Tko ostavlja cvijeće i pali svijeće na grobu Slavka i Cecilije Ećimović

0

Sa stotinjak ludo hrabrih momaka, anonimni inžinjer zaštite na radu Slavko Ećimović je na čelu Kurevske čete 30. maja 1992. godine napao 300 puta brojnijeg i naoružanijeg okupatora Prijedora.

Drugo ime pokojnog Prijedorčanina Slavka Ećimovića je Zaboravljeni heroj! U protekle 22 godine skoro da ga niko ni ne spominje. I to je još jedan bosanski apsurd. O Ećimoviću nisu pisali žurnali, nije ga bilo u vijestima i na televizijama, nisu ga nikada spominjali u euforičnim grimiznim govorima punim patetike, u kojima je prije mjesta bilo za pozadinske đilkoše i ratne profitere nego za heroje.

Slavko Ećimović bio je borac, onaj baš narodni, koji nije ni sanjao slavu, niti se začešljavao za ordene, epolete i činove, već je „grlom u jagode“ branio svoju kućnu vežu, svoje prijatelje, svoj grad.

Napad u zoru

cecilijaAnonimni inžinjer iz prijedorskog predgrađa Tukovi s početka krvave ratne drame u maju 1992. s grupom najhrabrijih patriota učinio je nevjerovatnu stvar – napao Prijedor u kome je bio stacioniran 300 puta bolje i jače naoružani okupator. U zoru 30. maja iz pravca Sredica i Bišćana Ećimovićevi hrabri momci prešli su rijeku Sanu i u jurišu sa zapada iz dijela Starog Grada krenuli prema Policijskoj stanici. Napad je počeo u 4.20 sati

Herojska akcija unaprijed je bila osuđena na neuspjeh. Ećimovićeva grupa, tzv. Kurevska četa, brojala je tek stotinjak momaka. Imali su srca veća od Kozare. Radio Prijedor objavio je dramatičnu poruku “Kriznog štaba srpske opštine Prijedor” da je “počinjen oružani napad na grad i na srpski narod te da se vode borbe s “ustaško-muslimanskim” snagama”. Pozivani su „svi građani“ da na kućama i stanovima izvjese bijele krpe. Tako su označeni nesrbi koje je trebalo potom uhapsiti, strijeljati na licu mjesta ili odvesti u prijedorske kazamate.Slavko Ećimović

Vojnici 43. motorizovane tenkovske brigade bivše JNA tenkovima su krenuli na Slavka i družinu. Iz ulice Mire Cikote u pravcu Partizanske ulice ispaljivali su tenkovske plotune. Ubijeno je i ranjeno mnogo civila, a onda je nastavljeno razaranje bošnjačkih kuća u ulici Muharema Suljanovića. Potom su krenula hapšenja – u 70 autobusa smješteno je blizu 6.000 bošnjačko-hrvatskih civila koji su postali prvi „stanovnici“ zloglasne Omarske.

Prije ulaska u ovaj logor strijeljani su Asmir Garibović, Abdulah Muranović, Asaf Muranović, Abdulah Ramić, Muhamed Ramić, Emir Zjakić i dva Albanca koja su živjela u Prijedoru. „Očišćena“ su naselja Raškovac i Skela, a mrtva tijela Bošnjaka i Hrvata prikupljana su na gradskom teniskom igralištu. To je bio krvavi uvod u genocid u kome je ubijeno 3.187 nesrba Prijedora.

Srpski mediji objavili su da je u „odbrani svog grada“ poginulo 14 pripadnika vojske i policije, a 19 ih je teže ili lakše ranjeno, među njima i major Zoran Karlica, čije ime danas nosi glavni trg u Prijedoru. Slavko Ećimović zarobljen je i podvrgnut užasnim mučenjima.

Stravične muke

Podlegao je u logoru Omarska od batinanja. Njegovo mrtvo, potpuno izobličeno tijelo bilo je izloženo u naselju Ljubija. Ljudi su pozivani razglasom da vide ostatke heroja koji je umro u stravičnim mukama.

Heroju Slavku Ećimoviću noć poslije pokušaja oslobađanja Prijedora pobili su i familiju u porodičnoj kući u Tukovima – njegovu suprugu Ceciliju, oca Tomislava, majku Mariju, brata Nikolu i snahu Katarinu.

Pukim slučajem nisu ubijena njegova djeca Nikola i Ivana. Oni su preživjeli i veliki pokolj u selu Briševo 24. i 25. jula 1992. godine, gdje je među 67 žrtava ubijen i njihov djed Jozo Jakara, otac njihove majke. Danas djeca pokojnog Slavka i Cecilije Ećimović žive u Zagrebu.

Grob Slavka i Cecilije Ećimović svih godina nakon rata uvijek je prekriven buketima cvijeća. Neko redovno pali svijeće na posljednjem počivalištu šarmantnog i hrabrog prijedorskog Panča Vilje. Neko ko poštuje herojsko djelo izuzetnog čovjeka i borca za pravdu.

Jednoga dana, kada Prijedor postane normalan grad…

Jednoga dana, kada Prijedor postane normalan grad po mjerilima čovjeka, ime Zaboravljenog heroja Slavka Ećimovića neće stajati samo na mermernoj nadgrobnoj ploči. Ubijen u 37. godini života, Zaboravljeni heroj je današnjem „gluhom“ Prijedoru svojom krvlju ispisao jezivu poemu o strašnoj deformaciji i degradaciji uma.

Tadašnjem naoružanom srpskom barbarstvu ponosno i superiorno poput komete koja je tih majskih dana poletjela nad apokaliptičnim gradom ponudio je svoj život u zamjenu za čast i slobodu koje se nije htio odreći. Slavkova doktrina slobode i legenda o njemu, ipak, čudesno žive u krhotinama sjećanja onih koji o njemu pronose priče ponavljajući stihove najvećeg američkog pjesnika Volta Vitmena (Walt Whitmen) o herojima koji više ne osjećaju bol, jer je bol u njihovoj braći, sestrama i prijateljima, koju oni nose sve dok i sami ne napuste ovaj svijet.

Mučni detalji zlostavljanja

Rezak Hukanović je u knjizi „Deseta vrata pakla“ kao logoraš Omarske opisao mučne detalje zlostavljanja Slavka Ećimovića u zloglasnoj „Bijeloj kući“

“Klečao je sklupčan pored radijatora ispod samog prozora, između Asafa i Đeme, te mu je svjetlost otkrivala sve ono što su ovi zlobnici učinili nad njim. Prišao mu je Žiga (Zoran Žigić, rezervni policajac, osuđen u Hagu na 25 godina zatvora zbog ratnih zločina, op. a.), uhvatio ga za kosu, podobro natopljenu krvlju, i podigao mu je glavu. Tamo gdje bi trebalo da bude lice vidjelo se samo krvavo spužvasto tkivo, ispod tek oderane kože. Činilo se da su umjesto očiju, dvije duplje, dva bezdana ispunjena crnom usirenom krvlju. “Ovako ćete svi završiti! I vi i vaše porodice. Sviiii”, derao se divljački Žiga …” svjedoči Hukanović.

facebook komentari