Pratite nas

Kolumne

Tko s kim upravlja, Josipović Jovićem ili Jović Josipovićem?

Objavljeno

na

Josipovićev partner na susretima s veleposlanikom Srbije Ivo Šimonović kaže: “Dajte nam barem žuto ako ne već i zeleno svjetlo da pristajete na početak pregovora o povlačenju tužbi kako bi mogli obavijestiti Haaški sud pravde da odgodi zakazivanje sjednice o raspravi o hrvatskoj tužbi protiv Srbije za učinjeni genocid.”

Glavni analitičar predsjednika Josipovića Dejan Jović ključ je za otkrivanje istine o tajnom strateškom planu Josipovićeve probritanske i prosrpske politike.

Od početka Josipovićevog mandata, kao i mnogi, pisao sam i dokazivao mnogo puta da Ivo Josipović zajedno sa Vesnom Pusić sustavno radi na pretvaranju Hrvatske u britansku političku koloniju, odnosno da su oni ključni ljudi hrvatske politike koji su dobili veliki zadatak prekrajanje i krivotvorenja istine o Domovinskom ratu kako bi mogli amnestirati Srbiju za učinjeni genocid u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Ivo Josipović bio je provoditelj britanske politike na Balkanu i prije izbora za predsjednika Hrvatske tako da se može reći da je značajno poguran da postane predsjednik Hrvatske kako bi mogao s ključnog mjesta predsjednika Hrvatske što potpunije provesti britansku politiku na Balkanu čiji su sljedeći glavni ciljevi.

1. Amnestirati srpsku politiku kao krivca za sve zlo što se dogodilo, amnestirati Srbiju za počinjeni genocid u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i pretvoriti velikosrpsku agresiju u navodni građanski rat s podijeljenom krivnjom.

2. Uspostaviti i ostvariti pomirbu nametanjem krivotvorine da nije bilo velikosrpske agresije, da nema dobrih i loših, krivaca i nevinih nego da su svi krivi i da svima treba suditi kao zločinačkim organizacijama. Da treba ravnomjerno raspodijeliti krivnju kao pretpostavku uspostavljanja nove suradnje i zajedništva na području bivše Jugoslavije.

3. Da treba svim sredstvima sprječavati i ometati njemački utjecaj i vezati Hrvatsku što je moguće više za antifašističku Veliku Britaniju a ne za “fašističku” Njemačku.

U ostvarivanju takve strategije imao je i ima važnu ulogu Haaški sud koji je pod kontrolom Velike Britanije nastojao svojim djelovanjem nametnuti jednaku krivnju Srbije i Hrvatske kako bi se omogućilo novo zajedništvo na Zapadnom Balkanu s vodećom ulogom Srbije.

U realizaciji takve britanske strategije velika smetnja bili su svi koji su se borili za utvrđivanje istine, a protiv britansko haaške nepravde. Zato je trebalo spriječiti Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu da pred Međunarodnim sudom pravde uspiju s optužnicom protiv Srbije za učinjeni genocid kako u Hrvatskoj tako i u Bosni i Hercegovini. Danas pri samom kraju mandata Ive Josipovića nije teško dokazati da je on već od 2000. godine vrlo sustavno radio na promicanju britanske strategije. Nakon izbora Stjepana Mesića za predsjednika Republika i dolaska SDP-ove koalicije na vlast Ivo Josipović kao zastupnik SDP-a bio je vrlo uspješan i vjeran provoditelj britanske politike.

Ivo Josipović je skoro deset godina prije svoje kandidature za predsjednika Republike Hrvatske učinio ključni potez za ostvarivanje britanske koncepcije Haaškog suda. Dao je značajni doprinos Deklaraciji Hrvatskog sabora koja je omogućila da Haaški sud provodi britansku strategiju, da na isti način za udružene zločinačke pothvate optužuje Srbiju i Hrvatsku i da pokuša ukinuti razliku između Srbije kao agresora i Hrvatske kao žrtve agresije.

Josipović, i kao stručnjak za krivično pravo, bio je cijelo vrijeme apologet britanske Haaške strategije te je čvrsto branio monstruozne i neistinite optužnice protiv Franje Tuđmana, državnog i vojnog vodstva Hrvatske a ne samo protiv hrvatskih generala. Godine 2007. Ivo Josipović ide i dalje kao član Komisije za doradu hrvatske tužbe protiv Srbije za učinjeni genocid u Hrvatskoj. Kao član radne grupe nastojao je, u čemu je djelomično i uspio, razvodniti hrvatsku tužbu te je bez odobrenja Hrvatske Vlade stupio u pregovore sa veleposlanikom agresorske Srbije protiv koje je kao član Komisije pisao tužbu.

Više puta se sastajao upravo u vrijeme rada na doradi tužbe protiv Srbije za učinjeni genocid u Hrvatskoj sa srpskim veleposlanikom u Zagrebu nudeći svoje prijateljstvo Srbiji, dajući jasno do znanja da on ne stoji iza tužbe i da je on, ako dođe na vlast, spreman normalizirati odnose sa Srbijom amnestiranjem Srbije od učinjenog genocida. Kao dokaz svoje spremnosti za drugačiju politiku hvali se veleposlaniku agresorske Srbije da je napustio Komisiju, znači poručuje da se ne slaže sa tužbom i optužbom protiv Srbije. Veleposlanik to razumije, prihvaća ponudu suradnje i kaže: “To ćemo znati ceniti.” Da bi ojačao svoje pozicije kao prijatelj Srbije koji nudi drugačiju politiku od službene hrvatske politike hvali se da je beogradski zet. Na više sastanaka s veleposlanikom agresorske Srbije donosi i opširnu hrpu materijala o optužbama i presudama Srbima za učinjene zločine. Ali ono što je na granici veleizdaje već 2007. godine svakako je ponuda srpskom veleposlaniku o početku pregovora Hrvatske i Srbije radi povlačenja tužbi.

Josipovićev partner na susretima s veleposlanikom Srbije Ivo Šimonović kaže: “Dajte nam barem žuto ako ne već i zeleno svjetlo da pristajete na početak pregovora o povlačenju tužbi kako bi mogli obavijestiti Haaški sud pravde da odgodi zakazivanje sjednice o raspravi o hrvatskoj tužbi protiv Srbije za učinjeni genocid.” Sve to rade bez znanja i suglasnosti Hrvatske Vlade suprotno hrvatskim interesima i hrvatskoj politici. Takvim svojim ponašanjem Ivo Josipović je kupovao podršku Velike Britanije koja je u to vrijeme faktično vladala Balkanom jer su Sjedinjene Američke Države prepustile tu važnu ulogu Velikoj Britaniji. Čudno i nelogično ponašanje Ive Sanadera i HDZ-a koji je dozvolio da HDZ ima nekoliko kandidata za predsjednika bilo je ključno u izbori za predsjednika Ive Josipovića. Mnogo je indicija da su neki kandidati podržani od moćnih tajnih institucija pod kontrolom Velike Britanije i da su znali za koga igraju. Izabran upravo zato da provodi britansku politiku u regiji Ivo Josipović je od početka svog mandata vjerno i sustavno provodio glavne ciljeve britanske politike. U provođenju te politike sklapao je nova prijateljstva sa ključnim ljudima srpske politike. Prihvatio je strategiju Borisa Tadića koja se temeljila na prihvaćanju glavnih britanskih ciljeva te je javno u Vukovaru demonstrirao da prihvaća da se Srbija amnestira od krivnje za genocid i agresiju i da se prihvati krivotvorina da se radilo o građanskom ratu. Nakon odlaska Borisa Tadića prihvatio je i bratsku suradnju sa Tomislavom Nikolićem, četničkim vojvodom i učesnikom agresije na Hrvatsku, te je tropoljupcem pokazao da Srbiju ne smatra agresorom nego da prihvaća da se radilo o sukobu i građankom ratu s podijeljenom krivnjom. Cijelo vrijeme on i Vesna Pusić pokušavaju pritiskom natjerati Hrvatsku Vladu da povuče tužbu protiv Srbije za učinjeni genocid u Hrvatskoj.

Nisu uspjeli u tome, nisu uspjeli zbog oslobađajuće presude Gotovini i Markaču ni u svojoj politici detuđmanizacije i optuživanja hrvatskog državnog i vojnog vodstva za navodni udruženi zločinački pothvat. Nanijeli su veliku štetu ugledu Hrvatske ali nisu izvršili preuzete obaveze. Zato je Ivo Josipović odlučio ponovno zatražiti pomoć strateškog partnera i zato je upravo uoči ulaska Hrvatske u Europsku uniju otišao na sastanka sa britanskom Kraljicom na kojem je preuzeo nove zadatke odnosno obećao ako dobije drugi mandat ići istim britanskim putem i do kraja ostvariti ciljeve britanske politike koji se ne razlikuju od ciljeva velikosrpske politike. Pri posjeti Velikoj Britaniji zajedno sa suprugom Ivo Josipović bio je oduševljen počastima koje je dobio od britanske Kraljice. U tom oduševljenju izjavio je da je sklopio strateško partnerstvo između Velike Britanije i Hrvatske odnosno da će Hrvatska tijesno surađivati s v Britanijom ne samo u provođenju regionalne politike na Balkanu nego i u Europskoj uniji. Ivo Josipović je nakon tog sastanka vrlo odlučno krenuo u realizaciju dobivenih zadataka od strateškog partnera Velike Britanije. Krenuo je odmah na turneju po regiji u kojoj je kruna bio službeni posjet Beogradu gdje je govorio u Narodnoj skupštini Srbije i u skladu sa dobivenim zadatkom od engleske Kraljice sklopio je i strateško partnerstvo i sa Srbijom.

Uspostavljanjem strateškog partnerstva s Velikom Britani­jom, a onda i sa Srbijom, hrvatsko državno vodstvo je na neki način prihvatilo i Memorandum 2 SANU-a (Srpske akademije nauka i umjetnosti) u kojem je na novi način i s novim zadatcima precizno utvrđena strategija nove velikosrpske politike u regiji pod pokroviteljstvom Velike Britanije.

Dakle, sve karte su na stolu. Ivo Josipović više ne taji da želi nastaviti istu politiku, da želi ići istim putem. Zbog toga treba očekivati javnu i tajnu podršku Velike Britanije i njenih institucija koje i dalje vladaju podzemljem Balkana koje ne treba podcijeniti. Dakle, Ivo Josipović nastavlja vjerno provoditi britansku politiku. U tome mu je veliku podršku davao njegov glavni analitičar Dejan Jović. Čak bi se moglo reći da je on najzaslužniji što je britanska Kraljica s najvećim počastima primila Ivu Josipovića i njegovu suprugu. Dejan Jović je britanski čovjek od povjerenja. U Velikoj Britaniji je magistrirao i doktorirao i tamo se izvrsno plasirao kao suradnik moćnih britanskih institucija. Vjerojatno ga je zbog toga Josipović izabrao za svoga glavnog analitičara, za glavnog stratega. Dejan Jović cijelo vrijeme bio mu je više od desne ruke, on je vodio stratešku igru. Međutim, Dejan Jović je pogriješio što je javno nastupao, javno otkrivao bit Josipovićeve politike, što je veličao Jugoslaviju, što je tražio da Hrvatska čeka Srbiju prilikom ulaska u Europsku uniju, što je žestoko bez argumenata napadao Domovinski rat i Franju Tuđmana. Pred izbore Dejan Jović je napravio novu pogrešku, osporio je referendum o samostalnosti Hrvatske i doveo u pitanje legalnost nastanka Hrvatske kao suverene države. Zbog toga ga se Ivo Josipović formalno riješio kako bi mediji pod kontrolom Josipovića uveli šutnju o Joviću. Josipović i Jović su se formalno razišli ali ne i stvarno. Dejan Jović je i dakle moćan kao i ranije, on i dalje spada u deset najmoćnijih Srba. Jović je i dalje ključni čovjek u provođenju britanske i srpske politike koja je i dalje temelj politike Josipovića u borbi za novi mandat. Josipović kao vladar hrvatskih medija krije kao zmija noge činjenicu da i dalje provodi Jovićevu strategiju. O Joviću se više ne piše i ne govori, kao da ga nije bilo, što je još jedan dokaz da je Ivo Josipović zagospodario glavnim medijima u Hrvatskoj. Želi se sakriti, da se i dalje politika Ive Josipovića ne razlikuje od politike Dejana Jovića i da je formalno uklonjen Dejan Jovića samo zbog izbora odnosno da je on i dalje glavni savjetnik i veza sa Velikom Britanijom i Srbijom, tako da se čak može postaviti pitanje da li glavnu ulogu ima Dejan Jović ili Ivo Josipović. Tko čiju politiku provodi Josipović Jovićevu ili Jović Josipovićevu. Odgovor je jasan. Nema razlike između njihovih politika. Oni i dalje provode istu politiku.

Zdravko Tomac/Dnevno.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Zašto esdepeovci noću vodu piju?

Objavljeno

na

Objavio

Ključa u SDP-u. Počelo je svađom na sastanku Kluba zastupnika i natezanjem oko toga hoće li izbor ustavnih sudaca uvjetovati osnivanjem saborskog povjerenstva za Agrokor, što je tražio SDP-ov predsjednik Bernardić, koji je na kraju nezadovoljnicima poručio:

“Tko se ne osjeća dobro u Klubu, neka ode, ima puno ljudi koji bi došli na vaše mjesto”.

Nakon toga zastupnik Peđa Grbin dao je ostavku na mjesto potpredsjednika saborskog Odbora za Ustav i otvorio karte u intervjuu u kojem je istaknuo kako je to bio samo povod za ostavku, a glavni razlog je “činjenica da mi kontinuirano vrludamo u svojim stavovima i da ne možemo donijeti konkretnu odluku koju ćemo nakon toga provoditi idućih nekoliko dana“. Grbin je dodao uobičajenu bozu kako takvo što nikada ne bi rekao ni Račan ni Milanović jer “SDP je stranka koja uključuje, a ne stranka koja isključuje“, pri čemu je očito zaboravio slučaj Kolarić, ali i brojne druge. Eksplicitno je rekao da Bernardić vodi stranku loše i u uskom krugu ljudi i istaknuo nadu da će ga se riješiti na izvještajnoj konvenciji krajem godine.

Na pitanje novinara o izgledima SDP-a na sljedećim izborima, Grbin tvrdi kako nije izgledan scenarij da SDP s Bernardićem na čelu može pobijediti Plenkovića. Očito ne razumije da to ne ovisi o vođi, jer ni SDP s Plenkovićem na čelu ne bi mogao pobijediti HDZ koji bi predvodio Bernardić, no o tome će biti riječi kasnije. Grbin se u intervjuu poziva na iskusnijeg kolegu: “Mi kao SDP, kao što je moj kolega Orsat Miljenić rekao, ne predstavljamo pravu oporbu vlasti“. I evo u čemu vidi problem: “Nismo dovoljno jasno reagirali kod premještanja ploče iz Jasenovca u Novsku“. Zatim: “Gdje smo danas kad ponovno imamo atak na prava nacionalnih manjina“? I kao šlag na kraju: “Ako usporedimo glasnoću 2013. i 2014. godine kada se napadalo na seksualne manjine i ćirilicu, ovo je kao jedan drugi SDP“. Odmah nakon Grbinova intervjua Ranko Ostojić na Facebooku je objavio status: “Bravo, Pedja! Jasno. Precizno.

Većini Hrvata odbojno je sve što je vezano uz Jugoslaviju i komunizam, koliko god to peglali crno-bijelim svjetovima, sretnom djecom, humorom JNA pitomaca, bajkama kako se moglo zaspati na klupi i kako su svi dobivali stanove.
Odgovorno. I pošteno. A tko se boji članova, vidjet ćemo. I čiji su prstići u nečijem pekmezu!“Kako su se vremena promijenila! Nekad su u frakcijskim borbama u Partiji padale glave, a sada se drugovi kao tinejdžerice sokole Facebook statusima punim slatkih umanjenica. Podršku Grbinu dao je i još jedan perspektivan kadar – Željko Jovanović – koji je ustvrdio: “Bernardić je od dečka koji obećava vrlo brzo postao predsjednik koji zabrinjava, a sa svojim šaptačima Komadinom i Ostojićem vodi SDP nepovratno u političku marginalnost. Sad je svima kojima su SDP i socijaldemokracija na prvom mjestu jasno da SDP treba novo vodstvo u kojem ne vidim ni Bernardića ni Komadinu ni Ostojića.

Po meni nove lidere zajedno predstavljaju Peđa Grbin i Siniša Hajdaš Dončić.“Time je u vatru gurnuo i Hajdaša Dončića. A ovaj, kao junak iz narodne pjesme, pred veliki boj noću vodu pije i tmuran bdije: “Prvi se put stvarno bojim za budućnost SDP-a. Došao sam do trenutka da ne mogu zaspati, nego samo o tome razmišljam. To mi se nikad nije dogodilo”, kaže Hajdaš. A sam se za vođu puno suptilnije kandidirao intervjuom SDP-ov vanjskopolitički stručnjak Joško Klisović zvani Klisindžer. On smatra da stanje u stranci nije dramatično, a vjeruje i da je Milanka Opačić reagirala preemotivno u optužbi na Bernardićev račun da stranku pretvara u “sektu svojih prijatelja“. Opačić pak sa šest godina naknadne pameti proziva Zlatka Komadinu jer je “pobjegao iz Vlade“i dodaje: “On nije potjeran, on je dao ostavku jer se nije mogao nositi s problemima u svojem resoru.“Ukratko, urnebes u, barem do sada, najvećoj oporbenoj stranci. No čini se kako svi oni ne vide stvarni problem i dublji razlog koji ih drži daleko od vlasti, a koji nema veze s tim hoće li na čelu SDP-a biti Bernardić, Grbin, Miljenić ili bilo tko drugi. U rujnu prošle godine, kad je nakon tijesno izgubljenih izbora Zoran Milanović objavio da se više neće kandidirati za predsjednika SDP-a, a dio lijevih komentatora likovao smatrajući da se partija riješila balasta, napisao sam kako ih to neće spasiti u konzervativnoj Hrvatskoj u kojoj “ljevica još desetak godina neće doći ni blizu vlasti“.

Nije se radilo ni o kakvom proročkom nadahnuću ni silno dubokoj analitici, već o jednostavnom uvidu kakvo je naše biračko tijelo i kakva je ljevica koja mu se obraća. Hrvatsko biračko tijelo većinom je konzervativno i sklonije desnoj opciji. Golemom većinom 1990. glasalo je protiv komunista (barem onih eksplicitnih), a 1991. za osamostaljenje Hrvatske. Danas glasaju više-manje isti ljudi, ili njihova djeca i unuci. U takvom stanju, kako što možemo vidjeti u nizu izbora od 1990. do danas, prirodna, normalna situacija je da je HDZ na vlasti, koliko god loš, korumpiran i nevjerodostojan bio. HDZ je gubio vlast samo u iznimnim situacijama. Dva su puta izgubili izbore isključivo zato što su sami sebe pokopali. 2000. su HDZ-ove frakcije izbušile stranku u međusobnoj borbi za Tuđmanovo nasljeđe. Filali su lijeve medije kompromitirajućim materijalom o stranačkim rivalima, što je, uz obilno strano zalijevanje NGO sektora i “nezavisnih“medija, asistiranje stranih ambasada i zamor javnosti nakon deset godina iste vlasti, dovelo do toga da je SDP, uz smokvin list Budiše i Račanovu umjerenost, dobio izbore.

Drugi je put HDZ opet sam sebe ukopao. Nakon neobjašnjenog i neodgovornoj Sanaderova odstupanja s vlasti i svih afera koje su isplivavale na površinu u sljedeće dvije godine, bilo je pravo umijeće ne dobiti izbore 2011. I to je to. Dovoljno je, dakle, da se HDZ minimalno konsolidira, pa i uz nespektakularnog lidera kao Karamarko ili padobranom spuštenog kao Plenković, pa da dođe na vlast. Stoga je ispravnije reći kako u dva iznimna slučaja 2000. i 2011. nije SDP dobio izbore, već ih je HDZ izgubio političkim samoubojstvom. Zaključak svega toga je kako ponosna sljednica Komunističke partije iz Jugoslavije, bez razračunavanja s tom prošlošću ne može dobiti izbore u Hrvatskoj ako je druga opcija imalo na nogama. Za sada je to još uvijek HDZ, sutra može biti i netko drugi, vjerodostojniji i čvršći. Osim toga, lijevo-liberalna kulturna hegemonija koja se proteže još iz doba Jugoslavije u Hrvatskoj se zadnjih godina ubrzano rastače. Lijeve su se intelektualne i medijske perjanice ofucale, a portali i društvene mreže već premašuju stare medije.

Nove generacije više ne otkidaju na, za njih već staračku, feralovsku šegu i preko toga im se ideologija više ne može ucjepljivati. Dominaciju na NGO sceni preuzimaju konzervativne udruge, Soros je “ođuturumio“, presušuju i strane donacije. Hrvatsko biračko tijelo većinom, koja se s novim generacijama dodatno povećava, čine ljudi koji neće glasovati ljevije od centra. Eto kakvo je “tržište“. A da vidimo kakve je politička “roba“, tj. SDP. Što im nudi? Nedavno je predsjednik SDP-a došao na jugonostalgičarski, titoistički skup sa sovjetskim zastavama. Je li to euroazijski koncept umjesto euroatlantskog? Izlazak iz NATO-a? Vezivanje za one koji su se borili za komunističku Jugoslaviju umjesto demokratske Hrvatske? Što SDP nudi na ekonomsko-socijalnom planu? Što mogu obećati radnicima, koji ionako predstavljaju manjinu u biračkom tijelu? Mogu li biti veći socijalisti i etatisti od HDZ-a? Mogu li “brijunaši” u plitikim socijalno-populističkim porukama parirati Živom zidu? Hoće li im građani u borbi za zaštitu javnog dobra vjerovati više nego Mostu?

Onaj tko misli dobiti izbore u Hrvatskoj ne bi trebao ići na skupove pod jugoslavenske i sovjetske zastave, braniti Titov totalitarizam, obilježavati četničke ustanke. Većini Hrvata odbojno je sve što je vezano uz Jugoslaviju i komunizam, koliko god to peglali crno-bijelim svjetovima, sretnom djecom, humorom JNA pitomaca, bajkama kako se moglo zaspati na klupi i kako su svi dobivali stanove. Uz neraščišćen odnos prema totalitarnom nasljeđu i Jugoslaviji, SDP nudi i kulturni elitizam crvene buržoazije, kojoj je vrhunac dometa ruganje krezubom puku koji sluša Thompsona, uz pristajanje na direktive novih centara moći u nasilnom vrijednosnom preodgoju naroda.

Šanse su ovakvog SDP-a da u bliskoj i srednjoj budućnosti dođe na vlast nikakve i ono što su postigli s Milanovićem bio je njihov vrhunac. Umjesto silnog novca kojeg daju Alexu Braunu da im rebrendira stranku, evo im besplatan savjet – neka se eksplicitno odreknu Tita, Jugoslavije i elitizma crvene buržoazije pa možda dohvate dvadeset posto.

Nino Raspudić / Večernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Mladen Pavković: Zbog čega je ubijen Ante Paradžik, a zbog čega se ubio njegov sin?

Objavljeno

na

Objavio

21. rujna 1991. – Ubijen Ante Paradžik

Sjećate li se Ante Paradžika (Ljubuški, 10. veljače 1943.-Zagreb, 21. rujna 1991.), hrvatskog političara, jednog od osnivača HDZ-a, dopredsjednika HSP-a  i načelnika Ratnog stožera Hrvatskih obrambenih snaga (HOS)?

Ubijen je pod još nerazjašnjenim okolnostima nadomak Zagrebu, kad se vraćao sa stranačkog skupa. Ne, nisu ga ubili četnici, ubili su ga na žalost hrvatski policajci, koji su ga navodno „zamijenili“ za hrvatskog neprijatelja!?

Bio je među najprogonjenijim Hrvatima, poglavito u vrijeme „Hrvatskog proljeća“ (1971.). Tada je bio predsjednik Saveza studenata Hrvatske, jedan od vođa studentskog pokreta i organizator poznatog studentskog štrajka.

Zbog toga je 1972. osuđen na tri godine zatvora, koji je u cijelosti izdržao u Lepoglavi. Kasnije je bio još nekoliko puta hapšen. Kad bi Tito dolazio u Zagreb on bi po četiri-pet dana završavao u ćeliji. Inače, kazne je izdržavao u Ljubuškom, Mostaru, Zagrebu i Lepoglavi. Sve do početka devedesetih bio je praćen, proganjan, šikaniran, ne samo on nego i cijela njegova obitelj, prijatelji, poznanici.

Devetnaest godina nije mogao dobiti putovnicu.  Često se i sam pitao- zašto njega toliko progone? Razlog je vidio i u tome što mu je otac bio u vojsci i poginuo u Bleiburgu. U razgovoru s ovim hrvatskim mučenikom, među ostalim smo došli do saznanja da je mislio da su tada komunističke službe i Udba u njemu pronašle osobu kao jednog od simbola.

„Ja sam inače malo tvrdi Hercegovac“ – kazao mi je jednom od niza naših susreta. „Bio sam po zatvorima, bez posla, putovnice, dok su dio mojih kolega imali kuće, vile i dok su materijalno bili dobro situirani, a ja nisam, tako da su mi moja žena i djeca znali govoriti: tata, ti nemaš ništa, daj se malo smiri, možda oni tebe proganjaju što si malo tvrđi, daj nekome pruži ruku i tome slično.

Meni su takvi razgovori teško  padali, nisam ih prihvaćao, jer sam se uvijek nadao da će istina pobijediti, da će doći na vidjelo prava borba, da ćemo dobiti slobodu u onom smislu da će svaki čovjek, bez obzira kojoj pripada struji, dobiti upravo ono što mu pripada, ali po svojim sposobnostima i zaslugama.

Svoju političku borbu smatrao sam ispravnom i produktivnom, a najviše su me kočili oni koji su me najviše voljeli“ – govorio je Paradžik, kojeg su na robiju u Lepoglavu dovezli zajedno sa Ivanom Zvonimirom Čičkom.

Njegov san o Hrvatskoj državi je ostvaren, ali njega više nema. Nema ni njegova sina, jedinca Mislava, koji je također pod nerazjašnjenim okolnosti izgubio život u Kanadi, navodno skočivši iz zgrade u kojoj je stanovao i to na Božić, 2014.. U Kanadu je otišao baš da ne doživi očevu sudbinu.

Tijekom Domovinskog rata Ante je dao  izniman doprinos u oslobođenju hrvatske države. Bio je odličan organizator i iznimno hrabar. Međutim, ono što nisu uspjeli četnici, uspjeli su neki drugi.

Što bi danas ovaj Junak Domovinskog rata rekao o spomen ploči HOS-a, odnosno o uskliku „za dom spremni“ i onima koji ponovno proganjaju ljude koji su bili prvi kad je trebalo, gledajući u njima više „ustaše“ nego osloboditelje ove države?

Mladen Pavković / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati