) ne smije ni čuti. Hrvatska je raznesena ovakvom, bahatom vlašću. Netko tko se kune u svoj rad na gospodarskom oporavku taj nema vozni park od devet i po tisuća vozila. On se ne šepiri i ne natječe s vlastitim ogledalom u audijima, mercedesima i bmwima posebno opremljenima, hlađenima i grijanima, vlaženima i utišanima, kožnatima. Njemu su dovoljni serijski Opeli. Za saborske i Vladine, ministarske i predsjedničine, policijske i druge državne potrebe dovoljno je mnogo manje vozila. Država treba imati dvadesetak reprezentativnih vozila a svi drugi izvolite u službene škode, opele, suzukije. I to u razinu opreme koja ne prelazi 150.000 kuna.

Ali, vjerujući u prosudbu političara u hrvatskoj oni (bez obzira na sve) njeguju stari imperatorski-Titov i hajleselasijeafro-trend. Oni su u velikom kao onaj saborski zastupnik u malom, koji je kao odabranu tiskovinu kojuželi primati i iz koje se hoće informirati odabrao, naručio (i dobio!) – magazin Playboy.

Javor Novak/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati