Pratite nas

Analiza

Tko su to, po Mesiću, hrvatski gadovi?

Objavljeno

na

Od gada do gadarija

 ‘Doživotni’ Stipe postavlja se uvijek meritornim sucem-samozvanim arbitrom, posebno kad se radi o povijesnim istinama etiketirajući neistomišljenike gadovima dok sebe drži, metaforički rečeno, pljunutim poštenjakom-lučonošom istine! Poput olinjale eskort dame kune se on u ‘ono’ što je već davno izgubio, u poštenje! Na ‘antifašističkom’ derneku povodom 70. obljetnice oslobođenja trogirskoga kraja od fašističkoga okupatora i 70.-te obljetnice zbjega naroda s toga područja u El Shatt, bivši (ali i vječni, o. a.) hrvatski predsjednik Stipe Mesić okupljenima je u svojem stilu održao lekciju iz povijesti.

Stipe-Mesić-proslava-619x360Mesić koji je prije pet godina proglašen počasnim građaninom Trogira rekao je da se „opet javljaju gadovi koji žele mijenjati povijest“, a to je po njemu nemoguće. Jesu li za tog političkog šarlatana gadovi, primjerice, povjesničar Ante Nazor ili profesori Zdravko Tomac i Josip Jurčević, ili možda Stjepan Razum, Vladimir Mrkoci, Vladimir Horvat, Mladen Ivezić, Akademik Josip Pečarić i brojni drugi istraživači krvave komunističke satrapije Mesićevih genetskih predaka? Doduše, Stipe Mesić nije naveo njihova imena i prezimena ali je sasvim sigurno upravo na njih mislio!? Dakako, svak’ se svrbi gdje ga češe pa tako i Stipe Mesić koji u svom političkom životu nije radio ništa drugo doli gadarije svake vrste…

Politički kurikulum Stipe Mesića

Već s početka 50-ih godina prošlog stoljeća vrbovan je u gadnu UDBA-u, dragovoljno, o čemu postoji i pisani dokument iz našićkoga SK-arhiva: „…kao saradnik zavrbovan 12. 9. 1956. godine od strane Vučković Dušana, šefa ureda za pasošku službu kotara Našice. Zavrbovan je na patriotskoj bazi a na saradnju je pristao dobrovoljno, bez ikakvog ustezanja, sa puno volje“ …UDBA ga sredinom šezdesetih ubacuje u Sabor, gdje 1967. manirom pravog antihrvatskog gada napada Deklaraciju o hrvatskom jeziku žešće i ratobornije nego što bi to uradio i četnički gad poput Sime Dubajića; i o tome postoji pisani dokument iz ondašnjeg ‘Vjesnika’, crno na bijelo.

I onda, 1971., dolazi prva Mesićeva farizejska konverzija, gdje se poput pravog političkog kameleona od zakletog udbaša premeće u ‘hrvatskog nacionalistu’ zbog čega je osuđen na 22 mjeseca robije.

Od toga je ‘otukao’ svega 12 mjeseci-ali tek od konca 1975.; zatvorenici kažu, radio je kao gad-doušnik i operater zadužen za gašenja tv-prijamnika prije spavanja.

Sredinom osamdesetih i opet slijedi Stipina konverzija, od nacionaliste-robijaša konvertira ponovno u udbaškog gada pa se, i opet dragovoljno, prijavljuje u zagrebački ured službe državne sigurnosti da bi (kao i u zatvoru Stare Gradiške, o. a.) cinkario što radi Tuđman, što rade braća Veselica, što rade Savka i Mika a što Janko Bobetko, Srećko Bjelić, Ivan Šibl i drugi ‘državni neprijatelji’.

Početkom 90.-ih eto i nove pretvorbe, od udbaškog gada pretvara se Stipe u ekstremnog šovinistu i fašistu, za pune džepove nikad viđenih australskih dolara pjeva taj ratni profiter ‘Juru i Bobana’; prijeti on Prečanskim Srbima da će svi stati pod jedan kišobran i da će odnijeti tek blato koje su donijeli na svojim opancima iz Srbije.

U Sidneyu pred nabrijanim ustašama drži nacionalistički govor kako je Hrvatska pobijedila dvaput u ratu uključivo i 10.-tog travnja 1941. i kaže da mi, Hrvati, nemamo zbog čega klečati u Jasenovcu niti od Židova tražiti oprost.

‘Ujdurevićevim’, ‘ciganskim’ gadarijama nikad kraja, 1994. umalo nije uspio izvršiti državni udar u Hrvatskom državnom saboru u sprezi s jednim drugim udbaškim gadom a 1997. g. potajno poput prave političke kurve svjedoči u Hagu protiv vlastite države, optužujući je gadno i lažno zbog agresije na susjednu državu. Odmah po dolasku na Pantovčak priča Mesić onaj uistinu gadno morbidan vic o mrtvima, Tuđmanu i Miloševiću a te iste godine obračunava se s hrvatskim generalima iz Domovinskog rata kako bi na miru mogao veleizdajnički predati gomilu transkripata s oznakom državne tajne engleskim špijunima. Donošenjem izmjene u Ustavnom zakonu o suradnji s Hagom (za Bljesak i Oluju, o. a.) definitivno ukida lovostaju na hrvatske generale, Gotovinu, Markača…ali ne i ljubimca mu Petra Stipetića!

Uistinu, takav kurikulum najbolje je ogledalo notornog političkog gada nad gadovima! A sad jedna friška gadarija: Prodana Spomenica Domovinskog rata koju je Stjepan Mesić bacio u kantu za smeće! Prije desetak dana na zagrebačkom Britancu, gdje se nedjeljom godinama održava sajam starina, jednom su zagrebačkom kolekcionaru(poznato ime i prezime) ponuđena i zatim prodana dva dokumenta doživotnog bivšeg predsjednika Stjepana Mesića. Prvi dokument je originalna plaketa „Spomenica Domovinskog rata 1990.-1992.“ kojom je u ožujku 1993. godine tadašnji predsjednik Franjo Tuđman odlikovao general-bojnika Stjepana Mesića!I drugi je dokument, ništa manje zanimljiv, „Spomenica na prvog gosta obnovljene Općine Blato predsjednika Sabora Republike Hrvatske gosp. Stipu Mesića“ koju je izdao Sabor RH u Blatu 15. kolovoza 1993., a vlastoručno ju je potpisao predsjednik Sabora Stipe Mesić; dakle, ‘okitio’ samog sebe!?Na pitanje novinara je li mu žao što su spomenice sada u vlasništvu privatnog kolekcionara, ‘domoljub’ Mesić je stilom vicmahera lakonski odgovorio: “Važno je da ti dokumenti nisu izgubljeni!“

I konačno gadarija nad gadarijama!

5. 11. 2014.

Grad Zagreb-Ured za Opću Upravu:

R J E Š E N J E

ODBIJA SE UPIS U REGISTAR UDRUGA REP. HRVATSKE NA ZAHTJEV:

„DRUŠTVA ZA IZTRAŽIVANJE TROSTRUKOG LOGORA JASENOVAC“

Obrazloženje:

-„Pravila su u suprotnosti s Ustavom Rep. Hrvatske“ i

-„Radi očuvanja trajne uspomene na žrtve fašističkog terora i borce narodnooslobodilačkog rata stradale u drugom svjetskom ratu u koncentracijskim logorima Jasenovac i Stara Gradiška, kao i radi očuvanja tekovina antifašizma, koji se Zakonom proglašava Spomen područje Jasenovac“.

– Osim toga Ministarstvo Kulture je odgovorilo da „ne može dati pozitivno mišljenje“ za osnivanje ove udruge.

O čemu se radi?

-Iz statuta „Društva  za  istraživanje  trostrukog  logora  Jasenovac“:

Članak 7:

„Svrha Društva je osvijetliti okolnosti, nastanka, trajanja i prestanka Nezavisne Države Hrvatske, narav i postojanje ratnog sabirnog i radnog logora, te poslijeratnog logora za uništavanje hrvatskih domoljuba i informbiroovaca u Jasenovcu, ali isto tako nastanak i razvoj velikosrbskoga i yugoslavenskog jasenovačkoga mita.

Daljnja svrha Društva je osloboditi Hrvatski narod nametnutoga tereta izmišljenih mitova“

„Hrvati moraju utvrditi istinu o Jasenovcu“ (www.viktimologija.hr 21. 3. 2014.)

„Želimo  istraživačkim radom, osloboditi Hrvatski narod od nametnute krivnje“ (www.narod.hr 7. 6. 2014.)

„Svrha društva:

Osvijetliti okolnosti nastanka i prestanka Nezavisne Države Hrvatske, te razvoj jasenovačkog mita“ (www.narod.hr 9. 6. 2014.).

U Zagrebu, 6. lipnja ove godine skupina hrvatskih povjesničara, publicista i novinara osnovala je društvo za istraživanje povijesnih činjenica o logorima u Jasenovcu. Uz logor koji je postojao od 1941. do 1945., a koji je, kao i pridruženi logor u Staroj Gradiški, osnovala Nezavisna Država Hrvatska, istraživat će se i partizanski logor koji je na tom prostoru započeo s radom 1945. godine.

U isti kompleks 1948. godine stigli su i prvi zatočenici koji su u sukobu Tita i Staljina stali na Staljinovu stranu, tzv. informbiroovci. Stoga je društvo dobilo simboličan naziv: Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac.

I što zaključiti na kraju?

Politički gadovi su svi oni koji strahuju od povijesne istine pa hrvatskom narodu ‘prodaju’ povijesne laži i izmišljotine.

To su svi oni koji su zubima i noktima pokušavali ‘Lex Perkovićem’ spasiti udbaške gadove od sudskog progona a danas neuništiva Partija u sprezi s Nobilom uskraćuje i dokumente slučaja Đureković Bavarskom sudu.

To su svi oni koji se i danas klanjaju i nariču nad praznom Šaranovom jamom, i konačno:

To su svi oni koji svoj licemjerni antifašizam hrane srbijanskim mega-mitom o Jasenovcu.

Odbijanje ovog legalnog zahtjeva samo je potvrda da ovom zemljom plaze i sikću ali ne (davno mrtve, o. a.) ustaške nego naprotiv, veoma živahne komunističke guje i politički gadovi u likovima hrvatskih predsjednika-srbijanskih doušnika, četničkih komita!

Damir Kalafatić

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Analiza

Dr. sc. D. Ljubić: Rješenje je jedna izborna jedinica

Objavljeno

na

Objavio

Dr. sc. D. Ljubić: Nacionalne manjine, politička prava i izborno zakonodavstvo (II.)

Biračko pravo je temeljno političko pravo i kao takvo je neizostavan čimbenik kreiranja poštene političke utakmice. Općenito gledano, biračko pravo kao ustavna kategorija novija je tekovina društvene evolucije.

Ono je u svom današnjem sadržaju nastalo po ukinuću elitističkog elektorata, koje je mogućnost glasovanja uvjetovalo imovinskim, socijalnim, spolnim ili obrazovnim cenzusom. Biračko pravo u demokratskim zemljama uređuje se kao opće, neposredno, slobodno, jednako i tajno.

Ujedno, razvidna je intencija napuštanja klasičnog koncepta teritorijalnoga državljanstva koji se zasnivao na ius soli, odnosno postavci kako samo pripadnici neke državne zajednice koji su rođeni na njezinu tlu i imaju stalno prebivalište u njoj imaju sva državljanska prava.

Koncept etničkog državljanstva i izborno pravo

Korektor ovakvog stajališta je koncept etničkog državljanstva ili ius sanguinis, prema kojem pripadnici svih etničkih ili nacionalnih zajednica u određenoj državi, neovisno o tome gdje su rođeni i gdje im je stalno prebivalište, imaju na temelju činjenice postojanja poveznice državljanstva jednaka prava uključujući i biračko. Pored osnovnog određenja sva ostala pitanja vezana uz biračko pravo su u pravilu delegirana na uređenje zakonodavcu. Pri svojoj normativnoj djelatnosti zakonodavac nema mogućnosti pretjerane kreativnosti. Ovo iz razloga što niti jedan ustavni institut nije podložan manipulacijama kao što je to izborni sustav. Zakoni se ne smiju mijenjati na način koji osigurava poziciji prednost pred konkurentima u slijedećem izbornom procesu.

Državni poredak mora počivati na jednakosti izbornog prava

U suprotnom, načelo jednakosti biračkog prava i jednakosti izbornih šansi gubi svoju uvjerljivost, a izabrana vlast svoj legitimitet, što posljedično utječe na legalnost parlamentarne pravne države uopće. Izbori omogućavaju vlasti priskrbiti si demokratsku legitimaciju, ali samo u slučaju njihove slobodne provedbe. Sloboda izbora ne zahtijeva samo da čin predaje glasa bude slobodan, već cijeli proces mora biti oslobođen od prisile i nedopuštenog pritiska pri čemu birači moraju moći svoj izbor formirati i artikulirati u otvorenom postupku uspostave mišljenja. Tijelima državne vlasti zabranjeno je poduzimati mjere koje bi mogle utjecati na formiranje javnog mnijenja, kao i bilo kakvo reklamiranje ili identificiranje sa sudionicima u izbornom procesu te davanje financijske potpore dionicima izborne utakmice. Svaki izborni proces mora biti utemeljen na načelima jednakosti biračkog prava i jednakosti izgleda sudionika na izborima.

Jednakog političkog prava nema bez jednakoga utjecaja na saziv Sabora

Načelo izborne jednakosti osigurava svakom biraču jednakost izborne moći, odnosno mogućnost raspolaganja jednakim brojem glasova i jednakim utjecajem na saziv predstavničkog tijela. Za odstupanje od pravila izborne jednakosti zakonodavac mora imati poseban, objektivno legitiman i kogentan razlog, koji mora biti nužan i primjeren za ostvarivanje svoje svrhe. Nadalje, u teoriji i praksi demokratskih zemalja ustavnopravno je neprihvatljiv i učinak negativne glasovne težine, odnosno unaprijed propisane razlike po broju mandata koji se može osvojiti po pojedinoj izbornoj jedinici u odnosu na brojnost biračkog tijela. S jedne strane ovdje je aktivno biračko pravo udaljeno od principa jednakosti moći, dok s druge strane nije dopustivo da na istim izborima broj osvojenih mandata ne bude u korelaciji s podrškom birača izraženom kroz dobiveni broj glasova.

U Republici Hrvatskoj, sukladno odredbama sadržanim u članku 45. Ustava, hrvatski državljani s navršenih 18 godina imaju opće i jednako biračko pravo te mogu sudjelovati u postupku odlučivanja na državnom referendumu. Aktivno biračko pravo se ostvaruje na neposrednim izborima tajnim glasovanjem na biračkim mjestima u zemlji ili na biračkim mjestima u sjedištima diplomatsko-konzularnih predstavništava Republike Hrvatske u stranoj državi u kojoj birač prebiva. Na prvi pogled, ustavno uređenje biračkog prava ovdje se čini definiranim na klasičan način pri čemu svaki birač tijekom izbora može izraziti svoje mišljenje te iskazati privrženost društvenoj zajednici kroz želju za sudjelovanjem u njezinom demokratskom ustrojavanju. Biračko pravo se naizgled određuje kao temelj demokracije koji se zasniva na djelatnom uživanju prava i ispunjavanju dužnosti, odnosno kroz proces u kojem treba sudjelovati i zauzimati se za postizanje općih boljitaka, dok su kreatori i izvršitelji politike osobe s političkim legitimitetom dobivenim na slobodnim izborima.

Ustavna nedosljednost i potiranje političke jednakosti

Međutim, načelna jednakost biračkog prava se potire već u odredbama sadržanim u članku 45. stavku 2. Ustava Ustav rhkojim se određuje fiksna kvota zastupnika koje biraju državljani sa prebivalištem u inozemstvu, pri čemu ova kvota trenutno iznosi tri zastupnika neovisno o broju potencijalnih birača. Naime, propisana stalna kvota ne uvažava razmjernost između broja birača sa biračkim pravom u posebnoj izbornoj jedinici i stvarnog broj glasova koje kandidati u toj jedinici moraju dobiti kako bi stekli status zastupnika. Nejednakost biračkog prava prema trenutnom normativnom rješenju proizlazi i iz činjenice nerazmjera u brojnosti biračkog tijela u zakonom utvrđenim izbornim jedinicama uslijed čega birači nemaju istu izbornu moć utjecati na formiranje tijela državne vlasti.

Međutim najveće odstupanje od načela općeg i jednakog prava glasa čini članak 15. stavak 3. Ustava kojim je propisano kako se zakonom pored općega biračkog prava, pripadnicima nacionalnih manjina može utvrditi dodatno pravo birati svoje zastupnike u Sabor prema posebno propisanim pravilima.

Privilegirane nacionalne manjine

Ovdje se radi o privilegiji pripadnika nacionalnih manjina, odnosno o pravu nepripadnom većinskom narodu, koje se očituje u pravu izbora participacije u izbornom procesu prema općim pravilima ili prema posebnom režimu u kojem pripadnici nacionalne manjine, ukoliko to žele, mogu birati osobe isključivo istovjetne etničke pripadnosti ili osobe određene etničke pripadnosti. Navedena ustavna odredba bila je ustavna osnova za kodifikaciju prava nacionalnih manjina kojom je izvršena daljnja diferencijacija biračkog prava i između pripadnika pojedinih nacionalnih manjina. Zakonskom regulativom omogućeno je srpskoj nacionalnoj manjini imati fiksno tri zastupnika u parlamentu, zatim talijanskoj, mađarskoj i češkoj po jednoga dok ostale manjine predstavljaju po jedan zastupnik ovisno o tome jesu li njihove matične države bile ili ne u sastavu bivše SFRJ. Dakle, zakonodavac se od 1991. opredijelio pripadnicima nacionalnih manjina unaprijed zakonom jamčiti i osiguravati određen broj mjesta u Saboru na izborima provedenim na temelju posebnih zakonskih pravila, u posebnoj izbornoj jedinici. Neovisno o tome s koliko je glasova birača kandidat nacionalne manjine bio izabran za zastupnika na mjesto u Saboru, on je u svom zastupničkom mandatu, u svojim zastupničkim ovlastima, pravima, dužnostima i odgovornostima bio u cijelosti izjednačen sa zastupnicima koji su u Sabor bili izabrani u okviru općeg izbornog sustava. Dakle, jedan glas pripadnika nacionalne manjine je na izborima zastupnika u Sabor u sebi istodobno nosio i potencijal općeg glasa i potencijal posebnog glasa.

Ustavna neprihvatljivost privilegija nacionalnih manjina

Kako Ustav prihvaća građanski koncept države u kojoj svi njezini državljani čine naciju, odnosno zajednicu slobodnih i ravnopravnih državljana koja ostvaruje vlast izborom svojih predstavnika u predstavničko tijelo na temelju općeg i jednakog biračkog prava, onda je ustavno nedopustivo unaprijed zakonom jamčiti i određivati broj zastupničkih mjesta za bilo koju manjinu u okviru izbornog sustava. Svako izdvajanje bilo koje društvene skupine iz ukupnog korpusa državljana po bilo kojem kriteriju, pa tako i kriteriju nacionalne pripadnosti, te kreiranje rješenja po kojem takva skupina biva posebno predstavljena u političkom životu jest ustavnopravno neprihvatljivo. Možebitno priznavanje posebnog glasa pripadnicima nacionalnih manjina, mora imati svoju racionalnu osnovu i razumno opravdanje utemeljeno na činjeničnom supstratu. Ono mora biti legitimno s aspekta razmjernosti što znači da bi osiguravanje posebnog biračkog prava pripadnika manjina moglo biti opravdano samo ako ne bi postojala blaža sredstva za ostvarenje cilja koji se želi postići, to jest takva sredstva koja ne bi zadirala u jednakost općeg biračkog prava. Međutim, ovakva rješenja mogu imati svoj ratio u tranzicijskom razdoblju, no ni u kojem slučaju ne mogu biti trajno rješenje. Sukladno Ustavu u Republici Hrvatskoj narod ostvaruje vlast izborom svojih predstavnika i neposrednim odlučivanjem. Izabrani predstavnici naroda nemaju obvezujući mandat, već predstavnički mandat kao temeljni oblik ostvarivanja narodnog suvereniteta.

Narodni suverenitet mora biti – nedjeljiv

Sustav narodne vladavine ustavnopravno se izražava kroz predstavnički sustav koji proizlazi iz teorije o nedjeljivom narodnom suverenitetu. Predstavnički mandat znači takav odnos između birača i njihovih zastupnika prema kojem su zastupnici u svom djelovanju neovisni o stavovima birača koji su ih izabrali, pa ih stoga birači ne mogu ni opozvati. Izabrani zastupnik nositelj je kolektivnog mandata kojeg je stekao izborom. On zastupa cijeli narod, a ne samo birače koji su ga izabrali ili izbornu jedinicu u kojoj je izabran. Ustav u cjelini sadrži sveobuhvatna načela u vezi s kojima se moraju tumačiti sve njegove pojedinačne odredbe. Stoga se nijedna ustavna odredba ne može izvući iz konteksta i samostalno interpretirati. Svaka pojedina ustavna odredba uvijek se mora tumačiti u skladu s najvišim vrednotama ustavnog poretka iz članka 3. Ustava koje su temelj za njegovo tumačenje, među kojima su i jednakost i nacionalna ravnopravnost.

Pravosuđe i izborno zakonodavstvo generiraju destrukcije u Hrvatskoj

Empirija pokazuje kako su u ovom trenutku osnovne smetnje našeg društvenog napretka neučinkovito pravosuđe (DORH) te neustavno izborno zakonodavstvo. Prvi problem je personalne naravi i zato je lakši za otklanjanje. Međutim, izborno zakonodavstvo jest sustavan problem koji zahtjeva cjelovito i stručno rješavanje. U Republici Hrvatskoj svi dosadašnji izbori održani su na temelju neustavnog izbornog sustava, neovisno o tome proizlazi li neustavnost iz neprimjerenog kreiranja izbornih jedinica, mogućnosti postavljanja oktroiranih zastupnika bez izborne legitimacije, propisivanja neprimjerenog izbornog praga, fiksnih kvota za dijasporu ili nacionalne manjine te drugih okolnosti koje su u pravilu bile kodificirane radi ostanka na vlasti pozicije.

Izborni zakon je neustavan

Za primijetiti je da je neustavnost izbornog zakonodavstva utvrdio i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj: U-I-120/2011 i dr. od 29. srpnja 2011. Isto tako valja istaknuti kako je primjena naznačene odluke suda odgođena ad kalendas graecas, pri čemu ustavotvorac i zakonodavac uporno već šest godina odbijaju integralno riješiti pitanje izbornog zakonodavstva, iako je ono nedvojbeno utvrđeno neustavnim. Stoga u ovom trenutku nije pitanje razvoja demokracije u Hrvatskoj referendumsko pitanje o već apsolviranim temama, već je to kako natjerati zakonodavnu vlast baviti se njezinim stvarnim poslom na što je obvezuju odluke Ustavnog suda koje implicite imaju snagu zakona i koje su dužni poštivati svi. Dakle, bit političkog života lijepe naše je natjerati Sabor na uvažavanje Ustava i zakona ove zemlje, a ne dati mu baviti se nebitnostima kao što je rasprava o kvasi-atentatu na predsjednika neke udruge ili razglabanjem o tekstualnom sadržaju spomen ploča koji je pravno neupitan a svjetonazorski podložan manipulacijama.

Jedna nacionalna izborna jedinica je – rješenje

U ovom trenutku dobro su došle sve građanske inicijative koje će permanentno i opetovano našim vrlim zastupnicima nabijati na nos izvršavanje njihovih ustavnih i zakonskih obveza, jer je iluzorno očekivati od nadležnih institucija sustava, ovakve kakve jesu, bilo kavu reakciju. Ujedno je potrebno unutar javnog mnijenja artikulirati prihvatljive modele izbornog sustava koji bi uvažavali temeljne postulate njegove neposrednosti, općenitosti, jednakosti, slobode i tajnosti. Kao prilog toj raspravi, a uvažavajući povijesne okolnosti egzila hrvatskih ljudi i okupacije hrvatske države u razdoblju od banovanja grofa Károly Khuen Héderváry-a pa do 1991. te asimetriju napućenosti naših regija, predlažem razmotriti izborni sustav utemeljen na premisama postojanja samo jedne izborne jedinice, pri čemu bi aktivno i pasivno pravo imali svi hrvatski državljani uz propisivanje određenog starosnog limita. Aktivno biračko pravo podrazumijevalo bi slobodno raspolaganje s 3-5 disperzivnih preferencijalnih glasova, dok bi Sabor imao 100 zastupnika.

Izborni prag bio bi 1% što se čini dostatnim za sprečavanje izbornog egzibicionizma, dok bi se popunjavanje mjesta do punog broja zastupnika, uslijed postojanja decimalnog viška, izvršavalo na temelju liste kandidata sastavljenoj prema broju osvojenih preferencijalnih glasova, neovisno o stranačkoj pripadnosti. Čini se da je došlo vrijeme u ovoj zemlji birati kvalitetne ljude, a ne stranke i njihove bezlične aparatčike. Iskustveno promatrano političke stranke, neovisno kojem svjetonazoru pripadale, su na političke afinitete svojih birača u pravilu zaboravljale danom objave rezultata izbora, odnosno društvenog procesa kojeg neopravdano u Hrvatskoj nazivamo festivalom demokracije. Neustavni izborni sustav ni na koji način ne može ustrojiti tijela državne vlasti koja bi bila kadra brinuti se za ostvarivanje vladavine naroda kao temelja svakog demokratskog društava.

dr. sc. Dubravko Ljubić/HKV

Dr. sc. D. Ljubić: Nacionalne manjine, politička prava i izborno zakonodavstvo (I.)

facebook komentari

Nastavi čitati

Analiza

Izetbegovićev specijalni rat protiv Hrvatske

Objavljeno

na

Objavio

Špijunski napad iz BiH: OSA prisluškivala političare iz Hrvatske i BiH

Naivno ili neoprezno, ministar sigurnosti BiH Dragan Mektić potvrdio je navode tjednika Nacional, ali i nekoliko svojevrsnih domaćih glasila obavještajnog i paraobavještajnog podzemlja u BiH, da su se na udaru prisluškivanja i praćenja državne Obavještajno sigurnosne agencije (OSA) našli hrvatski dužnosnici iz Hrvatske i BiH te razne kompanije.

U BiH je nastala prava konfuzija oko toga što je rečeno pa su pojedini portali čak uklanjali vijesti o tome što je Mektić rekao na upit o navodima zagrebačkog tjednika Nacional o tome da Obavještajno-sigurnosna agencija BiH vodi specijalni rat protiv Hrvatske te da nelegalno prisluškuje i špijunira hrvatske političare i poduzetnike.

Najprije su Mektiću u usta stavili da je izrijekom spomenuo dužnosnike, a nije, jednako kao i da je spomenuo Hrvatsku, a nije. Ali se iz njegova odgovora apsolutno podrazumijevalo da OSA, kojoj je na čelu pouzdanik vladajuće bošnjačke obitelji Izetbegović, Osman Mehmedagić Osmica, stoji iza praćenja gospodarstvenika i hrvatskih dužnosnika, piše Večernji list

– Sve je učinjeno sasvim legalno, legitimno i u tome nema ništa novo. Ali, sve te interese BiH, koje i nastojimo zaštititi od nelojalnih i, rekao bih, profiterskih udara, dužni smo raditi u skladu s Ustavom i zakonima BiH. Sve do čega smo došli, sve što smo saznali u čitavoj ovoj situaciji, o kojoj je pisao i portal Žurnal, o kojoj piše i Nacional, poduzimali smo u skladu sa zakonom i Ustavom ove države, štiteći ekonomski interes i ne dopuštajući podrivanje ekonomskog sustava BiH – rekao je Mektić.

A Nacional i Žurnal izvješćivali su o toma da OSA ima informacije o navodnim nelegalnim poslovima Elektroprivrede Herceg Bosne, Šuma Herceg Bosne, HT Mostara, Aluminija, Agrokora te poslovima vezanim uz korištenje vode iz Buškog jezera, koje bošnjačka politika godinama nastoji diskreditirati, umanjiti utjecaj, povezati s kriminalnim krugovima, vodstva BiH Hrvata u funkciji ostvarenja bošnjačke unitarne države.

Neimenovani bivši obavještajni dužnosnik ističe kako se Mektić, protiv kojega postoji niz prijava u Tužiteljstvu BiH, a koje u ladicama drže bošnjački tužitelji, posve razotkrio jer on ne bi smio imati nikakve operativne podatke ili znati o “tajnim operacijama”.

– Kod nas se ljude prisluškuje da bi se nekome pronašlo nešto. To je ustaljeni način rada, a to je nezakonito i neustavno. Druga stvar je da preko granice nikoga ne smijemo slušati. Postoji načelo teritorijalnosti – rekao je bivši obavještajac koji tvrdi da u posljednjem slučaju “nije narušen samo Ustav i zakoni nego je prekršeno i međunarodno pravo”.

Jedini koji u BiH može naložiti tajno praćenje i prisluškivanje jeste predsjednik Suda BiH, osim u slučaju izravne prijetnje terorističkog napada.

Na upit Sudu BiH je li izdao nalog nismo dobili odgovor. Prema sporazumu dviju država o suradnji u kaznenim stvarima, BiH je trebala izvijestiti institucije pravosuđa RH, no to, prema dostupnim podacima, nije učinjeno, što potvrđuje sumnje u legalnost prisluškivanja. Postavlja se pitanje koji je to ekonomski interes imala BiH.

– Tko je odredio te ekonomske interese? Država ih nema – rekao je sugovornik. Osim ako cilj operacije nije da se paukovom mrežom prisluškivanja gospodarstvenika s političarima, policajcima, novinarima… dođe do glavne mete – hrvatskog političkog vrha.

U Vladi jučer nisu odgovorili na pitanje o prisluškivanju OSA-e. Izvor iz Vlade samo je kratko uputio da se o svemu pita SOA-u, hrvatsku tajnu službu. Iz Agrokora poručuju da, ako je prisluškivanja bilo, to pitanje moraju rješavati druge službe.

 

Ivo Lučić: Očito postoje skupine unutar bošnjačke politike koje su instrumentizirale obavještajnu službu

facebook komentari

Nastavi čitati